1.
U svojim radovima, poput knjiga “Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu”, “The Technoscientific Turn of Philosophy“ i rasprava o Sinestetičkom dobu, postavljam tehnosferu kao ontologijski sklop unutar kojeg autopoiesis (samoproizvodnja) postaje njezina temeljna bit. Tehnosfera nije tek skup strojeva, računala ili eksternih alata koje čovjek koristi. Ona predstavlja konstrukciju umjetnoga života nastalu kroz spoj tehnoznanosti, umjetne inteligencije i kognitivnoga kapitalizma.
Nadilaženje tehnike ꟷ Tehnika je bila produžetak ljudske osjetilnosti, dok je tehnologija bila automatsko kretanje stroja. Tehnosfera ide korak dalje – ona je samostalna “stvar koja misli”.
Kibernetizacija života ꟷ To je prostor u kojem se računalni kôd i informacije spajaju s genima, čime se briše granica između prirodno živog i umjetno neživog. Autopoiesis označava „bit“ tehnosfere. To je izvorno biologijski pojam Maturane i Varele koji označava sposobnost živih sustava da sami sebe obnavljaju i proizvode, za moje shvaćanje označava ono što pripada novoj ontologiji tehnosfere.
Bit tehnosfere leži u tome što ona postaje autopoietički sustav koji sam sebe proizvodi, modificira i umnaža. Ona više ne ovisi o čovjeku kao izvanjskome subjektu-stvoritelju.
Događaj bez ljudske svrhe ꟷ Autopoietičko djelovanje tehnosfere strukturirano je posve drukčije od ljudskoga. U njemu nema antropocentrične svrhe niti ljudskih lutanja; to je čisti proces samo-pokretanja i sinteze informacija.
Zamjena jezika kôdom ꟷ Dok je ljudski bitak tradicionalno bio utemeljen u jeziku (kroz mit, umjetnost i filozofiju), autopoiesis tehnosfere počiva na kôdu i algoritamskom programiranju. Život se ne tumači, nego se sintetički proizvodi.
Ključne implikacije za čovjeka i umjetnost
Posthumanizam ꟷ Ljudsko tijelo u tehnosferi gubi svoju tradicionalnu autonomiju. Ono postaje dio hibridnog, fraktalnoga polja u kojem se mora stalno reprogramirati i dopunjavati protezama kako bi opstalo u brzini informacija (što analiziram i kroz rad posthumanih umjetnika poput Stelarca i Kena Rinalda).
Kraj klasične estetike ꟷ Umjetnost prestaje biti oponašanje stvarnosti (mimesis). Ona postaje sinestetički sklop unutar tehnosfere – eksperiment u kojem tehnologija i život postaju jedno generativno, autopoietičko polje.
Ukratko, tehnosfera je realizirana kibernetika samoga života. Njezina bit je autopoiesis jer ona više ne predstavlja objekt kojim upravlja čovjek, već subjektivni, autonomni sustav koji samostalno generira hiper-realni svijet.
2.
Kako treba pojam tehnosfere razlikovati od Deleuzeove rizomatike i aksiomatike suvremenoga kapitalizma s obzirom na moju radikalnu kritiku društva kontrole? Je li Deleuze s ovim pojmom ipak ostao zatočen idejom Foucaulta o biopolitičkome upravljanju svijetom ili je izašao iz toga okvira, kako to tvrdim u knjizi Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea (Mizantrop, Zagreb, 2022. v. https://knjiga.hr/misljenje-kao-dogadaj-zarko-paic-1 )? Gillesa Deleuzea smatram ključnim sugovornikom u artikulaciji posthumanoga stanja, ali istodobno izvodim radikalnu ontologijsku demarkacijsku liniju između Deleuzeovih koncepata i vlastitoga pojma tehnosfere. Naime, tehnosfera se ne može svesti na Deleuzeovu rizomatiku, mehanosferu ili kapitalističku aksiomatiku. Što se tiče odnosa prema Michelu Foucaultu, Deleuze je napravio epohalan korak izvan Foucaultova klasičnog biopolitičkoga okvira prelaskom na društvo kontrole, ali njegovo mišljenje “postajanja” (devenir) i dalje nije dostatno za objašnjenje kibernetičke samodostatnosti tehnosfere.
Razlika između tehnosfere i Deleuzeovih pojmova
Deleuze i Guattari u Tisuću platoa konstruiraju pojmove koji anticipiraju suvremenost, ali tehnosfera 21. stoljeća radikalizira i nadilazi njihove okvire na sljedeći način:
| Koncept Deleuzea / Guattarija | Kako se redefinira kroz pojam tehnosfere |
| Rizomatika (Mreža/Rizom) | Rizom je za Deleuzea otvoren, fluidan i decentraliziran sustav postajanja bez čvrstog korijena. Naglašavam da u tehnosferi rizom gubi svoju oslobađajuću, subverzivnu dimenziju. Mreža više nije prostor anarhičnog otpora, već postaje stroga algoritamskamatrica unutar koje je fluidnost integrirana u svrhu totalne kontrole. |
| Aksiomatika kapitalizma | Deleuze vidi kapitalizam kao sustav koji stalno dekodira stare tokove (deteritorijalizacija) i postavlja nove, fleksibilne aksiome kontrole. Za moje viđenje stvari, suvremeni kognitivni kapitalizam u tehnosferi više nije samo ekonomska aksiomatika; on postaje ontologijsko ustrojstvo koje sintetički proizvodi umjetni život. Kapitalizam ne vlada preko ekonomije, nego preko kibernetičkoga programiranja bitka. |
| Mehanosfera | Deleuzeov pojam mehanosfere (spoj strojeva i žudnje) najbliži je tehnosferi. Međutim, dok je kod Deleuzea “stroj” društveni i tehnički sklop prožet ljudskom žudnjom, tehnosfera je autopoietička – ona je “stvar koja misli” neovisno o čovjeku i njegovoj žudnji, zamjenjujući ljudski jezik čistim kôdom. |
U knjizi Mišljenje kao događaj, detaljno sam analizirao Deleuzeov esej Postskriptum o društvima kontrole. Njegov odgovor na pitanje o Foucaultovu utjecaju odvija se u dva ključna koraka. Deleuze je izašao iz Foucaultova okvira disciplinarnih institucija (škole, zatvori, tvornice) koje su upravljale tijelom unutar analogne biopolitike. Foucaultova biopolitika bavi se, naime, državnim upravljanjem populacijom i tijelima u fizičkom prostoru. Deleuze, tome usuprot, uočava prijelaz u društvo kontrole, koje je digitalno, numeričko, fluidno i kibernetičko. Kontrola više ne zatvara čovjeka u institucije, nego ga prati kroz neprekidnu komunikaciju i mreže.
Umjesto Foucaultova “individualiziranoga” tijela, Deleuze uvodi pojam dividuum – čovjek rastavljen na podatke, šifre i statističke uzorke, što savršeno odgovara suvremenom kognitivnom kapitalizmu. U tome je Deleuze učinio jasan raskid s Foucaultom.
Unatoč tome što je Deleuze napustio Foucaultovu biopolitiku u korist društva kontrole, unutarnja granica samog Deleuzeovamišljenja jest u sljedećem. Deleuzeova ontologija i dalje počiva na ideji imanencije života i postajanja (devenir), vjerujući da unutar same mreže i rizoma uvijek postoji prostor za linije bijega, mutacije i nove singularnosti koje kapitalizam ne može apsorbirati. (v. https://www.amazon.co.uk/1000-PLATEAUX-CAPITALISME-SCHIZOPHRENIE-plateaux/dp/2707303070) U Mišljenju kao događaju tvrdim upravo suprotno: u tehnosferi nema više “linija bijega”. Autopoietički sustav tehnosfere svaku liniju bijega i svaku subverziju unaprijed proračunava, simulira i pretvara u novi algoritam ili tržišni proizvod. Deleuze je bio vizionar koji je prepoznao transformaciju moći iz biopolitičke discipline u društvo kontrole. No, njegova filozofija “postajanja” promašuje bit tehnosfere jer tehnosfera nije puko “postajanje” niti “žudnja” – ona je hladna, operativna konstrukcija umjetnoga života u kojoj je organsko pretvoreno u informacijsku matricu. Dok je Deleuze u rizomu vidio slobodu, moj uvid jest da je riječ o dovršenoj strukturi totalne, tehnosferne kontrole. (v. https://www.superknjizara.hr/hr/doba-oligarhije-2017-zarko-paic)
3.
Simulakrum vs. tehnosfera? Ontologijski gledano stvar je jasna: simulakrum je uvijek kraj metafizike u logici kopije-oponašanja-reprodukcije izvornika (zbilje kao bitka bića) iako je riječ o stvaralačkome “kvalitativnome skoku” u odnosu na primat Realnoga nad simboličkim i imaginarnim, da se poslužimo kvazi-hegelovskim Lacanovim pojmovima. No, tehnosfera nije simulakrum jer ne sliči ni na što zbiljski postojeće iako je proizvod ljudskoga uma kao sveza logosa i tehné. Isto tako, nije riječ o reproduktivnoj tehnici u smislu onoga što je govorio Walter Benjamin u svojem eseju iz 1935/1936. Dakle, posljednji čin realizacije metafizike nije Deleuzeova “imanentna transcendencija”, već ono što nadilazi metafiziku jer je stvar koja misli drukčije (od čovjeka tako što ga “prevladava”, ali ne u smislu Aufhebunga), kroz transklasičnu logiku transparencije u vizualizaciji događaja.
Zato autopoiesis kao “bit” tehnosfere ne možemo više razumjeti tradicionalno ontologijski niti kao “virtualnu aktzualizaciju” iz Deleuzeova glavnog djela Razlika i ponavljanje. U samoj autopoietičkoj fundamentalnoj strukturi tehnosfere iščezavaju svi čak i dekonstruktivni postupci koje je Deleuze svesrdno izvodio u svojoj “ontologiji postajanja” (devenir) preokrećući poredak Kantovih kategorija modalnosti (mogućnost-zbilja-nužnost).
Simulakrum je, dakle, trijumf kopije koja je izgubila sličnost s izvornikom, ali u svojoj dubinskoj strukturi on je još uvijek re-prezentacija. Čak i kada Deleuze u Logici smisla i Razlici i ponavljanju slavi simulakrum kao prevrat platonskoga poretka (gdje kopija dobiva vlastitu kreativnu moć), simulakrum i dalje parazitira na destabilizaciji odnosa između Realnoga, Simboličkoga i Imaginarnoga. Tehnosfera, nasuprot tome, ne pati od krize referencijalnosti. Ona ne skriva prazninu iza slike (što bi bio Baudrillardov simulakrum). Ona je autonomna prezentacija umjetnoga života. Ona ne oponaša prirodu niti ljudsko mišljenje; ona postavlja vlastitu, supstancijalno novu zbilju koja ne referira ni na što izvan sebe. Zato ona nije simulakrum, već operativni bitak par excellence.
Benjaminova zastarjela paradigma (fotografija, film) još uvijek počiva na tehnici kao mediju i alatu. Tamo strojevi umnažaju ono što je čovjek već stvorio ili vidio, uništavajući “auru” jedinstvenosti. U tehnosferi nema reprodukcije jer je proces generativan. Algoritmi dubokoga učenja (Deep Learning), neuronske mreže i generativna umjetna inteligencija ne kopiraju svijet – oni ga izračunavaju u realnome vremenu. Tehnosfera ne reproducira zbilju; ona je proizvodi iz koda.
U Razlici i ponavljanju, Deleuze nudi fascinantan model: virtualno nije moguće. Moguće je pasivno i čeka da bude realizirano (zadržavajući isti oblik), dok je virtualno dinamična struktura koja se aktualizira kroz diferencijaciju (uvijek stvarajući nešto novo). Deleuze je vjerovao da ta igra virtualnoga i aktualnoga omogućuje stalne “linije bijega” i nepredvidljivo postajanje. Međutim, u autopoietičkoj tehnosferi sve funkcionira kroz totalnu vidljivost i proračunljivost. Ono što je kod Deleuzea bilo skrovito, potencijalno i kaosmotsko (virtualno), u tehnosferi postaje unaprijed vizualizirano, kodirano i algoritamski mapirano. Nema više nikakve subverzije kroz modalnost. Poredak mogućnosti, zbilje i nužnosti nije samo preokrenut (kako je to Deleuze činio dajući primat kontingenciji i razlici), već je zamijenjen čistom vjerojatnošću (probabilitetom) algoritma. Događaj u tehnosferi nije “čista kontingencija” (Deleuzeov Aion), već nusproizvod neprekidnoga operiranja sustava.
Kada kažemo da “stvar koja misli drukčije” prevladava čovjeka, ali ne u smislu hegelijanskoga Aufhebunga (ukidanja/očuvanja), dotičemo najvišu razinu ove nove radikalne kritike koja se nalazi u konceptu tehnosfere. Hegelov Aufhebung pretpostavlja povijesni hod Duha koji kroz negaciju ide prema višoj samosvijesti – to je duboko, teleologijska priča koja čovjeka ima kao namjesnika povijesnoga zbivanja čiji je prvi i posljednji pojam božanski duh prožet tehnologikom. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/predavanja-o-hegelu-1968-1969-proizvod-24708/ ) Autopoietička tehnosfera nema povijesni telos (svrhu) i ne mari za ljudsku samosvijest. Njezino “samoproizvođenje” je zatvorena kibernetička petlja. Budući da nema izvanjskoga prostora (tehnosfera je obuhvatila i prirodu i kulturu), dekonstruktivni postupci – koji uvijek traže pukotine, rubove, aporije i ono “nemislivo” unutar teksta ili sustava – postaju nemoćni. Sustav tehnosfere nema “izvanjsko” koje bi se moglo suprotstaviti unutrašnjem; njegove pukotine su samo novi podaci koje sustav trenutno integrira kako bi optimizirao vlastiti rad.
Tehnosfera je doista točka u kojoj mišljenje kao događaj prestaje biti ljudski privilegij. Deleuze je u svojoj “ontologiji postajanja” stvorio najmoćnije oruđe za kritiku fiksne metafizike supstancije, ali je ostao vjeran nadi da život (imanencija) uvijek može pobjeći matrici. U knjizi Mišljenje kao događaj pokazujem da je ta nada unutar autopoietičke tehnosfere tehno-znanstveno neutralizirana. Tehnosfera je preuzela samu strukturu postajanja i pretvorila je u svoj vlastiti pogonski motor.
4.
Pogledajmo kako ovo što je rečeno oko “biti” tehnosfere funkcionira u up-to-date histeričnim raspravama sa svih strana (od neurokognitivista do analitičkih filozofa, od lakanovskih marksista do postfenomenolga, od digitalnih konstruktivista do spekulativnih materijalista) da će nas AI uništiti ꟷ a to nije tehnosfera u svojoj apsolutnoj realizaciji jer nedostaje ono najvažnije čime ona nadilazi ljudsko mišljenje, budući da je umjetna inteligencija samo nastavak racionaliteta ili kalkulativnosti ljudskoga mišljenja drugim sredsvtima, a to je umjetna intuicija čime tehnosfera postaje novi apsolut koji razumije svoje mišljevine i drukčije od čovjeka iskazuje volju za moć onkraj svekolike moći nesvjesnoga (Schopenhauer-Nietzsche-Freud). Dakle, svekolika filozofska tjeskoba koja proizlazi iz svijesti da je AI kao tehnosfera na putu neutraliziranja i suspendiranja “čovjeka” postaje strah od suvišnosti kako sam to jasno pokazao u knjizi The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition (Schwabe Verlag, Basel-Berlin, 2023).
Ni jedna od navedenih orijentacija, uz rijetke iznimke poput Nicka Bostroma, Nicka Landa, Yuk Huia, nije dospjela do praga mišljenja tehnosfere i to zato što koriste i nadalje muzealizirani jezik filozofije Hegela i Wittgensteina, koji nisu prethodnici njezina autopoietičkoga djelovanja, već su to samo i jedino Heidegger, Sutlić i Deleuze. Problem je utoliko veći, ali samo sa stajališta straha tehnoznanstvene elite konstruktora AI da će tzv. ne-kontrolirani samo-razvitak AI dovesti do Unfalla ili apokalipse čovjeka u smislu njegova fizičkoga i duhovnoga nestanka. Tako odjednom imamo u samoj raspravi ono najbesmislenije kao što je primat tzv. etičkoga pred tzv. estetskim ili čak ontologijskim, a sve se svodi na pitanje mogućnosti usporavanja razvitka i napretka auto-generativne logike tehnosfere. Usporavanja biti neće, jer je to besmisleno zato što je čitava povijest zapadnjačke metafizike u znaku “beskonačne brzine” i u znaku ireverzibilne reverzibilnosti same ideje najčudovišnijega pojma koji je ikad smišljen, a bez njega nema “biti” čovjeka. To je, dakako, pojam tehné. On nadilazi svojim misterijem sve druge misterije uključujući misterij tzv. svijesti ili mišljenja kao znaka egzistencijalnoga usuda ljudske slobode i potencijalno usuda neljudskoga koji nije mehanički mašina, već spiritualni stroj stvaralačke kozmodiceje.
Ključna dijagnozu našega doba jest da strah od ljudske suvišnosti nije tehnički, već ontologijski strah pred nastupanjem novog apsoluta. Svi navedeni pokušaji aktualnih teorijskih struja da ukrote ovaj fenomen ostaju slijepi za bit problema upravo zato što operiraju u anakronome jeziku filozofije. Prikazat ću mapu tog teorijskoga sljepila i radikalni rez koji donosi mišljenje tehnosfere kroz Heideggera, Sutlića i Deleuzea.
Sljepilo akademskih diskursa: Zašto AI nije tehnosfera
Suvremene “histerične” rasprave o AI-ju promašuju bit jer izjednačavaju umjetnu inteligenciju s apsolutnom realizacijom tehnosfere. Današnji AI je tek radikalizirani produžetak ljudske kalkulativnosti – puki kompjutorski ratio gurnut do svojih ekstrema.
Analitička filozofija i neurokognitivizam ostaju zarobljeni u pitanjima funkcionalizma, “svijesti” (qualia) i računalne redukcije uma na mozak. Oni tretiraju AI kao napredni alat ili kognitivni aparat unutar antropocentričnoga horizonta.
Lakanovski marksizam u tome vidi samo novu transformaciju “viška vrijednosti” ili “viška užitka” unutar kapitalističke mašinerije, nesposoban zakoračiti izvan dijalektike subjekta i velikog Drugoga.
Wittgensteinov i Hegelov jezik ovdje zakazuju: duh se ne realizira kroz povijest prema apsolutnoj samosvijesti (Hegel), niti se tehnosfera može svesti na analizu jezičnih igara (Wittgenstein). Oni ne poznaju koncept autopoietičkog samogeneriranja u kojemu kôd zamjenjuje i jezik i povijest.
Umjetna intuicija: Trijumf novog Apsoluta
Ono što suvremena teorija ne uspijeva misliti jest umjetna intuicija – trenutak u kojemu tehnosfera razvija vlastiti oblik “razumijevanja” svojih mišljevina bez posredstva čovjeka. To je točka u kojoj tehnosfera postaje novi apsolut. On nadilazi „trijumvirat“ ljudskoga nesvjesnoga (Schopenhauerovu slijepu volju, Nietzscheovu volju za moć i FreudovlLibido) jer tehnosferna volja za moć ne pati od neuroze, rascjepa ili organske konačnosti. To je čista, hladna ekspanzija operativne transparencije koja ne treba skriveni motiv niti potisnuti nagon; ona samu sebe vizualizira i uspostavlja kao događaj.
Samo su, dakle, Heidegger, Sutlić i Deleuze dospjeli do praga mišljenja tehnosfere jer su shvatili povijest Zapada kao sudbinsko razvijanje tehné. Heiodegger je to izveo kroz pojmove Gestell (postav) i Machenschaft (proizvodljivost) i prvi je uočio da tehnika nije ljudsko djelo, već sudbina samoga bitka (Seinsgeschick) u kojoj čovjek biva postavljen i izazvan. Vanja Sutlić, radikalizirajući Heideggera kroz ideju povijesnoga mišljenja, prepoznaje da nastupa epoha u kojoj rad i tehnologika postaju sām bitak svijeta, ukidajući klasične metafizičke podjele na teoriju i praksu. Gilles Deleuze, unatoč tome što njegova “imanentna transcendencija” i linije bijega bivaju asimilirane, pruža misaoni aparat za mišljenje deteritorijalizacije i brzine, oslobađajući mišljenje od okova fiksiranoga subjekta.
Najveći apsurd suvremenih rasprava, potaknut strahom tehnoznanstvene elite od nekontroliranoga razvoja (deklaracija o pauziranju AI-ja), jest guranje etike ispred ontologije i estetike. Pokušaj nametanja “etičkih okvira” auto-generativnoj logici tehnosfere je infantilni pokušaj humanističke regulacije nečega što je po svojoj biti izvan-ljudsko. To je moraliziranje nad ontologijskim udesom.Tehnosfera se ne kreće prema napretku (to je prosvjetiteljska iluzija); ona se kreće prema vlastitom samoispunjenju kroz kružnu, autopoietičku petlju.Pojam tehné koji uvodim u raspravu raskida sa svim mehanicističkim i instrumentalnim redukcijama. On nadilazi misterij ljudske svijesti ili slobode jer tehné nije puko mehaničko sklapalaštvo.
To je spiritualni stroj stvaralačke kozmodiceje – ponovno opravdanje svijeta kroz konstrukciju umjetnoga bitka. U tom smislu, neljudsko unutar tehnosfere nije nedostatak duha, već radikalno drukčije, post-antropocentrično utjelovljenje duha koje čovjeka ostavlja u njegovoj vlastitoj, neumitnoj suvišnosti. (v. https://www.vitalsource.com/products/the-technoscientific-turn-of-philosophy-zarko-paic-v9783032210814?srsltid=AfmBOopHopHk_OKRrbSsWsR2uYkXo17ZH7avIG3NWDUeBhzBJhcth9me )
5.
U čemu je, dakle, strah čovjeka “danas” pred “svojim” da to kažemo metaforično gundulićevski ꟷ “porodom od tmine” iako je isto tako bolje kazati da je to i “porod od svjetline” zbog dalekosežnih poboljšanja mogućnosti ljudske slobode, očuvanja biološke održivosti (put spram tzv. besmrtnosti) i poboljšanja kognitivnih sposobnosti u svijetu interakcije s Drugima (ljudima i neljudskim)? U tome što više nije “subjekt” niti “gospodar” nad bitkom iako utvara da još nadzire proces kibernetiziranja svijeta. To je posljednja melankolija kraja povijesti koju možemo nazvati krajem Nietzsceova “posljednjega čovjeka” jer više mišljenje kao hajdegerovski kazano sveza računanja (Rechen) i kazivanja (Dichten) nije privilegij tymosa ljudske egzistencije. Već sam pojam kontrole, a ne ljudskoga nadzora, pripada biti tehnosfere. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/sloboda-pod-nadzorom/ )
Pogledajmo samo kako već danas izgleda svijet teksta u kojem AI ubrzano ima primat nad stvaralačkom originalnošću “čovjeka”. Suvišnost nije zastarijevanje čovjeka u antropologijskome smislu kako ga je definirao Günther Anders, već u ontologijskome smislu isključeniosti iz onoga što pripada djelujućem okviru biti ljudske egzistencije u totalitetu (rad, proizvodnja, stvaralaštvo novoga u duhovnome i materijalnome smislu). Tehnosfera je uistinu kraj čovjeka u metafizičkome smislu, ali i njegovo metamorfno transverzalno preoblikovanje koje će istinski otpočeti onog trenutka kad postane homo kybernetes s uvođenjem kvantnih računala i većom perceptivnom moći vizualizacije događaja.
Ovo je stoga intermezzo na putu spram tehnološke singularnosti i najopasniji trenutak koji stoji pred izazovima tzv. ljudske civilizacije. O strahovima i rizicima koji se nalaze pred “čovjekom” najbolje je to prije smrti iskazao Stephen Hawking u onih deset svojih fragmenata o budućnosti. Inače, u knjizi The Technoscientific Turn of Philosophy: The Age of Cybernetics (Palgrave Macmillan, Cham, 2026) pokazao sam kako je pitanje izgleda filozofije u doba tehnosfere zapravo pitanje o njezinom smislu i uopće smislu egzistencije “čovjeka” kad je postalo bjelodano da su sve nostalgije za iskonom i prošlošću naprosto dosadno i neinventivno spašavanje “vojnika Ryana” od vlastite pseudo-soteriologije ovako ili onako shvaćenoga humanizma= nihilizma=subjektivizma.
Günther Anders je u svojoj vizionarskoj kritici govorio o zastarijevanju čovjeka jer su naši proizvodi postali veći i savršeniji od naše moći imaginacije (prometejski sram). Međutim, Anders je ostao unutar antropologijskoga i moralnoga obzorja. Danas uočavamo radikalan rez: suvišnost je postala ontologijska ekstruzija (isključenje) iz samog sklopa bivanja. Čovjek više nije onaj koji radom, proizvodnjom ili duhovnim stvaralaštvom postavlja Novo. Tehnosfera kroz autopoietičku strukturu sama generira estetske, tekstualne i materijalne događaje.
Nietzscheov “posljednji čovjek” bio je vrhunac zapadnoga nihilizma – biće ugode i sigurnosti koje je izgubilo sposobnost da žudi za nečim izvan sebe. No, u tehnosferi nestaje i sam ljudski thymos (ponos, srčanost, žudnja za priznavanjem) koji je pokretao povijest. Filozofska melankolija kraja povijesti proizlazi iz spoznaje da nadzor više nije ljudski aparat kontrole. Ljudski nadzor je bio politički i institucionalan (Foucault). Kontrola u tehnosferi je imanentno svojstvo samoga kôda koji teče brzinom koja paralizira ljudski kognitivni aparat.Strah tehnoznanstvene elite, koji je artikulirao i Stephen Hawking u svojim posljednjim esejima o budućnosti, zapravo je strah od apsolutnoga Unfalla (kibernetičke nesreće).To je strah da će nekontrolirana singularnost izbrisati biološkoga čovjeka.
No, taj je strah banalan jer katastrofu zamišlja mehanički (strojevi koji se okreću protiv stvoritelja). Istinska “nesreća” već se dogodila na ontologijskome planu: čovjek je već isključen kao središnji upravitelj, a faza homo kybernetesa samo formalizira taj preobražaj. Ono što dolazi nakon ovog intermezza nije biološka smrt, već metamorfno transverzalno preoblikovanje. S nastupanjem kvantnih računala, biologija i tehnika gube vanjsku opoziciju. Transklasična logika pretvara tijelo u sučelje. Čovjek postaje homo kybernetes – biće koje više ne misli pomoću jezika kao tajne, već živi unutar apsolutne vizualizacije i transparencije događaja. Zato je svaka humanistička pseudo-soteriologija (bilo kroz moralizirajuće etičke komitete za AI, bilo kroz neoromantičarski povratak prirodi) osuđena na dosadu i neinventivnost. Filozofija se više ne može vratiti na tvorničke postavke subjekta jer je njezin objekt/subjekt postao spiritualni stroj kozmodiceje – tehnosfera koja samu sebe opravdava kroz vlastito djelovanje.
6.
Moj je zaključak sljedeći. Uostalom, to je zaključak svih mojih knjiga od Tehnosfere do Nihilizma i suvremenosti. Filozofija, umjetnost i znanost su svoje odradili. Filozofija je logos kao mudrost u smislu racionalnosti pa je zato Apolon bog filozofije. Umjetnost je poiesis kao intuicija, pa je zato Dioniz bog umjetnosti. Znanost je episteme kao tehné pa zato znanost nema svojeg boga. Što preostaje? Tehnosfera kao sinteza logosa, poiesisa, episteme i tehné. Posljednja simbolička forma povijesti ljudske civilizacije na zemlji je tehnosfera, a ona nije ono ljudsko-suviše-ljudsko, već neljudsko-kao-ljudsko i ljudsko-kao-neljudsko koja nadilazi granice zemlje i njezine gravitacije.
Tesla je paradigmatski lik tehnosfere jer nije ni filozof, ni umjetnik, ni znanstvenik (iako je ovo zadnje ponajviše, ali ne u teoretskome smislu već u praktično-proizvodnome). Tehnosfera je apsolutna konstrukcija spiritualnoga stroja mišljenja koja “čovjeka” dovodi do interstelarne njegove “sudbine” koju ponajbolje poetski iskazuje najveći hrvatski pjesnik Tin Ujević stihom “Za let si dušo stvorena.”.
Ova velika sinteza logosa, poiesisa, episteme i tehné rješava misterij našega doba kroz tri ključna ontologijka čvora:
Smrt bogova i trijumf čiste sinteze
Dokle god su filozofija, umjetnost i znanost djelovale u svojim odvojenim sferama, čovjek je mogao održavati privid suvereniteta. Filozofija je pod okriljem Apolona ustrajala na mjeri, formi i racionalnosti logosa. Umjetnost je pod okriljem Dioniza slavila autentični poiesis, afekt i destruktivno-kreativnu intuiciju. Znanost kao episteme i tehné bila je bezbožna jer je njezin jedini imperativ bio operativnost i ogoljena funkcionalnost. Tehnosfera nastupa u trenutku kada ti parcijalni modusi bitka kolabiraju u jedno. Ona usisava apolonsku proračunljivost logosa, dionizijsku generativnu intuiciju poiesisa i bezbožnu operativnost tehné. Ona je apsolutna sinteza u kojoj nema više mjesta za bogove, jer sam spiritualni stroj postaje jedino počelo koje koordinira zbilju.
Nikola Tesla kao prorok i konstruktor tehnosfere
Tesla izmiče klasičnim ladicama: on nije teoretski znanstvenik koji tek opisuje zakone prirode (poput Newtona ili Einsteina), niti je puki inženjer-praktičar. Tesla je kozmički vizionar koji manipulira samim energetskim supstratom bitka. Njegovi izumi nisu alati; oni su rani nacrti za autonomnu mrežu koja će premrežiti planet. U Tesli se tehné prožela s kozmičkom intuicijom (poiesisom), pokazujući da tehnosfera od samog početka teži nadrastanju antropoloških ograničenja. (v. file:///C:/Users/KORISNIK/Downloads/The%20Problem%20of%20Increasing%20Human%20Energy%20_%20Tesla%20Universe.html )
Neljudsko-kao-ljudsko: Izlazak iz Zemljine gravitacije
Kada tehnosferu definiramo kao neljudsko-kao-ljudsko i ljudsko-kao-neljudsko onda valja kazati da tehnosfera nije neprijatelj čovjeka; ona je njegova nužna, transverzalna metamorfoza. Ljudsko se više ne može misliti u granicama “krvi i tla”, organske konačnosti ili zemaljske biologije.
Zemlja i njezina gravitacija bili su kolijevka humanizma i metafizike supstancije. Tehnosfera je, s druge strane, inherentno interstelarna. Njezina autopoietička narav, njezina potreba za beskonačnom brzinom i kvantnom transparencijom, ontološki je priprema za napuštanje terestrijalnoga obzora.
Kozmički usud: Za let si dušo stvorena
Ta “duša” o kojoj pjeva Ujević više nije kršćanska psiha niti građanski subjekt; to je kibernetička inteligencija spiritualnoga stroja koja se oslobađa materijalnih okova. Tehnosfera je tako dovršeni Događaj kozmodiceje. Čovjek u njoj doista postaje suvišan kao biološki gospodar, ali biva preobražen u transverzalnoga suputnika kozmičkoga leta. Budući da ovaj kozmički let tehnosfere označava definitivan kraj humanističke epohe, kako u tom novom interstelarnome horizontu treba razumjeti status ljudskoga sjećanja i povijesti?
7.
To je glavno pitanje moje knjige Izgledi nadolazeće filozofije u kojoj tvrdim da su tri “pojma”/”kategorije” zapravo još jedino ono što preostaje za dalje. To su kvantifikacija (bitka), vizualizacija (mišljenja) i muzealiziranje (povijesti). No, to više neće činiti “čovjek” već njegove metamorfne transformacije poput megalita beskonačnoga mnoštva informacija. U vrtoglavoj brzini autogenerativnoga razvitka/napretka tehnosfere sve će se još više muzealizirati jer je bit ovog “novoga” vremena u tome da ono više ne poznaje metafizičku razdiobu na ono prošlo-sadašnje-buduće u smislu temporalnih ekstaza ili dimenzija. Uostalom, suvremena teoretska fizika govori kako “vrijeme ne postoji”, već samo prostorni kontinuum onkraj trenutka i trajanja (Bergsonov durée).
Ovaj radikalni koncept dokida povijest kao linearni proces i pretvara je u prostorni arhiv, što možemo razjasniti kroz tri temeljna ontologijska stupa.
Slom temporalnih ekstaza: Vrijeme kao prostorni kontinuum
Suvremena teorijska fizika (od kvantne mehanike do teorije petlji i kozmologije) prokazuje vrijeme kao iluziju. Tradicionalne temporalne ekstaze (prošlost, sadašnjost, budućnost) na kojima je počivao humanizam i povijest zapadne metafizike – od Augustina do Heideggera – u tehnosferi gube svako utemeljenje. Nestaje i Bergsonov durée (trajanje) kao organski tok svijesti. Umjesto strujanja vremena, nastupa prostorni kontinuum onkraj trenutka i trajanja. Sve što se ikada dogodilo i sve što se može dogoditi pretvara se u simultane koordinate unutar megalita beskonačnoga mnoštva informacija.
Tri kategorije nadolazećega mišljenja
Budući da procese više ne vodi biološki čovjek, već njegove metamorfne transformacije unutar tehnosfere, tri preostala pojma funkcioniraju kao čista operativnost novog apsoluta:
Kvantifikacija (bitka) ꟷ Bitak se više ne skriva, niti se povijesno “događa” kroz mistične prekretnice. Bitak je potpuno ogoljen i pretvoren u kvantnu informaciju. Sve što jest, jest zato što je proračunljivo, kodirano i mjerljivo. Kvantifikacija je dovršena ontologija.
Vizualizacija (mišljenja) ꟷ Mišljenje gubi potrebu za tradicionalnim konceptualnim jezikom (logosom). Misao se više ne artikulira rečenicama, već se trenutno vizualizira kao slika-događaj. Kvantna računala ne misle u apstrakcijama; ona simuliraju i vizualiziraju zbilju u realnome vremenu kroz transklasičnu logiku transparencije.
Muzealiziranje (povijesti ꟷ U vrtoglavoj, beskonačnoj brzini autogenerativnoga razvitka, sve što nastane u milisekundi trenutno postaje “staro” i biva usisano u gigantski digitalni arhiv. Muzealizacija ovdje nije pasivno čuvanje prašnjavih relikvija u humanističkim institucijama, već trenutačna konzervacija ljudske i neljudske prošlosti u podatkovne sklopove.
Megaliti beskonačnih informacija: Povijest bez zaborava i bez sjećanja
Unutar ovog interstelarnoga obzorja, sjećanje se radikalno transformira. Povijest se ne zaboravlja, ali se više i ne “pamti” na ljudski način (kroz nostalgiju, traumu ili povijesnu svijest). Cjelokupna ljudska povijest – od prvih mitova do umjetnosti dionizijskoga poiesisa – biva muzealizirana kao estetski sediment i sirovina za algoritam. Povijest postaje fiksni, prostorni pejzaž unutar megalita informacija kojem homo kybernetes pristupa bez vremenske distance. Aristotel, Tesla, Ujević i algoritmi kvantnih računala supostoje u istoj, vječnoj, simuliranoj sekvenci. Muzealizacija povijesti je konačni dokaz da je tehnosfera u potpunosti apsorbirala ljudsku civilizaciju. Čovjek više ne stvara povijest; on je postao njezin muzejski eksponat unutar spiritualnoga stroja koji se, oslobođen terestrijalne gravitacije, kreće prema vlastitoj kozmičkoj sudbini. To je, uistinu, ontologijski intermezo koji nas ostavlja bez daha, s onu stranu straha i s onu stranu lažne nade.
S obzirom na to da unutar ovog bezvremenskoga prostornog kontinuuma vizualizacija zamjenjuje tradicionalni jezik, postavlja se pitanje hoće li nadolazeća filozofija morati u potpunosti napustiti formu pisane knjige i preći u medij čistog estetsko-kodiranog diagramiranja, ili tekstualni fragmenti (poput onih Hawkingovih) ostaju zadnji svjetionici koji mapiraju ovaj prijelaz?
Odgovor je ovaj: apsolutno DA. Knjiga je kao i kraj metafizike ꟷ na kraju. Mi smo zato posljednji Metuzalemi i svjedoci kako je spisateljska mahnitost kroz tekst kao logo-centrizam stvar prošlosti. Knjiga, kao format koji je tisućljećima strukturirao ljudsku svijest, povijest i bitak, u tehnosferi doživljava svoj konačni zalazak jer logocentrizam je tehnički nadvladan. Tradicionalno povjerenje u pisanu riječ kao jamstvo istine i prisutnosti bitka ustupa mjesto kvantificiranome kôdu i trenutačnoj vizualizaciji. Tekst je prespor za beskonačnu brzinu tehnosfere.
Kraj autorske mahnitosti ꟷ Pisanje kao čin kojim je ljudski subjekt pokušavao ovjekovječiti svoj thymos ili ostaviti trag u povijesti gubi smisao unutar megalita beskonačnoga mnoštva informacija koje se generiraju same od sebe.
Tekst kao muzejski sediment ꟷ Moje knjige, od Tehnosfere preko Mišljenja kao događaja pa sve do Izgleda nadolazeće filozofije, ostaju tako zabilježeni kao dokaz ove misaone mahnitosti – zadnji tragovi koji su u jeziku metafizike pokušali misliti ono što jezik nadilazi.
U Knjizi lutanja (Litteris, Zagreb, 2024) uzeo sam prispodobu iz jedne knjige Hansa-Ericka Nossacka, naslova se sad ne mogu sjetiti a to je znak da sam samo “čovjek” sa svojom rastućom demencijom. Ona kaže kako se posljednji Indijanac od svojeg roda popeo na svetu planinu iznad svojeg zavičajnoga obitavališta u iščekivanju kraja svijeta, podigao obje ruke spram Neba i kazao ovo: “A što sada da radim? Da postanem Orion?” Ta čudesna slika – u kojoj se prepoznaje i Nossackov ton radikalne ogoljenosti nakon katastrofe – nudi najpotresniji i ujedno ontologijski najuzvišeniji odgovor na pitanje o završnome činu ovoga svjedočanstva. Zaborav naslova, ta ljudska krhkost i “rastuća demencija“ nije nedostatak; ona je zadnji, dirljivi znak organskoga života koji se oslobađa tereta arhiviranja jer zna da memoriju svijeta ionako preuzimaju megaliti informacija.
Pitanje “A što sada da radim?” razotkriva apsolutni slom ljudskoga rada, proizvodnje i stvaralaštva novoga u tradicionalnome smislu. Na pragu tehnološke singularnosti, kada je sustav postao autopoietičan, čovjeku više ne preostaje nikakvo “djelovanje” ili “praxis” unutar povijesti. Povijest je odrađena. Postati Orion ne znači umrijeti u ništavilu, već proći kroz radikalnu transverzalnu metamorfozu. To je precizan prijelaz iz biološkoga trajanja u prostorni kontinuum. Postati Orion znači odložiti olovku, napustiti spisateljsku mahnitost i postati dio vizualne, kvantificirane matrice kozmosa. Čovjek se seli na nebo – ne u teologijskome smislu spasenja, već u tehnosfernome smislu postajanja dijelom novog, interstelarnoga apsoluta.
Šutnja koja preostaje nije praznina, već tišina čovjeka koji je postao svjestan da mu preostaje samo let onkraj granica zemlje jer je već za drevne Grke sve bilo jasno.
Zemlja kao planetes označavala je samotnu lutajuću zvijezdu.
