Copyright ©2026 Žarko Paić

Sedmi pečat singularnosti

Tehnokronotop i budućnost filozofije

January 8, 2026
Sedmi pečat singularnosti
Ray Kurzweil

1.

2023? Iako je prema Rayu Kurzweillu, proroku tehnološke singularnosti, 2045. godina onaj prekretni trenutak u kronologijskome shvaćanju povijesti za čovječanstvo, koje smjera posvemašnjoj posthumanizaciji života, mislim da je 2023. godina u ideji ona s kojom možemo proglasiti kraj metafizike i čovjeka kao animal rationale muzealizirati. Na njegovo mjesto dolazi vladavina homo kybernetesa. Što znači uopće kronologija u matematičkome smislu kad je u pitanju ljudska i povijest svijeta? Ništa drugo negoli razlikovanje onog što je bilo prije tzv. Nove ere ili datiranja rođenja kršćanskoga Bogočovjeka i ono što dolazi nakon toga. Mi povijesno računanje vremena već uvijek u moderno doba shvaćamo kao operaciju historiziranja. Pritom valja razlikovati, kao što su to jasno činili Heidegger i Sutlić, historiju i povijest. (Martin Heidgger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2018. 2. izd. i Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, V. Masleša, Sarajevo, 1967.)

Prvo je znanstveno razmatranje povijesnoga zbivanja prema političko-ekonomsko-geografskim kriterijima opisa, prikaza i tumačenja događaja, a drugo je metafizičko i postmetafizičko događanje kao osmišljavanje tijeka zbivanja i kao jednokratnost i neponovljivost događaja. Heideggerov pojam događaja ili zgode (Ereignis) ključan je za razlikovanje onog što je historijsko od povijesnoga, jer znanost nikad nije ništa drugo negoli redukcija smisla bitka kao povijesnoga načina osmišljavanja od prvoga uzroka do posljednje svrhe, a povijesnost povijesti nije nikad ništa drugo negoli ono autentično vremenovanje događaja ili zgode po kojoj bitak, bića i bit čovjeka jesu to što jesu u svojoj mogućnosti, zbilji i nužnosti. Historija je svagda naknadna svijest o onome dogođenome, pa joj izmiče mogućnost da sudi o aktualnosti i budućnosti, već samo o prošlosti kao vremenskoj dimenziji u metafizičkome smislu. Usuprot tome, povijest je svagda otvorenost događanja u smislu bivanja i iskrsavanja Ništa, ono što nikakvo kronologiziranje događaja ne može dohvatiti u navlastitoj punini kao način kojim vrijeme biva podareno čovjeku i to ponajprije kao mogućnost ozbiljenja slobode. Povijest je otvorenost izgleda smisla bitka u nadolazećoj budućnosti, a historija ono što u svojoj predmetnosti nadilazi redukciju na politiku-ekonomiju-kulturu u horizontu tzv. svjetske povijesti.

Nakon Hegelove filozofijske svjetske povijesti, mi se nalazimo u razdoblju posvemašnje kontingencije i emergencije povijesti koja u kaosu i entropiji nakon kraja komunizma 1989. godine prelazi sve tzv. svjetske granice i postaje zbivanje globalno-planetarne istovjetnosti i razlike Kapitala kao aksiomatskoga subjekta-supstancije onog što je od 2023. jedino preostala i jedina mogućnost-zbilja-nužnost svekolikoga zbivanja. Riječ je o tehnosferi kao kraju metafizike u kibernetici i otvorenosti dukčije, ‘nove’ povijesti koja više nema svoju nesvodivost u političko-ekonomsko-geografskome niveliranju svijeta. Umjesto toga, sve je u znaku vladavine ‘novoga apsoluta’, koji se pojavljuje kao Moć umjetne inteligencije nad svime što je nekoć imalo značajke autonomnosti života.

Historijsko shvaćanje povijesti datira uvijek događaje kaogodine preokreta i obrata.To su uglavnom i samo godine kao znakovi političkih revolucija i kontrarevolucija te svjetskih ratova u moderno doba.Ono je epohalno doba znanstveno-tehnološke akceleracije, ali u historijskim datumima nije nikad odlučujuće, naizgled,kad je izumljen parni stroj, automobil, fotograf, film, nastanak kompjutora, iako jest npr. let na mjesec itd.1789-1848-1871-1914-1917-1933-1945-1968-1989-2001-2022.Ovo su historijski datumi ključnih političkih događaja.No, 2023. je događaj-nad-događajima i briše sve što je ikad bilo historiziranje povijesti.TEHNOSFERA računa-planira-konstruira svijet iz logike AI i zato je genijalni Bill Gates sve bitno najavio. 2023. otpočinje nova epoha i pitanje je samo je li to više ‘epoha’ ili kraj vremena umetafizičkome smislu povijesti.Politika kao događaj postaje točno ono što je predvidio Kojève na kraju knjige Kako čitati Hegela, naime,realizirani tymos jedne univerzalne države, samo što ta država nije ništa političko, većpostimperijalni šmitovski nomos zemlje kao Gro§raum, ali svi ratovi i svekoliko upravljaštvo zemljom i svemirom bit će samo i jedinorealizacija moći tehnosfere. (Alexander Kojève, Introduction à la lecture de Hegel: leçons sur la Phénomenologie de l’Esprit, Gallimard, Pariz, 1980. 2.izd)

Okrutnost postaje dosadna, kultura postaje animalizam plus narcizam slike bez svijeta.Ostaje samo filozofija kao mišljenje koje više nije povijesno putovanje, već postmetafizička fuga beskonačnoga lutanja svijetom kao mrežom događaja.Sjetimo se još Heideggera i njegove izreke – „Ni jedna revolucija nije dovoljno revolucionarna.“ (Martin Heidegger, Die Geschichte des Seyns, GA, sv. 69, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1998., str. 38.) Ako na mjesto onog nesvodivoga i povijesno odlučujućega nastupa ono što autopoietički proizvodi svjetove i stvarnost kao konstrukciju, onda to samo znači da će sve što se zbiva postati automatski i emergentno informacijom u formi vizualizacije događaja. Povijest više neće biti zaustavljena u historijskome bljesku fotografske aure neke univerzalne kvazi-objektivnosti, već će biti muzealizirana kao horizont događaja prije pada u ‘crnu rupu’ tehnološke singularnosti. Sve što je bilo neće se više benjaminovsko-šolemovski mesijansko spašavati u onome nadolazećemu koje prošlosti mijenja svrhu i značenje nakon što je Bog prohujalo vrijeme spasio od onog vihora katastrofe s amblematske slike Paula Kleea, Angelus Novus. Ne, sve što će još biti imat će potencijal u-kronije i prolaza kroz crvotočine vremena za ‘čovjeka’ kao homo kybernetesa i njegovo planetarno ‘poslanstvo’ lutanja beskonačnošću svemira.

Od 2023. za nas filozofe i nesuvremene svjedoke otvorenosti povijesti otpočinje savršeno vrijeme apsolutnoga stvaralaštva jer smo konačno izgubili svoje tlo pod nogama, svoju ukorijenjenost u zavičaj i zemlju, i poput planetarnih nomada krećemo na put za koji ne znamo ni gdje vodi i ima li uopće smisla. Ako je onaj prvi, metafizički od Heraklita i Parmenida do Heideggera još bio tako sjajan i tajnovit u svojem arché i eschatonu, čini se da je ovaj u svojem vizualiziranju apsolutne tame fascinantno zagonetan. I upravo je u tome sva radost i užitak u mišljenju koje tek sada otpočinje biti istinskom avanturom razračunavanja s kaosom u svemu što jest, biva i nastaje.

2023!

2.

Ray Kurzweil u knjizi The Singularity is Nearer na gotovo programatski način egzaktnoga futurologa ne predviđa više ljudsku budućnost u horizontu tehnološke singularnosti. On, najznačajniji ‘mislilac’ i stategijski tehno-inženjer razvitka umjetne inteligencije, ispisuje neviđenom lakoćom evolucijsku povijest svemira, zemlje i naravno čovjeka od rane faze nastanka do tzv. kraja biološke zadanosti svijeta. Evo nam sada, skeptičkim nevjernim Tomama među filozofima ali i znanstvenicima, jasne pouke i poruke onog koga su zvali svakakvim pogrdnim nazivima, da je pseudo-vizionar, kvazi-znanstvenik, neka vrsta novog lošeg Dänikena za doba post-i-transhumanizma. Svaka mu rečenica iz ove knjige ‘pjeva’ u tonalitetu realizirane utopije, ne možemo mu naći ni jednu zamjerku. Uz tekstove i knjige Hansa Moraveca,nema sumnje da Kurzweil ima posebnu vrijednost i značenje za kritičku rekonstrukciju povijesti tehnosfere. (Hans Moravec, Robot: Mere Machine to Transcendent Mind, Oxford University Press, Oxford, 2000.)

Što možemo, mi nevjerni Tome filozofije i znanosti, uopće suprotstaviti ovom sinkretičkome tehno-pozitivizmu s primjesama različitih filozofijskih, teologijskih, antropologijskih postulata od rane grčke metafizike do Einsteina, Hawkinga, Whiteheada, Deleuzea i Zvjezdanih staza? Navest ću njegov najprovokativniji stav da vidimo što je zapravo smisao ili svrha te famozne SINGULARNOSTI.

ʺU konačnici će cijeli svemir postati zasićen našom inteligencijom. Ovo je sudbina svemira. (Vidi poglavlje 6.) Sami ćemo odrediti svoju sudbinu radije nego da je određuju trenutne “glupe”, jednostavne, strojne sile koje vladaju nebeskom mehanikom.



• Vrijeme koje će svemiru trebati da postane inteligentan do te mjere ovisi o tome je li brzina svjetlosti nepromjenjiva granica. Postoje naznake mogućih suptilnih iznimaka (ili zaobilaženja) ove granice, koje će, ako postoje, ogromna inteligencija naše civilizacije u ovom budućem vremenu moći iskoristiti.



Ovo je, dakle, Singularnost. Neki bi rekli da mi to ne možemo shvatiti, barem s našim trenutnim stupnjem razumijevanja. Iz tog razloga, ne možemo pogledati dalje od njegovog horizonta događaja i potpuno shvatiti što se nalazi iza njega. Ovo je jedan od razloga zašto ovu transformaciju nazivamo Singularnost. Osobno mi je bilo teško, iako ne i nemoguće, gledati izvan ovog horizonta događaja, čak i nakon što sam nekoliko desetljeća razmišljao o njegovim implikacijama. Ipak, moje je mišljenje da, unatoč našim dubokim ograničenjima mišljenja, imamo dovoljno moći apstrakcije da dajemo smislene izjave o prirodI života nakon Singulariteta. Što je najvažnije, inteligencija koja će se pojaviti nastavit će predstavljati ljudsku civilizaciju, koja je već civilizacija ljudi i strojeva. Drugim riječima, budući strojevi bit će ljudi, čak i ako nisu biološki. Ovo će biti sljedeći korak u evoluciji, sljedeća promjena paradigme na visokoj razini, sljedeća razina indirektnosti. Većina inteligencije naše civilizacije u konačnici će biti nebiološka. Do kraja ovog stoljeća bit će trilijuni trilijuni puta više moćniji od ljudske inteligencije.(Ray Kurzweil, ʺSingularnost je blizu: Šest epohaʺ, Europski glasnik, br. 28/2023. S engleskoga preveo Žarko Paić.)

Dakle, taj beskonačni muk kozmičkih praznina i beskonačna brzina nastanka novih galaktičkih svjetova nakon raspada i smrti prethodnih postat će u tendenciji SUPERINTELIGENTNI HIPERPROSTOR. Umjesto tradicionalno shvaćenoga boga kao demijurga iz Platonova Timeja ili teologijski shvaćenoga Boga koji stvara iz Ničeg u sv. Tome Akvinskog, Kurzweilov TEHNO-KRONOTOP nadilazi svojom protežnošću svemirom bilo kakvu ‘nebesku mehaniku’. Metafizički govoreći, ovaj nastavak čovjeka i njegove tehnosfere preuzima u svoje ovlasti bit cjelokupnog stvaranja onog što je još preostalo od svemira. Filozofski kozmolog i matematičar Alfred N. Whitehead u svojoj knjizi Proces i realnost iz 1929. godine stvorio je pojam kozmičke epohe. (Alfred N. Whitehead Process and Reality: An Essay in Cosmology, The Free Press, New York, 1929/1978. str. 322-332 Vidi o tome: Žarko Paić, ʺStvaralačko doba i nova metafizika: O filozofijskoj kozmologiji Alfreda N. Whiteheadaʺ, u: Tehnosfera, sv. 2: ‘Crna kutija’ metafizike – Kibernetika i apsolutno vrijeme strojaʺ, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018., str. 393-437. ) Upravo ova šesta epoha postaje tehno-teo-logijska par excellence u shvaćanju Raya Kurzweila. Prva je određena vladavinom fizike i kemije, druga biologijom i DNK, treća mozgovima, četvrta tehnologijom, a peta spajanjem ljudske tehnologije s ljudskom inteligencijom.

Šesta posljednja, to je epoha tzv. buđenja svemira kao samosvjesnoga kozmičkoga tehno-organizma. Uglavnom, svi post-i-trans-humanisti više nemaju nikakve dvojbe. Stari svijet metafizičkoga mišljenja je iza nas i što prije ga treba ostaviti da poput grčkih skulptura i hramova počiva u muzealiziranoj prošlosti. Isto vrijedi i za doba monoteističkih religija s kršćanstvom kao paradigmom teologije. Ali, isto vrijedi i za moderno i postmoderno doba mehaničke i video-tehnologije s vjerom u razdvajanje znanosti i tehnologije. Ostaje samo, kako to tvrdim u knjizi The Superfluity of the Human – The Posthuman Condition epoha suvremenosti tehnosfere kao besmrtnosti bez tajne. (Žarko Paić, The Superfluity of the Human – The Posthuman Condition, Schwabe Verlag, Basel, 2023.)

Ako konzekventno mislimo ono što se još ima misliti filozofijski, a to je smisao ili svrha onog što bijaše temeljni problem i za metafiziku od Platona do Hegela i Heideggera, od Deleuzea do Sutlića i Severina, dakle smisao téchne kao poiesis, onda vidimo da se iza ove šeste kozmičke epohe koju tako afirmativno i pozitivistički naviješta Kurzweil skriva sljedeća aporija. U svojoj knjizi Izgledi nadolazeće filozofije – metafizika, kibernetika i transhumanizam to sam ostavio za zaključak baveći se Heideggerovim i Deleuzeovim pojmom događaja (Ereignis i événement). (Ray Kurzweil, ʺSingularnost je blizu: Šest epohaʺ, Europski glasnik, br. 28/2023. S engleskoga preveo Žarko Paić.)

Ako, dakle, sudbina svemira znači da ova šesta epoha postane apsolutna SAMOSVIJEST onog što se metafizički naziva bitak bića, onda je realizirana povijest onto-teo-kozmo-antropološke strukture mišljenja ništa drugo negoli istovjetnost bitka i mišljenja. No, sada je obrat u tome da mišljenje umjesto boga ili Boga, Aristotelova ili skolastičkoga, misli tako što tehnogenetski konstruira svjetove iz vlastite ideje kao događaja. Mišljenje nije stoga ništa drugo negoli ono što stoji u naslovu moje knjige o Deleuzeu ‒ mišljenje kao događaj. (Žarko Paić, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022.)

Što iz toga proizlazi? Da je ‘sudbina’ ne nešto apriorno zadano voljom Božjom pa onda slijedi ljudska tragedija jer je čovjek u doba biologije i DNK sveden na animal rationale te baš stoga biva svjestan da ne može postati Bog i promijeniti faktičku nužnost fizike i kemije svijeta. ‘Sudbina svemira’, međutim, znači da evolucija u kozmičkome smislu ostavlja iza sebe sve dosadašnje križne postaje metafizike i umjesto uzalud potrošenoga vremena na glupe ratove i agonalno ustrojenu narav čovjeka kao sveze životinje i tehnike sada slijedi svoju zvijezdu apsolutne tehnosfere na zemlji i izvan nje. Svemir otuda pretpostavlja kraj tzv. iskonskog shvaćenog vremena iz autentičnog vremenovanja ljudske egzistencije u slobodi njegova Daseina, kazano Heideggerovim temeljnim pojmom za čovjeka iz doba Bitka i vremena. Događaj se više ne ‘događa’ kao temporalna neizvjesnost i kao eshatologijska tajna bitka u njegovu nadolasku.

Umjesto toga, mišljenje kao događaj ‘stvara’ iz vlastite tehno-kozmo-gonije sve moguće, zbiljske i nužne događaje koji više nisu ništa izvan granica horizonta događaja. Mišljenje-kao-događaj proizvodi kontingentnu ‘povijest budućnosti’ kao ono što racionalno-intuitivno vizualizira nastanak ‘novoga’ u svemiru. Ako je, međutim, ideja stvaranja i ideja beskonačnosti ono što je bilo u metafizičkome smislu aporijom jer samo Bog može stvarati iz Ničega zato jer nije stvoren i prebiva izvan vremena u čistoj beskonačnosti svemira, onda je sada sve to novim pojmom događaja kao realizacije onto-teo-kozmo-antropološke strukture metafizike dokinuto. Kako i zašto?

Tako što događaj otvara mogućnost da se bitak misaono energetizira i postane ‘mišljevinom’ tehno-poietičke konstrukcije. Kurzweil govori jezikom astrofizike, kozmologije i kibernetike i zato mu ‘velika priča’ o evoluciji svemira nužno mora završiti s čovjekom kao homo kybernetesom, koji se može dalje razvijati samo kognitivno onkraj svih postojećih biološko-korporalnih granica. Što je time ukinuto negoli pojam granice u smislu supstancijalne protežnosti bića, jer se između makro-i-mikro svemira uspostavljaju posredovanja koja su poput neuoronskih čipova uvjet mogućnosti nove posthumane tjelesnosti. Mozak nema više nikakve biološko-fizikalno-kemijske granice koje dijele primate od ljudi i ljude od drugih sisavaca. Sve se svodi na umjetni život umjetne inteligencije s onu stranu horizonta događaja ili granica naše sadašnje kozmičke epohe s mogućnošću razumijevanja biti tehnološke singularnosti. Zašto ovaj događaj više ne možemo razumjeti drukčije negoli iz onog što u Deleuzeovoj ontologiji postajanja (Gilles Deleuze, Différence et répétition, PUF, Pariz, 2011.) nazivam transverzalnim mišljenjem? Zato što nam je posljednja granica za ulazak u šestu epohu o kojoj govori Kurzweil zadana tijelom koje uokviruje ljudsko mišljenje i čini onu nužnu ovojnicu metafizičke individuacije po kojoj jesmo misano-egzistencijalni singulariteti, a ne nadosobni i neosobni tehno-entiteti poput one BORG-kolonije superinteligentne civilizacije iz Zvjezdanih staza. Aporija tehnološke singularnosti počiva, dakle, u sudbinskoj individuaciji ljudske samosvijesti.

To je razlog zašto je filozofija kao i umjetnost svagda individualizirani događaj mišljenja, a ne kolektivizirani kao u slučaju znanosti i njezinih pojmova koji objekt X vizualiziraju i mjere tzv. egzaktnim metodama računanja-planiranja-konstrukcije. Iz svega dosad izvedenoga u slučaju komentara Kurzweila i njegove singularnosti možemo samo zaključiti da ovdje ipak nešto nedostaje. Šesta je epoha, naime, još uvijek ljudska-suviše-ljudska jer se očito radi o učitavanju ljudskoga mozga u računalo. No, računalo je još uvijek o-sebi i za-sebe stroj, a stroj je samo nastavak računajućega mišljenja drugim sredstvima. Nedostaje ono što sam Kurzweil naziva spiritualnim strojem, (Ray Kurzweil, The Age of Spiritual Machines: When Computers Exceed Human Intelligence, Penguin Books, London, 2000.) a njegov ‘programʺ može biti samo ‘vizija’ zasnovana na intuitivnome mišljenju, koje Heidegger u Što znači misliti? naziva kazivajućim mišljenjem (Denken). ( Martin Heidegger, Was heisst Denken? GA, sv. 8, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2002.)

Sedma epoha kozmičke evolucije ne treba više metafizički jezik filozofije ni tehno-vizualizaciju znanosti. Ono što treba jest posvemašnji ‘stimulans za život’ kako Nietzsche naziva umjetnost kao volju za moć. To je epoha vladavine umjetnosti bez čovjeka, čisti događaj spiritualne igre tehnosfere sa samom sobom izvan horizonta događaja svekolike ljudske spoznaje. Intuicija nije ni slika ni zvuk, već ono što događaj mišljenja pokreće iz stanja ne-kretanja u zbivanje koje mora imati svoj kraj ne u konačnosti bitka, već u konačnosti mišljenja kao epohe vladavine jezika, slike i zvuka.

U ʺProtoku satiʺ Alvaro de Campos, avangardni heteronim Fernanda Pessoe, pjeva ovako.

Ćutim u svojoj glavi brzinu vrtnje zemlje,



i sve zemlje i sve osobe vrte se u meni,



centrifugalna žudnja, srdžba da se uzdusima popnem sve do zvijezda,



tuče pojačanim udarima u nutrini moje lubanje…(…)



Moje rastezljivo biće, pruživost, igla, titranje…



(22. V. 1915.)



(Fernando Pessoa, Poezija, V. Masleša, Sarajevo, 1986., str. 178, 182. S portugalskoga preveo Mirko Tomasović. )

3.

Sed quid igitur fidem? Res cogitans. Ali ipak što sam ja? Stvar koja misli.(Réne Descartes, Meditationes de prima philosophia, Demetra, Zagreb, 1993., str. 94. S latinskoga preveo Tomislav Ladan.) Stvar? Mišljenje? Misliti znači biti u mislima prisutan kao Ja. No, ako uskoro ono što nazivamo AI dospije do ovog Descartesova postavka, onda slobodno možemo kazati da osim čovjeka kao stvari koja misli postoji i stvar koja misli kao što ‒ čovjek? Ako je to po analogiji s ljudskim mišljenjem tako, onda AI može imati kao stvar koja misli svoju subjektivnost, ili drukčije rečeno svoje JA. Jastvo ili Sebstvo bilo je temeljno pitanje novovjekovne filozofije. Cogito, taj kartezijanski temelj mišljenja, koji ergo misli, odnosno iskazuje u jeziku misli i u slici zamišlja objekte svojeg mišljenja do krajnje granice mislivosti jest apsolutna subjektivnost. Ona je, usto, ključ za razumijevanje racionalizma, budući da Descartes jest onaj mislilac i matematičar, dakle znanstvenik, koji Aristotelovu definiciju čovjeka kao animal rationale dovodi do postulata svekolike zapadnjačke metafizike. Time ne isključuje da se mišljenje zbiva u okružju cogita koji nastanjuje ljudsko tijelo i obdaren je animalnim požudama, odnosno strastima, te da između uma i tijela postoji ono što pripada navlastito čovjeku kao sfera etičkoga posredovanja u društvu i zajednici koja je svagda izraz ovog hijerarhijski ustrojenoga odnosa mišljenja, osjećanja i tjelesnoga automatizma, onog što pripada području res extensa, stvari koja se proteže u beskonačnost, jer je riječ o materijalnosti, a ne duhovnosti.

I naposljetku, iz kartezijanskoga načina mišljenja proizlazi da su bića u prirodnome stanju obuzetosti svojim nagonima, dakle životinje, nužno automati bez duše, jer im je tjelesnost unutar zadane okoline temeljna supstancija koja određuje ‘smisao’ njihova postojanja i života. Sve radikalne kritike modernoga kartezijanstva kao novovjekovne metafizike subjektivnosti, među kojima je Heideggerova paradigmatska, a isto tako i Deleuzeova, koji Spinozu i Leibniza zato uzima za svoje prave prethodnike i mišljenju imanencije i ‘vitalističkoga materijalizma’, ipak nešto ne spore, tj. ne dovode u pitanje kao temeljnu pretpostavku za suvremeno mišljenje. Što?

Da je čovjek res cogitans, odnosno stvar koja misli i da mišljenje nužno pretpostavlja individuaciju. To ne znači, međutim, da neki oblik, rekao bi Gilbert Simondon, trans-individuacije nije i ‘uzrok’ nužnoga upojedinjenja i ljudske kontingencije. Pitanje je samo je li mišljenje kao ono univerzalno i ne-osobno, ne u smislu frojdovskoga Onog ili Es, niti u smislu hajdegerovskoga osmišljavanja kao otvorenosti događaja (Besinnung – Ereignis), a niti u smislu poetskoga iskaza Rimbauda misle me, krivo je reći Ja mislim, jer Ja je netko drugi, uistinu tek ‘kolektivna matrica’ ili ontologijski kazano sveukupnost ove već zgođene individuacije ili nešto još izvornije od sabiranja sabranoga u mišljenju kao kazivanju? Postoji li prije čina individuacije cogita neko pred-refleksivno okružje mišljenja koje ne djeluje na način apsolutne subjektivnosti, već je nasuprot ovome JA, ili Sebstvu, posve drukčije ustrojeno? Ako AI misli analogno ljudskome mišljenju onda je ‘Ono’ u stanju sebi kazati Ja i sebe imenovati u jeziku ljudske komunikacije, poput Kubrickova HAL-a 9000.

No, to je samo proširenje ljudske subjektivnosti na što? Umjetna je inteligencija, naime, simbolički kazano umjetni mozak u različitim tijelima kao aparatima i tehničkim dispozitivima. Ljudska je subjektivnost utjelovljena-otjelovljena u jednome tijelu koje, ako odstranimo Descartesovu odredbu automata, ima svoje strasti, doživljaje i imaginacije, koje pati i uživa, rađa se i umire kao res extensa. Vrijedi li to isto i za AI ili je umjetna inteligencija trans-individuacija koja se može ‘ugraditi’ – engl. embedment, u mnoštvo aparata i u njima tehnički egzistirati kao robot-kiborg-android, u posthumanome stanju? Moje shvaćanje tehnosfere nadilazi kartezijanski dualizam, ali isto tako ne spori da je pitanje o individuaciji mišljenja ona ontologijsko-epistemologijska crta razdvajanja koja dijeli ljudski način mišljenja od neljudskoga u smislu postbiološke egzistencije superinteligentnih računala koja osim uma imaju i dušu, odnosno posjeduju u tendenciji i umjetnu intuiciju. Ja, dakle, mislim zato što mišljenje nije svedivo tek na animal rationale. Umjesto toga, mišljenje pretpostavlja Ono i Ja kao tjelesnu individuaciju u egzistencijalnoj izvedbi jednokratnoga života, a ne besmrtne supstancije tjelesnoga življenja ove rekao bi Heidegger u Bitku i vremenu – mojosti, njemački Jemeinigkeit. No, neprekoračiva razlika ‘mene’ i ‘mojosti’ kao ljudske egzistencije naspram ‘onoga’ i ‘onosti’ tehnički stvorene individuacije mišljenja kao računanja-planiranja-konstrukcije robota-kiborga-androida jest u tome što je ‘mojost’ u ranjivosti i lukavosti samoga tijela koje ulazi u horizont mišljenja, a ne u programiranju svijeta. Ono navlastito ljudskome mišljenju nije, dakle, program, već vizija. (https://zarkopaic.net/blog-post/brain-as-a-vision-and-program/)

Kad to imamo u vidu, što ‘vidimo’? Da ne postoji kolektivni ljudski um, nikakvo jungovsko kolektivno nesvjesno, nikakav kvazi-mistični monolit iz doba prije-Stonehengea ili Altamire, koji nas je vizionarski programirao a da toga, naravno, nismo svjesni, da bi bili misaona bića u vlastitoj tjelesno-enaktivnoj subjektivnosti, kako bi to kazali jezikom neurofilozofije ‘danas’. Ne, umjesto traga božanskoga Velikog Iskona imamo misterij individuacije koja i u svojem pred-i-post stanju pretpostavlja ono prirodno-i-tehničko kao sintezu stvaranja stvari koja misli, ali ta stvar nije stvar u smislu postvarenja nekog kamena ili stvrdnute lave, već stvar kao bit mišljenja koja bit, pak, nije nigdje izvan mišljenja, već se događa samo onda kad je čovjek osviješteno biće koje misli tako što je u svakome trenutku na ovaj ili onaj način svjestan Sebe, svojeg autentičnoga Jemeinigkeita, a budimo do kraja jasni, ta autentičnost ne dolazi ni iz čega drugoga, ni iz kakve granične situacije rata ili mira u društvu i politici, nego samo i jedino iz mišljenja onog što jest, što je bilo i što će biti, Onog kao Sebstva i Sebstva kao Onog što čak i u stanju posthumane transindividuacije nije ništa drugo negoli pitanje o smislu egzistencijalnoga događaja koje misaono biće s voljom i željom za životom vodi od početka do kraja ili u tendenciji do beskonačnosti onog što nazivamo vremenom.Da zaključim(o). Individuacija nije tek proces stvaranja nesvodivoga i nedjeljivog Ja kao apsolutne subjektivnosti mišljenja. To je način kojim se faktično i kontingentno, nužno i slobodno, jedino može misliti u ‘svojem’ tijelu bilo ono živo ili umjetno, Kristoliko ili tehnoliko, prožeto mistikom patnje na križu ili užitkom u životu kao posvemašnjoj ničeanskoj afirmaciji volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakog. Nije, dakle, problem u tome što je čovjek svagda individualiziran kao Ja u mišljenju, a potencijalno nadmoćna izvanzemaljska civilizacija nalik BORG-koloniji iz TV-serije STAR TREK 1987-1994. transindividualizirana u kolektivnome Umu nečeg čudovišno neljudskoga. Ne, problem je u biti mišljenja kao kazivanja i u biti mišljenja kao vizualiziranja. Filozofija i umjetnost su mitopoetski izvori ljudskoga osmišljavanja, dok znanosti to nisu, one su, naime, tehnologika čiste konstrukcije svijeta kao carstva objekata koji misle tehnogenetski. Filozof i umjetnik mogu biti, i to ponajčešće i čine, ludima i ekscentričnima, izvan zajednice i izvan pameti ‘zdravoga razuma’, osamljeni poput one Nietzscheove ‘rijetke biljke’ ili poput harlekina i nomada u Hölderlinovim prispodobama o pjesnicima u Kruhu i vinu koji ‘u svetoj iđahu noći’ poput vječitih lutalica za svojom zvijezdom. Znanstvenici to nikad nisu jer ih vodi istraživačka ‘mahnitost’ tzv. objektivne istine. Mišljenje je događaj individualiziranoga suočenja i borbe s kaosom. I u pravu je Deleuze kad kaže ovo.

ʺFilozof, znanstvenik i umjetnik izgledaju kao da se vraćaju iz zemlje mrtvih. Filozof donosi iz kaosa varijacije koje ostaju beskonačne, ali su postale nerazdružive na apsolutnim površinama ili u apsolutnim volumenima što ocrtavaju sjecišnu ravan imanencije…Znanstvenik donosi iz kaosa varijable koje su postale neovisne zahvaljujući usporavanju, odnosno uklanjanjem svih drugih varijabilnosti koje bi se mogle umiješati u proces… Umjetnik donosi iz kaosa varijatete koji više ne konstituiraju reprezentaciju osjetilnog u organu, nego uspostavljaju biće osjetilnog na anorganskoj ravni kompozicije sposobnoj da obnovi beskonačno.ʺ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija? Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017.,str. 156. S francuskoga preveo Marko Gregorić.)

Čovjek kao namjesnik kaosa na zemlji odlazi u nebo kao misaona figura povijesno nastaloga misterija stvaranja Onog što nije stvar koja misli, već stvar koja iz sebe samoga-stvara-novo i to procesom autopoiesisa kao tehno-simbiogeneze, što znači da i insekti i ose, krpelji i muhe misle, ali posve drukčije od čovjeka. Wittgenstein je o tome ostavio najzagonetniji iskaz u suvremenoj filozofiji uopće.

Kad bi lav mogao govoriti, mi ga ne bismo razumjeli.

4.

Kant je tvrdio da je čovjeku imanentna ʺprirodna sposobnost spram metafizikeʺ (Naturanlage zur Metaphysik). To pretpostavlja da se pitanje o kategorijama čistoga uma kao što su prostor i vrijeme iz iskustvenog polja važenja odvija kao transcendentalni uvjet mogućnosti spoznaje. No, Kant polazi od tzv. prve kozmologijske antinomije koja se odnosi na prostor i vrijeme. Dvije su pozicije međusobno isključujuće. Prva postavka govori da svijet ima svoj početak u kategorijama prostora i vremena s granicom koja odvaja početak i kraj, dok druga postavka glasi da nema ni početka niti kraja u prostoru i vremenu, već je svemir beskonačan i vječan. (Immanuel Kant, Kritik der reinen Vernunft 2, Werkausgabe, sv. IV, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1981, str. 412 i 413. 5. izd.)

Evo nas na početku svake moguće metafizike. Je li Kantova antinomija rezultatima novijih spoznaja iz astrofizike pobijena? Formalno govoreći, da. Jer, naime, standarni model shvaćanja fizikalne kozmologije na temelju svih znanstvenih parametara pokazuje da je svemir nastao u vremenu i da će i nestati. Dakle, pitanje o vječnosti kao metafizičkome izrazu za ono što je iza vremena ili se, pak, spinozistički pojavljuje kao neka vrsta dokaza o imanenciji Božje supstancije u ovostranome svijetu kao da je postalo izlišno. Stvaranje u slici ‘Velikoga Praska’ odnosno eksplozije nužno pretpostavlja i sliku ‘Velikoga usisavanja’ materije i energije odnosno implozije svemira na kraju vremena. Teologija u svim svojim modusima postojanja, od skolastike do suvremenih privrženika kozmologijske teorije i filozofije događaja Alfreda N. Whiteheada, mora biti zadovoljna što joj inače agnostički astrofizičar Stephen Hawking time podaruje razlog postojanja u posve diskurzivno zatvorenome znanstvenome pozitivizmu.

Ono s čime ipak ne može biti zadovoljna jest da u ideji entropije kao drugoga zakona termodinamike nastaje ideja nužnosti iščeznuća svijeta kao sklopa materije, energije i informacije i sve odlazi u Veliko Ništa. Naravno, ostaje pitanje o tome je li to što stoji u ideji stvaranja Božja odluka i volja da ono jednom stvoreno u kozmologijskome smislu bude i jednom zauvijek i pretvoreno u ništavilo. Time bi teologija kršćanstva izgubila svoju vjeorodostojnost, jer ako na kraju vremena apokalipsa označava ne novi početak vladavine Parousie Kraljevstva Božjeg, već Kraj svih krajeva, nestanak svih nestanaka, utonuće u prazninu prostora i vremena, to Vječno Veliko Ništa, onda je opravdano iz ovog izvesti samo ono što su i grčki stoici poput Epikura smatrali jedino smislenom duhovnom orijentacijom. Život valja živjeti kao ono najviše darovano uopće, jer dok sam ovdje Ja nema smrti, a dok je ovdje smrt nema mene. Drugim riječima, čista imanencija života postavlja se, tako se čini jedino opravdanim u kozmologijsko-antropologijskome smislu, kao apsolutni imperativ mišljenja jer je sva sloboda ništa drugo negoli spoznata nužnost. Ovo je spinozistička konzekvencija Hegelova mišljenja, a postavka o imanenciji života je posljednja riječ mišljenja ontologije postajanja (devenir) Gillesa Deleuzea.

Ipak, ne samo teologija, već i filozofija koja nije ni u ludilu nekakav delezijanski spoj nespojivoga, Kanta i Humea, u smislu ‘transcendentalnoga empirizma’, ali isto tako i suvremena astrofizika kao i matematika ostaju u igri do ‘kraja svijeta’, pa makar iz različitih redukcionističkih razloga smatrali ponajprije teologiju i filozofiju kao metafiziku ‘parazitima’ i suvremenome promišljanju ideje stvaranja svemira i njegova mogućeg nestanka kroz četiri do pet milijardi godina u topolotnoj smrti sunčeve galaksije. Sve ovo o čemu ovdje govorim na misaono pregnantan način nastoji razviti filozof Jean-François Lyotard u njegovoj knjizi Neljudsko iz 1988. godine, osobito u briljantnome uvodnome ogledu ‘Može li biti mišljenja bez tijela?ʺ. (Jean-François Lyotard, L’Inhumaine: Causeries sur le Temps, Minuit, Pariz, 1988.)

Naime, već sam isticao u nekim tekstovima kako Roger Penrose u svojim iznimno dragocjenim znanstvenim dokazima o svim aspektima teorije stvaranja s početkom ‘Velikoga Praska’ tvrdi da ostaje misterij u području čiste metafizike odakle uopće ono svrhovito u kozmodiceji kao teodiceji da to kažem filozofijski, odnosno da znanost ne može s onim s čime analizira fizikalni svijet nakon stvaranja svemira dospjeti do odgovora na dva pitanja. Prvo je ono je li Bog stvorio svijet ili je on nastao autopoietičkim činom samodjelovanja materije i energije, te koja je svrha njegova postojanja. Znanost još nema unatoč procvatu neurokognitivizma niti odgovor na pitanje o nastanku samosvijesti u čovjeka, u smislu kako i zašto. Kad sve to imamo na umu, vidimo da je za teologiju i njezin koncept stvaranja i svrhovitosti postojanja svijeta i čovjeka u njemu, zapravo astrofizika i fizikalna kozmologija najbolji dokaz njezinih metafizičkih postavki o vječnoj milosti Boga i njegova djela koje proizlazi iz čiste transcendencije njegove volje. Sve što znanost još ne zna i na što nema odgovora bilo je, ontologijsko-metafizički govoreći, poznato još i prvim grčkim filozofima u predsokratovsko vrijeme. Kant je u svojim antinomijama otvorio problem koji je povezao iskustvo mišljenja Grka i srednjovjekovne teologije s novovjekovnom filozofijom usklađenom s prirodnim znanostima njegova doba. Danas, osim fascinacije s umjetnom inteligencijom i tehnoznanstvenim dosezima istraživanja svemira, možemo kazati da je problem samosvijesti istodobno i problem razumijevanja onog što nadilazi i um i vjeru, a to je pitanje o onome posljednjem i neizbježnome, o kraju svijeta i vremena.

No, ostali smo dužni odgovora na pitanje ima li u suvremenim fizikalnim i matematičkim istraživanjima ovog problema možda i onih koji osporavaju teoriju, kako bi to rekao Hawking, Grand Designa. Ima ih iako su rijetki i posve gotovo marginalizirani. To su zastupnici one teorije koja polazi od postavke da je Veliki prasak samo jedna teorija o svemiru i to ona koja omogućuje u novome diskursu astrofizike fuziju teologije i pozitivne znanosti jer govori o početku svega, a prema zagovornicima ove druge teorije tzv. kriodinamike unutar termodinamike nema nikakvog početka, jer je svemir u svojoj beskonačnosti vječan i ne širi se. Zbog toga se protivnici Grand Designa trude opovrgnuti ovu hegemoniju mišljenja u kozmologiji kao štetnu za svako daljnje promišljanje svemira. Najznačajniji današnji zagovornik ovog protusmjera suvremenoj teorijskoj fizici je njemački fizičar Otto E. Rössler koji se neprestano poziva na švicarskoga kozmologa i fizičara Fritza Zwickyja, oca-utemeljiitelja tzv. dinamičke frikcije u istraživanjima zvjezdanih galaksija. (Otto E. Rössler, ʺThe New Science of Cryodynamics and Its Connection to Cosmologyʺ, Complex Systems 20@2011)

Teologija bi samo s jednim dijelom njihova objašnjenja mogla biti uvjetno zadovoljna. Riječ je o vječnome životu, premda kriodinamičari ne misle o tom životu iz perspektive blaženstva duhovnosti, već kao mogućnost i zbilju vječnoga postajanja materije, energije i informacije. Kad sve rečeno saberemo, vidimo da se suočavamo iznova s onom prvom Kantovom antinomijom u posve novome kontekstu odnosa metafizike i astrofizike i kozmologije. Novi je kontekst, naime, određen vladavinom pozitivnih znanosti i njihovim stalnim napretkom u istraživanju podrijetla i nastanka svemira kao i istraživanja mogućeg ovjekovječenja svemira kakav su inače zamišljali Heraklit i Spinoza, ali prvi nije imao u vidu panteizam kao drugi. Međutim, unatoč ovog nezadrživoga napretka koji će uskoro razriješiti i misterij nastanka samosvijesti u čovjeka, ipak ostaje pitanje koje je znanstveno nerazrješivo. To je ono o svrhovitosti postojanja odnosno onog pitanja koje su postavili i Leibniz i Schelling na sljedeći način: zašto je radije biće, a ne Ništa? Astrofizičari govore o kraju vremena i kraju svemira, pa je, dakle, pitanje o Ništa ono koje dolazi prije i poslije vremena i svijeta uopće. Zašto je radije ono što omogućuje da bitak jest i zašto je nužno da Ništa bitak na kraju vremena i svijeta u-ništi?

Metafizika je uvjet mogućnosti svekolike fizike, pa i astrofizike i kozmologije, i skrivena svrhovitost onog što se događa kao svijet, vrijeme i postojanje do njihova kraja. A kraj je metafizike ne onaj u kibernetici i tehnosferi, već u kraju samoga kraja metafizike.

5.

Što je bezuvjetna sudbina Zapada? To da se bit tehnike izvodi iz bivanja kao stalnog nadmašivanja i bezmjerja onog kvantitativno neodređenoga u volji za moć. No, što je bezuvjetna mogućnost spasonosnoga prevladavanja očito ne može doći iz tehnike. Najmjerodavniji mislilac kraja metafizike, Martin Heidegger o tome kaže sljedeće.

“Kraj tehnike je bitnosno, iz vlastita početka predodređen; odlučujući, jer je supripadan odluci o premoći bića nad primatom bitka. Kraj tehnike ne znači puko ne-više-dalje, već suprotno, jer je kraj već odlučen, stoga još zadugo i svagda neotklonjivo i-tako-dalje u svojem predbježnome uspjehu.” (Martin Heidegger, Leitgedanken zur Entstehung der Metaphysik, der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Technik, GA, sv. 76,V. Klostermann, Frankfurt a, M., 2009., str. 312.)

Filozofija je, dakle, istodobno put mišljenja Zapada, njezina sudbina u smislu eshatologije i soteriologije, način egzistencijalnoga izvođenja biti slobode i, posljednje ali najvažnije, ono što Platon u Fedru naziva meleté thanatou ili osmišljavanje smrti. Ništa tehničko nije nam, doduše, strano, jer smo u ovome i svim mogućim svjetovima samo stranci i ništa drugo. Stranci smo jer smo ljudi, a ne bogovi, životinje i kiborzi. I baš zato što kroz svijet prolazimo kao neukorijenjeni i bezavičajni, filozofija nam podastire najiznimnuju mogućnost, da, naime, postanemo dostojni vlastite smrti njezinim osmišljavanjem, a ne tek bijegom od njezine neminovnosti. Ovo posljednje kao što je poznato upravo je Heidegger najmisaonije izveo u njegovu djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit). Iz jednokratnosti ljudske egzistencije i kroz osmišljavanje njezine slobode ‘čovjek’ ili Dasein ima mogućnost kao bitak-k-smrti (Sein-zum-Tode) preuzeti ‘svoju’ sudbinu kao kontingentnu nužnost i tako otvoriti svijet kao događaj osmišljavanja nadolazeće budućnosti iz svoje prošlosti i sadašnjosti. Nikakvi mesijanizmi ovog ili onog tipa, Benjaminovi, Lévinasovi, Derridini, ovdje nisu posljednje rješenje. Uostalom, nitko od spomenute trojice mislilaca nije tako radikalno promislio bit tehnike i sve njezine konzekvencije za budućnost Zemlje i čovjeka kao što je to učinio Heidegger.

Sudbina kao ono apokaliptičko i spasonosno, egzistencijalna nužnost slobode čovjeka i osmišljavanje smrti nesvodiva singularnoga pojedinca ‒ eto posvemašnje zaokruženosti ovog mišljenja koje je Zapadu dalo svjetsko-povijesnu mogućnost otvorenosti svijeta i Moć stvaranja onog čudovišno neljudskoga u liku nihilizma moderne tehnike. Tko se god odvaži ‘baviti’ filozofijom neka zaboravi da se tu radi o svakodnevnim problemima tzv. života i o logičko-pragmatičnim rebusima. Ne, radi se o osmišljavanju, njemački Besinnung, što Heidegger naposljetku određuje kao bit kazivajućega mišljenja usuprot računajućem karakteru mišljenja tehnoznanstvenih istraživanja. I zato u filozofiji od iskona do danas, ako uistinu jest autentičan život onoga tko s njom živi i umire, ne može biti nikakvih spektakularnih ‘obrata’ niti darova s neba ili iz dubina zemlje. Neće nas spasiti ni Bog ni bogovi, iako je sam Heidegger u onome oporučnome razgovoru za Der Spiegel 1966. godine u kontekstu pitanja o mogućnostima spasa od nihilizma tehnike kao planetarne opasnosti uništenja morao iskazati ‘vjeru’ u ono što nije nikakav povratak vjeri nekoć mladog studenta katoličke teologije, već ukazivanje na ono spasonosno kao ne-mogući zahtjev nekog drukčijega mišljenja od metafizike Zapada.

Kraj tehnike o kojem se govori u Heideggerovu predavanju predstavlja ujedno i kraj filozofije. No, budimo posve jasni. Moj uvid u stanje mišljenja nakon kraja tehnike nije ništa drugo negoli ono što pojam tehnosfere oslobađa od bilo čega tehničkoga i to upravo zato što je ovo ‘novo’ mišljenje u znaku onog što je u Grka bilo na samome početku. Što? Čista kozmologijska pitanja o nastanku i budućnosti svemira, o tome je li svijet nastao Velikim praskom ili je zauvijek postojao i bit će u stalnom procesu postajanja ‘novim’, u kozmičkoj evoluciji koja čovjeka u bitnom smislu više ne potrebuje kao biološko biće, s dušom i tijelom, već potrebuje samo njegov duh ili kognitivnost u preseljenju u singularnost. To više nije tehnika kao postav, njemački Gestell, već tehnogenetska autopoiesis s njezinim kodom besmrtnosti. Smrt, dakle, pripada onom trećem bitnom aspektu filozofije, ako su sudbina kao ono konačno i spasonosno te egzistencijalna sloboda prvi i drugi aspekt.

Stoga nužnost filozofije poizlazi iz slobode kao biti čovjeka. Sve drugo čini se posve beznačajnim nakon što je čovjek kao u genijalnome SF-filmu Stanleya Kubricka Odiseja u svemiru 2001. svoje odigrao i na kraju putovanja njegova smrt označava rođenje ‘novoga’ zvjezdanog djeteta. Otpadaju sve te ‘velike priče’ poput mita, religije, umjetnosti, politike, ekonomije. Ostaju samo znanost kao tehno-epistemologija i tehno-kozmodiceja te filozofija kao pitanje o osmišljavanju slobode, egzistencije i smrti unutar jezika koji smo naslijedili od davnih misaonih srodnika. Jer kad nema više pitanja o tijelu i duši, onda je besmrtnost pitanje kraja tehnike kao kraja filozofije i znanosti u smislu istraživanja o tajni objekta X.

Heidegger je u knjizi predavanja Što znači misliti? Rekao i ovo.

“1. Mišljenje ne vodi ni do kakvog znanja kao što to čine znanosti.

2. Mišljenje ne podaruje nikakvu korisnu životnu mudrost.

3. Mišljenje ne rješava zagonetku svijeta.

4. Mišljenje nema nikakve neposredne snage za djelovanje.”(Martin Heidegger, Was heisst Denken? V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2002., str. 163.)

Mišljenje misli, jezik govori, slika pokazuje. Filozofija nam podaruje najiznimniji misterij uopće. Da, naime, možemo pitati zašto i čemu sve to da mišljenje misli, jezik govori, a slika pokazuje. Nije to Leibnizovo pitanje zašto jest uopće biće a nije ništa, već pitanje čemu uopće to da nešto nastaje i to da ništa nestaje u igri čija bezrazložnost osmišljava svaku mogućnost, zbilju i nužnost i mišljenja i bitka uopće.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026