Copyright ©2026 Žarko Paić

Brain as a Vision and Program

From "embodiment" to "embedment"

May 3, 2023
Brain as a Vision and Program
Zlatko Kopljar, Constructions, Distanz, Berlin, 2020
The most thought-provoking thing in our thought-provoking time is that we are still not thinking.
Martin Heidegger, What is Called Thinking?

‍

Abstract

‍

By the cybernetic turn, two things happened: (1) Being was transformed into a process of becoming a “new” event of techno-genesis; (2) thinking was technologized, and language was depicted as a guide to action. If transformation, technologization, and visualization are new concepts of digital ontology, it should be obvious that everything strives for absolute transparency of things. Seeing vision becomes a new expression for the dream of speculative metaphysics about reflection. In this process of transcending the boundaries of “nature” and “biological evolution”, man must define himself completely differently unlike the anthropologies of the 20th century. Its place is no longer at the centre of the process of interaction between nature and culture. If the brain is immersed in neurocognitive networks, then the synapses and cortex as its essential organs also biologically default orientation point of thinking of “new” and the technical requirements for “incorporation” in the world as a design of immateriality. The brain in the technological world no longer thinks onto-theologically. Its “essence” is to allow a smooth “passage” between the digital sphere and analogous contact with something that still exists as a desolate land of rootedness in a cybernetic set of pure contingencies.

Keywords: brain, embodiment, embedment, metaphysics, cybernetics, artificial intelligence, information, technosphere, chaos, networking

‍

Introduction

In its existential “irrelevance” as homo kybernetes, man has become superfluous to the existence of a developed technological civilization. Because concerning the robot, cyborg and android, all “human” functions, including his thinking, which requires corporeal physicality, feelings and passions, traumas and pleasure, are already encoded and transmitted into cyber physicality whose keyword does not relate to rallying destruction and deconstruction (Heidegger-Derrida), but rather the establishment of binary code through the processes of embodiment/disembodiment, and embedding/disembedding. Instead of synapses and brain cortices, it’s all about chips and implants, sensors and visual dispositifs. What has been still invisible in the previous paradigm of “life” becomes the visualization process or the hologram technique “visible” as a symbolic trace of information and the genetic code to make an object ready for “artificial life”. It is not a man who teaches the machine to think, but the thought machine teaches man to see what happens as a digital simulation in the hyper-reality of “life.”

The exception creates the rule, not the other way around. It just means that, through “artificial intelligence”, human consciousness as self-consciousness is being technologically constructed, assuming the feature of the overlapping thinking of “man” and”machine”, that which at the same time encompasses counting-pointing, rational-intuitive, programmed and constructed as a posthuman constellation of the technosphere. The „uploading” of non-human existence represents truly the result of a universal hybridization of substances. We are “crosses,” mutants, and uncanny “strain” of one species, which strives to preserve its sublime freedom for the singularity of the individual in the frozen state of immortality as an image and a trace of a perpetuated presence.

1. Performance, action and emergence

By the cybernetic turn, two things happened: (1) Being was transformed into a process of becoming a “new” event of techno-genesis; (2) thinking was technologized, and language was depicted as a guide to action. What does that tell us? If transformation, technologization, and visualization are new concepts of digital ontology, it should be obvious that everything strives for absolute transparency of things. Seeing vision becomes a new expression for the dream of speculative metaphysics about reflection. What lies in both fundamental notions of Western metaphysics we commonly named as information. Due to this turn, which has the feature of a radical change of the world, it is no longer possible to speak of world-historical course towards the future as the goal and purpose of events. The introduction of “feedback”, entropy and the irreversibility of the cosmic-natural evolution of world history transformed into”globality” and “planetary” the same as different. This turn in the relationship between Being and thought works at all levels of life. What has been temporally determined from the mystery of the coming event (God?) might be now technologically scientifically calculated, planned, and constructed. And what, in turn, is spatially reorganized starting from the expansion of the Earth in space perspective has the features of interterritorial in interstellar space. To be in-between denotes a sign of human existential destiny. Neither the animal nor the machine, but also both as one-and-the-other, with the exaltation of spiritual potentiality to the image and likeness of God, the human “essence” always appears in that interspace. The same is true for his body configuration. The brain controls the hand that builds and writes, carries and nurtures, takes and gives. There is no longer a reason to outplay “idealism” and “materialism” in cognitive-theoretical disputes. What, on the contrary, now particularly captures the attention of thought curiosity in the age of the developed technological world designates the epistemological dispute between “constructivism” and “realism.” Moreover, the old doubts concerning whether science should be merely a search for “objective” truth in the infinity of the unravelling of what adorned the metaphysical Being-God-World-Man circuit or with the introduction of the animal-man-machine cybernetic circuit seem to change significantly and the task of cognition and science transcends the boundaries of both paradigms. The philosophical notion of the essence of truth must not be opened from what truth “is.” If a Being has become information and thought a transformation of a state that calls into question the causal relationship and purposefulness of a historical event, then the new epistemology of cybernetics must be reconfigured.

This means that the “task of thinking” is now derived from the relationship between the biocybernetic rationality of A-life and the control of the communication process concerning “living systems” and their environments. The relationship cannot be linear and causal in a one-way direction. Like the “scanning” of the human brain, here we encounter a complex network of events that provoke reactions in the environment from a decentralized decision-making space. The very use of new concepts shows that the way of organizing autonomous life systems is understood techno-scientifically. “Life” ─ “management” ─the mind determines what “is” that what we call life. And the way it leads and directs can be nothing “accidental” or”chaotic.” On the contrary, contingency and chaos give to the whole system some kind of rational control over the order of meaning. What had the features of depth, height and transcendence for classical metaphysics, now appears in the simulacrum of surfaces, in the play of pure immanence. Life as substitutability and replication, rather than mere mechanical reproduction, leads to a changing attitude towards the finality of human existence. The infinity of the space in which life takes place and the immortality of what constitutes its “essence” ─ the soul(psyché, ψυχή ) ─ in all recent theories of posthumanism/transhumanism is sought to understand starting from the possibility of transforming matter and energy into pure information. If the first two concepts are decisive for physics and its laws (Einstein and quantum mechanics), then it will be obvious that the third concept is associated with the mystery of bio-cybernetics. ‍

The creation of life and the construction of A-life take place in macro-and-micro worlds. But the information in its ontological vagueness has the advantage of materializing-energizing. In this way, it can become a transformation of the state of what is no longer Being. It is nothing but the pure contingency-emergence of events in its constant transformation. From classical logic, the term “constant transformation” denotes, of course, contradictio in adjecto. Yet, from the logic of the information or digital age, that constitutes the”essence” of things. The rule of synthesis of separated and opposing concepts, their permutation and recombination ─ all these are”necessities” for the “randomness” as an exception to become the rule. But none of this could be initiated without self-organization, transformation, and self-management. With the rise of new sciences such as molecular biology, for example, the organism is trying to be understood as a biological component within a cybernetic network. To clarify this, it is necessary to bring “order” into this deterministic chaos of a new way of thinking. When we say “order”, we no longer mean hierarchy and subordination, we do not mean functions and service to some other purpose than the very biologically and cybernetically understood life. In this sense, we encounter the binary code as the fundamental way of organizing order. That is why everything becomes self-initiated and self-organized because the system works without an external driver. When action becomes possible by “feedback-loop”, we enter the era of a “polymorphous information system”. (Haraway 1985: 149)

How should one now understand what the notion of the genetic code means in contemporary biology? The codification of life, in this case, occurs by being embedded into a neural-organic network without centres and edges. As far as cognition and knowledge about it is concerned, we no longer have to think about finding hidden cause for unknown phenomena. Instead, the management of the genetic code as an information system presupposes a hybrid connection of information and language in the image record. New visualization technologies show what is happening in the microworlds of new technology. When the structure of the “essence” of new life has been changed through an experiment with a transformation in genetic inheritance, unanticipated possibilities of changing what traditional ontology called attributes or accidental phenomena arise. The singularity of life from the age of the reproduction of nature becomes the multiplication of contingencies without the original. It is a process of doubling man as a machine of life made up of information, self-organization and communication. Perhaps it will be better to cite the determined assumption by cyberneticist Andrew Pickering for the above argument. Namely, he says that the difference between the biocybernetic notion and classical science emerges from that the emphasis now highlighted the performativity and the emergence of the new, which lies in the space of the unknown and unpredictable:

“Cybernetics (…) is all that points to this transition from epistemology to ontology, from representation to performance, action and origin.” (Pickering 2002: 414)

If we bring together these three concepts to which Pickering draws particular attention, we will see that it designates a techno-poetic way of thinking whose fundamental feature denotes pragmatism. In the cybernetic turn, the emergence of the new from the cognitive rationality of the program as such is at work. God no longer creates naturally made beings, but algorithmic functions in conjunction with the idea of​​constructing a material-energy creature that is governed by its environment employing an information system. Therefore, the action and purpose of life can no longer be explained by the mystery of the emergence of consciousness without an explanation of how this and such consciousness works at all. The purpose of the action reciprocally affects the features of consciousness. But this does not mean that within biocybernetics the problem of the emergence of consciousness based on the logic of information is solved regardless of the context and situation of one’s actions. The pragmatism of action does not emerge from a priori conditions of the possibility of consciousness (the idea of​​space and time in the transcendental view). Nothing more is guaranteed in advance. Instead, everything must be open in a contingent event of unpredictability and uncertainty.

What about the technosphere or the “third order of cybernetics” ─ what kind of concept would be that assemblage? There is no doubt that the solution lies in the notion of system-environment interaction, that is, learning and self-reproduction. Many theorists of “artificial intelligence” in this try to assume the key features of the concept of “new”. The “artificial brain” does not adapt to the new situation that exists independently of its cognitive capacities in the so-called objective reality. On the contrary, the synthetically organized mind itself creates what is “new.” Thus, adaptation to the environment takes place as an autopoietic way of self-organization. At the same time, the word “adapt” loses its original meaning. This is not about merging with what is already pre-existing. Extending signifies a different state of affairs. Whoever fits does not adapt passively to the circumstances. On the contrary, integration presupposes active participation in the creation of the environment. The debate over the relationship between mind and body can no longer be likened to Cartesian dualism. Embedment, which here holds new meaning, rather than not theological nor physiological, becomes central to A–intelligence. (Haugeland in Fingerhut, Hufendiek and Wild 2013: 105-143)

Incarnation and incorporation do not refer to organisms in the function of some external purpose that governs life processes as a substitute for God in the cosmic-natural course of evolution. Besides, in all attempts to grind the metaphysical image of the world, the problem of God as the principle of creation of the world and related ideas oscillates between its methodical suspension and neutralization, abolishing the reasons for the complexity of the physical world, or the solution is reduced to ontological-epistemological consecration of his attributes (from Spinoza through Nietzsche to Deleuze). It seems necessary to draw attention to the following difference between metaphysics and digital ontology. In the first case, incarnation could be thought of as starting only theologically from God as the creator of man. The body of Christ (corpus Christi) gives to man what exactly the keyword of Western art means ─ mimesis (imitatio). (Nancy 2000) For a man to be an eikon-icon of the image of God, it is necessary for his spiritual image to be filled with divine grace, and not with the external power of the body as a machine. Also, what constitutes the third member of this singular essence of man refers to the immortality of the soul. The incarnation, therefore, in classical metaphysics, especially in Christianity, can be nothing but spiritualization and enthusiasm (ecstasis, ἔκστασις). It comes “from above.” The incarnation of Christ, therefore, refers to the three-fold entry-into-the-world as a divine, spiritual, and bodily event of the redemption of man from original sin. Unlike the aesthetic act of incarnation by which the body has its sublimity only at a distance from heaven and earth, the cybernetic act of self-creation of “artificial nature” becomes an aesthetic construction of the multiplication of an already non-existent original. The incorporation of the body will be possible only under the assumption of abolishing the boundaries between the “trinity”: spirit-soul-body. It is by no means surprising that the fundamental problem of transhumanism boils down to the expansion of man’s cognitive abilities beyond his corporal organization. The humans who appear in the process of resuscitation from the state of clinical death by thawing the organs are replaceable. They can be printed using a 3D printer as a simulacrum of a new reality. Although this is not yet applied in practice, except in SF films and experimentally in laboratories under the watchful eye of robotics, genetic engineers and nanotechnologists, there is no doubt that the process of constructing a “new body” of man has surpassed what we call a supplement. What for Christian theology denotes the idea of ​​resurrection, and without this act of faith in God according to the adopted dogma becomes superfluous, for cybernetics should be in the very essence of transhumanism ─ cryonics. (More andVita-More 2013)

The mysteries of incarnation and the technoscientific practice of (re)constructing a “new life” still share the same problem. It is about the singularity of the authentic existence of man and all other beings. Just as man is irreplaceable, so by analogy, one can speak of the irreplaceability of cyborgs and androids. The immortality of the soul cannot be, however, a condition for the possibility of the immortality of the body concerning the biological-technical autonomy of its “new creation.” When we compare the fundamental categories of biological evolution with the technological, we see that the principle of analogy can no longer be valid as a guide for new thinking. It even has to be suspended and neutralized so that we can think of a “new beginning”. Let’s look at this series: incarnation, adaptation, autonomy, the interaction of system and environment, learning and self-reproduction. All categories are arranged without logical-historical a priori. Time no longer precedes simplification because it should be reduced to a networked “moment” that is constantly renewed (nunc stans). This is the known effect of information implosion. The faster the process of creating a “new” based on information processing, the less the possibility of biological adaptation, learning and openness of the system itself. If some new media theorists claim that man is slower than technology and that his natural ability to adapt to the speed of creating new performances of the technosphere has stunted him concerning all the wonders of the “smart-creative industries”, then this warning should be taken seriously. Within the metaphysical understanding of its location and position in the universe, the body finds itself limited between the idea of ​​God and his “imitation” in man. The problem with cosmic-natural evolution is that thought, which now encompasses the idea of A-intelligence for its technical progress, transcends its shackles of natural corporeality.

What Erich Hörl calls the “cybernetic picture of thought” has been developed from the coexistence of the “first” and the “second” machine (Hörl, 2008: 163-195). The first is, of course, the one who imitates (mimesis) nature as a Being in its beings and cannot be other than the mechanics of the movement of nature itself. The human body serves here as a model for the mechanical upgrade of organs. The key term denotes the materiality of matter or its extension (extensio). What expands and narrows represents a fundamental property of matter in its quantitative determination. The origin of the universe might be therefore described by the image of the “big bang” (explosio). The end of the universe can only be the swallowing of matter in the hatch of black holes ─ by narrowing and contracting to the zero points (implosio). When Norbert Wiener, together with Claude Shannon, introduced the notion of entropy from the second law of thermodynamics, the reason was evidently in the impossibility of clarifying the notion of information by reducing it to the materiality of matter and to another notion with which classical mechanics would lose its rule in the late 19th century. Entering the realm of the “other machine” is determined by the release of energy. This was a crucial concept for Aristotle’s understanding of the (meta)physics of motion. Being as energeia already in itself presupposes the completeness of the world within the limits of physical expansion and contraction of matter (hylé, ὕλη). “Second-generation “machines are pure technology based on the energy potentials of matter. It transforms the world into “smelters”, to use the metaphor of Ernst Jünger. Both, machines as a transcript of the mechanical motion of the human body and machines as energy self-propelled engines (steam and steel machines) are therefore the same. The only difference is in the intensity of strength and power. With the peak in the neutron bomb, the technology becomes self-destructive. In the first case, it is about restraining matter by directing it for purposes other than pure chaos and natural order, and in the second we have to release energy for creative-destructive purposes.

Philosophically, the most significant notion for the essence of technology within the same circle of metaphysics has been given by Heidegger to the notion of enframing (Gestell).(Heidegger, 2009: 9-10) It was an introduction to what transcends all human power to control nature and the human world. The last in the series, the idea of ​​a “third machine” comes from cybernetics. Information, therefore, cannot be reduced to either the first or the second. That is why I call the term technosphere the absolute time of a machine as an autopoietic system. It must be powered by an”artificial brain” creating new worlds of “artificial life”. The technosphere denotes nothing but the pure immateriality of information. It appears in the form of technologically produced life whose energy power is controlled as a balance of biological-cosmic chaos. “Necessity” now becomes a”case” of absolute freedom of self-creation. There is no longer a first cause and the last purpose. All that remains is to devise a different way of purposeful existence. After the gods leave this world, people can no longer pretend to sovereignly rule the fragments of history. The time of the absolute machine no longer takes place in the infinite duration. Instead, nonlinear “open systems” calculate time starting from the last zone of entropy.

2. Interactors ─Enactivism ─ Computation

A brief history of the emergence of A-intelligence will show us how thinking about the technosphere has developed. The traditional understanding of AI was based on mathematics and formal logic. In doing so, computation we should assume as a method that, with the help of algorithmic models, seeks to create frameworks for predicting (probabilism) the actions of the presumed subject/actor of this event. With the development of new technologies with a shift of focus to superconducting materials, computers gradually shifted to methods of connectionism from the 1970s to the late 1980s. This meant that biology and neurophysiology became the fundamental sciences of managing the living environment of the “artificial mind.” New robotics spurred by the development of cybernetics in the 1990s shifted its research to neuro-cognitivism. This has resulted in the naming of the thinking machine appearing through “Embodied Artificial Intelligence“. (Johnston 2008: 337-384) Entering the “third order of cybernetics” thus established an autonomous connection between machines as autopoietic systems. In the logic of “networking”, more such systems are machines that communicate with each other, not humans. The reason is that biocybernetic or information code is required for communication. If it is absent, communication becomes a “white noise”. Nothing might be more understandable because chaos has crept into the inter-space between signal and message. Triumph over chaos represents the culmination of the modern way of communication. In this process of transcending the boundaries of “nature” and “biological evolution”, man must define himself differently than he did in the anthropologies of the 20th century. Its place cannot be long at the centre of the process of interaction between nature and culture. We witness just a quite reversal situation and can call it technological or cybernetic. This means that control and communication between the system and the environment in the technological world take place within a neural-digital network. The machine assumes the existence of an inter-network within which the interactors operate.

Their task is to simultaneously bring what should be embodied in the technology integrated. In this way, the living or biologically determined field of matter and energy with the markings of the human body and its sensory-experiential abilities passes into the cybernetic field of information-loop circulation. The attempt of the “third way” between mind and feelings concerning the problems of thought and corporeality is therefore manifested in the theory of enactivism in modern neurocognitive sciences. In the new technical environment, the mind can be “embodied” as an emergent and autonomous network. Enactivism is demonstrated in the cognitive sciences by a theoretical attempt to solve the mysteries of the emergence of consciousness in a dynamic balance between the cognitive process and the environment. It derives only from this encounter that “thoughts” produce and become information as instructions for use. (Varela, Thompson, and Rosch 1993)

The philosophical issue of consciousness starts, as Descartes put it at the beginning of the new Era, from an axiom: I think, therefore, I am (cogitoergo sum). The significance of this saying does not consist in the fact that “idealism” as opposed to “materialism” or the rule of the subject over the object derives from it. Quite the opposite, the thought that becomes the first presupposition of Being as a conscious existence separates itself from all that is unconscious and inanimate. It will be no coincidence, therefore, that with Descartes the duality of mind and body is introduced into the metaphysical adventure. How this duality is expressed is often forgotten. Namely, Descartes did not equate thought and mind starting from the transcendence of Being. What determines the possibility of a “fatal” duality of mind and body arises from the separation of a substance into (a) thinking (res cogitans) and (b) body(res extensa). While the feature of the former denotes in the self-creative process of reflection of Being, the latter should be ascribed the”second-class” status of the extensiveness of matter. The body must be therefore necessarily thought of as mere matter, which, however, functions only because it works like a machine (automaton). (Descartes 1956)

The problem of Cartesian heritage in the assemblage of contemporary philosophy and its appropriate science arises, therefore, from the idea of “Incarnation” (embodiment) consciousness as self-consciousness. In different phenomenological approaches, the philosophy of the 20th century separates the so-called pre-reflexive cogito of the reflexive, the unconscious of the conscious. It was already obvious that the unconscious, this key notion of psychoanalysis, cannot be understood without what constitutes the levels of the conscious subject. But thanks to neuroscience, it has become commonplace today to argue that the duality between mind and body has been resolved from the standpoint of the brain problem as a neural network of consciousness. If we want to be completely precise, we will say that only two cognitive-theoretical positions can be defended against Descartes’ dualism. The first presupposes the interaction of both, but without the causal relationship that traditionally belongs to the realm of matter or corporeality. What remains in this dispute comes down to the irreducibility of differences. And this means that the brain unites cognitive-bodily operations within the contextual environment of its action. Connectivism relies on the achievements of the cognitive sciences. But it also applies the results of contemporary research in neurophysiology and neuropsychology. That’s the other solution. (Sturma 2013)

It is easy to say, as the cyberneticist Gotthard Günther has argued, that the dualism of soul/mind and body is pointless from the human position in the world after the experiences of quantum mechanics, philosophical anthropology and cybernetics. (Günther 1963: 201) However, it might be much more difficult to prove how and why human action in the technological world cannot be explained without some kind of “necessary” recurrence of the Cartesian problem: that, namely, conscious action cannot be completely separated from the materiality of the body and from the mysteries of what Jacques Lacan ascribed to desire as a subversion of rational order. What designates this “relapse”? Simply put, the axiom of cognitive action means that thinking does not just justify the “meaning of Being.” If so, it would be a path to pure theoretical or transcendental behaviourism. In short, the mind would set itself up as a kind of single judge even in such disputes as that of love or interest, beauty or wisdom, etc. Since Cartesian dualism rests on “rationalizing” a Being as the objectivity of objects, it should be quite obvious why its alternative finds in what is read in contemporary French philosophy as an area of ​​irreducible desire.

Seeing from a Cartesian perspective, thinking becomes now”embodied.” It will be no coincidence that we put the term in quotation marks. The reason is to be found in the fact that the process of dematerialization also means the process of losing the “essence” of the thing itself. But the loss of physicality should be understood only conditionally. The solution to the problem, however, cannot be in the dialectical logic of the synthesis of contradictions. On the contrary, every “incarnation” represents a step towards the process of the emergence of new corporeality, the “essence” of which must be determined to start from the construction of a technical object. What systems theory calls “embedment ” takes over techno-genetic processes. So, they cannot be described in analogy with “first and second nature”, nor can they be considered “metaphors”. (Mac Cormac in Huning 1986: 47-62) The opposition between “incarnation” and “incorporation” comes from classical logic. From Aristotle, it argues that A cannot be B at the same time. Furthermore, the principle of the exclusion of the third is how Being should be understood in its necessary factuality as presence (ousia). What is valid for the age of the”first and second machine” (matter + energy) can no longer have the meaning of the rule of the fundamental principle and for the age of the “third machine”. Information determines the”essence” of thought as the operational activities of the brain beyond the distinction between “nature” and “culture.” Therefore, the only real problem of this and such thought belongs to the construction of a new “artificial life”.

When a cognitive turn becomes a new mental condition, we can argue that the technological mind creates an “artificial life” which is increasingly becoming a singular event without the original, albeit without a copy in the sense of the traditional notion of reproducing the original. Far from it, everything must now be thought of radically differently, beyond the binary oppositions we have inherited for centuries and built palaces of ideas on it. When thought thinks of Being in its primordial openness it expresses and sings it in a mythopoetic way. Language does not serve thinking like a mere tool for communication in the community. Its “essence” lies in the narrative speech about the event of Being and time. Consciousness in this respect is directed towards dematerialization and energy must be transformed into pure information. However, this process does not take place without some kind of “mentalism” that opposes the empirical processes of corporeality (physicalism and psychologism). The self-consciousness of the”third machine” belongs to the mental facts related to calculation and utterance with the primacy of pragmatic “being” information. Its “essence” should be determined by changing the behaviour of the recipient in the process of creating information. This change goes back to the possibility of learning because memory as a confirmation in a continuum of time is shown by the way information is preserved and reshaped. (von Weizsäcker 1974:89-113)

Preserving the coded message with a living testimony allows for a change in behaviour toward the present. Formally speaking, the information remains “the same”. But its meanings became different due to a new interpretation within a differently arranged context. In contemporary philosophy, Derrida has cultivated a relationship between text and language. If everything, namely, denotes the text as a universal structure of information in a network of singular events, then man can no longer be understood from the position of a modern subject. Instead, the mystery of information allows for the emergence of decentralized structures that relate to each other like diverse texts. (Sandbothe 2001) The unpredictability and probability of events also refer to changes in the common life of people in complex social orders. Namely, it is not uncommon for modern sociology, which since its inception in the 19th century has sought to approach the ideal of the exact natural sciences, to use terms from theories of contingency, chaos, complexity, and emergencies. (Novotny 2005: 15-35) Of course, it follows that machine thinking related to context and situation, and not to Cartesian understanding of the corporeality of events, significantly changes the notion of the effect of thought and the activity of the body in virtual space. The environment is understood in a more complex understanding of interactivity and interaction. Of course, this presupposes a different definition of the notion of the object outside the modern framework of the subject’s rule. However, neither the context nor the situation cannot be in itself something beyond the mental reach of cybernetically understood self-awareness. It might be only a matter of a different rearrangement of concepts after the end of metaphysics. One of the reasons for the dominance of the notion of pragmatics in the information age should, therefore, be sought in the “plasticity” of the brain. If finally, we try to illustrate the distinction between the “analogue” and “digital” worlds, then the scheme would look like this:

‍

‍

‍

If we start, however, from the assumption that between thermodynamic equilibrium as the basic structure of the universe and the evolution of the development of the non-linear cybernetical “laws,” there is a relationship that cannot be understood within the logic of contradictions, it seems that the time confirmed that new thinking of the digital age is based on a logic of trans-junction. (Günther 1976: 249-328) This means that aporia and paradoxes are forming the internal structure of multidimensional thinking. Its fundamental notion has been represented by information. But it will be quite obvious that the approach to this notion differs fundamentally in philosophy, physics, cybernetics, cognitive sciences, sociobiology, etc. Carl Friedrich von Weizsäcker defines the notion of information tautologically, but with the addition of the Aristotelian notion of energy potentiality: information denotes what produces other information and thus changes its content. (von Weizsäcker 1974: 222-228) If matter is characterized by extensibility and energy by force, the information derives from the structure of entropy as the second law of thermodynamics. The paradox and aporia are that this law speaks of a closed system. So, it is ruled by “laws” based on the causality of the physical world. The closed system, therefore, develops in the direction of its disintegration. The result is that “feedback” allows control from the system that is in principle open only because autopoietic “living systems” themselves reproduce at a higher level “information entropy”. This means that chaos denotes a legitimate order of new complexity, such as the staging of financial crises in the action of global capitalism today. (Paić 2020)

When we look at the network of concepts and their distinction regarding the relationship between the analogue and digital worlds, the first thing that catches our eye represents the impossibility of “analogy”. Namely, the digital age appears under the condition of the possibility of preserving the analogous way of thinking. Although nature no longer has its “essence”, its transformation into a technical circuit must not be taken lightly. This means that the”second analogy” is hidden in the difference as the driving principle of the “new”. What is now “similar” to something “original” cannot be longer “similar” or”original” in any way. Technological simulation constructs a new world without the substantial unity of the concept of “reality”.(Bense 1998: 443) Digital, however, denotes simulating in virtual space as a new “nature”. It is the “real” one that gives the possibility of transformation into information ready for use. The spirit of reproduction creates analogies. In contrast, the manipulation of the genetic code in the processes of living cloning leaves no room for similarities. Instead, we encounter the logic of the simulacrum starting now from difference versus identity, not from identity versus difference. (Deleuze 1969)

The technosphere, unlike technique and technology, can no longer be understood at all in the categories of causality and purpose. The reason is to be seen in the fact that its order of categories and concepts is such that it signifies the rule of A-intelligence over “nature” in the ontological sense. In this way, information opposes entropy just as linea revolutionary development opposes a closed circle of chaos-and-order. There is a nonlinear relationship between information and entropy. All the novelty of cybernetics concerning the previous paradigm of modern science and technology is found in this relationship. To be able to think outside the confines of metaphysics, thought must be “embodied” by”disembodied” in the idea of ​​a self-organized “thinking machine” (computer). What had the features of “incarnation” becomes the “incorporation” of artificial intelligence into all remaining biological-socio-cultural networks of meaning. It should be, therefore, necessary to talk about the digital aesthetics that no longer means “beauty” in already existing industrial environmental matters ready with a use (ready-mades). This “Duchamp’s law” no longer occurs in the inventive-creative environment of information-communication design. While, for the analogue age,”incarnation” arose from the necessity of the creative production of Being as nature (mimesis-representatio), we are now in the age of radical digital constructivism. In the horizon of time, it is quite obvious that what adorned Newton’s laws of motion, of which the law of gravitation denotes the fundamental law of modern physics, is being moved into spaces of irreversible duration (durée). Bergson placed this fundamental principle at the centre of a new understanding of time. However, the problem is that time as information in the philosophical sense of the word should be reduced to implosion (“white holes”). Unlike black holes of antimatter from which nothing can come out “outside”, in the case of”white holes” it is about the fact that nothing can go”inside” anymore. This only means that time, concerning the experience of “infinite speed” (vitesse infinie), moves away and closer from the point of consciousness of movement. The higher the speed of movement of the observed, the more the observation itself seems to accelerate the action of consciousness as a “third machine”. Thinking at that level of absolute reflection thinks of itself and produces itself as an object of thought. Information becomes entropy and entropy information in the cosmic order of things. (Ebert in von Weizsäcker 1974: 222-228)

3. Neurocognitive sciences and the drama of the incarnation

The brain in its openness of options represents a decentralized organ-without-body, to make use of the reversal of Artaud’s and Deleuze and Guattari’s assumption from Anti-Oedipus. If we have an embodiment in the technological construction of worlds, then the new body of the technosphere could be like a pure form in a state of infinite potentiality. Information as guidance for action allows the new “body” not to understand the transcendental or empirical experience “living body” in their “natural environment”. Instead, the cybernetically created and transformed body exists only thanks to the activity of the A-intelligence. His”second life” constructs a “third machine.” When space loses the features of two-dimensionality, a framework for the self-establishment of the network in its three-dimensionality emerges. We see how the notions are completely emptied of attachment to earthly existence. What had the scent of rootedness in the soil and homeland, suddenly takes root and becomes homelessness. The network as an infinite spread in visualization marks the journey of information, which produces new information, as Carl Friedrich von Weizsäcker argues.

However, the question remains: why is it necessary to “embody” human thought for “artificial intelligence” to sovereignly conquer new spaces of cognitive “miracles”? Linear progress in history has always meant the loss of what constitutes the completeness of the bodily structure adapted to the environment. The raising of apes to their hind legs and the focus of thought on their hands’ deprived man of the experience of the earth. Intelligence developed in the direction of “incarnation.” Where id was, there ego shall be (Wo es warsoll Ich werden). This program of Freud’s psychoanalysis starts from the basic premise that culture denotes a human prosthesis. The thinking must, therefore, develop in the direction of the technological construction of the environment of human life simply because the natural environment can no longer exist as a self-imposed framework of living. Organs are, however, associated with the functional structure of the body and do not change because biological evolution is complete. The hand remains with the hand as a horse’s hoof remains with the hoof. In the age of the technosphere, however, nature remains only to sublimate with the help of technological simulation. Instead of divine attributes, technological simulation in the form of an aestheticized apparatus focuses on the connection of codified rules of the game and pragmatic handling in the interaction of system and environment. The code provides instructions for action on what must ultimately be performed as used in a context and situation. In doing so, we must keep in mind that in this context there exists a different way in which the rule of the new causality-purpose scheme is established between signs and their use of the space interactors. In other words, for a sign of something to become a useful value of something, it must go through a process of interaction. Otherwise, any single “event” remains unanswered among the participants in the communication. The significance of the mutual exchange of dialogue and discourse cannot be certainly measured by the excessive propensity of Westerners for live conversations. Although the Chinese and Japanese, for example, are thought to be less talkative, it all falls apart as soon as we look at quantitative indicators of the use of iPods, androids, and smart apps. Interactivity in communication denotes the arousal of a latent psycho-cybernetic code. A machine from people, regardless of their cultural habits, makes an obedient “robot”. Everything that must “be” a machine and inits formal-material appearance would be therefore reduced to twofold:

(a)the information system sign protocol and

(b)pragmatic performance of visual communication.

It follows that the semiotics of the image and the pragmatics of knowledge are the decisive meta-disciplines in which the turn from language to the image takes place. The image transforms the language into an abstract sequence of numbers. So, the theories of visual or iconic turn, which began in the 1990s in the works of Gottfried Boehm and William T. Mitchell with an attempt to ground the entire history of art as viewed from the position of language as a metaphysical matrix, opened up an insufficiently clarified problem of the relationship between number, word and image. (Paić 2008). What connects information to communication is nothing but the meaning of the use of language itself. But use does not occur in reflection as such. It has the practical significance of transforming into a designed environment of the technical world. Signs refer to each other in other signs in the media construction of reality, while the use of a sign cannot be reduced to materiality, as one might think at first glance. Instead, using the sign takes on the character of knowledge as know-how. There is a pragmatic turn at work: knowledge serves the power of what we call the posthuman condition. In it, the concepts of control and communication replace social spontaneity and creativity.

Conclusion

If the brain is immersed in neurocognitive networks, then the synapses and cortex as its essential organs also biologically default orientation point of thinking of “new” and the technical requirements for “incorporation “in the world as a design of immateriality. The brain in the technological world no longer thinks about onto-theologically. Its”essence” is to allow a smooth “passage” between the digital sphere and analogous contact with something that still exists as a desolate land of rootedness in a cybernetic set of pure contingencies. Unlike Heidegger, it must be said that only one more God cannot save us. Salvation does not come from the illusion of a metaphysical golden age when desire is still a help. Simple, the idea of ​​salvation is now “secularized” to the extent that what remains to be saved no longer needs to be saved at all. For metaphysics, it was the idea of ​​man as his essence. He was given the mission of building the Earth in the splendour of truth, justice, freedom, beauty and good. Any single soteriology (Greek Soteria, Σωτηρία -salvation, redemptive) is essentially related to the idea of ​​the beginning and end of history. Whoever, therefore, speaks of the salvation of man, always necessarily presupposes the end of time and the beginning of true history. In the realm of the immortal soul, salvation comes on the path of divine redemption. The paradox would be that today this idea has been taken over by transhumanists in a hybrid philosophical-scientific and even more technically mediated way. They see the “essence” of cosmic evolution in the development of man’s cognitive abilities and the transition to a new form of posthuman existence. (Mercer and Rothen 2015: 51-114; Paić,2019).‍

Instead of the glorious mission of saving “man” from the apocalypse, it might be much more significant to see something else. How else can a kind of metaphysical thinking be maintained and at what cost if “incarnation/embodiment” is replaced by “incorporation/embedment”? Does this mean that the new thought of the technosphere must necessarily “appear” in other forms of corporeality beyond the limits of the humanoid, or should it perhaps be possible to preserve the present human figure in “natural” corporeality for thought that counts with “infinite speed” (vitesse infinie)? After all, let’s remember a few performances and installations by cybernetic artist Stelarc with an ear transplant on his arm and an internet connection. Among the newer forms and discourses of contemporary art, transgenic art takes place. This confirms that the trinity of leading categories of contemporary art does not come from “art” at all. Their origin lies in the contemporary understanding of science: computation, planning, and construction. The aesthetic notions of shock, provocation and experiment correspond to this. So, the connection between biogenetics and informatics in the art cannot be merely an illustration of science and technology. The body streams obviously in constant transformation. In the previous model, there was a cause-and-effect “dogma”. Thinking determined the bodily organization and self-organization of human existence within the boundaries of a culture that had been forcibly freed from shamanic experiences of transcending “normalcy.” Without this “purification”, modern culture would be equated with the magical rites of ancient peoples such as the Aborigines and Papuans. The simplest explanation for the use of the body in sacrificing premodern and modern culture represents that in the first case, magic denies the body a fall into mutilation, monstrosity, and abomination; in the latter case, otherwise, the body in its emancipation from the “wild thought” of nature could be aestheticized even when in ritual scenes of self-sacrifice it exceeds all given limits of “normality”. Thinking means expressing the world through thoughts, and the brain functions in algorithms of computation, planning, and construction. When this distinction has been established as ontological and cybernetic, then we find ourselves in two overlapping worlds. Living between their demands ─ language and image ─ means opening up new thought perspectives. But we must never forget this: man cannot be defined as homo kybernetes by the fact that his sensibility is something derived, that traumas and pleasures stay as so far away to him. The essence of man lies strictly in incalculable existence, which stores in itself freedom and uncertainty for the time to come.

References

Bense, M (1998) Kybernetik oder die Metatechnik einer Maschine, in Auesgewählte Schriften. vol. 2: Philosophie und Mathematik, Naturwissenschaftenund Technik. J B Metzler, Stuttgart

Deleuze, G (1969) Logique du sens. Minuit,Paris

Descartes, R (1956) Métitations métaphysiques.PUF, Paris

Ebert, R (1974) Entropy und Struktur kosmischer Systemein von Weizsäcker, E (eds) Offene Systeme. vol. I. Ernst Klett,Stuttgart, pp. 222-228

Günther, G (1963) Das Bewu§tsein der Maschinen: EineMetaphysik der Kybernetik. AGIS Verlag, Krefeld and Baden-Baden

Günther, G (1976) Cybernetic Ontology and Transjunctional Operations in Beiträge zur Grundlegung einer Operationsfähigen Dialektik.vol. 1, F. Meiner, Hamburg, pp. 249-328

Haraway, D (1985) Simians, Cyborgs, and Women: The Reinvention of Nature. Routledge, London-NewYork

Haugeland, J (2013) Der verkörperte und eingebettete Geist in Fingerhut, J,Hufendiek, R and Wild, M (eds) Philosophie der Verkörperung:Grundlagentexte zu einer aktuellen Debate. Suhrkamp, Frankfurt/M,pp. 105-143

Heidegger, M (2009) „Die Frage nach der Technik“ in Vorträge und Aufsätze. Klett-Cotta, Stuttgart

Hörl, E (2008) „Das kybernetische Bild des Denkens“ inHagner, Michael, and Hörl, Erich (eds) Die Transformationen des Humanen: Beiträgezur Kulturgeschichte der Kybernetik. Suhrkamp, Frankfurt/M, pp. 163-195

Johnston, J (2008) The Allure of Machinic Life:Cybernetics, Artificial Life, and the New AI. The MIT Press, Cambridge-Massachusetts-London,pp. 337-384

MacCormac, E (1986) „Mensch und Maschine:Eine Computer-Metapher“, in Huning, A and Mitcham, C(eds) Technikphilosophie im Zeitalter der Informationstechnik.Friedr. Vieweg & Sohn, Braunschweig / Wiesbaden, pp. 47-62

Mercer, C and Rothen, JT (20015) (eds) Religion and Transhumanism: The Unknown Future of Human Enhancement. Praeger, Santa Barbara-Denver-Oxford,pp. 51-114

More, M and Vita-More, N (2013) (eds) The Transhumanist Reader: Classical and Contemporary Essays on Science, Technology,and Philosophy of Human Future. Wiley-Blackwell, Oxford

Nancy, JL (2000). Corpus. Éditions Métalié,Paris

Novotny, H (2005) The Increase of Complexity and its Reduction: Emergent Interfaces between the Natural Sciences, Humanities and Social Sciences. Theory, Culture & Society. Vol. 22,no. 5. (October), pp. 15-31

Paić, Ž (2008) Visual Communications:Introduction. CVS, Zagreb

Paić, Ž (2019) White Holes and the Visualization of the Body. Palgrave Macmillan, New York

Paić, Ž (2020) Neoliberalism, Oligarchy, and Politics of the Event: At the Edge of Chaos. Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne

Pickering, A (2002) Cybernetics and the mangle: Ashby, beer and pask. Social Studies of Science. Vol. 32, no. 3.

Sandbothe, M (2001) Pragmatischen Medienphilosophie:Grundlegung einer neuen Disciplin im Zeitalter des Internet. Velbrück Wissenschaft, Weilerswist-Metternich

Sturma, D (2013) (ed.), Philosophie und Neurowissenschaften. Suhrkamp, Frankfurt/M, 4th ed.

Weizsäcker, von E (1974) „Erstmaligkeit und Adaptationas Components of Pragmatic Information“ in von Weizsäcker, E (ed.), OffeneSysteme I: Contributions to the Structure of Information, Entropy and Evolution.Ernst Klett, Stuttgart, pp. 82-113

Weizsäcker, von FC (1974) “Evolution undEntropiewachstum”, in von Weizsäcker, E (eds), Offene Systeme I: Beiträgezur Zeitstruktur von Information, Entropie und Evolution. Ernst Clett,Stuttgart, pp. 222-228

Varela, F, Thompson, Evan and Rosch, Eleanor(1993) The Embodied Mind: Cognitive Science and Human Experience. TheMIT Press, Cambridge-Massachusetts

Varela, F (2003) „On the Conceptual Skeleton of Current Cognitive Science“ in Luhmann, N, Maturana, H, Namiki, M, Redder, W,Varela, F. Beobachter: Konvergenz der Erkenntnistheorie? W. Fink, Munich,3rd ed. pp. 13-23

‍

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026