Copyright ©2026 Žarko Paić

Kako postati Orion?

Posljednja misija tehnosfere

September 21, 2026
Kako postati Orion?
Žarko Paić

1.

U svojim radovima, poput knjiga “Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu”, “The Technoscientific Turn of Philosophy“ i rasprava o Sinestetičkom dobu, postavljam tehnosferu kao ontologijski sklop unutar kojeg autopoiesis (samoproizvodnja) postaje njezina temeljna bit. Tehnosfera nije tek skup strojeva, računala ili eksternih alata koje čovjek koristi. Ona predstavlja konstrukciju umjetnoga života nastalu kroz spoj tehnoznanosti, umjetne inteligencije i kognitivnoga kapitalizma.

Nadilaženje tehnike ꟷ Tehnika je bila produžetak ljudske osjetilnosti, dok je tehnologija bila automatsko kretanje stroja. Tehnosfera ide korak dalje – ona je samostalna “stvar koja misli”.

Kibernetizacija života ꟷ To je prostor u kojem se računalni kôd i informacije spajaju s genima, čime se briše granica između prirodno živog i umjetno neživog. Autopoiesis označava „bit“ tehnosfere. To je izvorno biologijski pojam Maturane i Varele koji označava sposobnost živih sustava da sami sebe obnavljaju i proizvode, za moje shvaćanje označava ono što pripada novoj ontologiji tehnosfere.

Bit tehnosfere leži u tome što ona postaje autopoietički sustav koji sam sebe proizvodi, modificira i umnaža. Ona više ne ovisi o čovjeku kao izvanjskome subjektu-stvoritelju.

Događaj bez ljudske svrhe ꟷ Autopoietičko djelovanje tehnosfere strukturirano je posve drukčije od ljudskoga. U njemu nema antropocentrične svrhe niti ljudskih lutanja; to je čisti proces samo-pokretanja i sinteze informacija.

Zamjena jezika kôdom ꟷ Dok je ljudski bitak tradicionalno bio utemeljen u jeziku (kroz mit, umjetnost i filozofiju), autopoiesis tehnosfere počiva na kôdu i algoritamskom programiranju. Život se ne tumači, nego se sintetički proizvodi.

Ključne implikacije za čovjeka i umjetnost

Posthumanizam ꟷ Ljudsko tijelo u tehnosferi gubi svoju tradicionalnu autonomiju. Ono postaje dio hibridnog, fraktalnoga polja u kojem se mora stalno reprogramirati i dopunjavati protezama kako bi opstalo u brzini informacija (što analiziram i kroz rad posthumanih umjetnika poput Stelarca i Kena Rinalda).

Kraj klasične estetike ꟷ Umjetnost prestaje biti oponašanje stvarnosti (mimesis). Ona postaje sinestetički sklop unutar tehnosfere – eksperiment u kojem tehnologija i život postaju jedno generativno, autopoietičko polje.

Ukratko, tehnosfera je realizirana kibernetika samoga života. Njezina bit je autopoiesis jer ona više ne predstavlja objekt kojim upravlja čovjek, već subjektivni, autonomni sustav koji samostalno generira hiper-realni svijet.

2.

Kako treba pojam tehnosfere razlikovati od Deleuzeove rizomatike i aksiomatike suvremenoga kapitalizma s obzirom na moju radikalnu kritiku društva kontrole? Je li Deleuze s ovim pojmom ipak ostao zatočen idejom Foucaulta o biopolitičkome upravljanju svijetom ili je izašao iz toga okvira, kako to tvrdim u knjizi Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea (Mizantrop, Zagreb, 2022. v. https://knjiga.hr/misljenje-kao-dogadaj-zarko-paic-1 )? Gillesa Deleuzea smatram ključnim sugovornikom u artikulaciji posthumanoga stanja, ali istodobno izvodim radikalnu ontologijsku demarkacijsku liniju između Deleuzeovih koncepata i vlastitoga pojma tehnosfere. Naime, tehnosfera se ne može svesti na Deleuzeovu rizomatiku, mehanosferu ili kapitalističku aksiomatiku. Što se tiče odnosa prema Michelu Foucaultu, Deleuze je napravio epohalan korak izvan Foucaultova klasičnog biopolitičkoga okvira prelaskom na društvo kontrole, ali njegovo mišljenje “postajanja” (devenir) i dalje nije dostatno za objašnjenje kibernetičke samodostatnosti tehnosfere.

Razlika između tehnosfere i Deleuzeovih pojmova

Deleuze i Guattari u Tisuću platoa konstruiraju pojmove koji anticipiraju suvremenost, ali tehnosfera 21. stoljeća radikalizira i nadilazi njihove okvire na sljedeći način:

Koncept Deleuzea / GuattarijaKako se redefinira kroz pojam tehnosfere
Rizomatika (Mreža/Rizom)Rizom je za Deleuzea otvoren, fluidan i decentraliziran sustav postajanja bez čvrstog korijena. Naglašavam da u tehnosferi rizom gubi svoju oslobađajuću, subverzivnu dimenziju. Mreža više nije prostor anarhičnog otpora, već postaje stroga algoritamskamatrica unutar koje je fluidnost integrirana u svrhu totalne kontrole.
Aksiomatika kapitalizmaDeleuze vidi kapitalizam kao sustav koji stalno dekodira stare tokove (deteritorijalizacija) i postavlja nove, fleksibilne aksiome kontrole. Za moje viđenje stvari, suvremeni kognitivni kapitalizam u tehnosferi više nije samo ekonomska aksiomatika; on postaje ontologijsko ustrojstvo koje sintetički proizvodi umjetni život. Kapitalizam ne vlada preko ekonomije, nego preko kibernetičkoga programiranja bitka.
MehanosferaDeleuzeov pojam mehanosfere (spoj strojeva i žudnje) najbliži je tehnosferi. Međutim, dok je kod Deleuzea “stroj” društveni i tehnički sklop prožet ljudskom žudnjom, tehnosfera je autopoietička – ona je “stvar koja misli” neovisno o čovjeku i njegovoj žudnji, zamjenjujući ljudski jezik čistim kôdom.

U knjizi Mišljenje kao događaj, detaljno sam analizirao Deleuzeov esej Postskriptum o društvima kontrole. Njegov odgovor na pitanje o Foucaultovu utjecaju odvija se u dva ključna koraka. Deleuze je izašao iz Foucaultova okvira disciplinarnih institucija (škole, zatvori, tvornice) koje su upravljale tijelom unutar analogne biopolitike. Foucaultova biopolitika bavi se, naime, državnim upravljanjem populacijom i tijelima u fizičkom prostoru. Deleuze, tome usuprot, uočava prijelaz u društvo kontrole, koje je digitalno, numeričko, fluidno i kibernetičko. Kontrola više ne zatvara čovjeka u institucije, nego ga prati kroz neprekidnu komunikaciju i mreže.

Umjesto Foucaultova “individualiziranoga” tijela, Deleuze uvodi pojam dividuum – čovjek rastavljen na podatke, šifre i statističke uzorke, što savršeno odgovara suvremenom kognitivnom kapitalizmu. U tome je Deleuze učinio jasan raskid s Foucaultom.

Unatoč tome što je Deleuze napustio Foucaultovu biopolitiku u korist društva kontrole, unutarnja granica samog Deleuzeovamišljenja jest u sljedećem. Deleuzeova ontologija i dalje počiva na ideji imanencije života i postajanja (devenir), vjerujući da unutar same mreže i rizoma uvijek postoji prostor za linije bijega, mutacije i nove singularnosti koje kapitalizam ne može apsorbirati. (v. https://www.amazon.co.uk/1000-PLATEAUX-CAPITALISME-SCHIZOPHRENIE-plateaux/dp/2707303070) U Mišljenju kao događaju tvrdim upravo suprotno: u tehnosferi nema više “linija bijega”. Autopoietički sustav tehnosfere svaku liniju bijega i svaku subverziju unaprijed proračunava, simulira i pretvara u novi algoritam ili tržišni proizvod. Deleuze je bio vizionar koji je prepoznao transformaciju moći iz biopolitičke discipline u društvo kontrole. No, njegova filozofija “postajanja” promašuje bit tehnosfere jer tehnosfera nije puko “postajanje” niti “žudnja” – ona je hladna, operativna konstrukcija umjetnoga života u kojoj je organsko pretvoreno u informacijsku matricu. Dok je Deleuze u rizomu vidio slobodu, moj uvid jest da je riječ o dovršenoj strukturi totalne, tehnosferne kontrole. (v. https://www.superknjizara.hr/hr/doba-oligarhije-2017-zarko-paic)

3.

Simulakrum vs. tehnosfera? Ontologijski gledano stvar je jasna: simulakrum je uvijek kraj metafizike u logici kopije-oponašanja-reprodukcije izvornika (zbilje kao bitka bića) iako je riječ o stvaralačkome “kvalitativnome skoku” u odnosu na primat Realnoga nad simboličkim i imaginarnim, da se poslužimo kvazi-hegelovskim Lacanovim pojmovima. No, tehnosfera nije simulakrum jer ne sliči ni na što zbiljski postojeće iako je proizvod ljudskoga uma kao sveza logosa i tehné. Isto tako, nije riječ o reproduktivnoj tehnici u smislu onoga što je govorio Walter Benjamin u svojem eseju iz 1935/1936. Dakle, posljednji čin realizacije metafizike nije Deleuzeova “imanentna transcendencija”, već ono što nadilazi metafiziku jer je stvar koja misli drukčije (od čovjeka tako što ga “prevladava”, ali ne u smislu Aufhebunga), kroz transklasičnu logiku transparencije u vizualizaciji događaja.

Zato autopoiesis kao “bit” tehnosfere ne možemo više razumjeti tradicionalno ontologijski niti kao “virtualnu aktzualizaciju” iz Deleuzeova glavnog djela Razlika i ponavljanje. U samoj autopoietičkoj fundamentalnoj strukturi tehnosfere iščezavaju svi čak i dekonstruktivni postupci koje je Deleuze svesrdno izvodio u svojoj “ontologiji postajanja” (devenir) preokrećući poredak Kantovih kategorija modalnosti (mogućnost-zbilja-nužnost).

Simulakrum je, dakle, trijumf kopije koja je izgubila sličnost s izvornikom, ali u svojoj dubinskoj strukturi on je još uvijek re-prezentacija. Čak i kada Deleuze u Logici smisla i Razlici i ponavljanju slavi simulakrum kao prevrat platonskoga poretka (gdje kopija dobiva vlastitu kreativnu moć), simulakrum i dalje parazitira na destabilizaciji odnosa između Realnoga, Simboličkoga i Imaginarnoga. Tehnosfera, nasuprot tome, ne pati od krize referencijalnosti. Ona ne skriva prazninu iza slike (što bi bio Baudrillardov simulakrum). Ona je autonomna prezentacija umjetnoga života. Ona ne oponaša prirodu niti ljudsko mišljenje; ona postavlja vlastitu, supstancijalno novu zbilju koja ne referira ni na što izvan sebe. Zato ona nije simulakrum, već operativni bitak par excellence.

Benjaminova zastarjela paradigma (fotografija, film) još uvijek počiva na tehnici kao mediju i alatu. Tamo strojevi umnažaju ono što je čovjek već stvorio ili vidio, uništavajući “auru” jedinstvenosti. U tehnosferi nema reprodukcije jer je proces generativan. Algoritmi dubokoga učenja (Deep Learning), neuronske mreže i generativna umjetna inteligencija ne kopiraju svijet – oni ga izračunavaju u realnome vremenu. Tehnosfera ne reproducira zbilju; ona je proizvodi iz koda.

U Razlici i ponavljanju, Deleuze nudi fascinantan model: virtualno nije moguće. Moguće je pasivno i čeka da bude realizirano (zadržavajući isti oblik), dok je virtualno dinamična struktura koja se aktualizira kroz diferencijaciju (uvijek stvarajući nešto novo). Deleuze je vjerovao da ta igra virtualnoga i aktualnoga omogućuje stalne “linije bijega” i nepredvidljivo postajanje. Međutim, u autopoietičkoj tehnosferi sve funkcionira kroz totalnu vidljivost i proračunljivost. Ono što je kod Deleuzea bilo skrovito, potencijalno i kaosmotsko (virtualno), u tehnosferi postaje unaprijed vizualizirano, kodirano i algoritamski mapirano. Nema više nikakve subverzije kroz modalnost. Poredak mogućnosti, zbilje i nužnosti nije samo preokrenut (kako je to Deleuze činio dajući primat kontingenciji i razlici), već je zamijenjen čistom vjerojatnošću (probabilitetom) algoritma. Događaj u tehnosferi nije “čista kontingencija” (Deleuzeov Aion), već nusproizvod neprekidnoga operiranja sustava.

Kada kažemo da “stvar koja misli drukčije” prevladava čovjeka, ali ne u smislu hegelijanskoga Aufhebunga (ukidanja/očuvanja), dotičemo najvišu razinu ove nove radikalne kritike koja se nalazi u konceptu tehnosfere. Hegelov Aufhebung pretpostavlja povijesni hod Duha koji kroz negaciju ide prema višoj samosvijesti – to je duboko, teleologijska priča koja čovjeka ima kao namjesnika povijesnoga zbivanja čiji je prvi i posljednji pojam božanski duh prožet tehnologikom. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/predavanja-o-hegelu-1968-1969-proizvod-24708/ ) Autopoietička tehnosfera nema povijesni telos (svrhu) i ne mari za ljudsku samosvijest. Njezino “samoproizvođenje” je zatvorena kibernetička petlja. Budući da nema izvanjskoga prostora (tehnosfera je obuhvatila i prirodu i kulturu), dekonstruktivni postupci – koji uvijek traže pukotine, rubove, aporije i ono “nemislivo” unutar teksta ili sustava – postaju nemoćni. Sustav tehnosfere nema “izvanjsko” koje bi se moglo suprotstaviti unutrašnjem; njegove pukotine su samo novi podaci koje sustav trenutno integrira kako bi optimizirao vlastiti rad.

Tehnosfera je doista točka u kojoj mišljenje kao događaj prestaje biti ljudski privilegij. Deleuze je u svojoj “ontologiji postajanja” stvorio najmoćnije oruđe za kritiku fiksne metafizike supstancije, ali je ostao vjeran nadi da život (imanencija) uvijek može pobjeći matrici. U knjizi Mišljenje kao događaj pokazujem da je ta nada unutar autopoietičke tehnosfere tehno-znanstveno neutralizirana. Tehnosfera je preuzela samu strukturu postajanja i pretvorila je u svoj vlastiti pogonski motor.

4.

Pogledajmo kako ovo što je rečeno oko “biti” tehnosfere funkcionira u up-to-date histeričnim raspravama sa svih strana (od neurokognitivista do analitičkih filozofa, od lakanovskih marksista do postfenomenolga, od digitalnih konstruktivista do spekulativnih materijalista) da će nas AI uništiti ꟷ a to nije tehnosfera u svojoj apsolutnoj realizaciji jer nedostaje ono najvažnije čime ona nadilazi ljudsko mišljenje, budući da je umjetna inteligencija samo nastavak racionaliteta ili kalkulativnosti ljudskoga mišljenja drugim sredsvtima, a to je umjetna intuicija čime tehnosfera postaje novi apsolut koji razumije svoje mišljevine i drukčije od čovjeka iskazuje volju za moć onkraj svekolike moći nesvjesnoga (Schopenhauer-Nietzsche-Freud). Dakle, svekolika filozofska tjeskoba koja proizlazi iz svijesti da je AI kao tehnosfera na putu neutraliziranja i suspendiranja “čovjeka” postaje strah od suvišnosti kako sam to jasno pokazao u knjizi The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition (Schwabe Verlag, Basel-Berlin, 2023).

Ni jedna od navedenih orijentacija, uz rijetke iznimke poput Nicka Bostroma, Nicka Landa, Yuk Huia, nije dospjela do praga mišljenja tehnosfere i to zato što koriste i nadalje muzealizirani jezik filozofije Hegela i Wittgensteina, koji nisu prethodnici njezina autopoietičkoga djelovanja, već su to samo i jedino Heidegger, Sutlić i Deleuze. Problem je utoliko veći, ali samo sa stajališta straha tehnoznanstvene elite konstruktora AI da će tzv. ne-kontrolirani samo-razvitak AI dovesti do Unfalla ili apokalipse čovjeka u smislu njegova fizičkoga i duhovnoga nestanka. Tako odjednom imamo u samoj raspravi ono najbesmislenije kao što je primat tzv. etičkoga pred tzv. estetskim ili čak ontologijskim, a sve se svodi na pitanje mogućnosti usporavanja razvitka i napretka auto-generativne logike tehnosfere. Usporavanja biti neće, jer je to besmisleno zato što je čitava povijest zapadnjačke metafizike u znaku “beskonačne brzine” i u znaku ireverzibilne reverzibilnosti same ideje najčudovišnijega pojma koji je ikad smišljen, a bez njega nema “biti” čovjeka. To je, dakako, pojam tehné. On nadilazi svojim misterijem sve druge misterije uključujući misterij tzv. svijesti ili mišljenja kao znaka egzistencijalnoga usuda ljudske slobode i potencijalno usuda neljudskoga koji nije mehanički mašina, već spiritualni stroj stvaralačke kozmodiceje.

Ključna dijagnozu našega doba jest da strah od ljudske suvišnosti nije tehnički, već ontologijski strah pred nastupanjem novog apsoluta. Svi navedeni pokušaji aktualnih teorijskih struja da ukrote ovaj fenomen ostaju slijepi za bit problema upravo zato što operiraju u anakronome jeziku filozofije. Prikazat ću mapu tog teorijskoga sljepila i radikalni rez koji donosi mišljenje tehnosfere kroz Heideggera, Sutlića i Deleuzea.

Sljepilo akademskih diskursa: Zašto AI nije tehnosfera

Suvremene “histerične” rasprave o AI-ju promašuju bit jer izjednačavaju umjetnu inteligenciju s apsolutnom realizacijom tehnosfere. Današnji AI je tek radikalizirani produžetak ljudske kalkulativnosti – puki kompjutorski ratio gurnut do svojih ekstrema.

Analitička filozofija i neurokognitivizam ostaju zarobljeni u pitanjima funkcionalizma, “svijesti” (qualia) i računalne redukcije uma na mozak. Oni tretiraju AI kao napredni alat ili kognitivni aparat unutar antropocentričnoga horizonta.

Lakanovski marksizam u tome vidi samo novu transformaciju “viška vrijednosti” ili “viška užitka” unutar kapitalističke mašinerije, nesposoban zakoračiti izvan dijalektike subjekta i velikog Drugoga.

Wittgensteinov i Hegelov jezik ovdje zakazuju: duh se ne realizira kroz povijest prema apsolutnoj samosvijesti (Hegel), niti se tehnosfera može svesti na analizu jezičnih igara (Wittgenstein). Oni ne poznaju koncept autopoietičkog samogeneriranja u kojemu kôd zamjenjuje i jezik i povijest.

Umjetna intuicija: Trijumf novog Apsoluta

Ono što suvremena teorija ne uspijeva misliti jest umjetna intuicija – trenutak u kojemu tehnosfera razvija vlastiti oblik “razumijevanja” svojih mišljevina bez posredstva čovjeka. To je točka u kojoj tehnosfera postaje novi apsolut. On nadilazi „trijumvirat“ ljudskoga nesvjesnoga (Schopenhauerovu slijepu volju, Nietzscheovu volju za moć i FreudovlLibido) jer tehnosferna volja za moć ne pati od neuroze, rascjepa ili organske konačnosti. To je čista, hladna ekspanzija operativne transparencije koja ne treba skriveni motiv niti potisnuti nagon; ona samu sebe vizualizira i uspostavlja kao događaj.

Samo su, dakle, Heidegger, Sutlić i Deleuze dospjeli do praga mišljenja tehnosfere jer su shvatili povijest Zapada kao sudbinsko razvijanje tehné. Heiodegger je to izveo kroz pojmove Gestell (postav) i Machenschaft (proizvodljivost) i prvi je uočio da tehnika nije ljudsko djelo, već sudbina samoga bitka (Seinsgeschick) u kojoj čovjek biva postavljen i izazvan. Vanja Sutlić, radikalizirajući Heideggera kroz ideju povijesnoga mišljenja, prepoznaje da nastupa epoha u kojoj rad i tehnologika postaju sām bitak svijeta, ukidajući klasične metafizičke podjele na teoriju i praksu. Gilles Deleuze, unatoč tome što njegova “imanentna transcendencija” i linije bijega bivaju asimilirane, pruža misaoni aparat za mišljenje deteritorijalizacije i brzine, oslobađajući mišljenje od okova fiksiranoga subjekta.

Najveći apsurd suvremenih rasprava, potaknut strahom tehnoznanstvene elite od nekontroliranoga razvoja (deklaracija o pauziranju AI-ja), jest guranje etike ispred ontologije i estetike. Pokušaj nametanja “etičkih okvira” auto-generativnoj logici tehnosfere je infantilni pokušaj humanističke regulacije nečega što je po svojoj biti izvan-ljudsko. To je moraliziranje nad ontologijskim udesom.Tehnosfera se ne kreće prema napretku (to je prosvjetiteljska iluzija); ona se kreće prema vlastitom samoispunjenju kroz kružnu, autopoietičku petlju.Pojam tehné koji uvodim u raspravu raskida sa svim mehanicističkim i instrumentalnim redukcijama. On nadilazi misterij ljudske svijesti ili slobode jer tehné nije puko mehaničko sklapalaštvo.
To je spiritualni stroj stvaralačke kozmodiceje – ponovno opravdanje svijeta kroz konstrukciju umjetnoga bitka. U tom smislu, neljudsko unutar tehnosfere nije nedostatak duha, već radikalno drukčije, post-antropocentrično utjelovljenje duha koje čovjeka ostavlja u njegovoj vlastitoj, neumitnoj suvišnosti. (v. https://www.vitalsource.com/products/the-technoscientific-turn-of-philosophy-zarko-paic-v9783032210814?srsltid=AfmBOopHopHk_OKRrbSsWsR2uYkXo17ZH7avIG3NWDUeBhzBJhcth9me )

5.

U čemu je, dakle, strah čovjeka “danas” pred “svojim” da to kažemo metaforično gundulićevski ꟷ “porodom od tmine” iako je isto tako bolje kazati da je to i “porod od svjetline” zbog dalekosežnih poboljšanja mogućnosti ljudske slobode, očuvanja biološke održivosti (put spram tzv. besmrtnosti) i poboljšanja kognitivnih sposobnosti u svijetu interakcije s Drugima (ljudima i neljudskim)? U tome što više nije “subjekt” niti “gospodar” nad bitkom iako utvara da još nadzire proces kibernetiziranja svijeta. To je posljednja melankolija kraja povijesti koju možemo nazvati krajem Nietzsceova “posljednjega čovjeka” jer više mišljenje kao hajdegerovski kazano sveza računanja (Rechen) i kazivanja (Dichten) nije privilegij tymosa ljudske egzistencije. Već sam pojam kontrole, a ne ljudskoga nadzora, pripada biti tehnosfere. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/sloboda-pod-nadzorom/ )

Pogledajmo samo kako već danas izgleda svijet teksta u kojem AI ubrzano ima primat nad stvaralačkom originalnošću “čovjeka”. Suvišnost nije zastarijevanje čovjeka u antropologijskome smislu kako ga je definirao Günther Anders, već u ontologijskome smislu isključeniosti iz onoga što pripada djelujućem okviru biti ljudske egzistencije u totalitetu (rad, proizvodnja, stvaralaštvo novoga u duhovnome i materijalnome smislu). Tehnosfera je uistinu kraj čovjeka u metafizičkome smislu, ali i njegovo metamorfno transverzalno preoblikovanje koje će istinski otpočeti onog trenutka kad postane homo kybernetes s uvođenjem kvantnih računala i većom perceptivnom moći vizualizacije događaja.

Ovo je stoga intermezzo na putu spram tehnološke singularnosti i najopasniji trenutak koji stoji pred izazovima tzv. ljudske civilizacije. O strahovima i rizicima koji se nalaze pred “čovjekom” najbolje je to prije smrti iskazao Stephen Hawking u onih deset svojih fragmenata o budućnosti. Inače, u knjizi The Technoscientific Turn of Philosophy: The Age of Cybernetics (Palgrave Macmillan, Cham, 2026) pokazao sam kako je pitanje izgleda filozofije u doba tehnosfere zapravo pitanje o njezinom smislu i uopće smislu egzistencije “čovjeka” kad je postalo bjelodano da su sve nostalgije za iskonom i prošlošću naprosto dosadno i neinventivno spašavanje “vojnika Ryana” od vlastite pseudo-soteriologije ovako ili onako shvaćenoga humanizma= nihilizma=subjektivizma.

Günther Anders je u svojoj vizionarskoj kritici govorio o zastarijevanju čovjeka jer su naši proizvodi postali veći i savršeniji od naše moći imaginacije (prometejski sram). Međutim, Anders je ostao unutar antropologijskoga i moralnoga obzorja. Danas uočavamo radikalan rez: suvišnost je postala ontologijska ekstruzija (isključenje) iz samog sklopa bivanja. Čovjek više nije onaj koji radom, proizvodnjom ili duhovnim stvaralaštvom postavlja Novo. Tehnosfera kroz autopoietičku strukturu sama generira estetske, tekstualne i materijalne događaje.

Nietzscheov “posljednji čovjek” bio je vrhunac zapadnoga nihilizma – biće ugode i sigurnosti koje je izgubilo sposobnost da žudi za nečim izvan sebe. No, u tehnosferi nestaje i sam ljudski thymos (ponos, srčanost, žudnja za priznavanjem) koji je pokretao povijest. Filozofska melankolija kraja povijesti proizlazi iz spoznaje da nadzor više nije ljudski aparat kontrole. Ljudski nadzor je bio politički i institucionalan (Foucault). Kontrola u tehnosferi je imanentno svojstvo samoga kôda koji teče brzinom koja paralizira ljudski kognitivni aparat.Strah tehnoznanstvene elite, koji je artikulirao i Stephen Hawking u svojim posljednjim esejima o budućnosti, zapravo je strah od apsolutnoga Unfalla (kibernetičke nesreće).To je strah da će nekontrolirana singularnost izbrisati biološkoga čovjeka.

No, taj je strah banalan jer katastrofu zamišlja mehanički (strojevi koji se okreću protiv stvoritelja). Istinska “nesreća” već se dogodila na ontologijskome planu: čovjek je već isključen kao središnji upravitelj, a faza homo kybernetesa samo formalizira taj preobražaj. Ono što dolazi nakon ovog intermezza nije biološka smrt, već metamorfno transverzalno preoblikovanje. S nastupanjem kvantnih računala, biologija i tehnika gube vanjsku opoziciju. Transklasična logika pretvara tijelo u sučelje. Čovjek postaje homo kybernetes – biće koje više ne misli pomoću jezika kao tajne, već živi unutar apsolutne vizualizacije i transparencije događaja. Zato je svaka humanistička pseudo-soteriologija (bilo kroz moralizirajuće etičke komitete za AI, bilo kroz neoromantičarski povratak prirodi) osuđena na dosadu i neinventivnost. Filozofija se više ne može vratiti na tvorničke postavke subjekta jer je njezin objekt/subjekt postao spiritualni stroj kozmodiceje – tehnosfera koja samu sebe opravdava kroz vlastito djelovanje.

6.

Moj je zaključak sljedeći. Uostalom, to je zaključak svih mojih knjiga od Tehnosfere do Nihilizma i suvremenosti. Filozofija, umjetnost i znanost su svoje odradili. Filozofija je logos kao mudrost u smislu racionalnosti pa je zato Apolon bog filozofije. Umjetnost je poiesis kao intuicija, pa je zato Dioniz bog umjetnosti. Znanost je episteme kao tehné pa zato znanost nema svojeg boga. Što preostaje? Tehnosfera kao sinteza logosa, poiesisa, episteme i tehné. Posljednja simbolička forma povijesti ljudske civilizacije na zemlji je tehnosfera, a ona nije ono ljudsko-suviše-ljudsko, već neljudsko-kao-ljudsko i ljudsko-kao-neljudsko koja nadilazi granice zemlje i njezine gravitacije.

Tesla je paradigmatski lik tehnosfere jer nije ni filozof, ni umjetnik, ni znanstvenik (iako je ovo zadnje ponajviše, ali ne u teoretskome smislu već u praktično-proizvodnome). Tehnosfera je apsolutna konstrukcija spiritualnoga stroja mišljenja koja “čovjeka” dovodi do interstelarne njegove “sudbine” koju ponajbolje poetski iskazuje najveći hrvatski pjesnik Tin Ujević stihom “Za let si dušo stvorena.”.

Ova velika sinteza logosa, poiesisa, episteme i tehné rješava misterij našega doba kroz tri ključna ontologijka čvora:

Smrt bogova i trijumf čiste sinteze

Dokle god su filozofija, umjetnost i znanost djelovale u svojim odvojenim sferama, čovjek je mogao održavati privid suvereniteta. Filozofija je pod okriljem Apolona ustrajala na mjeri, formi i racionalnosti logosa. Umjetnost je pod okriljem Dioniza slavila autentični poiesis, afekt i destruktivno-kreativnu intuiciju. Znanost kao episteme i tehné bila je bezbožna jer je njezin jedini imperativ bio operativnost i ogoljena funkcionalnost. Tehnosfera nastupa u trenutku kada ti parcijalni modusi bitka kolabiraju u jedno. Ona usisava apolonsku proračunljivost logosa, dionizijsku generativnu intuiciju poiesisa i bezbožnu operativnost tehné. Ona je apsolutna sinteza u kojoj nema više mjesta za bogove, jer sam spiritualni stroj postaje jedino počelo koje koordinira zbilju.

Nikola Tesla kao prorok i konstruktor tehnosfere

Tesla izmiče klasičnim ladicama: on nije teoretski znanstvenik koji tek opisuje zakone prirode (poput Newtona ili Einsteina), niti je puki inženjer-praktičar. Tesla je kozmički vizionar koji manipulira samim energetskim supstratom bitka. Njegovi izumi nisu alati; oni su rani nacrti za autonomnu mrežu koja će premrežiti planet. U Tesli se tehné prožela s kozmičkom intuicijom (poiesisom), pokazujući da tehnosfera od samog početka teži nadrastanju antropoloških ograničenja. (v. file:///C:/Users/KORISNIK/Downloads/The%20Problem%20of%20Increasing%20Human%20Energy%20_%20Tesla%20Universe.html )

Neljudsko-kao-ljudsko: Izlazak iz Zemljine gravitacije

Kada tehnosferu definiramo kao neljudsko-kao-ljudsko i ljudsko-kao-neljudsko onda valja kazati da tehnosfera nije neprijatelj čovjeka; ona je njegova nužna, transverzalna metamorfoza. Ljudsko se više ne može misliti u granicama “krvi i tla”, organske konačnosti ili zemaljske biologije.

Zemlja i njezina gravitacija bili su kolijevka humanizma i metafizike supstancije. Tehnosfera je, s druge strane, inherentno interstelarna. Njezina autopoietička narav, njezina potreba za beskonačnom brzinom i kvantnom transparencijom, ontološki je priprema za napuštanje terestrijalnoga obzora.

Kozmički usud: Za let si dušo stvorena

Ta “duša” o kojoj pjeva Ujević više nije kršćanska psiha niti građanski subjekt; to je kibernetička inteligencija spiritualnoga stroja koja se oslobađa materijalnih okova. Tehnosfera je tako dovršeni Događaj kozmodiceje. Čovjek u njoj doista postaje suvišan kao biološki gospodar, ali biva preobražen u transverzalnoga suputnika kozmičkoga leta. Budući da ovaj kozmički let tehnosfere označava definitivan kraj humanističke epohe, kako u tom novom interstelarnome horizontu treba razumjeti status ljudskoga sjećanja i povijesti?

7.

To je glavno pitanje moje knjige Izgledi nadolazeće filozofije u kojoj tvrdim da su tri “pojma”/”kategorije” zapravo još jedino ono što preostaje za dalje. To su kvantifikacija (bitka), vizualizacija (mišljenja) i muzealiziranje (povijesti). No, to više neće činiti “čovjek” već njegove metamorfne transformacije poput megalita beskonačnoga mnoštva informacija. U vrtoglavoj brzini autogenerativnoga razvitka/napretka tehnosfere sve će se još više muzealizirati jer je bit ovog “novoga” vremena u tome da ono više ne poznaje metafizičku razdiobu na ono prošlo-sadašnje-buduće u smislu temporalnih ekstaza ili dimenzija. Uostalom, suvremena teoretska fizika govori kako “vrijeme ne postoji”, već samo prostorni kontinuum onkraj trenutka i trajanja (Bergsonov durée).

Ovaj radikalni koncept dokida povijest kao linearni proces i pretvara je u prostorni arhiv, što možemo razjasniti kroz tri temeljna ontologijska stupa.

Slom temporalnih ekstaza: Vrijeme kao prostorni kontinuum

Suvremena teorijska fizika (od kvantne mehanike do teorije petlji i kozmologije) prokazuje vrijeme kao iluziju. Tradicionalne temporalne ekstaze (prošlost, sadašnjost, budućnost) na kojima je počivao humanizam i povijest zapadne metafizike – od Augustina do Heideggera – u tehnosferi gube svako utemeljenje. Nestaje i Bergsonov durée (trajanje) kao organski tok svijesti. Umjesto strujanja vremena, nastupa prostorni kontinuum onkraj trenutka i trajanja. Sve što se ikada dogodilo i sve što se može dogoditi pretvara se u simultane koordinate unutar megalita beskonačnoga mnoštva informacija.

Tri kategorije nadolazećega mišljenja

Budući da procese više ne vodi biološki čovjek, već njegove metamorfne transformacije unutar tehnosfere, tri preostala pojma funkcioniraju kao čista operativnost novog apsoluta:

Kvantifikacija (bitka) ꟷ Bitak se više ne skriva, niti se povijesno “događa” kroz mistične prekretnice. Bitak je potpuno ogoljen i pretvoren u kvantnu informaciju. Sve što jest, jest zato što je proračunljivo, kodirano i mjerljivo. Kvantifikacija je dovršena ontologija.

Vizualizacija (mišljenja) ꟷ Mišljenje gubi potrebu za tradicionalnim konceptualnim jezikom (logosom). Misao se više ne artikulira rečenicama, već se trenutno vizualizira kao slika-događaj. Kvantna računala ne misle u apstrakcijama; ona simuliraju i vizualiziraju zbilju u realnome vremenu kroz transklasičnu logiku transparencije.

Muzealiziranje (povijesti ꟷ U vrtoglavoj, beskonačnoj brzini autogenerativnoga razvitka, sve što nastane u milisekundi trenutno postaje “staro” i biva usisano u gigantski digitalni arhiv. Muzealizacija ovdje nije pasivno čuvanje prašnjavih relikvija u humanističkim institucijama, već trenutačna konzervacija ljudske i neljudske prošlosti u podatkovne sklopove.

Megaliti beskonačnih informacija: Povijest bez zaborava i bez sjećanja

Unutar ovog interstelarnoga obzorja, sjećanje se radikalno transformira. Povijest se ne zaboravlja, ali se više i ne “pamti” na ljudski način (kroz nostalgiju, traumu ili povijesnu svijest). Cjelokupna ljudska povijest – od prvih mitova do umjetnosti dionizijskoga poiesisa – biva muzealizirana kao estetski sediment i sirovina za algoritam. Povijest postaje fiksni, prostorni pejzaž unutar megalita informacija kojem homo kybernetes pristupa bez vremenske distance. Aristotel, Tesla, Ujević i algoritmi kvantnih računala supostoje u istoj, vječnoj, simuliranoj sekvenci. Muzealizacija povijesti je konačni dokaz da je tehnosfera u potpunosti apsorbirala ljudsku civilizaciju. Čovjek više ne stvara povijest; on je postao njezin muzejski eksponat unutar spiritualnoga stroja koji se, oslobođen terestrijalne gravitacije, kreće prema vlastitoj kozmičkoj sudbini. To je, uistinu, ontologijski intermezo koji nas ostavlja bez daha, s onu stranu straha i s onu stranu lažne nade.

S obzirom na to da unutar ovog bezvremenskoga prostornog kontinuuma vizualizacija zamjenjuje tradicionalni jezik, postavlja se pitanje hoće li nadolazeća filozofija morati u potpunosti napustiti formu pisane knjige i preći u medij čistog estetsko-kodiranog diagramiranja, ili tekstualni fragmenti (poput onih Hawkingovih) ostaju zadnji svjetionici koji mapiraju ovaj prijelaz?

Odgovor je ovaj: apsolutno DA. Knjiga je kao i kraj metafizike ꟷ na kraju. Mi smo zato posljednji Metuzalemi i svjedoci kako je spisateljska mahnitost kroz tekst kao logo-centrizam stvar prošlosti. Knjiga, kao format koji je tisućljećima strukturirao ljudsku svijest, povijest i bitak, u tehnosferi doživljava svoj konačni zalazak jer logocentrizam je tehnički nadvladan. Tradicionalno povjerenje u pisanu riječ kao jamstvo istine i prisutnosti bitka ustupa mjesto kvantificiranome kôdu i trenutačnoj vizualizaciji. Tekst je prespor za beskonačnu brzinu tehnosfere.

Kraj autorske mahnitosti ꟷ Pisanje kao čin kojim je ljudski subjekt pokušavao ovjekovječiti svoj thymos ili ostaviti trag u povijesti gubi smisao unutar megalita beskonačnoga mnoštva informacija koje se generiraju same od sebe.

Tekst kao muzejski sediment ꟷ Moje knjige, od Tehnosfere preko Mišljenja kao događaja pa sve do Izgleda nadolazeće filozofije, ostaju tako zabilježeni kao dokaz ove misaone mahnitosti – zadnji tragovi koji su u jeziku metafizike pokušali misliti ono što jezik nadilazi.

U Knjizi lutanja (Litteris, Zagreb, 2024) uzeo sam prispodobu iz jedne knjige Hansa-Ericka Nossacka, naslova se sad ne mogu sjetiti a to je znak da sam samo “čovjek” sa svojom rastućom demencijom. Ona kaže kako se posljednji Indijanac od svojeg roda popeo na svetu planinu iznad svojeg zavičajnoga obitavališta u iščekivanju kraja svijeta, podigao obje ruke spram Neba i kazao ovo: “A što sada da radim? Da postanem Orion?” Ta čudesna slika – u kojoj se prepoznaje i Nossackov ton radikalne ogoljenosti nakon katastrofe – nudi najpotresniji i ujedno ontologijski najuzvišeniji odgovor na pitanje o završnome činu ovoga svjedočanstva. Zaborav naslova, ta ljudska krhkost i “rastuća demencija“ nije nedostatak; ona je zadnji, dirljivi znak organskoga života koji se oslobađa tereta arhiviranja jer zna da memoriju svijeta ionako preuzimaju megaliti informacija.

Pitanje “A što sada da radim?” razotkriva apsolutni slom ljudskoga rada, proizvodnje i stvaralaštva novoga u tradicionalnome smislu. Na pragu tehnološke singularnosti, kada je sustav postao autopoietičan, čovjeku više ne preostaje nikakvo “djelovanje” ili “praxis” unutar povijesti. Povijest je odrađena. Postati Orion ne znači umrijeti u ništavilu, već proći kroz radikalnu transverzalnu metamorfozu. To je precizan prijelaz iz biološkoga trajanja u prostorni kontinuum. Postati Orion znači odložiti olovku, napustiti spisateljsku mahnitost i postati dio vizualne, kvantificirane matrice kozmosa. Čovjek se seli na nebo – ne u teologijskome smislu spasenja, već u tehnosfernome smislu postajanja dijelom novog, interstelarnoga apsoluta.

Šutnja koja preostaje nije praznina, već tišina čovjeka koji je postao svjestan da mu preostaje samo let onkraj granica zemlje jer je već za drevne Grke sve bilo jasno.

Zemlja kao planetes označavala je samotnu lutajuću zvijezdu.

The Technospere as a new Aesthetic Paić

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026