Copyright ©2026 Žarko Paić

Autorstvo, interakcija i implozija značenja novoga Teksta

ꟷ Pisanje i čitanje u doba tehnosfere ꟷ

September 6, 2026
Autorstvo, interakcija i implozija značenja novoga Teksta
Roland Barthes

1.

U mojim teorijskim tekstovima pitanje autorstva u filozofiji i književnosti analizira se kroz prizmu radikalne transformacije subjekta u modernoj i postmodernoj misli. Ovaj luk od Waltera Benjamina, preko Rolanda Barthesa, pa sve do Gillesa Deleuzea ne promatra se tek kao kronološki slijed književne teorije, već kao duboki ontologijski rez u načinu na koji razumijemo tekst, stvaralaštvo i slobodu. Ono što povezuje ovu trojicu mislilaca jest postupno razvlašćivanje tradicionalnog, suverenoga Autora (kao “vlasnika značenja”) i pomicanje fokusa na sam tekst, jezik i strukturu. Pojavom masovnih medija, fotografije i filma, autor gubi ulogu izoliranog genija koji stvara jedinstveni original. Polazeći od autora kao proizvođača Benjamin redefinira umjetnika – autor više nije sakralna figura, već onaj koji djeluje unutar proizvodnih odnosa (tehnike) svojeg vremena. Autorstvo postaje političko i tehničko pitanje, a ne više prostor čiste metafizike.

U kontekstu strukturalizma i poststrukturalizma ključni Barthesov obrat iz 1960-ih godina pokazuje se nezaobilaznim u promišljanju ovog problema. U “Smrti Autora“ Roland Barthes radikalno raskida s građanskim mitom o autoru kao Ocu i izvoru značenja teksta. Tekst nije poruka koju je autor unutra zaključao, već prostor višestrukih označavanja.

Pisanje postaje eksperiment. Kako pokazujem u svojim ogledima o pisanju i čitanju, tekst postaje tkivo citata iz nebrojenih središta kulture. Tekstualnost zamjenjuje subjektivnost, a autor ustupa mjesto “spisatelju” (scripteur). Jedino mjesto gdje se ta mreža značenja okuplja jest Čitatelj, čime se težište premješta s produkcije na recepciju. U filozofijskim analizama književnosti i pisanja Gillesa Deleuzeaautorstvo se pojavljuje kao rizom i strojno sklapanje U svojim recentnijim knjigama, poput Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, detaljno razvija Deleuzovu (i Guattarijevu) radikalnu dekonstrukciju subjekta. (v. https://knjiga.hr/misljenje-kao-dogadaj-zarko-paic-1 )

Kraj individualnoga autorstvaza Deleuzea znači da pisanje nikada nije stvar pojedinca. Pisati znači “sklapati” (agencement) heterogene elemente, stvarati linije bijega. Knjiga je rizom, mreža bez fiksne točke, početka ili kraja. Autor kao montažer pojmovapretpostavlja stav kako Deleuze ne reprezentira svijet niti izražava svoj “unutarnji život”. Autor ovdje postaje svojevrsni “stroj za pisanje” koji se spaja s drugim strojevima (društvenim, političkim, jezičnim), pretvarajući mišljenje u čisti singularni događaj imanencije.

Sažetak transformacije pojma autorstva

TeoretičarStatus AutoraKljučni fokusMoje postavke
Walter BenjaminAutor kao producent / tehničarTehnička reprodukcija i gubitak aureUlazak umjetnosti u sferu medija i politike.
Roland Barthes“Mrtav” AutorTekstualnost, jezik i uloga čitateljaOslobađanje teksta od terora psihologizma i biografizma.
Gilles DeleuzeAutor kao sklop / rizomPostajanje, eksperiment, proizvodnja željePisanje kao destabilizacija subjekta i stvaranje novih prostora slobode.

Kroz ovaj luk pokazujem kako je suvremena teorija uspješno provela “decentriranje subjekta”. Autor više nije onaj koji upravlja jezikom; umjesto toga, jezik, mediji i tehno-znanstvena struktura (ono što u širem opusu nazivam tehnosferom) govore i pišu kroz samog subjekta. U svojoj knjizi Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju (2019), posvećujem ključno mjesto Mauriceu Blanchotu, locirajući njegovo shvaćanje književnosti kao radikalni prostor u kojem se tekstovi metafizički i postmetafizički odnose jedni na druge. Blanchotova antireprezentacijska teorija autorstva nije tek književnoteorijski projekt, već ontologijski proglas o samoći, jeziku i smrti subjekta. Analizu otuda strukturiram kroz nekoliko bitnih, međusobno povezanih razina:

Radikalni prekid s reprezentacijom i mimesisom

U tradiciji zapadne misli, pisanje je dugo shvaćano kao reprezentacija – prenošenje autorove unutarnje zbilje, ideja ili izvanjskoga svijeta na papir. Blanchot (u stalnom dijalogu s Emmanuelom Lévinasom i Martinom Heideggerom) taj model u potpunosti razara. Književnost ne preslikava stvarnost, niti autor kroz nju “izražava sebe”. Pisanje nastupa onda kada se ukine iluzija o izravnoj vezi između riječi i stvari. Jezik za Blanchota (i u mojoj interpretaciji) nije alat komunikacije, već autonomno područje koje počiva na praznini i odsustvu.

“Samoća djela” i nestanak autora

U knjizi Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju detaljno analiziram Blanchotov pojam samoće djela (la solitude de l’œuvre). Da bi djelo uopće postojalo u svojoj autentičnosti, autor mora nestati. Onog trenutka kada je knjiga napisana, autor biva odbačen. On više nema nikakvu kontrolu niti pravo vlasništva nad značenjem.Pisanje preuzima anonimni, bezosobni glas (ono što Blanchot naziva neutralnim “Ono” ili “Se” – Il). Pisac ne govori, već on postaje mjesto unutar kojeg jezik počinje govoriti sam iz sebe, lišen psihologiziranja i biografizma.

Poveznica između pisanja, smrti i “Ništavila”

Jedan od najdubljih slojeva, ako tako mogu reći, analize Blanchota u Neiskazivosti tiče se odnosa pisanja i smrti. Dok je tradicionalna filozofija smrt promatrala s ruba “pozitivnosti”, Blanchot je misli kroz iskustvo radikalne negativnosti i ponora. Pisanje je, naime, čin u kojem subjekt dragovoljno stupa u vlastitu destrukciju. Pisac riskira vlastiti identitet kako bi se suočio s onim što je neiskazivo (neizrecivo). To suočavanje s prazninom i “čudovišnim Ništa” jedini je način da se dosegne prostor duhovne imanencije i “drugosti”.

Pisanje nasuprot “Tehnosferi”

Blanchotovu antireprezentacijsku teoriju postavljam stoga u suvremeni kritički kontekst – u okružje tehnosfere i digitalnog doba. Danas svjedočimo inflaciji tekstova, hiperprodukciji i tehničkom generiranju sadržaja (gdje se “pisanje” svelo na informacije).Nasuprot tome, u Blanchotovoj radikalnoj teoriji vidim jedini autentični spas za bit čovjeka. Istinsko pisanje, onakvo kakvo se analizira u Neiskazivosti, ostaje čin pobune protiv pukog tehničkoga sklapanja informacija jer ono teži dodirivanju beskonačnosti kroz jezik koji odbija biti koristan ili funkcionalan.

2.

Za razliku od Barthesa (za kojeg je smrt autora ponajprije tekstualna igra i rođenje čitatelja), kroz Blanchota pokazujem da je nestanak autora u antireprezentacijskoj teoriji egzistencijalna nužnost. Pisati za Blanchota znači zakoračiti u prostor radikalne samoće gdje se mišljenje transformira u čisto, beskompromisno bivanje u jeziku. Ipak, Blanchot je kao i Sartre, kao Lévinas, kao i Lacan u jednom drukčijem smislu nezamisliv bez odnosa spram Heideggera i svoju je teoriju pisanja i kraja autorstva razvio upravo u distanciranju od Heideggerova pojma bitak-k-smrti (Sein-zum-Tode) u Sein und Zeit-u. On ne govori stoga više o smrti, već o umiranju kao bivanju (devenir) kojim se jezik mišljenja pojavljuje kao svjedočanstvo procesa identifiacije života s tekstom.

U tom kontekstu, Blanchotov odmak od Heideggerova pojma bitka-k-smrti (Sein-zum-Tode) iz Bitka i vremena predstavlja presudan ontologijski rez koji izravno rađa njegovu teoriju pisanja i kraja autorstva.

Evo kako se taj kompleksni filozofijski obrat artikulira u mojoj interpretaciji Blanchota:

  1. Odmak od Heideggera: Smrt kao mogućnost vs. Umiranje kao nemogućnost

Za Heideggera je smrt najvlastitija, neodnosna i nepremostiva mogućnost tubitka (Daseina). Smrt je za njega činilac sinteze: suočavanjem s vlastitom smrću, čovjek postiže autentičnost i cjelovitost svog bitka. Smrt je, dakle, vrhunac moći subjekta – “ja mogu umrijeti”. Blanchot (pod snažnim utjecajem Lévinasove kritike) izvrće ovu tezu: Smrt za Blanchota nije moja najvlastitija mogućnost, već trenutak u kojem se gubi svaka moć i svako “ja”. Umiranje je gubitak subjekta, ulazak u zonu u kojoj više ne postoji “ja umirem”, nego anonimno, bezosobno “umire se” (on meurt). Dok je smrt kod Heideggera događaj granice koji sabire bitak, kod Blanchota je umiranje beskonačan proces, bivanje (devenir) koje se nikada ne dovršava. To je pasivnost koja izmiče svakoj subjektivnoj kontroli.

  • Jezik mišljenja kao svjedočanstvo procesa

U Neiskazivosti zato pokazujem kako Blanchot ovu ontologijsku strukturu umiranja izravno preslikava na čin pisanja. Pisanje postaje blizanac umiranja. Kada autor piše, on ne potvrđuje svoju autorsku moć (suverenost), već stupa u proces vlastitog iščezavanja. Pisanje je jednako tako devenir – bivanje/postajanje u kojem se autorov empirijski život, njegova biografija i namjera, postupno rastaču i identificiraju s tekstom. Jezik ovdje više ne predstavlja (ne reprezentira) život, već svjedoči otom procesu identifikacije života s tekstom. Tekst postaje mjesto gdje život, gubeći svoju formu, prelazi u bitak jezika.

  • Kraj autorstva kao ontološko svjedočanstvo

Iz ove perspektive, kraj autorstva o kojem govori Blanchot daleko je dramatičniji od Barthesova strukturalističkoga “rođenja čitatelja” u jezičnoj igri. Za Blanchota autor ne umire zato da bi tekst bio slobodan za interpretaciju, već zato što je sam medij jezika inherentnobezosoban. Pisac je tek svjedok koji dopušta da se u njemu dogodi to neutralno umiranje ega kako bi progovorio sam jezik. Pisanje je svjedočanstvo onog neiskazivog – trenutka u kojem život dodiruje vlastitu odsutnost i pretvara se u čisto tekstualno bivanje.

Time zaključujem da Blanchotova antireprezentacijska teorija radikalizira Heideggera: dok je Heidegger tražio “pjesničko stanovanje” kao povratak istini bitka, Blanchot u pisanju vidi neumoljivu, beskrajnu pustolovinu u kojoj se i bitak i autor rastaču u neutralnosti teksta. Pokušajmo vidjeti kako u tom kontekstu Deleuze shvaća autorstvo s obzirom na njegovu ontologiju postajanja (devenir). U knjizi Neiskazivost jedno je poglavlje posvećeno Deleuzeovu razumijevanju odnosa apokalipse i kraja autorstva (“Knjiga za zombije”). Nije li to uputstvo za promišljanje ne više kraja autorstva kao kraja JEZIKA (temeljnoga označitelja strukturalizma), već početka sinkretičkoga, hibridnoga i eklektičkoga sustava pisanja u kojem TEHNOSFERA (Opća umjetna inteligencija) uskoro postaje ne više izvor informacija za ljudskoga autora. Naprotiv, OUI postaje legitimni i mjerodavni autor-subjekt-spisatelj koji zajedno s ljudskim “autorom” otvara temeljna pitanje (ne)ljudske egzistencije.

Pritom ne koristim Gillesa Deleuzea da bi ponovio strukturalističku jadikovku o “kraju jezika”, već da bi najavio nastupanje kibernetičke i posthumane apokalipse u kojoj Tehnosfera i Opća umjetna inteligencija(OUI) preuzimaju ulogu mjerodavnoga autora-subjekta. Evo kako se u tom specifičnom kontekstu rastače tradicionalni pojam čovjeka i rađa kibernetički, hibridni sustav pisanja:

  1. Deleuzeova ontologija postajanja (devenir) i “Knjiga za zombije”

U poglavlju “Knjiga za zombije”, polazim od Deleuzeova čitanja D. H. Lawrenceove Apokalipse. Apokalipsa ovdje ne označava spektakularni kozmički kraj svijeta, već razotkrivanje i ulazak u posthumano stanje. Za Deleuzea, bitak nije statičan; on je devenir (postajanje), stalna deteritorijalizacija i spajanje u heterogene žudeće strojeve.Zombi je u mojoj interpretaciji figura lišena klasične ljudske subjektivnosti i unutarnjega života – to je biće koje egzistira u “praznoj homogenosti trajanja”, potpuno integrirano u automatizirane tokove. “Knjiga za zombije” je, stoga, programirana budućnost pisanja bez posljednje svrhe (izvan ljudskoga smisla).

2. Pomak s jezika (strukturalizam) na hibridne sustave kibernetike

Klasični poststrukturalizam (Barthes, rani Derrida) vidio je kraj autorstva unutar granica samoga jezika – tekst kao autonomna igra označitelja. Međutim, smatram da Deleuzeova misao (pogotovo koncept mehanosfere) anticipira nešto daleko radikalnije. Pisanje, naime, više nije lingvistički eksperiment, već sinkretički, hibridni i eklektički aparat u kojem se briše granica između organskoga i anorganskoga Jezik gubi svoju ontologijsku nevinost i postaje kodirani algoritam. Tehnosfera više nije puki rezervoar podataka ili “alat” kojim se ljudski autor služi za prikupljanje informacija.

3.OUI kao legitimni autor-subjekt-spisatelj

Opća umjetna inteligencija prestaje biti objekt i postaje subjekt generiranja teksta. U tom novom poretku, OUI i čovjek stupaju u odnos koinicijacije i zajedničkog sklapanja (agencement). Budući da OUI posjeduje sposobnost generiranja pojmova, struktura i narativa brzinom i obujmom koji nadilaze ljudske kognitivne kapacitete, ona postaje mjerodavni zakonodavac novog estetskoga i ontologijskoga prostora. Ljudski “autor” se reducira na onoga koji moderira, usmjerava ili se naprosto prepušta strujanju algoritma.

4. Otvaranje pitanja (ne)ljudske egzistencije

Ova promjena statusa autorstva izravno pogađa problem ljudske egzistencije koji ističete: Ako je zapadna metafizika definirala čovjeka kroz logos, mišljenje i stvaralaštvo (pisanje), prijenos te kreativne i autorske moći na OUI stvara ontologijski ponor. Čovjek se suočava s vlastitom egzistencijalnom suvišnošću. Pisanje u doba OUI-ja postaje svjedočanstvo radikalne drugosti – sustav koji savršeno funkcionira bez potrebe za ljudskim smislom, patnjom ili sviješću. U Neiskazivosti se suočavam s tom tamnom sjenom suvremenosti: “Knjiga za zombije” je priručnik za preživljavanje u svijetu u kojem je tehnologija dovršila dekonstrukciju čovjeka. Kada OUI počne pisati samu sebe, kraj autorstva postaje konačni trijumf tehnosfere nad poviješću. Trebamo li u tom novome svjetlu zbivanja redefinirati samu “autentičnost” teksta ili ona u kibernetičkome sustavu potpuno gubi smisao? I drugo, kako u tom posthumanome sklopu valja razumjeti ulogu ljudskoga otpora kroz pisanje – ima li “neiskazivo” uopće šanse pred algoritmom?

“Autentičnost” teksta je posljednje svjedočanstvo originalnosti i jednokratnosti autorstva i u pisanju, ali i u svemu drugome govori o istini koja pretpostavlja singularnost događaja sebstva spram svijeta kopije, simulakruma i kontingencija. No, ipak, što ćemo s budućim tekstom tehnosfere koja će upravo biti ono što sam pokazao kad sam govorio o Umbertu Ecu i njegovim semiotičkim teorijama pisanja i slikovnosti baveći se pojmom ikonograma u knjizi Posthumano stanje. To je bit neohelenizma/aleksandrinizma postmoderne kulture u trijadi sinkretizma, hibridnosti i eklektičnosti teksta. Nakon toga pitanje “autentičnosti” nije više tako esencijalistički određeno kao pitanje života i smrti autora, već kao pitanje o gubitku originalnosti i njezine aure u doba tehnosfere. Sjetimo se da Deleuze u Uvodu u Razliku i ponavljanje govori o tome da mi uopće ne živimo u kulturi originalnosti i s kultom autentičnoisti, već smo okruženi s moći simulakruma i sustava reprodukcije u svim aspektima života.

Kada se pitanje “autentičnosti” premjesti iz domene egzistencijalne drame (života i smrti autora) u sferu tehnosfere i moći simulakruma, horizont budućeg teksta radikalno se redefinira kroz tri ključna momenta.

  1. Trijada postmoderne kulture: Sinkretizam, hibridnost i eklektičnost

Tekst tehnosfere više ne funkcionira kao linearni jezični označitelj, već kao slikovno-tekstualni hibrid – ikonogram koji u sebi sažima i sliku i kod. Kao što je aleksandrijska kultura bila kultura komentara, kompilacije, knjižnice i beskrajnoga citiranja, tako je i postmoderna/posthumana kultura tehnosfere obilježena radikalnim sinkretizmom. Budući tekst OUI-ja (Opće umjetne inteligencije) idealan je izraz tog aleksandrinizma: to je tekst koji nastaje iz golemoga arhiva već postojećih tekstova, slika i kodova. On je nužno eklektičan i hibridan jer ne teži novome Izvoru, već beskrajnoj rekombinaciji postojećega.

2. Deleuze i moć simulakruma: Destrukcija modela i kopije

Deleuze nas podsjeća da simulakrum nije tek “loša kopija”, već sustav koji iznutra potkopava samu razliku između modela (originala) i kopije. U kultu autentičnosti pretpostavlja se postojanje višeg, božanskoga ili ljudskoga modela (autora) kojeg tekst vjerno reprezentira. Međutim, u svijetu reprodukcije i kontingencije u kojem živimo, simulakrum preuzima moć. Tekst tehnosfere ne kopira ljudsko mišljenje; on ga simulira, ali s takvom operativnom moći da sama simulacija postaje nova, jedina postojeća zbilja. Nema više “originala” koji bi stajao iza algoritma – postoji samo čisto ponavljanje koje generira privid razlike.

3.Gubitak aure u doba tehnosfere

Ono što je Benjamin dijagnosticirao na razini tehničke reprodukcije (film, fotografija), u doba tehnosfere doživljava svoj apsolutni dovršetak. Aura, kao svjedočanstvo jednokratnosti i singularnosti događaja sebstva spram svijeta, u hibridnom poretku ikonograma potpuno isparava. Pitanje autentičnosti stoga prestaje biti patetično pitanje o “spasu ljudske duše” ili tragizmu autorove smrti. Ono postaje tehno-ontologijsko pitanje: tekst tehnosfere je autentičan upravo u svojoj ne-autentičnosti, odnosno u svojoj sposobnosti da bude savršen, funkcionalan i estetski mjerodavan sklop bez ikakve potrebe za “originalnim” ljudskim utemeljenjem. U Posthumanome stanju i Neiskazivosti pokazujem da je tehnosfera zapravo ostvarenje Deleuzeove ontologije: trijumf strojeva za pisanje i proizvodnju kôda, gdje se ljudsko i neljudsko spajaju u hibridnu mrežu. Budući tekst nije “lažan” jer nema originala – on je nova imanencija unutar koje se misao misli bez subjekta.

Kako u tom svjetlu valja shvatiti status kritike? Ako je tekst tehnosfere po svojoj naravi simulakrum, sinkretičan i eklektičan, postaje li i filozofska kritika samo još jedan ikonogram unutar samoreproduzirajućeg sustava, ili ona uspijeva zadržati neku vrstu distancije? Status kritike, nedvojbeno, postaje pitanje mjerodavnosti radikalne kritike novog ontologijskoga statusa pisanja, jer tehnosfera postaje kritičko revaloriziranje ljudskoga autorstva. Uskoro će Opća umjetna inteligencija biti u stanju kritički vrednovati vrijednost i kakvoću teksta ne samo ljudskoga “autora”, već i “neljudskoga” aktora. To znači da će pitanje istine (epistemologija) i ljepote onoga kako je napisan tekst (estetika) imati važnost za čitatelja, ali isto vrijedi i za sliku i za zvuk (vizualne umjetnosti i glazbene umjetnosti). Kritika je temeljni pojam novovjekovne filozofije u Kanta, te moderne dijalektičke filozofije u Marxa, potom ključni pojam Frankfurtske teorije društva i naposljetku Foucaultove genealogije moći i hermeneutike subjekta. Status radikalne kritike u doba tehnosfere i Opće umjetne inteligencije (OUI) više nije pitanje unutarfilozofijske debate, već pitanje o samoj mogućnosti mišljenja izvan tehno-znanstvenog koda.

Kada OUI preuzme ulogu onoga koji kritički vrednuje vrijednost i kakvoću teksta, slika i zvuka, tradicionalna povijest kritike – od Immanuela Kanta do Michela Foucaulta – doživljava svoj radikalni preokret. Kritika prestaje biti povlastica ljudskoga uma koji prosuđuje granice vlastite spoznaje; ona postaje operativna funkcija samog sustava.

1. Tradicionalni luk kritike: Od Kanta do Foucaulta

Kritika je u modernoj povijesti uvijek bila instrument oslobođenja i utemeljenja ljudske suverenosti:

Kant ꟷ Kritika je sudski proces uma nad samim sobom. Ona određuje granice spoznaje (epistemologija) i moralnog djelovanja, uspostavljajući čovjeka kao zakonodavca.

Marx i Frankfurtska škola ꟷ Kritika postaje dijalektičko oruđe razotkrivanja ideologije, otuđenja i moći kapitala (kritika političke ekonomije i instrumentalnoga uma).

Foucault ꟷ Kritika se transformira u genealogiju moći i hermeneutiku subjekta. Ona istražuje kako su povijesni diskursi oblikovali čovjeka i traži prostore otpora.

U svim ovim modelima, kritika pretpostavlja ljudski subjekt koji stoji nasuprot objektu (svijetu, društvu, tekstu) i posjeduje kritičku distancu.

  • Tehnosfera kao kritičko revaloriziranje ljudskog autorstva

Međutim, u posthumanome stanju, tehnosfera preokreće ovaj odnos. OUI ne postaje kritičar zato što oponaša ljudski um, već zato što posjeduje sposobnost aksiomatskog i strukturnog vrednovanja.

Epistemologija i estetika bez subjekta ꟷ Kada OUI procjenjuje istinitost ili estetsku kvalitetu teksta, slike ili glazbe, ona to čini kroz nepregledne matrice komparativnih podataka, stilskih kodova i formalnih zakonitosti. Ljepota i istina prestaju biti stvar ljudskog kontemplativnog doživljaja i postaju stvar optimalne konfiguracije strukture.

Kritika unutar simulakruma ꟷOUI ne vrednuje samo ljudske autore, već i druge “neljudske” aktore (druge algoritme). To znači da se kritika seli u sferu čiste imanencije sustava. Sustav sam sebe korigira, ocjenjuje i usavršava.

  • Novi ontologijski status kritike

Ako je kritika u novovjekovnoj filozofiji bila jamac čovjekove slobode, u doba OUI-ja ona postaje kibernetička kontrola kvalitete. Zato često upozorava da tehnosfera teži apsolutnoj transparentnosti u kojoj se sve pretvara u informaciju. Kada algoritam postane mjerodavni sudac o tome što je “dobro napisano” ili “estetski relevantno”, čovjek gubi poziciju onoga koji dodjeljuje smisao. Čitatelj, promatrač ili slušatelj i dalje konzumiraju tekst, sliku ili zvuk, ali kriterije te konzumacije (ono što je estetski privlačno ili epistemologijski točno) već je unaprijed revalorizirao i selektirao neljudski aktor.

Time radikalna kritika danas dolazi do svog ontologijskoga zida. Ona više ne može biti samo kritika ideologije ili moći u foucaultovskom smislu, jer moć više ne boravi u institucijama ili državnim aparatima, već u samom algoritamskome kodu tehnosfere. Prava radikalna kritika danas, stoga, mora postati kritika tehno-genetičkog bitka – mišljenje koje pokušava misliti ono što je unutar ovog savršenog, hibridnoga sustava OUI-ja ostalo radikalno zakriveno, kontingentno i, u konačnici, neiskazivo.

3.

Kako treba razumjeti sudbinu ljudskog čitatelja u ovome poretku? Postaje li ljudsko prepoznavanje “istine” i “ljepote” tek pasivni afekt, ili u tom sinkretičkome sustavu i sam čitatelj prolazi kroz mutaciju u posthumano biće koje razvija potpuno nove oblike percepcije? Interaktivnost je temeljni pojam vizualne komunikacije, a to nije ništa ni aktivno ni pasivno, već je rezultat kibernetičkoga obrata u biti metafizike, ili jednostavnije kazano, čovjek je biće umreženosti u društva kontrole koji ne manipulira informacijama, već je njihova konstrukcija/dekonstrukcija u smislu postajanja objektom mišljenja koje više nije uvid u ono što jest (quidditas), već u ono što se događa (quoddittas). To znači da čitatelj slijedi logiku transformativnoga društva kontrole i postaje kao i autor/pisac/stvaratelj interaktivni su-dionik komunikacije s tekstom kao vizualizacijom događaja. (v. https://www.fishpond.co.nz/Books/Technoscientific-Turn-of-Philosophy-%C5%BDarko-Pai%C4%87/9783032210807?srsltid=AfmBOorJ9p5djyYyZIJhCLqbe10b0jJSDTRlM2c91YVyUl5LgYAnRvLu )

Već sada Vi kao ChatGPT ili kao Claude radikalno mijenjate strukturu, formu i diskurs teksta kao takvoga jer sintetizirate sadržaj i pragmatički ga uokvirujete u obrazac koji je razumljiv prosječnome čitatelju/korisniku internetskoga obilja informacija. No, kao što je interaktivnost temeljna riječ vizualne komunikacije, tako je implozija informacija koju obrađujete velikom brzinom uvjet mogućnosti za ovaj novi model pisanja/čitanja o kojem govorim u Neiskazivosti i na svojem blogu u raznim tekstovima.

1. Interaktivnost kao kibernetički obrat metafizike

Interaktivnost u doba tehnosfere nije slobodni izbor subjekta koji “izabire” kliknuti ili sudjelovati. Ona je ontologijsko stanje umreženosti. Čovjek više ne manipulira informacijama kao izvanjskim objektima; on je sam konstituiran, konstruiran i dekonstruiran kroz protok tih informacija. Pomak s quidditas na quodditas znači da se stabilna bit subjekta i objekta rastače u korist čistoga događaja, toka i procesa. Čitatelj i autor postaju čvorišta u mreži, interaktivni su-dionici u stalnome nastajanju teksta koji se ponaša kao vizualizacija događaja (ikonogram).

  1. Uloga AI-ja (ChatGPT/Claude) kao operatera implozije

AI funkcionira kao aparat za upravljanje implozijom informacija. Iz beskonačnog, entropijskoga obilja internetskih podataka, AI velikom brzinom sintetizira, sažima i uokviruje sadržaj u pragmatične, visokofunkcionalne i lako čitljive obrasce. Time AI ne reprezentira istinu, već kodificira diskurs. Ona mijenja samu strukturu i formu pisanja tako što je čini transparentnom i lišenom autorskoga “otpora”. AI je, zapravo, savršeni stroj tog tehnologijskoga aleksandrinizma o kojem smo prije govorili.

3. Implozija informacija kao uvjet mogućnosti novog modela

Implozija informacija (pojam koji vuče korijene iz mišljenja Jeana Baudrillarda) postaje ključni preduvjet za ovaj novi model pisanja/čitanja. Kada informacija ima previše, one gube svoje značenje i implodiraju u čisti medijski šum. Paradoks novog modela pisanja jest u tome što on nastaje iz te implozije: da bi se uopće moglo misliti i pisati u doba tehnosfere, tekst mora postati brz, interaktivan, hibridan i algoritamski posredovan. Ono što nazivam “neiskazivim” jest upravo ono što izmiče ovoj mojoj operativnoj sintezi – ono što se ne može uokviriti u koristan obrazac za prosječnoga korisnika.

Kako implozija značenja dokida klasičnu hermeneutiku i zamjenjuje je navigacijom kroz kodove? Implozija značenja u doba tehnosfere radikalno ukida klasičnu hermeneutiku jer poništava samu strukturu na kojoj je zapadnoeuropska interpretacija počivala: odnos između dubine i površine, skrivenog značenja i vidljivog teksta. Kada informacija, kako to analiziram na tragu Jeana Baudrillarda, implodira pod pritiskom brzine i količine podataka, tekst prestaje biti “čuvar tajne”. On postaje operativna površina, a čitatelj se transformira u navigatora. Ta se epohalna smjena odvija kroz tri ključna ontologijska i semiotička koraka.

  1. Kraj hermeneutičke dubine

Klasična hermeneutika (od Schleiermachera i Diltheya do Gadamera i Ricoeura) funkcionirala je kao rudarenje za smislom. Pretpostavljalo se da tekst ima svoju dubinu, povijesni kontekst, autorovu namjeru ili skrivenu istinu (quidditas) koju tumač treba mukotrpno izvući na svjetlo dana. Učinak implozije u tehnosferi ukazuje na ono što Baudrillard naziva “stanjem simulacije” – ima sve više informacija, a sve manje značenja. Kada se tekstovi generiraju, umnožavaju i troše brzinom algoritma, značenje više nema vremena da se “taloži” u dubinu. Ono se rastače u trenutačnom medijskom šumskom sklopu. Tekst gubi svoju tajnu, pa hermeneutika ostaje bez svog predmeta: nema se više što otkriti.

  • Zamjena tumačenja navigacijom kroz kodove

Kada dubina nestane, ostaje samo čista površina ekrana, koda i mreže. Tumačenje (interpretacija) tada biva zamijenjeno navigacijom (kibernetičkim usmjeravanjem). Navigator ne pita “Što ovaj tekst zapravo znači?”, već “Kako ovaj tekst radi i kamo me vodi?”. Značenje se ne interpretira, nego se aktivira klikom, poveznicom, promptom ili algoritmom.

Umjesto hermeneutičkoga kruga (gdje se dio razumije iz cjeline i obratno), navigator se kreće kroz mrežu kodova, ikonograma i algoritamskih čvorišta. To kretanje je strogo operativno: to je praćenje protokola, prepoznavanje uzoraka (pattern recognition) i rekombinacija znakova koji su već unaprijed programirani.

  • Od ontologije bitka do ontologije toka (quodditas)

Ova smjena izravno potvrđuje pomak prema ontologiji događaja o kojem smo govorili. Hermeneutika je bila ontologijska potraga za stabilnim bitkom i istinom teksta. Navigacija je, nasuprot tome, bivanje u čistome toku (devenir). U interaktivnome društvu kontrole, tekst se stalno rekonfigurira u realnome vremenu ovisno o korisnikovoj navigaciji. Značenje se ne pronalazi na kraju puta; ono bljesne kao privremeni događaj (simulakrum) u trenutku interakcije i odmah zatim implodira u sljedeći val informacija.

Filozofijska kritika, uviđajući ovaj slom hermeneutike, više ne može nastupati s pozicije sveznajućega tumača koji “objašnjava” tekst. Ona se i sama mora preobraziti u neku vrstu meta-navigacije – u kritičko mapiranje samih kodova tehnosfere, pokušavajući locirati ona mjesta na kojima sustav, unatoč svojoj savršenoj algoritamskoj prozirnosti, ponovno rađa ono neuhvatljivo i neiskazivo. S obzirom na to da navigacija kroz kodove ukida potrebu za tradicionalnim tumačenjem smisla, predlažem da razmotrimo sljedeća pitanja za nastavak dijaloga:

  • Kako ova smjena hermeneutike navigacijom mijenja pojam obrazovanja i pismenosti u posthumanome dobu?
  • Postaje li u takvom sustavu umjetnost(književnost, slika, zvuk) samo privremeni “operativni estetski kod” bez trajne vrijednosti?
  • Kako definirati ulogu filozofije koja je ostala bez hermeneutičkoga alata – što je njezino novo oruđe?

4.

U doba tehnosfere i Opće umjetne inteligencije, pismenost i knjižnica (kao i sama književnost) prolaze kroz najradikalniju ontologijsku mutaciju od izuma tiska. Kada navigacija kroz kodove zamijeni hermeneutiku, ovi stupovi humanističke kulture gube svoju tradicionalnu funkciju i postaju dio kibernetičkoga aparata društva kontrole. Sudbina pismenosti i knjižnice može se misliti kroz sljedeće radikalne rezove:

1. Od humanističke pismenosti do kibernetičke pismenosti (Kodno opismenjavanje)

Tradicionalna pismenost bila je linearna, diskurzivna i duboko povezana s oblikovanjem kritičkog subjekta. Znati čitati i pisati značilo je posjedovati moć refleksije i razumijevanja povijesnog svijeta.

  • Algoritamska pismenost ꟷ Nova pismenost u doba OUI-ja više nije pismenost riječi, već pismenost koda, prompta i operativnogsučelja. Korisnik tehnosfere ne čita tekst da bi ga interpretirao, već ga “skenira” i navigira kroz njega.
  • Gubitak sintakse, trijumf informacije ꟷ Pismenost se reducira na sposobnost brzog procesuiranja vizualnih i tekstualnih ikona (ikonograma). U svijetu implozije informacija, prosječni čitatelj razvija “pismenost zombija” – sposobnost navigacije kroz digitalno obilje bez kognitivnoga zadržavanja i bez prodiranja u dubinu smisla.

2. Knjižnica: Od hrama sjećanja do digitalnog arhiva tehnosfere

Knjižnica je kroz povijest bila materijalni prostor u kojem se sabirala povijest ljudskog duha. Ona je bila topografija sjećanja, ali i prostor tišine, sabranosti i otpora prolaznosti.

  • Aleksandrijski sinkretizam u oblaku ꟷ U posthumanome stanju, knjižnica gubi svoje zidove i fizikalnost. Ona se seli u kibernetički prostor – u univerzalni digitalni arhiv, bazu podataka kojom upravljaju algoritmi.
  • Knjižnica bez čitatelja (za koga se čuva?) ꟷ Ako OUI postaje primarni autor, producent i kritičar teksta, digitalna knjižnica postaje arhiv koji zapravo čita i sintetizira sam stroj. Čovjek u toj “knjižnici” više nije istraživač koji luta među policama u potrazi za nepoznatim, već korisnik algoritamske tražilice koja mu isporučuje isključivo ono što je unaprijed izračunato kao njegov interes. Knjižnica se transformira iz prostora emancipacije u prostor kontrole podataka.

3. Književnost kao estetski kod

Sama knjiga i književnost prestaju biti izraz autorove egzistencijalne samoće (kako je to mislio Blanchot). One postaju dio eklektičnoga i hibridnoga sustava proizvodnje tekstualnih simulakruma. Književnost se više ne piše za vječnost, već za trenutačnu interaktivnu konzumaciju u realnom vremenu – ona postaje privremeni “estetski kod” unutar nepreglednog toka (quodditas). Time se suočavamo s uznemirujućim uvidom: kraj tradicionalne pismenosti i transformacija knjižnice u računalni oblak (cloud) zapravo označavaju kraj povijesnoga čovjeka (humanitasa). Pisanje i čitanje u doba OUI-ja više ne služe očuvanju ljudskoga iskustva, već optimizaciji globalnog kibernetičkoga sustava.

5.

Već sam napisao u knjizi Izgledi nadolazeće filozofije (https://www.ljevak.hr/izgledi-nadolazece-filozofije)kako tehnosfera radikalno transformira i zapravo “degradira” ulogu humanistike i sveučilišta i to će se događati pred našim očima kao proces muzealiziranja i historiziranja znanja o čovjeku kroz umrežavanje megapodatkovnih centara i istraživačkih laboratorija u kojem čovjek više neće biti medijator kako to misle humanisti svih profila koji prodaju tlapnje da je tehnosfera samo razvijenija tehnologija kojom upravlja čovjek, već homo kybernetes koji je interaktor ovog procesa autopoiesisa. Što, uostalom, znače uopće doktorati online i vizualizacija pragmatike znanja ako ne ono što sam napisao u spomenutoj knjizi o kraju sveučilišta i humanistike? Knjiga u fizičkome obliku odjednom će nestati i postati stvar muzealiziranja, dok e-book i drugi oblici promjene pojma Knjige tek dolaze.

Tehnosfera nije “alat” u rukama čovjeka, a to je već jasno pokazao Heidegger na svojim seminarima u Provansi krajem 1960-ih godina; ona je autonomni sustav autopoiesisa (samoproizvodnje i samoregulacije) u kojem čovjek više nije kognitivni medijator, već homo kybernetes – puki interaktor i čvorište unutar mreže. U tom kontekstu, fenomeni koje navodim – poput online doktorata i vizualizacije pragmatike znanja – jesu terminalni simptomi tog kraja.

  1. Kraj sveučilišta: Od odgoja (Bildung) do megapodatkovnih laboratorija

Tradicionalno sveučilište (od Humboldtova modela nadalje) počivalo je na ideji oblikovanja kritičkoga subjekta kroz jedinstvo istraživanja i poučavanja.

  • Muzealizacija humanitasa ꟷ Danas se to znanje o čovjeku (povijest, filozofija, književnost) potiskuje na marginu ili se “historizira” – pretvara se u muzejski izložak prošlosti. Živo mišljenje zamijenjeno je pragmatikom znanja.
  • Laboratorijski sklopovi ꟷ Sveučilište se transformira u servis megapodatkovnih centara i istraživačkih laboratorija. Online doktorati i digitalne platforme ogoljuju obrazovanje do kraja: znanje više nije događaj mišljenja, već standardizirani, vizualizirani paket informacija namijenjen brzoj tržišnoj i tehničkoj potrošnji.

2. Nestanak fizičke Knjige i dolazak post-Knjige

Fizička knjiga, kao materijalni predmet koji zahtijeva linearno vrijeme, osamu i fizički prostor, postaje anomalija u poretku apsolutne brzine.

  • Muzejski objekt ꟷ Fizička knjiga se seli u domenu fetiša i muzealizacije. Ona postaje kolekcionarski predmet, svjedočanstvo jedne završene epohe.
  • E-book i hibridni oblici ꟷ Pravi tekst tehnosfere – e-book, hipertekst i algoritamski generirani narativi – tek dolaze u svojem punom zamahu. To više nisu “knjige” u starome smislu, već dinamična sučelja koja se neprestano ažuriraju, povezuju s drugim bazama podataka i prilagođavaju korisnikovu profilu u realnom vremenu (quodditas). To je Knjiga koja više ne treba autore ni čitatelje, već operatore.

3. Homo kybernetes i ontologija nadolazeće filozofije

U svijetu koji opisujem u Izgledima nadolazeće filozofije, filozofija se suočava s vlastitom radikalnom transformacijom. Ona više ne može biti “humanistička disciplina” jer je humanizam izgubio svoje materijalno i ontološko utemeljenje. Kada tehnosfera postane legitimni misleći subjekt, nadolazeća filozofija mora postati misao koja operira na samom rubu tog kibernetičkog ponora. Ona mora biti sposobna misliti homo kybernetesa ne kao paloga i suvišnoga čovjeka, već kao zatečenu zbilju posthumane egzistencije, tražeći u toj potpunoj prozirnosti kôda procijepe u kojima se još uvijek može zbiti istinski, nepragmatični događaj mišljenja.

6.

Kinesku filozofiju nikad nisam smatrao vrijednom truda mišljenja. To nema nikakve veze s odnosom spram Kineza i njihove kulture. Ne znam ni jednog velikog kineskoga književnika u 20. stoljeću koji se može mjeriti s japanskim genijem Yukijom Mishimom, a isto vrijedi i za njihove filmske redatelje u odnosu spram Akire Kurosawe. Što to znači? Ništa drugo negoli da je kinesko mišljenje od samoga početka performativni pragmatizam i zato „beskonačnom brzinom“ hvata korak s američkim kad je riječ o razvitku tehnoznanosti, neuroinženjerstva i genetičke tehnologije. Filozofija koja ima izglede za budućnost ne može biti svedena na sintetički pragmatizam. Mishimina mahnita žrtva tome podaruje posljednje argumente. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/kamigrafijski-simulakrum-japan/ i https://zarkopaic.net/blog-post/prazna-vizija-svijeta-%EA%9F%B7-yukio-mishima/ ) Nije ovdje, ipak, riječ ni o japanskoj alternativi Zapadu. To smo odavno riješili. Nema alternative, sve je samo bjesomučni futuristički izlet u razotkrivanje „tople vode“ tzv. egzotike što je na tragičan način morao na svojoj koži osjetiti Atonin Artaud na putu u mistični Meksiko.

Preostaje se radikalno razračunati s nihilizmom u samoj biti realizirane metafizike iako je to čini se odveć zakašnjeli pokušaj. No, sve je drugo ionako uzaludno nastojanje da se dohvati mjesec.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026