1.
Jorge Luis Borges, recimo to po tko zna koji put, živio je kao tvorac knjiga i čuvar tradicije svjetske književnosti. Slijepi knjižničar iz Buenos Airesa, koji je čitao na najmanje pet jezika, pjesnik platonskih formi bio je opsjednut vremenom i beskonačnošću, a na uzvišeno-ironičan način mrzio je sablasti nacionalizma, te se divio anglosaksonskim stihovima srednjovjekovnih rapsoda. Borges je svojim stilom odmjerenosti i otmjenosti sve ustaljene forme književnoga teksta preobrazio u matricu nove ekscentrične univerzalnosti. I soneti, i parabole i alegorije postajali su odjednom suvremeno kazivanje o samoj biti književnosti. Njegove priče rijetko su bile duže od nekoliko stranica, ali unutar njih je sažeo labirinte teologije, filozofije i autoparodije. Pisao je ne da bi opisao život kakav se živi, već da bi zamislio kako bi se taj i takav život mogao ostvariti kroz snove, tekstove ili beskonačno vraćanje kao vječnu povijest besmrtnika.
Iako nikada nije napisao roman, Borges je radikalnije preoblikovao modernu prozu od većine onih koji su to također učinili. Njegove priče, mješavina detektivskih zagonetki, metafizičkih misaonih eksperimenata i književnih šala, čitane su, prevođene i oponašane diljem kontinenata. Doista je bio u pravu Danilo Kiš kad je kazao da se književnost dijeli na onu prije i onu poslije Borgesa. Često mu se tekstovi prerušavaju kao eseji, s fusnotama i stvarnim i izmišljenim. Referiraju se na knjige koje ne postoje i događaje koji se nikada nisu dogodili. Njegovo poznato djelo „Tlön, Uqbar, Orbis Tertius“ počinje kao književna rijetkost, a završava kao novo oblikovanje samoga svemira. Za Borgesa, fikcija nikada nije bila samo pripovijedanje. Bila je to spoznajno-istraživačka potraga za „zlatnim runom“, „svetim Graalom“, kafkijanskom „trećom zemljom“. Slijep posve pred kraj života, mršave građe i stalno odjeven u odijela koja su više pristajala edvardijanskome gospodinu negoli intelektualcu 20. stoljeća, Borges je ostavljao dojam nekoga tko živi u više stoljeća odjednom i s pogledom u druge kulturne svjetove od Japana i Kine do sjevernjačkih vikinških naroda. Mogao je naizust deklamirati Beowulfa i citirati Schopenhauerove postavke iz Svijeta kao volje i predstave. Ipak, nikada ga nije savladala pošast pukoga akademizma, unatoč zlonamjernim i posve krivim prosudbama njegovih kolega „trudbenika pera“. Njegov glas, bilo u prozi, poeziji ili eseju, bio je lucidan, ironičan i neobično skroman. Inzistirao je, naime, da nije nikakav mislilac, već samo netko koga fasciniraju ideje i s njima se možda samo malo uspjelije igra od nekih drugih pisaca. Svijet je, jednom je rekao onako neognostički, „neka vrsta pogreške, nespretnoga sna“. (v. Evelyn Fishburn & Psiche Hughes, A Dictionary of Borges, predgovori: Mario Vargas Llosa & Anthony Burgess, Duckworth, London, 1990.)
2.
Jorge Francisco Isidoro Luis Borges rođen je u Buenos Airesu 24. kolovoza 1899. u obitelji intelektualaca, prevoditelja i filozofa amatera. Njegov otac, Jorge Guillermo Borges, bio je učitelj i neuspjeli romanopisac; njegova majka, Leonor Acevedo Suárez, postala je njegov najžešći zagovornik i najbliža suputnica. Kao dijete, Borges je bio već knjiški Wunderkind poput Jean-Paula Sartrea, koji je u svojim autobiografskim Riječima opisao ovu začaranost djeteta knjigama kao svojim jedinim pravim igračkama. Do devete godine preveo je Oscar Wildeov roman Sretni princ na španjolski. Zahvaljujući svojoj britanskoj baki, čitao je engleski prije španjolskoga.
Godine 1914. obitelj Borges preselila se u Ženevu, gdje je mladi Jorge završio školovanje i naučio francuski i njemački jezik. Čitao je filozofa Arthura Schopenhauera i njemačke romantičare. Divio se istodobno Chestertonu i Carlyleu. Nakon boravka u Španjolskoj, gdje se kratko bavio ultraističkom avangardom, Borges se 1921. godine vratio u Argentinu i posve uronio u književni život. Objavljivao je poeziju, uređivao književne časopise i njegovao stil učene ekscentričnosti. Njegova rana djela poput Fervor de Buenos Aires (1923.), Luna de enfrente (1925.), El tamaño de mi esperanza (1926.) bila su lirska i modernistička, iako je Borges kasnije veći dio tog razdoblja odbacio kao previše uglađen. Znamenit je postupak njegova pisanja predgovora ranim djelima u kasnome životnome razdoblju čime je mijenjao značenje teksta u svjetlu vremenskih mijena i njihova drugačijeg tumačenja, što je u suvremenoj književnosti u nas stvaralački artikulirao Mirko Kovač u prozi Uvod u drugi život. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/zavjet-slobodi-stvaranja/ )
Ništa nije primjerenije kazati za Borgesovu metodu i bit njegove književnosti negoli ono što je kazao i sv. Augustin u svojim Ispovijestima (Confessiones): Sedes animi est in memoria. Sjećanje pripada smislu ljudske egzistencije, a za književnost je ova ljudska sposobnost orijentacije u prostoru i vremenu uvjet mogućnosti svekolike povezanosti s izvorima i počelima kao i sa suvremenošću, ali ne tek u užem, regionalno-nacionalnome okružju tradicije, već i u onome globalnome, uistinu svjetsko-povijesnome. Ovdje ću stati i reći nešto što bi svakako trebalo razraditi s daleko širom i dubljom argumentacijom. Naime, od Goethea je nastao postulat i ideal tzv. svjetske književnosti (Weltliteratur). No, nikad se posve ovaj kozmopolitski projekt nije realizirao u zbilji. Postojali su pisci koji su živjeli na različitim kontinentima i spajali raznolike kulturne tradicije, pa čak i pisali na više jezika (Rainer Maria Rilke, Fernando Pessoa, Milan Kundera). Ali književnost se ne iscrpljuje samo u pisanju, već je isto tako prožeta pasioniranim iskustvom čitanja tekstova drugih pisaca i filozofa, onih koji su nasljeđe upravo ove Borgesove sveze metafikcije i metafizike. Gotovo da je u tom pogledu Borges-kao-čitatelj jednako tako bitna odrednica sklopa njegove književnosti kao i Borges-kao-spisatelj.
Ako uistinu neki moderni i suvremeni književnik zaslužuje da mu se pripiše oznaka onog što je začeo Goethe u doba prosvjetiteljstva, onda je samo Borges taj koji se s punim pravom može imenovati svjetsko-povijesnim piscem jer prelazi sve nacionalne i internacionalne granice jezika i formi književnosti, jer nadilazi sve postojeće epohe u svjetskoj povijesti, i naposljetku jer svojom metafizičkom metafikcijom samu ideju Knjige/Književnosti uzdiže na najvišu razinu duhovnoga bitka uopće nakon Dantea. Tko misli da je ovaj stav možda presmiono izrečen, ili, da je pak, posve pogrešan, neka me podsjeti ima li nekoga drugoga koji se može mjeriti s njime u labirintu ove divne igre zbog koje vrijedi žrtvovati sve prolazne radosti ovoga svijeta. I neka, uostalom, pročita više negoli instruktivni pogovor Tonka Maroevića, njegova vrhunskog hrvatskoga prevoditelja, komentatora, apsolutnoga znalca književnosti svih epoha povijesti, gotovo testamentarnoj knjizi Urotnici, Atlas, naslovljen „Prodorna sljepoća Borgesovih sutona“,o kojoj ću u nastavku više govoriti (v. https://zarkopaic.net/blog-post/zudnja-za-ruzom/ https://zarkopaic.net/blog-post/vjecnost-kao-kairos/ https://zarkopaic.net/blog-post/losa-konacnost-i-knjizevnost-beskraja-%EA%9F%B7-borges/ )
U 1930-ima i 1940-ima, tijekom razdoblja političkih sukoba u Argentini, Borges je počeo pisati kratke priče koje će dalekosežno odrediti njegovo spisateljstvo. Zbirke poput Ficciones (1944.) i El Aleph (1949.) predstavile su njegovu karakterističnu svezu metafikcije i metafizike. To nisu bile “priče” u bilo kojem uobičajenome smislu. Naime, nedostajao im je razvitak likova, potom razrješenje radnje ili, pak, zbiljska okružja događanja. Umjesto toga, njegove su priče gotovo savršeno oblikovane ideje koje emaniraju svoj smisao u slici beskonačne knjižnice, u ideji knjige koje obuhvaća sve druge zbiljske i moguće knjige, kao i hereze prikrivene kao „ortodoksna teologija“.
Borgesove priče i njegova poezija pretpostavljaju onog „idealnoga čitatelja“ koji ne žuri kroz tekst da bi dohvatio tzv. radnju jednog životnoga zbivanja, već se sporo i s velikim užitkom kreće kroz njegove tajne i složenost kao i njegov autor, slijepi putnik kroz vrijeme kao labirint teksta svijeta.
3.
U izdanju Grafičkoga zavoda Hrvatske 1989. godine objelodanjena je Borgesova knjiga tzv. kasnih tekstova Urotnici Atlas, u prijevodu Tonka Maroevića sa španjolskoga. Urotnici (Los conjurados) je njegova posljednja knjiga za života objavljena 1985. godine, dok je Atlas objavljen 1984. godine. Već u „Posveti“ iliti predgovoru Urotnicima pisac Vrta s razgranatim stazama otpočinje s postavkom kako je jezik čarolija i kako „ništa ne znademo o njegovu porijeklu“ (str. 7) Drugim riječima, univerzalnost jezika i njegov arhé ili ono što Nijemci nazivaju prefiksom Ur i k tome dodaju riječ Sprache nije samo tajna za Borgesa, već je to bila i za najvećeg filologa modernoga doba kao što je to bio Alexander von Humboldt. On je, naime, taj pra-jezik shvaćao kao univerzalni princip odnosno kao stvaralačku moć ljudskoga uma („vječno ponavljajući rad uma“), koja slijedi iste osnovne strukture u svim narodima neovisno od njihovih razlika u jezicima i dijalektima. No, Borges nam kaže da je upravo od tih sastojaka univerzalnoga jezika sastavio ovu knjigu koju je posvetio svojoj supruzi Maríi Kodami, koja ga je pred kraj života, kad je posve oslijepio, njegovala, brinula se o njemu u svim pogledima, zapisivala njegova kazivanja poezije, proze, zapisa i bez koje ne bi bilo njegovih posljednjih knjiga.
Iako nam Tonko Maroević u svojem pogovoru jasno daje do znanja da su Borgesovi kasni tekstovi od 1970-ih godina pa sve do smrti 1986. godine najvećim dijelom „obrađivanje svojeg vrta“ kakav je već do kasnih 1960ih godina uspostavljen kao kanon modernoga aleksandrinizma u kojem od Sveopće povijesti gadosti do Tvorca i Alepha vlada ravnovjesje između neobarokne razuzdanosti i discipline majstorske ukrotivosti mašte, ono što bismo ekovski kazali između subverzije i integriranosti u moć književnosti kao institucije, uvijek pri svakoj novoj njegovoj tvorevini književnoga labirinta ostajemo smjerni i čitamo svaki tekst s pomnim iskustvom čitatelja koji teži spoznati svezu arhetipskih modela i sustavno prebiranje po sjećanju samoga Pisca kao umreženoga tvorca vlastitih i naših opsjena. Iako je u njegovim tekstovima tzv. sebstvo ili autorsko jastvo uvijek odmjereno i ne-narcistički izloženo javnosti, iako znamo iz one slavne poetske parabole kako postoje dva Borgesa kojima se događaju iste i različite stvari, nešto je uvijek u svim njegovim knjigama, pa tako i u Urotnicima, Atlasu ono zajedničko, univerzalno, nadvremenito i onkraj granica svake individualne osobnosti.
To je svojevrsni nad-Ja koji progovara kroz ideju Književnosti i doista je upravo to ono što kroz znamen i lozinku zvanu Borges simbolički poprima značajke jedne osobne „povijesti vječnosti“.
Knjiga Urotnici predstavlja svojevrsnu književnu oporuku u kojoj autor ponovno sabire svoje vječne teme – labirinte, zrcala, snove, sjećanja, vrijeme i filozofiju – ali s izraženim tonom pomirenja, zrelosti i duboke intimnosti. Knjiga se sastoji od 44 kratka teksta, koji variraju između klasičnih soneta, slobodnoga stiha i kratkih proznih crtica, te je iznimno snažno nadahnuta Ženevom, švicarskim gradom u kojem je Borges proveo dio mladosti i u kojem je naposljetku odlučio umrijeti. Ženevu opisuje kao mjesto tolerancije i razuma. Središnji tekst, po kojem zbirka nosi ime, odnosi se na povijesni događaj iz 1291. godine kada su kantoni osnovali Švicarsku Konfederaciju. Borges te ljude (“urotnike”) koristi kao metaforu za čovječanstvo koje odlučuje zaboraviti svoje razlike (vjeru, jezik, podrijetlo) i donosi “čudnu odluku da bude razumno“.
Nipošto se ne smije smetnuti s uma da je ova knjiga utoliko jedna od meditativno-mirotvornih mitopoetskih pohvala svijetu koji traži razmak u odnosima između moći i energije samoga života koji nije po naravi ništa mirno i spokojno, već dinamički intenzivno i gotovo nužno u znaku „krvi i tla“. Stoga i pjesma posvećena Ženevi označava više od kontemplacije nad gradom svojeg djetinjstva i postojbinom svojeg posljednjega počivališta. Naposljetku, posljednja pjesma Urotnika jest upravo ona koja glasi Urotnici i u njoj čitamo ove nezaboravne riječi:
„U središtu Evrope, u visokim evropskim zemljama, raste jedan toranj razbora i čvrste vjere. Sutra su dvadeset i dva kantona. Posljednji od njih, ženevski, jedna je od mojih domovina.
Sutra će biti čitav planet.
Možda to što kažem nije istinito; dabogda bilo proročanstvo.“ (str. 68-69.)
U pjesmama poput Krista na križu i Doomsday, a koji već naslovom upućuju na kraj ljudske povijesti i apokaliptički događaj nestanka vremena, susrećemo se evokacijom čitave povijesti teologije, križarskoga rata, uloge Vatikana u blagoslovu vojski noći koji odlaze u „sveti rat“, ali i nastanak događaja koji se nikad još nije zbio, ali ima u sebi eshatologijsko značenje „posljednjega suda“ kroz povijest metafora od Swedenborga do „klepsidre koja ispušta posljednje zrnce“ ꟷ sve je „već viđeno“ od Borgesa iznova ovdje i kroz mistiku jedne uzvišene sjete uznosi nas u svijet fluida i metafizičkih krajolika čežnje za smirajem (str. 10-11 i str. 12). Ono što u Urotnicima plijeni moju osobitu pozornost jest sabiranje pojma vremena između sjećanja na prošlost kao izvornu rijeku koja prolazi vječno i očekivanja vlastita kraja u duhu jednog profinjenoga stoičkoga skepticizma.
Uostalom, i za Gillesa Deleuza kao i za Jorgea Luisa Borgesa, a prvi je od potonjega uz još Joycea i Gombrowicza preuzeo svoj sintetičko-hibridni pojam kaosmosa kojeg rabi zajedno s Félixom Guattarijem u svojem posljednjem spisu Što je filozofija? iz 1991. godine (v. https://zarkopaic.net/blog-post/deleuze-ili-o-ontologiji-postojanja/, kasnogrčka filozofija s Epikurom bijaše upravo paradigmatski odnos mudrosti čovjeka spram življenja vlastite egzistencije nakon što je prošlo doba impulzivne mladosti i njezinih pretjerivanja i ekstaza erosa i tymosa. Zar u svim zamislivim situacijama ovu „filozofiju“ epikurejstva ne uzimamo upravo za jedini smisleni odnos spram vlastita kraja putovanja i konačnoga iščeznuća u bezdanu svega? Borges u piesmi „To su rijeke“ kazuje:
„MI vrijeme smo. U prispodobi reče
Heraklit to, zvan Mračnim, koji tvrdi
da smo i voda, ne dijamant tvrdi;
ne što počiva, već ono što teče.
Mi rijeka smo i onaj Grk također
što ogleda se u njoj. U toj vodi
iz odraza se prvo kristal rodi,
da promjenama daljnjim vatra dođe.
Pusta smo rijeka, uvijek usmjerena
svom moru. Svud okružuje je sjena.
Sve zbogom kaže, sve se od nas dijeli.
Pamćenje više novac svoj ne kuje.
A ipak imam nešto što još tu je
I ipak imam nešto što se želi.“ (str. 18)
Ima nešto još više intrigantnije u knjizi Urotnici. To je forma poetske tužaljke ili elegije koja je, kao što nam je dobro poznato, neizbježna forma moderne poezije refleksivnoga nadahnuća i smjera od Hölderlina do Rilkea. U slučaju Borgesa, pjesma „Elegija jednog perivoja“, iako ulazi u osobnu kartografiju njegova života, uistinu se pokazuje nastojanjem za dosezanjem simbolički zatvorenoga svijeta koji nestaje kao i „labirint“, a „nestali su eukaliptusi nanizani redom, pokrovi zimski i zrcala budna“…Sve ovo iščeznuće temeljnih simbola i metafora metafizičke poezije koju Borges zaziva kao najveću moguću tajnu i smisao postojanja ne prelazi u ono što je melankolična tužaljka za gubitkom postojanoga svijeta kakav bje u Rilkeovim Devinskim elegijama. Ponavljanje je u „Elegiji jednog perivoja“ novo postajanje egzistencijalnoga događaja ljudske mjere ne zemlji koja zahtijeva drukčiji odnos spram onoga što od sv. Augustina nazivamo linearnom poviješću svijeta.
„Ako početka ne bje, nema kraja,
ako li već nas čeka beskonačan
zbroj nekih bijelih dana, crnih noći,
tad već smo prošlost koja ćemo biti.
Mi vrijeme smo, nedjeljiva smo rijeka.
Uxmal, Kartaga i srušene rimske
Zidine, a i perivoj nestali
kom stihovi tek ovi drže spomen.“ (str. 27)
A u pjesmi „Posjedovanje jučerašnjice“ Borges jasno iskazuje ono što sam maloprije spomenuo o nužnosti da moderna poezija prelazi u elegično stanje svoje zamrznutosti u prošlome vremenu.
„Svaka pjesma s vremenom postaje elegija. Naše su žene koje nas napustiše, sad već
sasvim slobodne od večeri, koja je opasna, i od uzbuna i od strahova nade. Nema drugih rajeva osim izgubljenih.“ (str. 43)
Ako je ovo samorazumljivo, onda je poezija u doba stoičkoga skepticizma našeg života bez obzira na povijesno-epohalne razlike srednjovjekovlja i suvremenosti, primjerice, samo i jedino ovo što Borges tvrdi. Izgubljeno vrijeme pretpostavlja svijest o izgubljenome raju, pa bismo ovdje mogli slobodno u tekstu o Borgesu staviti korelaciju između Prousta i Dantea i vjerojatno ne bismo načinili neki neoprostivi grijeh taštine.
4.
Kratak „Predgovor“ peruanskoga nobelovca Maria Vargasa Llose knjizi A Dictionary of Borges, zaslužuje da ga navedemo u cijelosti, a vidjet ćete i zašto prije negoli na kraju ovoga teksta za blog koji se zove Kaos pokušam djelomice samo protumačiti njegovu knjigu naslovljenu Atlas.
„Ovo je knjiga koja bi bila po Borgesovom ukusu. Iako se ponosio time što nikada nije pročitao ništa što je napisano o njegovom životu ili djelu, siguran sam da bi je pročitao od početka do kraja. To je zato što je to knjiga maštovite erudicije ili eruditske fantastike, neobične kombinacije koju je koristio s većom originalnošću od bilo koga drugog, tako da se žanr, iako od velike starine, sada čini gotovo kao da ga je on izmislio. Poput čudne sekte ‘Tlön, Uqbar, Orbis Tertius’ koja je potajno željela interpolirati fiktivni svemir u stvarni, i Borges je tijekom cijelog svojeg života kao pisac nastojao destilirati bića, naslove i događaje koje je njegova fantazija iskovala u povijest i književnost stvarnosti. Sada su oni dio njih, jednako dosljedni i istiniti kao i oni koji su postojali u objektivnome vremenu i stvarnome životu. S istinskom erudicijom, ovaj rječnik organizira, klasificira, definira i sažima tisuću i jedno stvorenje Borgesove mašte, izrađujući kartu,do najsitnijih detalja, njegovih geografskih područja i konstelacija. To je zabavan priručnik za istraživanje prostranstva i kohezije Borgesova opusa, izvrstan vodič koji će nas spriječiti da se izgubimo u labirintu i osigurati da uvijek pronađemo izlaz.“ (str. v)
Jasno je svima koji su, primjerice, čitali knjigu Michela Foucaulta, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti (Golden marketing, Zagreb, 2002. S francuskoga preveo Srđan Rahelić) da se poststrukturalistički filozof i sociolog u svojim analizama enciklopedizma i poretka diskursa u humanističkim znanostima od klasičnoga doba do modernosti već u „Predgovoru“ duhovito poigrava s idejom reda i logičko-matematičkih koherencija u svijetu uzimajući onu fiktivnu Borgesovu klasifikaciju životinja iz njegova Priručnika za fantastičnu zoologiju. Razlog zašto su zemljopisne karte, globusi, dijagrami, arhivi i slično uz već spomenuti metafizički inventar simboličkih formi-predmeta poput labirinta i zrcala upravo jedan uzvišeni metaphysicum borgesianum leži u njegovu shvaćanju prostora kao univerzalne i fundamentalne „kraljevske fikcije“ koja svijetu podaruje vrhunski privid i istinu orijentacije u duhovnome životu. Pravi prostor-vrijeme njegove egzistencije nije ništa drugo otuda negoli realizacija platonske Ideje dobra i savršenstva forme nad pojavnim svijetom kaosa i entropije. Ne vidim nekog drugoga razloga zašto bismo inače „obožavali“ Borgesovu kartografiju mašte u ovom svijetu posvemašnje transparencije koju omogućuje vrtoglavo ubrzani autopoiesis tehnosfere.
U knjizi naslovljenoj Atlas: U suradnji s Maríom Kodamom, već u „Prologu“ Borges je izričito suvremen i gotovo delezovski govori o „mnogostrukosti uzroka“, a autorstvo ovog ontologijskoga pluralizma pojma kauzaliteta pripisuje Johnu Stuartu Millu. Što je na kraju života u nužnoj blizini i suradnji s voljenom ženom i suprugom htio ostaviti u nasljeđe svojim čitateljima negoli knjigu kao atlas, ali ne kao mapu za stvarna putovanja nesuđenih putnika kroz vrijeme i prostor, već atlas koji čovjeku kao „otkrivaču“ podaruje uvid u njegova vlastita putovanja i susrete s „licima, zemljovidima, životinjama i zvijezdama: zaključuje se sumnjom ili s vjerom i s gotovo potpunom izvjesnošću vlastita neznanja.“ (str. 73)
Ha, ha, zar ovo nije sjajno? Sve je i jedno i drugo, mnogostruki su uzroci, sumnja ili vjera su isto, te na kraju neznanje postaje apsolutna izvjesnost jednog „drugoga Sokrata“ od onog koji je iskapio otrov u oligarhijskoj tiraniji drevne Atene, koja je demokraciju žrtvovala kultu podaništva i vjernosti besmisla, pa je najumnijem Grku nakon boginje Atene jedino preostalo da spokojno ode u Had i nauživa se besmrtnih razgovora s Homerom, Parmenidom i Heraklitom a ne zemnih političkih razmirica s neukom masom i prijetvornim lopovskim vladarima. Duhovitost je Borgesova Atlasa i u tome što u njemu čitamo zapise o „Totemu“, „Irskoj“, „Istanbulu“, „Veneciji“ uz fotografije mističnih mjesta i arheologijskih nalazišta, kultnih predmeta i turističke metafizike, te na kraju „Venecije“, nakon što smo se nauživali i Goetheovih slika s putovanja Mlecima i divne knjige eseja rusko-američkoga pjesnika i esejista, nobelovca Josifa Brodskoga, Vodeni žig o Tizianu, gondolama, ljepoti i suzama, čitamo i ove Borgesove zadnje retke:
„U nekom predgovoru jednom napisah Venecija od kristala i sutona. Suton i Venecija za mene su gotovo sinonimi, ali je moj suton izgubio svjetlost i plaši se mraka, dok je suton Venecije nježan i vječan, bez prije i poslije.“ (str. 84)
Svemu ima i nema početka i kraja, zar ne? Pa, tako i ovome tekstu o slijepome putniku kroz vrijeme kao labirintu teksta svijeta koji je za svoj „atlas“ i prije njegova nastanka i poslije što ga je otisnulo vrijeme u prostor slova i slika izabrao živjeti unutar ideje Knjige-kao-književnosti i unutar knjiga-kao-Knjižnice prije no što je sve sagorjelo u vječnosti kao jedna druga Aleksandrija i njezini venecijanski kristali i sutoni…
„Tako mi Borgesa“, govorio bi Tonko Maroević, valjda sad možemo odahnuti i predahnuti od „kristalnoga sutona“ i posvetiti se svojem vlastitome vrtu i njegovim pustim zaraslim stazama odavno već mrtve metafizike.
