Žarko Paić

1.

Veliki pjesnici i mali narodi, koje uvijek prije ili kasnije sustigne sudbina „bijede malih naroda“, kako je to najpreciznije moguće definirao mađarski politolog Istvan Bíbo, nikad nisu u korelacijama. Pjesnici su veliki upravo zato što nadilaze svoju „ukorijenjenost“ u „krv i tlo“ naroda i postaju rizomatski kopači druge povijesti i njezine kozmopolitske sudbine od one koju proživljavamo u ovome svijetu ogrezlom u vlastitu besmislenost. Zar bi inače Antun Branko Šimić pjevao u svojoj „Opomeni“imperativno za sva vremena: Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!, a zar bi Srečko Kosovel u „          Prostituiranoj kulturi“ autoritativno skidao s prijestolja zabludjele romantičare i njihove budnice i davorije za bijedne provincijalne narode bez poezije i filozofije upravo ovako: „Jesi li luđak ili što si, da plačeš s lišćem u vjetru?“

Pristup njihovoj poeziji za mene je uvijek bilo gotovo istovjetno i korelativno kao i pristup najvišim vrhuncima mitopoetske refleksivnosti združene s avangardnim gnjevom protiv institucionalizirane laži samoga života upregnutog u strahotne igre geopolitike i oceana krvi. I danas, kad je minulo već stoljeće od Kosovelove smrti 1926. godine, te stoljeće i jednu godinu od smrti Šimića 1925. godine, još više treba ustrajno ponavljati da su obojica paradigmatski utjelovitelji radikalnoga duha one uistinu stvaralački vizionarske avangarde onkraj svih njezinih kasnijih više političkih, a manje estetskih zastranjenja. Čitati ih „danas“ još više znači bezuvjetno iskazivati drugu vrstu gnjeva, prezira i ravnodušnosti spram onog što je suvremeni svijet s našim malim slovenskim i hrvatskim morbidnim arkadijama na rubu postao i što jest u raspadu tzv. vrijednosti.

2.

Antun Branko Šimić s Preobraženjima (1920.) i Srečko Kosovel s Integralima (nastalim sredinom 1920-ih) predstavljaju dva vrhunska, radikalno nesvodiva događaja južnoslavenske/jugoslavenske književne avangarde. I oba su stoga mjerodavni ovrhovitelji onoga što je najteže, rekao bi Friedrich Hölderlin, naime, slobodnoga ispovijedanja osjećaja pripadnosti svojem narodu u stoljeću najnečuvenijih ljudskih posrnuća i mržnje spram Drugoga i njegove kulture. (v.  https://zarkopaic.net/blog-post/heideggerov-holderlin-protiv-politicke-zlouporabe-pojmova-domovine-i-domoljublja/ ) Obojica su kroz slobodni stih, sažet izraz i rušenje tradicionalnih pjesničkih formi redefinirali tijekove nacionalne poezije (hrvatsku i slovensku), unijevši duh europskoga ekspresionizma, konstruktivizma i dubokog egzistencijalnoga nemira. Ako izostavimo ovdje u kontekstu hrvatskoga pjesništva slučaj Tina Ujevića koji prelazi sve granice i kanone poetske modernosti u našim uvjetima, onda su naslovi Kosovelove i Šimićeve knjige programatske ideje i slike mišljenja suvremenosti uopće i to čak i stotinu godina poslije njihove smrti. Uostalom, naslov ovog eseja na blogu zvanom Kaos na to izravno upućuje: Integralna preobraženja na rubovima ovog napuštenoga svijeta.

Antun Branko Šimićobjavio je 1920. godine svoju knjigu Preobraženja. To je jedina zbirka pjesama koju je objavio za života, a obuhvaća 48 kratkih pjesama pisanih slobodnim stihom bez interpunkcije.

Njegova se poetika zasniva na iskustvu avangardnoga pokreta ekspresionizma koji je najveće dosege doživio u njemačkoj književnosti ꟷ u poeziji Gottfrieda Benna i romanu Alfreda Döblina Berlin Alexanderplatz ꟷ ali možda još više u slikarstvu i filmovima 1920-ih godina poput legendarne distopije Fritza Langa Metropolis iz 1927. godine.  Pjesništvo je u A.B. Šimića svedeno na elementarne emocije i doživljaje neposrednoga iskustva svijeta. Ono je kristalno čisto, bez ikakvih suvišnih ukrasa, a bavi se temama tijela, smrti, ljubavi, samoće i Boga kao transcendencije. Naziv zbirke označava preobrazbu izvanjske i brutalne stvarnosti u unutrašnju, duhovnu pjesnikovu zbilju, uzvišeni i kozmopolitski krajolik duše.

Neke od amblematskih pjesama Preobraženja su „Pjesnici“, „Opomena“, „Moja preobraženja“, „Ljubav II“, „Povratak“ i „Budućima“. Šimić je metafizički pjesnik paradoksalne i jedino moguće sveze društvenoga krika i meditativne uzvišenosti jezika koji povezuje kroz ekspresionizam ono radikalno novo s temeljnim iskustvom ontologijski shvaćene tjeskobe čovjeka. Sve to zrcali se u nekim stihovima koji u svojoj moćnoj artikulaciji viška smisla nad ljepotom jezika kao takvoga preostaju znakovi traganja za neprikazivošću svijeta u njegovoj otvorenosti i bezdanu. Evo, poslušajmo ih:

Moja je duša tamno golo jezero

u hladnom bijelom danu…

(…)

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari…

(…)

Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu

U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne koraca mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koracam uspravan i svečan
kao pored tebe

Integrali su, pak, najznačajnija i najradikalnija zbirka pjesama slovenskoga pjesnika Srečka Kosovela, koja predstavlja vrhunac slovenske povijesne avangarde (konstruktivizma). Iako je Kosovel umro vrlo mlad 1926. godine, ova je zbirka, objavljena tek desetljećima kasnije (1967. godine s uredništvom Antona Ocvirka), postala temeljni tekst slovenske i europske moderne poezije. Pjesme su građene kao “konstrukcije” (konsi) u kojima se spajaju različiti elementi. Kosovel koristi elemente kolaža, novinskih isječaka, matematičkih jednadžbi. Veličina slova, smjer pisanja i interpunkcija igraju ključnu ulogu u prenošenju značenja. Izraziti antiratni motivi, kritika kapitalizma, građanskoga morala i vizija propasti Europe pojavljuju se u pjesmi “Ekstaza smrti”.

Spajanje mikrokozmosa (pojedinca) s makrokozmosom (svemirom) predstavlja drugi oblik metafizičkih korelacija za razliku od Šimićevih vizija. Njegova poetika spaja ekspresionizam, socijalni bunt, dadaističke elemente i vizualnu poeziju (tzv. konsi). Ključna ideja za njega označava slom građanske Europe, sudar sela i grada, tjeskoba i socijalna osjetljivost pretvoreni su u vizualni i jezični rez. Evo dokaza zašto je Kosovelova poezija osim avangardne borbene retorike i nihilističke dijagnoze duha vremena 20. stoljeća još nešto mnogo „više“ od strujanja koje je upio i prenio iz futurizma, ekspresionizma i konstruktivizma u svoj apokaliptički navještaj budućnosti. Poput Rimbauda, ali kosovelovski istančano i smjerno, u pjesmi „Rime“ slušamo kako

Rime su izgubile svoju vrijednost.

Rime ne uvjeravaju.

Jesi li čuo trenje kotača?

Nek pjesma bude trenje bolesti.

Kamo ćeš s frazama, dragi govorniče!

Spremite fraze u muzeje.

Vaše riječi moraju imati trenje,

da zagrabe srca čovječja.

Sve je izgubilo svoju vrijednost.

Bijelo more proljetne noći

razlijeva se po poljima, vrtovima.

Slutnja budućnosti prolazi mimo nas.

(Srečko Kosovel, Integrali, Logos, Split, 1981., str. 9. Sa slovenskoga prevela Ana Marija Kobal)

Šimićeva zbirka Preobraženja završava s pjesmom „Budućima“, a u Kosovela je vremenska ekstaza budućnosti kao nadolazećega vremena u znaku apokalipse i eshatologije novog čovjeka onkraj granica metafizike. To je ono što njegovo pjesništvo izravno povezuje s futurističkim nabačajima drukčijega svijeta. Obje su knjige, dakle, manifesti mitopoetske budućnosti koji na posve različit način svetkuju i tijelo i ljubav, govore uzvišeno o boli i patnji, svjedoče o slomu jednoga napuštenoga svijeta u kojem iskustvo autentične tjeskobe otvara mogućnost drukčijega života od ovoga koji se valja u bezdanu smrti i rasapa univerzalne vedrine života.

Obojica pjesnika napuštaju tradicionalnu vezanu formu i rimu te uvode slobodan stih, s time da Kosovel ide korak dalje u vizualnim eksperimentima (tipografija, razmještaj riječi). Kod Šimića je naglasak na tihoj metafizičkoj tami i unutarnjemu lomu čovjeka, dok Kosovel u Integralima snažno progovara o kolektivnoj krizi i umiranju Europe. Obojica su umrli vrlo mladi (Šimić s 26 godina, Kosovel s 22. godine), ostavivši iza sebe vizionarski opus koji je obilježio avangardno razdoblje.

Razlika između (Šimićeva) ekspresionizma i (Kosovelova) konstruktivizma očituje se u tome što ekspresionizam polazi od unutarnjega krika i emocije, dok se konstruktivizam oslanja na razum, tehniku i izgradnju novog poretka. Oba su poetska smjera ključni stupovi avangarde, ali imaju potpuno različita polazišta i ciljeve. Ekspresionizam, kao što je poznato, izvire iz psihološkoga krika, straha i intuicije. Konstruktivizam, nasuprot tome, nastaje iz racionalnoga planiranja, geometrije i logike stroja. Ekspresionist pasivno pati zbog nesavršenoga svijeta i izražava unutarnji lom, dok konstruktivist aktivno gradi novi svijet, djelujući poput inženjera ili arhitekta.

Ekspresionizam koristi organske oblike, deformaciju stvarnosti i snažne boje za prikaz emocija. Konstruktivizam, pak, koristi geometrijske oblike, čiste linije, kolaž i industrijske materijale. Pjesnik ekspresionist je prorok, vizionar ili patnik (poput Šimića). Pjesnik konstruktivist je radnik, organizator materijala i konstruktor (poput Kosovela u kasnijoj fazi). Čini se odjednom da su razlike između njihova poetskoga imaginarija i martirija daleko veće od onoga što ih zbližava.

Je li, dakle, ovaj „moj“ pokušaj jednog duhovno-poetskoga zbližavanja Šimića i Kosovela možda ipak nemoguće poslanstvo i unaprijed osuđeno na promašaj u tumačenju? Pročitao sam najvažnije esejističke i književno-teorijske kritičke priloge, ne samo vrhunskih književnih znanstvenika već i uvaženih književnika nekoć i danas koji su se poduhvatili analize njihovih poetskih djela i spomenutih ključnih zbirki. Neću ovdje navoditi ni jednu analizu, iako je simptomatično da se Šimić (a to vrijedi i za Tina Ujevića) danas u nas gotovo „većinski“ čita tako da mu se avangardni pečat integralnoga nacionalizma jugoslavenskoga predznaka u tekstovima iz časopisa koje je uređivao (Vijavica i Juriš) te ekavica kojim su pisani njegovi polemički i programatski tekstovi uzimaju „za zlo“, pa se sve to reducira na minimum kao i u slučaju Krleže i Ujevića, a valjda se jedino sve to može ostaviti za književnika poput Ulderika Donadinija, koji je također pripadao pokretu hrvatskoga ekspresionizma i iskazivao ideje jugoslavenskoga integralizma.

Tako se, dakle, Šimića i njegovu jedinstvenu i jednokratnu veličajnost u poetskome smislu svodi na vjernost domovini i zavičaju, pa pjesma poput „Hercegovine“ i još nekoliko iz Preobraženja o iskustvu božanske transcendencijeu tumačenju postaju „važnijima“ od onih koje sam spomenuo i koje izražavaju vjerodostojni duh hrvatskoga ekspresionizma. Baš svašta i baš bez imalo pameti!

Ali samorazumljivo je to za bijedu malih naroda kojima mrtvi pjesnik uvijek treba ne zato što je njegova poezija bit jezika kojim narod ne govori, već koji se ovjekovječuje u hermetičnim knjigama i u selektivnome zaboravu. S Kosovelom je stvar složenija jer je u pjesmama izrazito radikalan i bez simboličkoga višeznačja proklinje Europu, prezire slovenstvo utemeljeno na opskurnome tradicionalizmu i Ljubljanu koja „spava“ dok „Evropa korača u grob“, što ne znači da mu se njegov zavičajni Kras ne uzvisuje danas kao nacionalni credo, a njegov imaginarni „crveni kaos“ danas je ionako u zbilji postao „crnim kaosom“, pa se o svemu tome više ne treba zapravo više kazati ni slova.

3.

Apokaliptička Europa Srečka Kosovela i polemički Juriš Antuna Branka Šimića predstavljaju dvije različite, ali duboko povezane fronte jugoslavenske avangardne pobune protiv staroga poretka, građanskoga društva i okoštale tradicije. Dok Kosovel kroz Integrale dijagnosticira civilizacijsku smrt cijeloga kontinenta, Šimić kroz svoj časopis pokreće militantni estetski i kritički rat protiv domaće malograđanštine i ustajale hrvatske tradicije koja nikad nije iznjedrila u književnosti ništa vrijedno spomena.

U svojim konstruktivističkim Integralima, Kosovel vidi Europu sredine 1920-ih godina kao moralni, politički i kulturni leš. Njegov doživljaj kontinenta je izrazito apokaliptičan, prožet osjećajem neizbježne propasti.

Za Kosovela, Europa je hladni, mehanizirani prostor koji je izgubio dušu i humanost. U poznatim stihovima (poput onih u pjesmi Ekstaza smrti) on vizualizira Europu koja gori u crvenom kaosu revolucije i krvi. Europa je prikazana kroz motive strojeva, kolodvora, tvornica i matematičkih formula, ali ta tehnička civilizacija ne donosi spas, već dehumanizaciju. Ona je “zlatni lijes” pun lažnog sjaja i kapitalističke eksploatacije. No, njegova apokalipsa nije pasivni očaj, već je događaj čiste katarze. Stara Europa mora umrijeti u plamenu kako bi se iz pepela (kroz socijalnu revoluciju i čistu, novu umjetnost) rodio novi, pravedniji čovjek.

Dok Kosovel djeluje na makro-planu geopolitičke i civilizacijske krize, Šimić svoju apokalipsu i pobunu usmjerava na mikro-plan: rušenje zastarjelih estetskih i kulturnih kodova u vlastitoj sredini. Ključno oružje te pobune bio je njegov ekspresionistički časopis Juriš.  Pokrenut 1919. godine s krugom istomišljenika (među kojima su bili i doprinosi Miroslava Krleže), Juriš je bio autentična platforma za radikalni obračun s tradicijom hrvatske moderne. Naslovnicu prvog broja ilustrirao je glasoviti Sava Šumanović, dajući časopisu jasan vizualni avangardni identitet.  Šimić je kroz Juriš i svoje programske tekstove (poput Anarhije u umjetnosti) zahtijevao potpuno čišćenje umjetnosti.

Napadao je malograđanski ukus, patetiku, akademizam i tradicionalne autoritete, tretirajući ih kao estetsku trulež koju treba eliminirati. Koncept Juriša bio je jasan – umjetnost ne smije biti zabava ili dekoracija za salone, već sirovi izraz unutrašnjega krika, istine i novog duhovnoga stanja. I što ćemo sada, dragi naši suvremenici, oni koji se skanjuju nad poetikom jurišnika integralnih preobraženja na rubovima ovog napuštenoga svijeta? Sve to prebrisati iz Šimićeva fascinantnoga književno-estetskoga opusa i prekriti ga vječnom trobojnicom uz zvuke „ognjišta i doma“ i patetiku religiozne transcendencije? Baš svašta i baš bez imalo pameti!

Obojica autora, i Šimić i Kosovel, dijele isti osjećaj hitnosti: stari svijet (bilo europski, bilo lokalni estetski) došao je do svojega kraja i jedini izlaz je radikalan, beskompromisan rez.

4.

Ekstaza smrti je vrhunac Kosovelova ekspresionističko-vizionarskoga stvaralaštva. Pjesma je masivna slika sloma zapadne civilizacije, pisana s pozicije proroka koji svjedoči kraju povijesti. Kosovel slika Europu koja se davi u vlastitoj krvi i grijehu. Motivi su grandiozni, strašni i krvavi (“Vse je rdeče, vse je rdeče…”). Smrt ovdje nije tihi, biološki kraj, već sveopći, katarzični požar. No, smrt za Kosovela nije isključivo negativna. Riječ ekstaza sugerira mistično ushićenje i oslobođenje. Stara, trula Europa mora izgorjeti do temelja kako bi se kroz tu strašnu destrukciju pročistio prostor za novog, nevinoga čovjeka koji ima mistične značajke Nietzscheova „nadčovjeka“. Pjesnik se ne obraća pojedincu, već progovara u ime cijele generacije utopljene u tjeskobi i kaosu nakon Prvog svjetskog rata.

Opomena je jedna od najpoznatijih i najsažetijih pjesama iz Šimićevih Preobraženja. Ona ne mari za sudbinu Europe ili politiku, već je potpuno okrenuta unutrašnjoj arhitekturi ljudskoga bića.Pjesma počinje kultnim stihom: “Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!”. To je poziv na puninu postojanja, na to da čovjek ne smije dopustiti da mu život prođe u beznačajnosti, svakodnevnoj kolotečini i duhovnoj sitnosti.Šimić postavlja čovjeka između zemlje i beskraja (“zvijezda”). Čovjek je spona između materijalnoga i duhovnoga. Njegova je dužnost da u trenutku smrti, kada se bude rastajao od tijela, ne ostavi iza sebe samo prah, već svjetlost (“da cijeli svršiš u tom plavom krijesu”).Za razliku od Kosovelova proročkoga vikanja masi, Šimić se obraća izravno sebi/tebi – pojedincu. Njegov ton je strog, ali duboko sućutan; to je uputa za duhovno preživljavannje.

Kod Kosovela svjetlost dolazi iz crvenoga plamena destrukcije (revolucija, lomača koja guta Europu). Kod Šimića, svjetlost je plavi krijes individualne duše koja se na kraju života stapa s kozmosom. Kosovelov prostor je geopolitički i povijesni (Europa, kolodvori, gradovi u plamenu). Šimićev prostor je metafizički i univerzalan (čovjek pod zvijezdama).Kosovel koristi ritmičko ponavljanje, gradaciju i intenzivne zvučne slike kako bi dočarao kaos. Šimić koristi strogu redukciju riječi, slobodan stih i vizualnu simetriju (četiri distiha) kako bi postigao maksimalnu težinu svake izgovorene misli.

Ove dvije pjesme, naposljetku, savršeno pokazuju kako dvojica mladih genija istovremeno reagiraju na krizu čovječanstva: Kosovel tražeći spas kroz propast sustava, a Šimić kroz duhovno uzdignuće pojedinca.

5.

Antun Branko Kosovel i Srečko Šimić neumrli su suvremenici onoga što je buduća prošlost ovog napuštenoga svijeta, jer njihova integralna preobraženja svijetle u dugim noćima i tminama zauvijek obasjavajući ono što je još preostalo od života.

Čiji su ovi stihovi?

Gorko je istinita i bez utjehe pomisao na život.

A čiji ovo?

Noć je hram što plav i visok svijetli

Naša tijela u dubljini noći
bukte

Žrtve bogu naše ljubavi

Jezik posvećeno govori, a mišljenje uzvišeno misli.

Sve je drugo pusti kaos i ništavilo.