Copyright ©2026 Žarko Paić

Blog

Žudnja za ružom

Žudnja za ružom

Onirički labirint svijeta Tko se sve nije smatrao Borgesovim privrženikom, pa kad se čak i zbog njegove sjene htio ukloniti iz čarobnoga zagrljaja pisca labirinta svijeta u kojem fantastika, okultizam i paraznanstveni mitologemi stvaraju savršenu sliku svijeta? Danilo Kiš je s Borgesovim postupkom, ali i kritikom njegova književnoga mandarinizma, napisao zbirke pripovjedaka Grobnica za Borisa Davidoviča i Enciklopediju mrtvih. Semiotički sveznajući “lukavac” Umberto Eco dao ga je kao Jorgea od Burgosa u romanu Ime ruže zapaliti zajedno s drugom knjigom Aristotelove Poetikeu kojoj smijeh nije grijeh, pa je sa slijepcem izgorjela i Knjižnica, a žrtve su uračunate u moć Knjige i njezinih čuvara od lakomislenih oponašatelja. Metafora knjižnice kao prostorno i vremenski (ne)ograničena svemira, u kojemu je čovjeku podareno mjesto čuvara pamćenja, pisca palimpsesta i eruditskoga vodiča kroz zapretani zemljovid simbola labirinta iz kojeg, doduše, ima izlaza, ali tko iz njega iziđe može prisvajati pravo na besmrtnika, jer smisao nije u nalaženju nego u traženju, zaslugom Borgesa postale su i ključne riječi postmodernizma. Bez Borgesa ne bi ni Italo Calvino ispisao svoje fantastične Nevidljive gradove. Bez Borgesa književnost i kultura 20. stoljeća bila bi, dakako, okrnjena, makar mnogi tvrdili da nije posrijedi pisac kojeg će čitati noćni portiri i mornari duge plovidbe da ubiju vrijeme, nego ezoterik i pisac za ukus iznad prosječnoga ukusa demokratske većine čitateljstva. Nagrade i kazne U Borgesovim pjesmama, pripovijestima i esejima književni teoretičari, kritičari i zaneseni istraživači-amateri pronalaze mnoštvo tema i dodirnih sveza s fantastičnim imaginarijem svjetske kulture. Borges i Kabala, Borges i okultizam, Borges i mitologija, Borges i onirička književnost, Borges i umjetnost aluzije, Borges i avangarda, Borges i Ja, kako je naslovljena njegova poznata parabola o dvojniku. Ili njegov odnos s tradicijom filozofijskoga subjektivizma u rasponu od solipsizma do narcističke kulture subjekta žudnje za apsolutnom slobodom književne mašte. Sve je to dio velike interpretativne “fuge borgesiane” kojoj načelno nema kraja poput njegovih domišljanja, zavodljivih prijepisa filozofa, mistika i ezoterika iz povijesti književnosti o problemima beskonačnosti i vječnosti. Nitko kao on nije doživio da ga mjerodavni pisci našega vremena kanoniziraju za života kao simbol pisca na kraju modernizma koji mora zadovoljavati dva uvjeta da bi zaslužio milost majstora-mandarina: prvi, da je enciklopedijski sveznadar i drugi, da iz svojeg djela svjesno odstrani kaos životnih sila preobrazivši materiju i vrijeme u vječne forme uvijek novoga Teksta. Razlog je tomu očito što je Borges književnost shvaćao kao prokleto ozbiljnu igru kombinatorike formi i raznolikih diskursa. Zbog prvog uvjeta, Borges je “osvetom Tvorca“ kažnjen sljepoćom zato što se usudio izjednačiti s njegovim znanjem. Zbog drugoga, rekli bismo nadvremenskoga pristupa književnoj zbilji, on je istodobno nagrađen i kažnjen. Nagrađen je time što je preokrenuo perspektivu razumijevanja književnosti. Izvršio je drugi ptolomejski obrat a ne kopernikanski. Književnost nakon Borgesa, naime, može bez muke putovati svim epohama i kružiti svim zemljovidima svijeta kao kraljevstvo modernoga subjekta slobode a da to ne ispadne anakronizmom ili zasljepljujućim bijegom od sadašnjosti i vlastita nacionalnoga prostora. Fantastika i san zadobili su ulogu kozmopolitskoga nadilaženja nacionalne heroike povijesti. Sam je Borges na zamjerku da su mu djela nedostatno „argentinska“ izrekao sjajnu ironičnu kritiku nacionalističke književne euforije u eseju Pisac i tradicija. „Kur’an je napisao Muhamed, a Muhamed, kao Arapin, nije imao nikakva razloga da zna da su deve arapska osobitost; za njega su one bile sastavni dio stvarnosti; nasuprot njemu neki bi se krivotvoritelj, kakav turist, neki arapski nacionalist, počeo odmah razmetati devama i karavanima deva na svakoj stranici; ali Muhamed je bio miran; znao je da može biti Arapin i bez deva.“(Jorge Luis Borges, Sabrana djela Jorgea Luisa Borgesa 1923-1982., GZH, Zagreb, 1985.) Književnost je izgubila mesijansku ulogu. Postala je iznimno zanimljiva igra. Nju mogu slijediti samo oni koji dobro poznaju pravila. Stoga tolika pohvala aluzivnosti, intertekstualnosti, paraliterarnome scijentifizmu, ironičnome slaganju premetaljki, šahovskome jeziku egzaktnosti sna i citatnome obilju prijepisa zbog užitka u tekstu Teksta koji ima svrhu u sebi samome. Druga Borgesova kazna nije bila u tomu što su ga slijedili mnogi, ali ne i svi, da bi postali dobri ili loši epigoni i eklektici jednog samog po sebi univerzalnoga eklektika, nego u tomu što je književnost kao postmoderni labirint izgubila okus divljine, izvornost neposrednoga iskustva, mistiku zbiljske smrti i ljepotu žive subjektivnosti. Borges je, naime, kažnjen time što je ostao metaforom imaginarnoga Muzeja. U tom muzeju su sve figure, doduše, voštane kao u londonskome Madame Thussaud, ali zato ipak beživotne kao njegov homerski pogled iz polumraka Nacionalne knjižnice Buenos Airesa. Bila je to očekivana sudbina dekadentnoga esteta koji zna cijenu koju valja platiti za užitak u ljepoti ružine ruže ruža. Neki to zovu aleksandrinizmom, iskustvom hibridne ljepote svijeta koji ne proizlazi iz zbilje, nego iz fikcije. Zato je Borges tvorac virtualne epohe književne prakse. Sljepoća ga je primorala da sposobnošću prisjećanja „surfa“ kroz nepregledne labirinte sna i fikcije. Jer, kako kaže sv. Augustin sedes animi est in memoria. Ali, Borges ipak nije bio od „ovoga svijeta” beskonačno umnožive mreže slika koja simulira vječnost i besmrtnost. Borges ipak nije bio tek simulator književne (ne)moći simulacije simulakruma. Tko tako misli, krivo misli, ako uopće nešto misli. (A)gnostik u erotskome dućanu Mnogim je lucidnim tumačima Borgesova književnoga mita uvijek ostao zagonetan smisao ljubavi u njegovu pjesništvu i osobito pripovijestima. Na tragu nekog fantastičnoga ključa šifre, koji Borges u duhu tradicije gotskoga romana E. A. Poea, Chestertona i suvremenih „krimića“ pretpostavlja za gonetanje zagonetke teksta, a što je razvidno ponajbolje u zbirci pripovijesti Izmišljaji (1944.), James E. Irby u doktorskoj disertaciji naslovljenoj The Structure of the Stories of J.L.Borges zastupa postavku da je zagonetka koja se navještava u jednoj od najhermetičnijih Borgesovih pripovijesti Feniksova sekta upravo seksualni čin. Ali, pripovijest o kojoj je riječ otklanja bilo kakvu definiciju „zagonetke“. Zato se pojam ljubavi u argentinskoga čarobnjaka mora tražiti negdje drugdje, izvan uobičajena značenja zagonetke. Jedan od zacijelo interpretativno vjerodostojnih pokušaja izvođenja mjesta odsutnosti ili čak svjesne konzervativnosti Borgesova erotskoga svjetonazora podastrijet je u eseju Roberta Lime Coitus interruptus: seksualna transsupstancijacija u djelima J.L.Borgesa. Autor navodi da svi navještaji i naznake, slutnje heteroseksualne intimnosti stvaraju dojam da je pisac iz svojega labirinta putenu ljubav „prognao“ kao niži stupanj spoznaje, ili u najboljem slučaju, vidljivo u pripovijesti Emma Zunz, kao sredstvo za neku drugu „uzvišeniju“ svrhu – pravednost, moralnost, slobodu. Mnogo je bilo nesporazuma oko takva konzervativizma pisca opsjednuta strogim formama platonizma i aleksandrinizma. No, gotovo da se i unošenje „libertinskoga”, kritičkog stava spram Borgesove književne kozmogonije, kojoj nedostaje zbiljsko uživljavanje u ljubavnu pustolovinu, čuvalo jednoznačnih stavova. Tomu je pridonio sam pisac tijekom cijeloga života. Između erotike i ispisivanja ljubavi kao čina metafizičke kopulacije Borges je isprepleo mrežu značenja uvijek prispodobivih tumačenjima unutar njegova imanentnoga književnoga sustava. Tako je izostalo suočenje s prezirom nekog imaginarnog postmodernoga čitatelja koji više ne vjeruje ni u što drugo osim u krajnju eksplicitnost tjelesnoga doživljaja. Borges je bio odveć nedohvatljiv u aluzijama i metaforama, odveć eksperimentalno posvećen tvorbi savršene forme teksta da bi vjerovao u eksplicitnost ljubavnoga čina kao teksta samoga. Zato je i mogao razviti začudnu odsutnost ljubavne mistike. Suptilnost erotskoga konteksta može se zamijetiti u pjesništvu iz rane faze poput zbirke Žudnja za Buenos Airesom (1923.) do pripovijesti u zbirci Brodijev izvještaj (1970.). U ranome pjesništvu Borges je prožet ljubavnom mistikom tjelesnoga zadovoljstva kao motritelj ili kao ljubavnik koji izmiče „proplamsjaju vatre“ da bi ekstatični trenutak ljubavi bio tek žudnja, varka i opsjena. Tjelesna je ljubav prolaznost i bol. Otuda melankolični ugođaj prvih pjesama, zacijelo ne samo u erotologijskome ključu prosudbe, najboljih što ih je napisao, proizlazi iz već usvojene spoznaje da ljubav može u književnosti biti tek osuvremenjeni platonski ideal, vječna forma koja u kontemplaciji zadobiva svoju čistoću. U zbirci pjesama Blizak mjesec (1925.) on pjeva u Ljubavnome predosjećaju o djevojci/djevici usnuloj poput figure nepokretne žene, gotovo bliskoj metafizičkome slikarstvu De Chirica. Bačen u tišinu, nazret ću posljednju obalu tvoga bića i vidjeti te prvi put, možda, kao što Bog te vidjeti mora, razorenu utvaru Vremena, bez ljubavi, bez meine. (Prepjev na hrvatski: Marko Grčić) Zašto je Borges toliko naklonjen tradicionalnome dvojstvu tijela i duha? Zar bi se moglo pomisliti da je njegova književnost tek izvod šopenhauerovske metafizike, ako se svijet ne vidi tek iz obzorja volje i predodžbe? Razlog je očito načelne naravi. On proizlazi iz Borgesove usmjerenosti na pojmove vječnosti, univerzalnosti formi i diskursa nadilaženja prolaznosti tjelesnih strasti i funkcija. Apoteoza ljubavi u pjesmi Ljubavni predosjećajima izričito platonski naboj. Stvoriti ideal koji će se spram razorene utvare Vremena odnositi kao ideja iz Platonove špilje spram mnoštva umnoženih sjena: to je osuvremenjena koncepcija književnosti koja ljubav ne progoni na rub zbog nekog životnoga razočaranja ili nesposobnosti pjesnika kao „subjekta“ da se tjelesnom ljubavlju približi svakodnevici profanoga duha vremena. Borgesove su „ljubavi“ i njihov labirint bile odveć od “onoga” svijeta. Stoga su mu svi ženski likovi iz metafizičkih proza i parabola zapravo „subjekti racionalne katarze”. Žene su u tom začaranome književnom svijetu lišene spolnih odrednica. One nisu ni “kurve“ ni „svetice”, pa otpada svaki oblik politički nekorektne mizoginije kao što je to upravo suprotno bilo odlikom njegova majstora-mislioca – Arthura Schopenhauera. Napuštajući prvobitno, ono iskonsko stanje koitusa, elementarno i kontingentno u ljubavi kao tjelesnome spajanju, Borges uobličuje svoj augustinovsko-viktorijanski odnos spram seksualnosti. Ona je njegovu koncepciju književnosti drugorazredna, gotovo ništavna. Njegov filozofijski eklekticizam i sinkretizam ne dopušta da se pojam ljubavi izvede iz nekog od raspoloživih svjetsko-povijesnih misaonih sustava. Na posljetku, pisac se uvijek elegantno brani od “dogme“ citatima mislilaca I pisaca od Platona do Schopenhauera, od Lao Tzea do De Quinceya. Ako se dobro analizira znamenita pripovijest Tlön, Uqbar, Orbis Tertius iz zbirke Vrt razgranatih staza(1941.), razvidjet će se da pisac seksualnost i erotiku dovodi gnostički do gnusobe. Jer, zrcalo i ljubavni čin bijaše za gnostike opsjena. Zrcalo i očinstvo su, kako kaže gnostik iz Borgesove pripovijesti, odvratni jer umnožavaju opsjene. Tvarnost (hýle) svijeta kao reprodukcijske konačnosti spolnih množenja predstavlja niži stupanj spoznaje. Borges se kao (a)gnostik u erotskome dućanu ponaša izrazito modernistički. On suptilno ironizira tjelesnu ljubav, ili je, pak, lukavo posprema u kakvu fascinantnu fusnotu iz sveopće “povijesti gadosti”. Zaustavimo li se još na trenutak na ideji pripovijesti Tlön, Uqbar, Orbis Tertiuszamijetit ćemo da se gnostik koji razlaže temelje tog drevnog hermetičkoga nauka zapravo dotiče pitanja druge vrste forme ljubavi koja uzvisuje patnju tvari. Riječ je, naime, o mentalnoj ljubavi ili mogućnosti mentalnoga umnožavanja/razmnožavanja, što je supripadno samo odabranima. Radikalni se platonski nauk, posredovan gnosticizmom, preobražava u svijet kontemplativnoga obljubljivanja. Pokušaj poniranja u zagonetke gnosticizma Borges je proveo tako što je pripovijest zakrinkao u formu esejističke ispovijesti na rubu fantastike. Usporedi li se takav postupak s još jednim neognostičkim piscem 20. stoljeća, Lawrencom Durrellom iz njegova peterodjelnoga romanesknoga ciklusa Avinjonski kvintet razvidjet će se da je za obojicu pisaca, osim različitih polazišta i nakana, gnosticizam trebao poslužiti u svrhu zadobivanja onog magičnoga isijavanja fantastike koja se u obličju zagonetke ili ironične teorije urote uspostavila kao forma implicitne i/ili eksplicitne seksualnosti svijeta uopće. Tamo gdje je Borges gnosticizmu pripisivao mogućnost sustegnuća vječnosti putem ne-seksualne, mentalne ushićenosti umnožavanja tvari, Durrell je izgradio usporedni svijet hermetičke igre kao svojevrsne kozmičke urote u kojoj se bizarni oblici inicijacije, seksualne transsupstancijacije i volje za razgradnjom opstojećeg poretka vrijednosti povezuju s nadsubjektivnim vremenom pripovijedanja. Borgesov gnostik ipak nikad ne bi mogao postati Durrellov magični Monsieur. U hermetičkome traktatu Poimandrespodastrijet je razvidan model dokidanja moći sudbine što se doseže gnozom, prisjećanjem i prisvajanjem svijeta pojedinačnim činom kontemplacije. Nebesko putovanje duše, što čini ključni trenutak gnostičke individualne eshatologije, pretpostavlja krug reprodukcije i reinkarnacije. Zacijelo da se može dijelom pristati uz Sloterdijkovo tumačenje da se iz gnostičkoga nauka ne može tako jednoznačno ustvrditi ni da je svijet slučaj, kao u Wittgensteina, a niti da se slučaj svijeta proglašava akozmičkim činom nekog imaginarnoga tvorca koji se suprotstavlja gnusobi tjelesnoga opstanka. (Peter Sloterdijk, Weltfremdheit, Suhrkamp, Frankfurtam Main, 1983.) U pitanju jest akozmizam kao takav. Što jest uopće ljubav u činu seksualnosti ako ne trenutak prekida razlike između vidljiva svijeta i opsjene, nebeskoga i zemaljskoga putovanja duše? Borges i njegov daleki “dvojnik” Durrell nisu tek izvanjski nasljedovali neognostičke (pret)postavke da bi svaki na svoj način završili u platonizmu i akozmizmu. Kako je riječ o doista književno najvjerodostojnijem pokušaju obnove gnosticizma zbog drukčijeg odnosa spram ljubavi i rođenja u vremenu posvemašnjeg profaniranja duše i ljubavi na razinu pornografske sekularizacije, bit će zacijelo nužno podsjetiti na korijene Borgesova, a posljedično i Durrellova, sinkretičkoga misaonog sklopa. Ono tamno, strano, hermetičko u tradiciji zapadne filozofije i religije zabljesnulo je u Borgesovim pjesmama i pripovijestima, ali je ostalo gotovo nedirnuto kritičkom refleksijom tumača. Možda je upravo otuda krenulo silno nerazumijevanje Borgesova odnosa spram ljubavne tjelesnosti. Središnje mjesto u teoriji iskonskoga grijeha te strasti mudrosti gnosticizma mitskoga podrijetla u razlici spram teologijske gnoze (Klement Aleksandrijski, Bazilid, Valentin) pripada pojmu sophie u kojoj se ozbiljuje samo božanstvo. Eoni ili hipostaze su momenti samorazvitka božanskoga duha. Posljednja hipostaza ili lik božanstva, kojeg su gnostici nazivali “zabludjeli eon” nastao je iz zablude mudrosti (sophie) i tragedije razvitka svijeta. Zabludu ne treba ovdje poistovjećivati s novovjekovnim teorijama spoznaje i mogućnošću uma da čini previde, obmane, pogreške. Zabluda ima ontologijsko podrijetlo. Svijet je prema gnostičkome nauku izvanjštenje mudrosti iz božanskoga duha kao zapalost, izopačenost samoga svijeta, pri čemu nije mišljeno ništa moralno pokvareno. Ono što jest svijet, jest zbilja “izrođenosti” u obličju tjelesnosti. Materijalni je svijet izrođenost božanske plerome. Zato je svako tjesleno biće unaprijed obilježeno pohotom i iskonskim grijehom. On se može prevladati samo tako ako se činom kontemplativne ljubavi izgubi u sveopćoj onijemjelosti stvari, duhovnome akozmizmu svijeta. Nastanak tvari posljedica je iz lažne imaginacije ukorijenjene mudrosti. Svijet je otuda postala nemudrost zablude, pohote i gnusobe. Gnostička je mudrost karikatura teologijske mudrosti. Za njih izvanjski svijet nema nikakve etičke ili ontologijske vrijednosti. Kao djelo „okrutnoga demijurga“ (E.M.Cioran) on je proizvod vražje spletke, posvemašnja pogreška koju se ne može ispraviti ničim osim uzdignućem u duhovnost tako što će se ljubavni čin umnožiti do gnusne zrcalne igre, beskrajno opetovati kao mehanika tjelesne obmane bez obzira na vrijeme, mjesto i okolinu. Put duhovnoga savršenstva omogućen je, dakle, samo onima koji na vrijeme spoznaju da se između zapalosti, izrođenosti i tragičnoga osjećanja svijeta skriva iskonska, kozmička mudrost koja nadilazi svjetovnu, prolaznu ljubav. (Peter Koslowski, Die Prügungen der Neuzeit: Über Postmodernität, Philosophie der Geschichte, Metaphysik, Gnosis, Edition Passagen, Wien, 1989.) Borges je u pripovijesti Tlön, Uqbar, Orbis Tertius imaginacijski sažeo bit gnostičkoga nauka. Ako su čovjek i mudrost u svijetu u neprestanom odnosu unutarnjega i izvanjskog progonstva, a stvorovi osuđeni na reprodukcijski niz besmislenih umnažanja, iskonska ljubav može biti samo duhovne naravi. Čežnja i bol kao trenuci razdvojenosti, raskola i bezdana između bića ne prevladavaju se spolnim općenjem, nego duhovnom vezom koja iz mudrosti proizvedena pretpostavlja bitak svih stvari (ono iskonsko Jedno) i utapljanje bića u bitku jednom i zauvijek. Sve što jest prirodno, jest pogrešno i zabludjelo. Iz te strahotne, tragične i pesimističke kozmogonije koju Borges ne smatra životno obvezujućom, ali neprestano uzbudljivim nastavkom radikalnoga platonizma, nastaje svijest o književnosti koja se ne utječe tjelovježbama seksualnosti, ispovijedanju boli, čežnji, tajnih želja, psihološkome nizu ljudskih sudbina. Borges nije pridavao nikakvu posebnu vrijednost takvom tipu pripovijedanja. Kao nadmoćni, nadvremenski gnostički Bog (mudrosti) stvorio je svoj svijet da bi u njemu uživao pomicanjem figura vječnih formi. Svođenjem tjelesnosti na ispad iz božanske pneume, gnostički je dualizam bio strano “tijelo” u povijesti zapadne filozofije i književnosti. Sve do Ciorana nitko se ozbiljno, a to znači sugestivno i misaono strasno, nije zadubio u teški problem rođenja i ljubavi koji gnosticizam ostavlja svojim baštinicima. Jer, ako je tijelo iskonski grijeh „okrutnoga Boga“ – zar nije i sva duhovna ljubav u zazornosti spram tjelesnosti nedostojna spasa čovjeka? Metafizika gnosticizma bila je strahotno udaljena od zbiljske pojedinačne muke. U Borgesovim pripovijestima i pjesmama stoga se osim ritualnih ubojstava, fantastičnih potraga za “zlatnim runom” ništavila, razotkrića zagonetke vječnosti ne događa ništa ljudski-odveć-ljudski. To mu ipak nije naškodilo niti bi ga se olako moglo proglasiti neognostičkim piscem samo zato što u nekoliko navrata i jednom izričito ispituje granice tog hermetičkoga nauka. Neprijeporno jest da se Borges u svim svojim djelima bavio samo heteroseksualnim odnosima. Zato mu se nipošto ne bi moglo pripisivati sklonost da se iz mračnih gnostičkih kultova, koje je tako majstorski opisao Durrell u Monsieuru, stvara razloge za erotski konzervativizam. Ipak je on bio stari gospodin iz književnoga labirinta tradicije one vrste modernizma, koja je uvijek erudiciju pretpostavljala žestokom rezu teksta. Bio je, uostalom, odveć pod utjecajem engleske književnosti i filozofije, na granici mistike, da bi ponirao u društvene ekscese nastale književnom preradbom zbilje. Zar bi mu to trebala biti mana? Ali, ostaje doista začudno kako je jedan takav duh mogao opčiniti naraštaje pisaca a da ničim nije narušio stroga pravila konvencije u stvarima seksualnosti, obzirnosti i društvenim normama. Nije čak ni ludovao za eksperimentima u narativnoj strukturi teksta poput Joycea. Pa ipak… Amor fati ili vječna ruža mladosti Zašto je Borges ljubavi uskratio pravo na književnu preradbu seksualnosti? Gledajući iz njegova zatvorena sustava književne fikcionalnosti labirinata, zrcala i ruža – cvijeta koji ima vječnu formu žudnje ne samo za manirizam – takva je odluka bila jedino logična. Fantastika je beskonačno umnažanje zrcala u kojoj tjelesnost postaje nezbiljska zbilja. Ono nadzbiljsko je algebra, filozofija i kombinatorika racionalne ekstaze. U razgovoru s André Campom za Magazine littéraire, objavljen posthumno, studenoga 1988. godine, Borges je na pitanje o odsutnosti ljubavi u njegovu djelu odgovorio – borgesovski. U njegovu životu ljubav je zauzimala odveć prostora, tako da je pisanje bilo nadomjestak za ljubav. Žene su, tvrdi pisac, toliko jednokratne i neponovljive, nesvodive na puku tjelesnost da zaslužuju metafizički respekt. Ako je imao, prema vlastitome priznanju, sreće u ljubavi, to ne znači da se sa stajališta književnosti ne postavi pitanje opstoji li ljubav uistinu ili je to tek puka tlapnja koju je izmislilo pjesništvo. Nema dvojbe, otklonivši erotičnost i seksualnost kao i društveni kontekst vremena, politiku osobito, i uzdignuvši ih do sredstava za višu, estetsku svrhu u kojoj i pravednost i moralnost i sloboda nisu regulativne ideje, pisac kulta knjiga nije budio zazornost modernizma. Ako je roman od svojeg nastanka nezamisliv bez ljubavi, smijeha i putovanja, onda je očito izostanak te moderne opsjene koju je “izmislilo pjesništvo” jedan od razloga, dakako ne odlučujući, zašto Borges nikad nije napisao roman. Za privrženika estetike platonskih vječnih formi struja zbivanja formalno suspregnuta na približno tri stotine stranica nije odgovarala biti književne poruke. Sažetost i ekonomija žudnje bila je uz sljepoću kao izvanjski razlog – prigodni uzrok, poput okazionalističkih objašnjenja – njegova mjera iskazivoga. Sam ju je, ironično, objasnio – lijenošću. Amor fati kao čuvara riznice pamćenja, Borgesa je u nekom mističnom, staromodnome ozračju mirisa mahagonija i truleži knjižnih ušiju uz zvuke milonge s ulice i tišinu noći, prikovao uz stolicu. Svoje ruže izmišljaja i ruže prisjećanja poklonio je Maríji Kodama, osobnoj tajnici, prepisivačici tekstova koje je diktirao i supruzi koja ga je otpratila u vječnost. U posveti Urotnika/Atlasa, posthumno objavljenoj knjizi parabola i pjesama, Borges kaže: “Vaša je ovo knjiga, María Kodama.” Valjda je starost nužna za jasnoću i savršenstvo teksta. Jer, čovjek je osim brojeva zatočenik ljubavi i prisjećanja.

January 18, 2024
Prokletstvo bastarda ili o Juneku, Krleži, Ivšiću

Prokletstvo bastarda ili o Juneku, Krleži, Ivšiću

Leo Junek je čudovišni misterij hrvatskog modernizma u slikarstvu i umjetnosti 20. stoljeća. O njemu možemo pročitati osnovne informacije u nekim enciklopedijskim natuknicama i leksikonima. Isto tako možemo se osvjedočiti u knjizi Igora Zidića, koji Juneka postavlja u kontrapunkt između impresionizma i i nadrealizma, da je to gotovo jedini hrvatski slikar koji u nas nema nikakvog uzora niti se može na nešto u našoj tradiciji osloniti. Točno je to Zidićevo zapažanje. Naravno, razlog je jednostavan. Junek, naime, odlaskom na stipendiju u Pariz 1924. godine definitivno postaje opčinjen francuskim slikarstvom osobito Cézannea i svi njegovi motivi sveze grada i prirodnoga krajolika u pejsažima nose taj poetski elementarni odnos spram biti umjetničkoga stvaranja kao nanosa mrlje u prostor slikanja što stvara disonantnu notu ekspresije kao impresije same slike. Faktički, odlaskom s Kaptolske kolodvorske postaje iz Agrama u Pariz, nikad više neće imati gotovo nikakve veze s ovim ovdje i sada, s ovom prokletom morbidnom arkadijom koja sve veliko i blistavo teži ukaljati svođenjem na mediokritetstvo i gušenjem svake neukrotive pobune mudrosti, da se poslužim jednim Cioranovim iskazom. Zašto danas uopće spominjem Juneka kao paradigmatski slučaj negatorske i morbidno-provincijalne hrvatske kulture koja sustavno ne podnosi iznimke koji stvaraju nova pravila, već nastoji iznimke svrstati u tzv. pravilnost reda? Imamo u tim leksikonima i natuknicama o slikaru i uvijek one iste zapise koji se ponavljaju u svim tekstovima kako je njegovo podrijetlo mutno i nejasno, jer je taj dječak rođen 25. rujna 1899. kao Leopold Junek, sin Marije i Teodora Juneka, zapravo ‘bastard’ jer je najvjerojatnije bio izvanbračno dijete svećenika Huga Mihailovića, iz bogate veleposjedničke obitelji. Koliko god ta sumnjiva imaginarna faktografija bila na razini malograđanskoga trača, ona je fascinantan dokaz upravo onog što je za Juneka kao nesvodivu iznimku u hrvatskoj kulturi ključ njegove životno-egzistencijalne sudbine. Što? To da je mladi slikar kao buntovnik i poetsko-metafizička duša nužno bastardno vezan uz užas Kaptola i uzvišenost transgresije slikarstva grada kao iluzije i utopije koja s Parizom poprima dimenzije svetoga bijega slobode u vlastitu neukorijenjenost i tjeskobu fluidnoga identiteta. Naime, 1951. godine Junek kao Lorris Junec, novi čovjek bez odnosa spram ‘primordijalnosti zakona utrobe’, odlazi u Orsay, u provinciju i tamo nedaleko Pariza u tišini i duhovnome spokojstvu slika svoje pejsaže. E, sada slijedi ono najčudovišnije u tom ‘svetome bijegu’ od traume djetinjstva, od Kaptola i provincijalne zemlje Hrvatske, koja zapravo postoji kao impresionistička iluzija ne u dosadi avangardne i postavangardne umjetnosti svih profila s ovih prostora u svjetskim muzejima. Ona postoji kao sedmi pečat obmane i tlapnje s Junekovih slika krajolika. Moja je luda postavka da on ne slika Pariz i Orsay, već onaj užasom zaostalosti natopljen krajolik zagorskih magli i svitanja mitskoga sela Kostanjevec iz Krležina romana Povratak Filipa Latinovicza. Stvarni slikar Leo Junek postaje taj imaginarni lik iz prustovsko-ekspresionistički intonirana književnog remek-djela bez kojeg uvid u smisao nužnosti povratka i odlaska, onog što Deleuze naziva linijom bijega, suvremenog intelektualca nije moguć. Krleža je Juneka uzvisio i uzdigao do Ideje i dao mu još to Unheimlich ime i prezime Filip Latinovicz kao stigmu i ures sjaja i prokletstva. Znam koliki je bijes bio Radovana Ivšića na Krležu u svim aspektima i koliko je gorljivo čak i preda mnom u Zagrebu nakon promocije jedne knjige Annie le Brun u Matici hrvatskoj na kojoj sam govorio, u salvama ‘špotancije’ udarao po piscu koji je njegova prijatelja Lorrisa Juneca, francuskoga slikara iz Orsaya, zauvijek ‘literarizirao’ kao svojevrsnog metafizičkoga ‘luzera’. Uzalud sva moja moć posredovanja između zagovora onog što u Krleže vidim i danas kao najsublimnije uopće s onim što je Ivšić u svojem beskompromisnome nadrealizmu doveo do vrhunca. Spominjem to stoga što je između dva misaono-književna svijeta, ne tek tzv. našeg i tzv. francuskoga, nemoguće uspostaviti most povjerenja bez nekih nužnih izvanliterarnih redukcija, nego stoga što je moć romana Povratak Filipa Latinovicza bila i ostala tolika da mi ni danas ne možemo govoriti o slikaru Leu Juneku bez ove fatalne strategije sinestetskih korelacija između stvarnosti i iluzije. Problem je ipak samo u ovome. Slučaj Junek nije iznevjeren romanom u kojem svi znaju da je riječ o Filipu Latinoviczu, već je sublimiran i kao umjetnik i kao melankolični intelektualac koji mora konačno zauvijek napustiti kaptolski kolodvor da bi dosegao moć vlastite slobode i egzistencijalnu otvorenost svijeta. Ali, bijeg je uzaludan zato što je slikar Leo-Lorris-Filip uvijek vječiti stranac, otuđen i od samoga sebe i od svijeta, i zato mu je Orsay samo drugi Kostanjevec. Budimo izričiti. Slike Juneka su sezanovsko poniranje u egzistencijalnu mrlju ovog ispraznoga svijeta u kojem od svega jedino posljednji smisao pripada toj čudovišnoj moći iluzije zvane umjetnost. Nitko to nije bolje opisao od onog cinika s Gvozda kojeg je Lorrisov prijatelj i pisac Kralja Gordogana tako silovito i kreativno mrzio. Nema više danas takvih sublimnih mrzitelja i više gotovo da nitko niti ne zna za slikara pariških veduta kojeg je podigla siromašna baka u svojem skromnome stanu u ulici Pod Zidom ispod zagrebačkoga Kaptola. Eto.

January 17, 2024
Paukovo ludilo

Paukovo ludilo

Deleuzeovo tumačenje Prousta u njegovoj knjizi Proust i znakovi osim što je, naravno, jedinstveno i filozofijski najsmjelije uopće, u ‘Zaključku’ je i krajnje ‘ludo’ izvedeno. Zar to ne svjedoče ove postavke? ʺLogos je velika Životinja čiji se dijelovi skupljaju u cjelinu i sjedinjuju u načelo ili ideju kao putokaz; ali patos je biljka sačinjena od pregradnih dijelova koji se odnose samo neizravno u jednom dijelu koje je ostavljeno po strani, u beskraju, tako da nikakva totalizacija, nikakva unifikacija, ne mogu sjediniti taj svijet čijim posljednjim dijelovima ne nedostaje ništa. To je shizoidni univerzum zatvorenih kutija, pregradnih dijelova, gdje je i sama dodirljivost neki razmak: svijet seksa.“ (Gilles Deleuze, Proust et le signes, PUF, Pariz, 1964. 2. izd. 1998., str. 210.) Ako netko misli da je time Proustovo Traganje za izgubljenim vremenom skrivena tajna nekog misterioznoga života u kojem ‘svijet seksa’ daje ključ za razumijevanje razloga zašto mirisi mogu pobuditi rijeku sjećanja u tekstu, grdno se vara. Deleuzeu je potreban čitav niz anti-konceptualnih iskaza, čistih negacija u sklopovima koji se povezuju poput blokova od šupljikave cigle da bi tzv. cjelina romana bila protumačena izvan tradicionalne metafizičke strukture kazivanja. Zato je ‘Zaključak’ Deleuzove knjige o semiotici Traganja čista misaona anarhoidnost bez premca u suvremenoj teoriji. Anti-logos zahtijeva mišljenje koje nužno bježi od bilo kakvog totaliziranja. Dijelovi teksta su autonomne ‘cjeline’ koje ne dobivaju svoju zakonomjernost izvan sebe, u nekoj mesijansko-eshatologijskoj svrhovitosti. No, ipak, zar je taj čudovišni i neobjašnjivi ‘svijet seksa’ uistinu predmet Proustove anti-kozmogonije moderne subjektivnosti? To je Deleuzeova knjiga koja je krajnje ‘sumnjiva’ po zaključcima, ali je bremenita pojmovljem koje je postalo ključno za njegovu ontologiju postajanja i mišljenje transverzalnosti koje više ništa dijalektički ne dokida-prevladava, već ostavlja u binarnoj logici djelovanja koja se perpetuira u svemu što postaje, a ne u svemu što jest. Zanimljivo je pritom da je Deleuze nakon što je već 1970ih objavio s Guattarijem Anti-Edipa i kasnije 1980ih Tisuću platoa dospio na drugu obalu u shvaćanju književnosti kao ‘kritike i klinike’. Naime, više ono francusko kao prustovsko nasljeđe pripovijedanja o unutarnjem iskustvu doživljenoga vremena nije bila nikakva alternativa moćnome Logosu povijesti i njegovih različitih verzija totaliteta od historijskoga do Bildungsromana. Umjesto toga, mogao je slobodno pronaći istinski ‘transcendentalni empirizam’ u anglosaksonskoj, dominantno američkoj književnosti. (v. Gilles Deleuze, Critique et clinique, Minuit, Pariz, 1993.) Iako je primarna stvar ovog ‘obrata’ u tome da se vidi kako se u jeziku očituje fenomen psihoze odnosno kako jezik suvremene književnosti sam postaje anti-logos i obuzima ono meta-jezično kao takvo, moja je postavka da je smjer interesa spram literature tzv. pragmatičkoga mišljenja ili slike-kao-akcije rezultat Deleuzeova razumijevanja filma kroz dva koncepta slike, pokreta i vremena. Zbog toga postaje bjelodano da moderna književnost nastala na nasljeđu prustovskoga modela jezika više ne može biti ‘suvremenom’. Taj platonizam čistih predmeta intuitivne svijesti o vremenu ostaje zatvoren u ‘paukovu ludilu’ i ne može više pružiti izglede dohvaćanja stvarnosti koja se kao ‘svijet seksa’ zbiva u sklopovima ubrzanja slike-pokreta i slike-vremena. Nije Deleuzeova ‘obuzetost’ anglosaksonskom, odnosno američkom književnošću ništa neobično, već posve uobičajeno i udomaćeno u horizontu onoga što određuje njegov krug interesa u suvremenoj umjetnosti. Francuski novi val u filmu je bio istodobno kritika holivudskoga komercijalizma i njegovo strastveno obožavanje. Filmovi Godarda i Truffaulta dovoljno o tome svjedoče, a naposljetku jasno je kako je Deleuze u svojem Filmu 1-2 doveo u svezu performativnost Tijela i konceptualnost Mozga polazeći ponajprije od iskustva filmskoga mišljenja Stanleya Kubricka. Knjiga Proust i znakovi bio je pokušaj da se s pomoću semiologije ili semiotike rastemelji transcendentalni horizont vladavine jezika kao Logosa. Umjesto intencionalne svijesti koja se u jeziku pojavljuje kao gramatički obrat mišljenja i u književnosti Prousta i Joycea poprima strukturu trajanja i implozije vremena, znakovi kao hijeroglifi nisu tajni kodovi misterija jezika, već ‘paukovo ludilo’, ono što ne stoji iza znaka, već je u njemu kao materijalizacija i imanencija samoga života. Zato je za čitanje Deleuzeove tzv. teorije književnosti ključan njegov pojam postajanja-životinjom, postajanja-strojem, jer čovjek je ionako bez biti i njegova je ‘istina’ u preobrazbama stanja koje se ontologijski određuje odnosom razlike i ponavljanja. Najbolja filozofijska knjiga o Kafki je, naravno, Deleuze i Guattarijeva studija iz jednostavnog razloga što je Deleuze Kafku u potpunosti kinematizirao i pokazao da je posrijedi književnost koja nije ni psihoanalitički ‘dolje’ u nesvjesnome, niti fenomenologijski ‘izvan’ u pojavnome svijetu predmetnosti, a ‘gore’ kao promašaj tzv. transcedentalne iluzije ionako je već prije njega vrlo precizno u svojem čitanju Kafke izveo Walter Benjamin. (v. o tome Žarko Paić, prir., Kafka danas – mistika Zakona i labirint slobode, Litteris, Zagreb, 2022.) Pogledajmo znakove i tragove na putu ovog puta postajanja-jezikom-kao-slikom. Proust-Joyce-Kafka-Amerika. Američka je književnost 20. stoljeća kao posljednji i nedovršeni Kafkin roman u znaku vrata koja se neprestano otvaraju i iza njih su uvijek druga vrata. Najznačajniji književnik koji je sinonim za razumijevanje pitanja o kaosu i entropiji u 21. stoljeću uistinu je Kafkin nesvodivi dvojnik. To je Thomas Pynchon, pisac V-a u kojem je ona briljantna rečenica o akceleraciji svijeta i života od parnoga stroja i lokomotive do laserskih gama-zraka i kompjutora. Književnost suvremenosti kao postajanje-gama zraka pretpostavlja rastjelovljenje jezika i paukovo ludilo, totalni projekt anti-Prousta, ali ne i anti-Joycea. Zašto? Zato što Joyce u imploziji vremena jezik dovodi do ludila koje više nema svoj izvanjski niti unutarnji korelat svijesti i postaje čisti autopoiesis, Finnegans Wake. Mi još uvijek nismo spremni prihvatiti postavku da je s Joyceom i njegovim eksperimentalnim svođenjem romana na epifanijsko iskustvo jezika u ideji završena povijest književnosti i da je sve nakon njega, delezovski kazano, klinika bez kritike, čista psihoza ‘svijeta seksa’ o kojoj pisati znači kretati se rubovima teksta i vjerovati da se time svijet spašava od vlastite praznine. Koje li divne iluzije!

January 16, 2024
O ljubavi u mračnim vremenima

O ljubavi u mračnim vremenima

Platonovi dijalozi uvijek imaju neki pripovjedni uvod, u kojem saznajemo o sudionicima razgovora sa Sokratom tko su i odakle su, a ponekad je teško odrediti kad se navodno stvarni susret filozofiranja dogodio, kao što je to i slučaj s vjerojatno najznačajnijim njegovim djelom u kojem se pripovijeda i raspravlja o ljubavi. Ime i pojam koji se povezuje uz to djelo do danas je ostalo sinonimom za filozofijske skupove, iako se sve češće svi takvi znanstveno-umjetnički razgovori i predavanja pojavljuju pod nazivom konferencije. Dakle, Platonov dijalog o ljubavi zove se Symposion, a doslovni je prijevod s grčkoga na hrvatski gozba. Smatra se da je ovo djelo napisano oko 384. godine p.n.e. No, osim znamenite Gozbe, o ljubavi se još raspravlja i u dijalozima Lysis i Fedar. Poznato je da je Platon lučio između dvije vrste ljubavi, one koja pripada požudi ili erosu, te onoj koju nazivamo prijateljstvom, philia. Čitava je povijest filozofije uistinu pokušaj da se ova dvojnost, metafizički toliko jasna i razgovijetna svim ljudima, očuva, da se razlika ne dokine. Svi koji teže ozbiljenju filozofije kao težnje za istinskom mudrošću (sophia) od Hegela, Marxa, Nietzschea, Heideggera i Sutlića, dobro znaju da je ono što čini bit metafizike kao razlike idejnoga i pojavnoga svijeta s onu stranu same metafizike, da je to njezina nužna uvjetovanost koja proizlazi iz bezdana ili neutemeljenosti bitka uopće. Eros je otuda dionizijski kaos i svekoliki užitak stvaranja i razaranja svijeta, dok je philia apolonski red i sklad u osmišljavanju svijeta kao toposa ljudske sudbine. Ljubav nužno proizlazi iz oba izvora i pravo govoreći tzv. platonska ljubav koja nadilazi iskustvo tjelesnosti u seksualnosti s Drugim, neovisno je li posrijedi heteroseksualni ili homoseksualni odnos, u bitnome je reducirana na čisto mišljenje ili eter bez svjetovnosti. Jedno se mora udvojiti i umnožiti inače ne bismo mogli govoriti o Jednome bez njegove singularizacije u Mnoštvu. Filozof nije asketski mistik ni svetac koji propovijeda blaženstvo duše nakon smrti tijela, iako je Sokrat u Platonovu Fedonu bit filozofije odredio kao melete thanatou, odnosno kao umijeće ili praksu umiranja. Zadaća je filozofa misaono razmatrati ono što punina bitka u sebi obuhvaća i otuda se njegova duhovna ekscentričnost ne pokazuje u rigidnome odricanju od suza i užitka erosa. Mišljenje je čovjeka otjelovljeno, a samo se kršćanski Bog utjelovljuje i njegova je ideja ljubavi posve drukčija od izvorne grčke. Krist nije filozof, iako će Kierkegaard u nastojanju dosezanja religiozne sfere egzistencijalnoga apsoluta i onu estetsku, dakle tjelesnu, i onu etičku, dakle duševnu, dovesti do paradoksa ljubavi uopće kao žrtvovanja za Božju ljubav i istinu. Zašto Krist nije filozof? Zato što zahtijeva vjeru u objavu Boga, a ne slobodu mišljenja i zato što njegova tjelesna patnja na križu nije bit filozofije, već religioznoga puta iskupljenja čovjeka od iskonskoga grijeha. Svako reduciranje filozofije na funkciju teologije nastaje iz apsolutiziranja metafizike kao mistike i misterija vjere u božansko podrijetlo svijeta. Ljubav se, dakle, nužno mora pojaviti u svoje dvije forme kontingencije i faktičnosti. Prva je povezana s užitkom u požudi za Drugim kao sjedinjenjem s Jednim, a druga s užitkom u dijalogu s Drugim koji je za Sokrata, kao i za Hannu Arendt smisao filozofije. Prijateljstvo kao philia pretpostavlja psyché koje potrebuje logos kao duhovni stimulans za življenje u zajednici, polis.Filozofija je odnos spram onog što je nužno razdvojeno od samoga iskona i težnja da se mišljenje stopi s bitkom. Otuda je Hegelova postavka kako je umno zbiljsko i obratno najbolji prikaz ne samo stanja stvari s modernošću i pojmom apsoluta. To je bit odnosa filozofije i svijeta u stanju misaonoga ozbiljenja njegova osmišljavanja odnosno sinteze prvoga uzroka i posljednje svrhe. Ljubav koja pokreće mišljenje koje nazivamo od Grka filozofijom jest ona koja nadilazi i eros i phililu, a u bitnome omogućuje oboje u razlici tijela i duše. Kakva je ta ‘filozofijska ljubav’ ako ne misaona tautologija kazivanja o razdoru i ponovnome skladu svijeta kojeg samo istinsko filozofiranje kao dijalog može uspostaviti u sintezi tijela, duše i duha, govoreći tradicionalnim metafizičkim pojmovljem. Filozofijski tekstovi o ljubavi u svoja dva načina pojavljivanja koji su se pojavili zadnjih godina osobito u suvremenoj francuskoj filozofiji u spisima Derride i Badioua imaju u svojim posljednjim nakanama nešto bitno reduktibilno. Što? Ništa drugo negoli pojam političkoga i svojevrsne nove, post-metafizičke politike koja više ne polazi od ideje dobra i pravednosti kao u Platona i Aristotela, već od nastojanja da se sama pravednost otjelotvoruje u događaju bezuvjetne ljubavi spram Drugoga kao stranca i tuđinca u nacijama-državama moderne suverenosti kao što je to slučaj u Europi ili u događaju stvaranja nove politike istine za koju je ljubav u sintezi erosa i philiae uvjet mogućnosti nadolazeće zajednice solidarnosti među ljudima. Filozofijsko shvaćanje ljubavi nikad ne može biti ‘aktivizam’ ili ‘metapolitika’, a isto tako i ‘mesijanstvo bez Mesije’. U suvremenoj filozofiji nisam stoga pronašao dostojan put promišljanja ljubavi, osim iznimke kao što je Hannah Arendt i njezina ordo amoris koji zaslužuje poseban simpozij. Razlog je u tome što je upravo politička teoretičarka par excellence svoju doktorsku disertaciju posvetila onome tko je ideju ljubavi mogao izvesti kao filozofijsko-teologijsko pitanje smisla življenja u zajednici tek iz navlastita iskustva proživljene mahnitosti požude i duhovnoga obrata. Naravno, riječ je o sv. Aureliju Augustinu. Hannah Arendt je u knjizi Ljubav i Sveti Augustin, spisu koji je tek objavljen 1996. godine na engleskome jeziku, a umrla je 1975. godine, iako je tekst disertacije na njemačkome bio raspoloživ iz 1929. godine, izvela navlastito shvaćanje i filozofije i ljubavi. Disertacija je napisana pod utjecajem Heideggera i Jaspersa, ali s neporecivo njezinim nesvodivim načinom mišljenja i kazivanja. I tako smo dobili ovaj povijesno-epohalni lῡk u promišljanju ideje ljubavi kao metafizičkoga problema koji možemo odrediti kao najvažnije pitanje ne samo prošlosti i sadašnjosti, već navlastito nadolazeće budućnosti. Platon je u Gozbi imao za poticaj dijaloga izreku hetere Diotime o tome kako je ljubav veliki demon, a Arendt je u svojoj knjizi ljubav smjestila u razlici koju je sv. Augustin izvodio kao caritas ili milosrđe i bezuvjetnu ljubav kao davanje Drugome i cupiditas kao tjelesnu požudu. (Hannah Arendt, Love and Saint Augustine, ur. Joanna Vecchiarelli Scott i Judith Chelius Stark, The University of Chicago Press, Chicago, 1996., str. 18-35.) Vidljivo je već da je poredak u znaku metafizičkoga obrata ranga pojmova. Za Grke je imanencija života čiste tjelesnosti ono što pokreće dijalog o ljubavi, dakle eros je ona demonska moć koja stoji i u misteriju ljubavi između prijatelja iako na posve drukčiji način i ima karakter slobodne odluke o izboru Drugoga prema istoznačnosti ‘metafizičkih interesa’. Za zapadnjačku metafiziku od kršćanstva do moderrnosti ljubav je uvjetovana duhovnim i duševnim značajkama bezuvjetnoga podarivanja Drugome kao svojem bližnjemu. Utoliko je sv. Augustin početak novoga povijesnoga odnosa s kojim se utemeljuje taj prekid s kontinuitetom povijesti, odnosno s njime nastaje mogućnost novoga započinjanja kao etičko-političkoga obrata smisla povijesti i s njime nastaje trenutak u kojem se ljubav uspostavlja u novoj zajednici za koju je moć spasonosnoga sadržana u ekstatičnoj ljubavi koja nadilazi kako kapitalističku racionalnost aktualnosti, tako i svaku buduću redukciju tijela-duše-duha na logiku koristi i interesa ravnodušnoga Sebstva. Ljubav nikad ne može biti svedena na logiku tržišne razmjene niti na političko djelovanje kao sredstvo bez svrhe, da uzmemo upravo ovu neobičnu Agambenovu definiciju kontingencije političkoga danas. Smisao je ljubavi u egzistencijalnome nabačaju slobode kao paradoksa svake bezuvjetnosti davanja sebe Drugome, jer erotska ljubav je bezuvjetno pravo sebstva na zadovoljenje ‘svojeg’ tjelesnoga interesa, a prijateljska je ljubav unatoč nemogućeg zahtjeva podarivanja sebe Drugome ponajprije ono što Aristotel u Nikomahovoj etici naziva sferom razbora i suosjećanja, onaj phronesis s kojim prijatelji nadilaze nesuglasja i nužnu dozu egoizma i taštine. Zato je Hannah Arendtjasno otvorila novi horizont filozofijskoga promišljanja ljubavi na Zapadu u trenutku dok se njezina moć ljudske strasti, povjerenja i mudrosti raspada u krhotine bez ikakve mogućnosti spajanja onog što je bilo nekoć sklopom posvemašnje trajnosti poput erosa i philiae u njihovu ne-represivnome dijalogu i postojanju na distanciji. Zbližavanje je najveća mogućnost istinske ljubavi kao duhovnoga okvira jedne kozmičko-metafizičke tajne koju svaki Zakon i Tradicija kao i svako mahnito destruiranje pretvara u tabu i kaznu. Ljubav je istinsko žrtvovanje ovog života ovdje i sada u svim mogućim pojavnim formama i istodobno najveća transgresija uopće moguća. Jer u doba koje, kako je to Arendt najavila u svojem djelu Vita activa, umjesto homo fabera uspostavlja homo laboransa, tehnoznanstvena konstrukcija umjetnoga života više ne treba čovjeka, a ni erotska ni prijateljska ljubav više nisu vezivno tkivo svijeta kao slučaja. Filozofija ne može spasiti svijet od ove rastuće tehnološke simulacije življenja i nadomjesnih strategija erotsko-prijateljskih konekcija bez tajne. Sve će se još više ubrzati i sve će ubrzo biti globalna distopija pseudo-života koji je utoliko dosadniji i neiventivniji ukoliko je reduciran na računanje, planiranje i konstrukciju. Ljubav koja ne može biti iluzija vječnosti kao i sloboda koja joj podaruje bestemeljnu kontingenciju postojanja u svakome trenutku kao i ovaj svijet u svojoj divnoj faktičnosti može propasti u bezdan. U svakome trenutku sve može nestati kao i sjećanje na ono što je bilo i dogodilo se iako nam se činilo da je to jednom i zauvijek. Ne zaboravimo nikad ove riječi Hanne Arendt iz njezina spisa Ljubav i Sveti Augustin. ʺTo je sjećanje a ne očekivanje (primjerice, očekivanje smrti kao u Heideggerovu pristupu), koje podaruje jedinstvo i cjelovitost ljudskoj egzistenciji.ʺ (str. 113 B: 033192) Sjećanje kao očekivanje da će ljubav ponovno i nenadano zasjati u trenutku koji nadilazi metafizički horizont vremena i ujedno ga čuva gotovo nedirnutim u ovo doba pomračenja svijeta i njegovih lažnih vrijednosti…

January 15, 2024
Kroz muholovke jezika

Kroz muholovke jezika

Tvrdi se da filozofi nisu ljudi sa životopisima. Ta se predrasuda još uvijek ustrajno dograđuje na sveučilišnim katedrama pod izlikom ozbiljnosti „uzvišenoga“ poziva kao što je poučavanje i obrazovanje neupućenih u misterij filozofijskoga mišljenja. Ako se iza jezika „čistoga mišljenja“ skriva život hedonista, razvratnika ili sveca u ljudskome liku, utoliko bolje za buduće hagiografe. Već je Diogen Laertije u svojoj anegdotalnoj (alternativnoj) kronici grčke mudrosti sačuvao zgode i nezgode filozofskih učitelja po kojima znamo za Sokratovu nevolju sa Ksantipom „oštrokonđom“, a bez čega ne bismo vjerojatno ništa znali o Diogenu kiniku iz bačve i kiničkoj školi u grčkoj filozofiji kojoj je Peter Sloterdijk svojom najboljom knjigom filozofijske esejistike, kultnom Kritikom ciničkoga uma, posvetio uistinu cijelu knjigu u svim njezinim povijesnim metamorfozama. Sigurno je da bez Diogena Laertija ne bismo znali za onu zgodu iz života Diogena kinika kad mu u pohode pred atensku skupštinu dolazi i sam Aleksandar Makedonski, tražeći savjet od mudraca. Umjesto obzirna savjeta državnik (diktator, tiranin ili despot, u ovom slučaju razlike nisu bitne) dobije „frišku figu“ – zapovijed da se makne s mjesta na kojem stoji, jer filozofu zaklanja Sunce dok se sunča gol i javno masturbira. Suvremeni hagiografi pamte Heideggerovu opasku o životopisu Aristotela, koja se odnosila i na samoga Heideggera: rodio se, radio i umro, bez obzira na smisao filozofije i filozofa prema Platonu iz dijaloga Fedon. Rüdiger Safranski je svojom briljantnom monografijom o Heideggeru naslovljenom Ein Meister aus Deutschland: Heidegger und seine Zeit(Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1996.) pokazao da je mislilac bitka i vremena u međuvremenu uz mišljenje ponešto i zbiljski ljubio u tzv. faktičnome životu i to ne samo „platonski“. Epizoda s Hannah Arendt nije, dakle, bila tek izmišljotina zlobnika i malograđanska podvala građanski urednom braku filozofu iz Todtnauberga. Svi, također, znaju za zagonetnu Wittgensteinovu navodnu izreku pred smrt: „Proživio sam čudesni život.“ I doista, ako je Kant cijeli život šetnjom u isti sat izluđivao mehaničke ure crkve u Königsbergu, ne maknuvši se iz pruske provincije do smrti, kazavši na postelji uz posljednju pomast ono još zagonetnije: „Es gut!“, za Ludwiga Wittgensteina, rođena 26. travnja 1889. godine u Beču, može se kazati da je bio idealno dijete 20. stoljeća što je već otišlo u zaborav sa svojom savršenom tehnikom, zrakoplovima, logičkom rešetkom smisla, arhitekturom čistih formi, ratovima i jezičnim igrama.O njegovu statusu filozofa jezika u 20. stoljeću dostatno govori povijest analitičke filozofije. Ona može „napredovati“ samo uz pretpostavku da je uvijek svjesna tko joj je uistinu omogućio „biti“. Ako je za povijest filozofije mjerodavni metafizički razgovor Platona i Aristotela kao metafora misaonog tijeka povijesti Zapada, onda je već postalo bjelodano da se u 20. stoljeću može govoriti o samo dva filozofa koja su odredila misaone temelje zapadnoga kruga kraja metafizike. To su Martin Heidegger i Ludwig Wittgenstein. Između njih nikad nije bilo ni najmanjeg doticaja. Dijalog je izostao. Pitanje jest bi li uopće bio moguć upravo zato što su im putevi mišljenja bili radikalno različiti i suprotstavljeni. O tome čak ni izvrsna knjiga njemačkoga filozofa mlađe generacije Thomasa Rentscha ne podastire dostatno utemeljenu vezu (Heidegger undWittgenstein: Existential – und Sprachanalysen zu den Grundlagen philosophischer Anthropologie, Klett-Cotta, Stuttgart, 1985.) Prijeporno je korištenje oba mislioca za konstrukciju neke „nove“ filozofijske antropologije nakon poduhvata Schelera, Gehlena i Plessnera. Mislilac bitka i vremena i mislilac jezične igre ostali su bezdanom odijeljeni. Pitanje jest ima li pokušaj susreta još uopće nekog smisla, kad je odavno hermeneutička filozofija i fenomenologija krenula svojim smjerom, jezičko-analitička filozofija svojim. Između povijesnosti i iskonskog razumijevanja vremena, s jedne, te interpretacije mogućnosti jezika u kontekstu svijeta kao slučaja, zjapi praznina. Osmo i najmlađe dijete bogatog industrijalca Karla Wittgensteina i Leopoldine rođene Kalmus pripada duhu bečkoga fin de siéclea svojom čudesnom, paradoksalnom „dušom“. Stoga nije začudno da se u knjizi Allana Janika i Stephena Toulmina, Wittgenstein’s Vienna životopisu filozofa logike posvećuje toliko pozornosti. S njegovim „slučajem“ završava se priča o duhu vremena zlatnoga Beča u kojem je usporedno bio moguć suživot kavalerije i Brocha, baronesa i Musila, opereta i Rotha, kavana i Krausovih Posljednjih dana čovječanstva. Univerzalnost i kozmopolitizam Wittgensteinova duha nije proizlazio samo otuda što je kao „katolički Židov“ upio svu otvorenost Beča spram svijeta. Mladi je Ludwig po svemu bio nekonvencionalni ljubitelj tehnike i arhitekture, pa je sklonost filozofiji naizgled bila u drugome planu. Studirao je na Visokoj tehničkoj školi u Berlinu. No, više se zanimao za aeronautiku i odlučio znanje usvršiti u Manchesteru. Kod Freggea je učio matematiku, a kod pacifista i moralista Bertranda Russella logiku na Cambridgeu. Sve do početka I. svjetskoga rata borio se kako pomiriti strast za zrakoplovstvom s logičkim filozofiranjem, što je u svojoj prokletoj ozbiljnosti svodilo život na igru matematičko-logičkih pravila. Zato je i mogao glasoviti ekonomist John Maynard Keynes u knjizi My Early Beliefsupozoriti na Wittgensteinovu ironiju kad je riječ o njegovim „učiteljima“ poput Ayera za kojeg je rekao: „Ayerov je problem u tome što je on uvijek pametan.“Bez životnoga iskustva Wittgensteinu je svaka filozofija bila besmislena, pa ma koliko se površnome motritelju lektira njegovih knjiga čini odveć dosadnom logičko-analitičkom uspavankom za uvijek budne doksografe. Početak I. svjetskoga rata dočekao je u odori k.u.k. mornarice kao dragovoljac na brodu Goplana na rijeci Visli kod Krakowa. Kraj apokaliptičnih godina ratnih uništenja zatekao ga je na talijanskome bojištu, gdje je zarobljen i tek u kolovozu 1919. pušten kući. Svoj prvi veliki filozofijski spis Tractatus logico-philosophicusobjavio je 1921. godine u časopisu Anali prirodne filozofije. Neshvaćeni genij ubrzo razočaran napušta filozofiju. Kao pučkoškolski nastavnik u Trattenbachu u Donjoj Austriji izaziva sablazan, skita se Hütteldorfom kao vrtlar u samostanu Milosrdne braće, a kao arhitekt zadivljuje geometrijskom jednostavnošću i funkcionalnim „očajem“ svoju sestru Margaret Stonborough izgradnjom njezine kuće u Beču u Kundmanngasse str. 19. Kad je 1929. godine definitivno napustio Austriju i otišao na Cambridge, gdje predaje logiku, matematiku i filozofiju jezika na Trinity Colledgeu, bilo je jasno da je epizoda s Ludwigom u oblacima završena. Filozof je konačno postao „javno dobro“ premda je dosljedno razvio teoriju o privatnome karakteru jezika i njegovoj uporabi u zajednici korisnika privatnih jezika.Filozofijska istraživanjaobjavljena su 1953. godine u Oxfordu usporedno na njemačkome i engleskome jeziku, dvije godine nakon smrti Wittgensteina. Hrvatski prijevod kapitalnoga Wittgensteinova djela (Filozofijska istraživanja, NZ Globus, Zagreb, 1998. prijevod Igor Mikecin) bila je konačno prigoda da se recepcija filozofa jezičnih igara dovede do „normalizacije“. Tako se iznimnost njegova mišljenja vratila tamo gdje i pripada, a ne zauvijek nastanjivala područje mistike koja više stvara poteškoće negoli što pridonosi raspravi o bitnim pitanjima filozofije. Zadaća je filozofije, kako misli Wittgenstein, objasniti bit iskaza. Preciznije, zadaća je filozofije objasniti bit svih činjenica čija je slika sud. „Bit je izgovorena u gramatici.“ (FI, 371.) Bit bitka, svijeta, života i jezika stoji, dakle, u pitanju i odgovori se čine smislenim samo ako se stave u kontekst svijeta, života i jezika. W. Stegmüller je pokazao da je Wittgenstein transformirao Kantov transcendentalni idealizam s područja uma na područje jezika. Budući da jezik i svijet nisu izolirana područja, riječ je o izvornim činjenicama koje su posredovane formom ljudskog jezičnoga djelovanja. Ta se formula iz Tractatusau Filozofijskim istraživanjimajoš preciznije artikulira. Svrha je filozofije otuda logično razjašnjenje misli. Zato filozofija ne može biti nikakva znanost, nego djelatnost koja se bavi istinom jezičnih igara. Taj pojam koji je Wittgenstein skovao da bi pokazao bit jezika, a kojim se u postmoderni mnogo služio Jean-Francois Lyotard, upućuje na značenje „gramatike“, „pravila“ ili „računa“ za istinu iskaza. Za razliku od Heideggera koji je u običnome, prirodnom jeziku vidio posvemašnje trunje metafizike, tragajući za jezikom koji će etimologijski nadići okvire metafizike, Ludwig Wittgenstein zadivljuje uljeze u filozofiji jednostavnošću primjera i prikaza situacija u kojima se oprisutnjuje njegova temeljna postavka iz Tractatusa kako je svijet slučaj u kojem su granice „mojeg“ jezika granice „mojega“ svijeta. Jezične igre mogu se naučiti kao što dijete uči šah ili algebru. No, one su uvijek kao gramatika „bitka“ vezane uz oblik života kao cjelokupna djelatnost neke jezične zajednice. Nema jezičnih igara u zrakopraznome prostoru. Jezik je uvijek transcendentalno obzorje svijeta kao ljudske zajednice. Ako se Wittgensteinova zadaća filozofije razumije u njezinoj reduktivnoj teorijskoj strategiji osvještavanja jezika u situacijama oblika života, bit će bjelodano da se u njemu, kao ni velikim metafizičarima novovjekovlja, primjerice Leibnizu, zagonetka i mistika svijeta ne nahodi iz pitanja kako svijet uopće jest, nego iz fakticiteta da on uopće jest. To je ono Leibnizovo temeljno metafizičko pitanje na koje upozorava Heidegger u raspravi Was ist Metaphysik? – zašto uopće jest nešto nego radije ništa? Dok se, međutim, Heidegger iz gramatičkoga oblika glagola biti navraća na ontologijsko-temporalno ustrojstvo bitka, Wittgenstein ono „jest“ izvodi iz nužde jezika u tvorbi stavova. No, neiskaziva forma svih činjenica, bit svijeta, ono faktičko da svijet uopće jest, što podastire pitanje o smislu života i svijeta ipak se Wittgensteinu ukazuje kao problem koji pripada nekovrsnoj „teologijskoj diferenciji“ Boga i svijeta. Na tom se temelju njegov odnos spram zadaće filozofije nalazi uistinu na rubu. Ako je „filozofija borba sredstvima našeg jezika protiv začaranosti našeg razuma“ (FI, 109), ili, pak, ironijski iskazano, u analogiji s izumom drugog glasovitog bečkoga mislioca 20. stoljeća – Sigmunda Freuda i njegove psihoanalize – kao terapija za određenu vrstu bolesti, onda je bilo jasno da je pozitivizam Wittgensteinova mišljenja kao bit logičkoga pozitivizma bečkoga kruga samo drugo ime za pokušaj dokidanja metafizike drugim sredstvima. Svi kritički i polemički odgovori Wittgensteinu pogađaju zapravo njegovo pozitivističko „ozbiljenje“ filozofije u jezičnim igrama određene zajednice. Nastojeći izgraditi okvir za pravilnu uporabu jezika u istraživanju biti svijeta, života i jezika samog filozof vedrine i mistike bez Boga dospio je do gramatičke uporabe filozofije koja ima pripomoći ljudima „oslobađanju muhe iz muholovke.“(FI, 309). To je situacija kad se jezik u metafizičkome smislu podvrgava buncanju i snoviđenjima izvan svakog logičkoga pravila. Tako se Ludwig iz oblaka spustio na zemlju jezičko-analitičke filozofije. Za Britance i Amerikance njegov je filozofijski čin neupitna dogma mišljenja 20. stoljeća. Logički pozitivizam filozofiji je možda doista vratio običnost i samorazumljivost. No, zar je Platonov ili Aristotelov jezik „obični“ govor? Zar se transcendentalno obzorje svijeta i života svode na jezične igre? Nema smisla izvlačiti kritiku Wittgensteina iz Heideggerove kritike metafizike jezika. Budući da je dijalog izostao, bolje je promišljati probleme koje Wittgenstein razmatra kao probleme oblika života i jezika u svijetu začaranom mistikom tehnički proračunljive zbilje. Više od svega što je iz goleme ostavštine paradoksalnoga filozofa jezika ostalo suvremenim baštinicima, privlači Wittgensteinov stil pisanja i njegova arhitektonska opsesija svojevrsnim geometrijski čistim prostorom duše bez ornamenta metafizike, bez sjećanja na dubinu i tajnu, baš poput programa arhitekture i umjetnosti bečkoga pristupa umjetnosti u djelu Adolfa Loosa: „Ornament je zločin.“ Možda sve to nije imao na umu austrijski književnik-mizantrop po savjesti Thomas Bernhard kad je u romanu Wittgensteinov dvoracportretirao svojeg sugrađanina kao genija logike i iskustva života. No, nenadmašni cinik ionako je sve filozofe, pa čak i Nietzschea, volio začarati mahnitošću austrijske provincije, gdje nitko nije normalan dok mu se to ne dokaže na sudu (zdravoga razuma?). Čitajući Filozofijska istraživanjai Tractatusu novom kontekstu nakon smrti postmoderne može se osjetiti potreba za terapijom u kojoj pacijent dopušta psihoanalitičaru da ga vodi kroz vlastite snove. A u nesvodivome svijetu i mistici snova vlada neprijeporno temeljni Wittgensteinov „zakon“: o čemu se ne može ništa reći, bolje je šutjeti.

January 14, 2024
O automatizmu beskraja i mehanici snova

O automatizmu beskraja i mehanici snova

U minimalističko-fragmentarnoj knjizi zapisa znamenitog francuskoga filmskog redatelja Roberta Bressona, Zapisi o kinematografu, Bijeli val, Zagreb, 2022., s francuskoga preveo Marko Gregorić, nailazimo na uistinu iznimno važne misli ne samo o filmu i umjetnosti, religiji i odnosu spram božanskoga u njegovim filmovima poput Anđela grijeha iz 1943. godine ili, pak, Osuđenik na smrt je pobjegao iz 1956. godine, već i o bitnim pitanjima ljudske egzistencije koju gotovo u kršćanskome obratu na tragu filozofa neotomista Gabriela Marcela shvaća kao put iz zatočeništva u slobodu. Ako su za njega ljudi obilježeni činom rođenja kao iskonskoga grijeha, ako im je život dolina suza, onda je sloboda koja im je dana od Boga najviši dar uopće za moć iskupljenja. No, znamo da su njegovi filmovi sve drugo a ne puka apologija smjernoga kršćanstva u profanome svijetu različitih kušnji modernog života. Tekstove za scenarije filmova pisao je često s Jeanom Cockteauom, a nadahnjivao se personalističkim egzistencijalizmom Bernanosa. Ova linija kršćanskoga egzistencijalizma, formalno „desna“, ako su Sartre, te Camus i Merleau-Ponty ʺhumanistička ljevicaʺ, imala je znatnog utjecaja u pokušaju da se odupre višijevskim kolaboracionističkim metodama progona Židova u doba nacističke okupacije Francuske za 2. svjetskog rata. U ovoj knjizi, dakle, ključna je misao Bressona o biti slike koja ima veću moć od jezika u pokušaju dopiranja do dubina ljudske duše. Stoga je religioznost nešto intimno i ujedno otvoreno kao način pristupa tajni ljudskoga iskupljenja kroz patnju i nužnost samožrtvovanja. Slike su za razliku od jezika alegorijsko putovanje duše od njezina rođenja do besmrtnosti koja podaruje smisao životu uopće. Evo, kako to Bresson iskazuje. ʺIstina kinematografa ne može biti istina teatra, ni istina romana, ni istina slikarstva. (…) Kinematografski film u kojem slike, kao riječi u rječniku, imaju moć i vrijednost samo zahvaljujući svojoj poziciji i relaciji. (…) Kinematograf, nov način pisanja, dakle osjećanja. (…) Montaža. Prijelaz s mrtvih slika na žive slike. Sve ponovno procvjetava. (…) Jedna ista tema mijenja se ovisno o slikama i zvukovima. Religiozne teme dobivaju svoje dostojanstvo i uzvišenost od slika i zvukova. Ne (kao što se misli) obrnuto: slike i zvukovi dobivaju od religioznih tema… (str. 20, 34, 72, 78) Pogledajmo nešto neuobičajeno. Naime, Bresson razlikuje između kinematografskoga stvaratelja i filmskog redatelja. Prvi je čovjek kao stvaratelj novoga djela, a drugi kao izvoditelj ideje. Nije slučajno da pisac Le Clésio opravdano tvrdi kako je Bresson kao redatelj svojih filmova bio blizak slikarskoj školi impresionista. Slika koju film vizualizira nije prijenos pukoga života u smislu njegove tzv. zbilje, već puštanje slici da se stopi s dušom krajolika, gotovo nalik zen-budističkome nauku. No, ono što je ovdje osobito važno za razumijevanje filma jest jasno isticanje njegove autonomije. Film nije kazalište drugim sredstvima, ni književnost, a niti slikarstvo. Film je sinestezija slika i zvukova. Kad Bresson u svojoj religiozno promišljenoj metafizici ljudske egzistencije tvrdi da iz sklopa slika i zvukova ovisi doživljaj onog svetoga ili religioznog u filmu, onda je ovaj singularni partikularizam impresije uvjet mogućnosti svakog daljnjeg razgovora o filmu ideja. Doista, ako kinematograf pretpostavlja taj nov način pisanja, onda je to pisanje duhovni automatizam svjetla u mraku. Glumci ne glume u njegovim filmovima. Oni igraju vlastitu duhovnu izvedbu tako što proživljavaju ovaj egzistencijalni maniheizam, ovu životnu dramu uspona iz kala grijeha do zvijezda iskupljenja. U Deleuzeovoj analizi tzv. alternative „direktnome filmu“, Bresson ima jasno mjesto onog tko je uveo u filmski diskurs pojam automata nakon Artauda i neprestano ga obogaćivao slikama i zvukovima koji nadilaze granice glume. (Gilles Deleuze, Film 2, Bijeli val, Zagreb, 2012., str. 243. S francuskoga prevele Mirna Šimat i Maja Ručević) Automatizam je ujedno pronađena riječ za bit filma jer je posrijedi logika tehničke konstruirane slike, a isto tako i logika emocionalnoga šoka gledatelja koji nastaje u trenutku stapanja slike i zvuka u inscenaciji događaja. Život filma nije filmski život, već ono što se kreće od izvorne traume do traga iskupljenja. Problem je, dakle, u tome što nas Bresson suočava s pitanjem o ne-mogućnosti umjetnosti kao artificijelnosti. Ono što je artificijelno jest ono neljudsko, ono tehničko kao takvo. Ono što je, pak, živo i ljudsko jest automatizam emocija koje kinematograf ne snima, već utiskuje u misao i tijelo gledatelja. Uvijek je Troje: kinematograf, redatelj i glumci zajedno s gledateljima, u zajednici proživljavanja egzistencijalne drame. No, koliko se god Bresson trsio da u toj alternativi prethodnoj paradigmi filma pronađe novo uporište, ipak je ono u svojoj autonomnosti heteronomno. Njegovi su filmovi životno-egzistencijalne drame iskupljenja i stoga su stapanja singularnoga i univerzalnog. Čak ni zločinci u etičkome smislu imaju pravo na svoj vlastiti udio u općoj drami ove filmske teodiceje koja slikovno-zvukovno prolazi kroz treptaj oka, šum vjetra izvan zidina, kroz noć stvaranja u kojem čovjek mora donijeti odluku i izbaviti se od samoga sebe i svojih etičkih kaljuža. Tijelo u tom „atonalnome“ događaju sinteze življenja i trpljenja postaje moćna slika koja ne zavodi niti opčinjava. To je slika kinematografskoga pisanja impresija s kojima sloboda stvaranja zvuči poput Debussyjeve Rêverie u F-duru. Drugo nam više i ne treba. Samo tišina, bjelina i utonuće u beskraj.

January 13, 2024
Gustav Mahler i metafizika glazbe

Gustav Mahler i metafizika glazbe

1. Na početku 1888. godine Friedrich Nietzsche piše kako je život bez glazbe besmislen. Kao i Gustav Mahler, razvio je ljubav spram prirode, koja je zrcalo ljudske duše. Znamo da je skladao klavirske kompozicije. No, isto tako poznato je što je Mahler mislio o njima – da su čisti diletantizam. Pa, ipak to ga nije omelo da Nietzschea nakon Schopenhauera smatra najznačajnijim misliocem koji je uopće pisao o glazbi. U monografiji o Mahleru, nailazimo kod Adorna na često omalovažavajuće prosudbe o njihovu odnosu spram biti glazbe. Za razliku od Schopenhauerova pesimizma kojeg vidi u tragičnoj umjetnosti, Nietzsche je zagovornik samopotvrđivanja života, jer za njega tragedije ne podučavaju čovjeka očaju i tuzi. To, pak, ne znači da je bio na strani nekog prosvjetiteljskoga optimizma. Zanimljivo je da se u literaturi o odnosu Schopenhauera i Nietzschea spram Mahlera upućuje na to da je još kao mladi dirigent ali i kao skladatelj preuzeo od Wagnera i Nietzschea koncept Gesamkunstwerka. U njegovu shvaćanju glazbe to je značilo sjedinjenje plesa, muzike, pjevanja, igre, arhitekture pozornice i likovnih umjetnosti. U jednom razgovoru iz 1906. godine Mahler je izrekao i stav da je Nietzscheov Zaratustra rođen iz duha glazbe, točnije da je rođen simfonijski. Neki će tumači upozoravati da se u Mahlerovoj III. Simfoniji može nazrijeti ideja vječnoga vraćanja jednakog, jer je skladatelj post-romantike nastojao sjediniti ono što je mladi Nietzsche još u Rođenju tragedije iz duha glazbe ostavio kao testament njegove ‘umjetničke religije’ (Kunstreligion), a to je sinteza onog apolinijskoga i dionizijskoga. Nema nikakve dvojbe da se s njegovom glazbom najistančanije uopće moguće realizira ono nemoguće ‒ metafizička glazba ideja. Mogli bismo tako nizati još podosta primjera da posvjedočimo kako je Mahler ničeanski ‘mislio’, kao u Liedes von der Erde. Pritom je neporecivi dokaz posljednja četiri stiha u kojima se pojavljuje kružno gibanje prirode u vječnosti. Die liebe Erde allüberall Blüht auf im Lanz und grünt aufs neu! Allüberall und ewig blauen licht die Fernen! Ewig…Ewig… Ewig…Ewig… Zapitajmo se ipak samo ovo. Kako je moguće da mišljenje bivanja u kojem Nietzsche uvodi najtežu misao vječnoga vraćanja, koja je bit metafizike i ujedno mogućnost njezina prevladavanja, uopće glazbeno ‘progovori’ ako je bit glazbe u onome što je neiskazivo i nepojmovno i stoga s onu stranu svake razlike apolinijskoga i dionizijskoga? Možda nećemo puno razotkriti ako kažemo da je glazba Mahlera ona koja jedina posjeduje ono tragično u svojim posljednjim nakanama, a njezin mesijanski zov pomirbe prirode i ljudske duše predstavlja topologiju ove čežnje za vječnim cvatom zemlje. Možda nećemo ni daleko dospjeti u promišljanju Mahlerove ‘umjetničke religije’ ako ustvrdimo da je njezin učinak daleko veći od onog tko je taj koncept preuzeo od Hegela, Schellinga i Hölderlina, a posrijedi je, dakako, Richard Wagner. Mahler je, uostalom, kako smo već rekli Zaratustru mogao zamisliti jedino rođenog iz duha simfonije, a ne mitološki konstruirane opere, koja mu nije mogla pružiti ništa osim uzaludnosti oživljavanja onog što je nestalo s duhom romantike. Mahler je otvorio prostor-vrijeme kaosa, kontingencije i emergencije u suvremenosti zato što je u svojem metafizičkome patosu pohvale zemlje napustio krv i tlo Heimata. Nikad nismo mogli čuti da njegove simfonije služe kao dekor bilo kakve totalitarne fašističke lakrdije ili bilo kakve pseudo-kozmopolitske utopije europejstva. Ljepota onog što je rođeno u boli i patnji i završava s tragičnom sintezom prirode i ljudskoga onkraj svih granica naše ništavnosti nije podobna za inscenaciju nacije-države i njoj pripadnog okorjeloga kiča. Ewig…Ewig… 2. U pismu Anni von Mildenburg vjerojatno 18. lipnja 1896. godine, čitamo kako Gustav Mahler kaže da je ʺčovjek, takoreći, sam instrument na kojem svira svemirʺ. Taj iskaz Georg Mohr u tekstu ‘Schopenhauer i Mahler’, tumači na taj način što ustvrđuje kako je skladatelj zapravo instrument kroz koji glazba ulazi u svijet, a sam je svijet izjednačen sa svijetom glazbe. Jasno je da Mahler unatoč svojem stavu o prirodi iz koje svi zvukovi dopiru i postaju tonovima u glazbi ipak ne pada u kušnju da panteizira glazbenu umjetnost do stupnja neke mimetičke teorije koja bi dovela do sentimentalizma i kiča. Na tragu Schopenhauerove estetike glazbe koja iz pra-prirode uzima pra-ritmove, Mahler je skladatelj produhovljenja prirode, ali ne u hegelovskome smislu. Zašto je ovo iznimno važno za razumijevanje njegove V. simfonije s kojom će doseći posvemašnje jedinstvo prirode i duha u uzvišenosti koja nadilazi oboje, i prirodu i duh, te u Adagiettu ostavlja iza sebe svekoliko umijeće skladanja svih prethodnih epoha i stilova? Zbog toga što je u razlici spram Wagnera potražio u Schopenhaueru onu filozofiju koja kroz metafiziku volje i etiku sućuti spaja subjektivnost autorstva i božanski trag iskupljenja. Mnogo je dokaza kako je Schopenhauer za njega već od mladosti prekretan mislilac, a za tzv. filozofirajućega glazbenika, kako Mohr lijepim izrazom određuje bit Mahleove fascinacije s filozofijom i uzvratno moje fascinacije s Mahlerom još u ranoj mladosti, ništa nije u glazbi samo čin kontingencije umijeća skladanja i izvedbe u tehničkome smislu. Sve je u metafizičkome podudaranju osjetilnoga i nadosjetilnoga, zvuka i vibracije svemira, čak i kad se vrlo teško mogu pokazati izravni ili neizravni filozofijski utjecaji na, primjerice, njegove skladbe kao što su Dječakov čarobni rog ili, pak, Pjesma o Zemlji i VIII. Simfonija. Kad slušamo, dakle, Mahlerovu glazbu onda nas ne prolaze trnci zbog filozofirajuće kompozicije u kojoj bismo valjda trebali vidjeti i samog pesimistički natmurenoga genija s velikim kovrčavim ‘bafama’ kao što je to bio pisac Svijeta kao volje i predstave. Ono što nas fascinira u doživljaju ove glazbe jest neponovljivi događaj stapanja uzvišenosti i neiskazivosti ljepote koja u tragičnome ozračju njegovih simfonija prožima sinestetičku tjelesnost čovjeka do krajnjih granica mogućnosti umjetnosti. Iako je sam Schopenhauer išao tako daleko da je nastojao glazbi dati ontologijsko značenje osmišljavanja svijeta polazeći od odnosa između visine tonova kao i glasova, u ovom zapisu to ćemo preskočiti i samo reći ono što kaže i Alma Mahler u jednoj bilješci. Naime, ona kaže da je Mahler ʺčešće govorio da o biti glazbe osim Wagnera u ‘Beethovenu’ jedino Schopenhauer u Svijetu kao volji i predstavi ima nešto vrijedno reći. To mjesto u Svijetu kao volji i predstavi jednom je, kako svjedoči (Arnold Berliner) nazvao najdubljim što je prema njegovim saznanjima ikad napisano na tu temu.ʺ (Georg Mohr, isto, str. 177.) Glazba proizlazi iz volje skladatelja, koji je prema Schopenhaueru, onaj subjekt spoznaje a koji, kako kaže Mohr, ‘intuitivno stvara glazbu’. Zanimljiivo je nadalje da na tom tragu Schopenhauera sam Mahler u jednom pismu Arturu Seidlu 17, veljače 1897. godine uzima sliku mjesečara. Ova je metafora naprosto briljantna i to zbog toga što mjesečari lutaju svijetom zaobilazeći vrtoglave bezdane. Kamo idu drugdje negoli tamo gdje se nitko ne usuđuje. Hodajući po krovovima bliski su nebu i zvijezdama, ali istodobno toliko u opasnosti da im je život neprestano izložen riziku iznenadne smrti ili neke tragične bolesti. Uostalom, Beethoven je oglušio, a Nietzsche, koji je usto što je bio filozof i pjesnik skladao niz kompozicija za glasovir, završio je s torinskim ushićenjem, odnosno ludilom. Ako s glazbom odjekuje svemir ili kako to kaže Jorge Luis Borges da je glazba savršena simetrija svemira, onda je posve shvatljivo zašto je Mahler u Schopenhaueru vidio svojeg misaonoga zaštitnika i nadahnjujućeg tumača estetike genija. Ostavimo ovdje problem koji je Mahler rješavao u izravnome otklonu od Schopenhauerovih ‘klasicističkih’ ideja često na rubu dogme. Naime, Mahler u svojoj glazbi ne prenosi metafizičke pretpostavke Schopenhauerove filozofije, već se slobodno prihvaća svojevrsnoga obrata naspram odnosa volje i predstave, što znači da mu taj izravni odnos subjektivnosti i izvedbe nije predmet njegova shvaćanja o biti glazbe. Slušamo li bilo koju skladbu iz Mahlerova opusa, bit će nam razvidno kako je posrijedi disonantnost između ideje i zbiljskoga načina kojim se glazba pojavljuje u svijetu. No, ova disonantnost ne ide u prilog teorije glazbe koju je u avangardnome ruhu osmislio Theodor W. Adorno, i sam autor provokativne monografije o Mahleru naslovljene Eine musikalische Physiognomik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1960. Što je, dakle, bit glazbe o kojoj Mahler na tragu Schopenhauera ne samo promišlja filozofirajući u pismima prijateljima, već i sklada prožet istodobno željom da uzvisi ono pra-prirodno i da dovede u sklad disonantne tonove svijeta koji tone u tehničku bezosobnost i sivilo ljudske egzistencije? Na to pitanje neka odgovor bude u mojem prvom dojmu, kojeg se još uvijek sjećam gotovo intenzivno, kad sam krajem 1986. godine dobio LP-ploču DECCA s Mahlerovom V. Simfonijom u cis-molu u izvedbi čikaškoga simfonijskoga orkestra pod ravnanjem maestra Georga Soltija. U toj znamenitoj V. Simfoniji, naime, nastaloj 1903. godine, Mahler uranja u mističnost, rezignaciju i čežnju za iskupljenjem. Sve što je utkano u ovu glazbu ima čitav veličajni doseg ugođajnosti koji doista podsjeća na one strahotne stranice iz njegovih Pjesama o mrtvoj djeci. Simfonija koja se sastoji od Žalobne koračnice, Stürmisch bewegt, Scherza, Adagietta i Rondo-finala na istinski način predstavlja bit glazbe uopće, a ne samo tog najvećeg simfoničara romantičnoga razdoblja, koji će biti zapamćen i kao prethodnik glazbenoga impresionizma. Poslije slušanja ove ploče ostao sam satima u stanju mjesečarenja i ugođaja uživanja u uzvišenosti onog što pripada poetskome doživljaju iščeznuća svijeta uopće. Ta mi je glazba postala više od duhovnoga poziva da je samo filozofijski moguće razumjeti ono što njezini tonovi iskazuju. Što? Iskustvo stapanja s prazninom i veličajnošću svemira kroz kojeg skladatelj orfejski doziva glasove iščezlih u vremenu i ideju iskupljenja dovodi do najviših vrhunaca bitka uopće. Iskupljenje nije religiozno-etički čin, već čin ove artističke metafizike koja ljepotom uspostavlja disonantni sklad između neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. Ništa se više u glazbi ne može reći, osim možda da čovjek nije instrument vječne harmonije svemira, već namjesnik njegova stvaranja i razaranja, njegov Scherzo i Adagietto, zauvijek… 3. Praizvedba Mahlerove III. Simfonije održana je 9. lipnja 1902. godine u Krefeldu, a dovršena je već 28. srpnja 1896. godine. Georg Mohr tvrdi da je ova simfonija djelo s izrazitim glazbeno-filozofijskim značenjem usmjerenim spram Prirode koja pjeva samu sebe. Nije nipošto iznenađujuće zašto je kompozitor i dirigent odlučio posvetiti ovo djelo baš svojevrsnoj umjetničkoj apologiji romantičnoga shvaćanja prirode koje je obilježilo nadasve duh njemačke romantike od Hölderlina i Novalisa do Schlegela i mladoga Nietzschea. U Prepisci i sjećanjima iz lipnja 1896. godine tako nailazimo na Mahlerov stav ʺkako jedva da se muzika može nazvati nečim drugim osim mističnim, čudesnim glasom prirode’, a u III. Simfoniji to osobito dolazi do izražaja kad se ‘svijet, priroda kao cjelina…otvara iz takoreći bezrazložne šutnje spram tonova i zvukova.ʺ Ove riječi podsjećaju na Hölderlinov izrijek o podrijetlu muzike u mitskome dobu Grka iz neizrecive šutnje. No, ova šutnja nije ništa ljudsko. Iz nje nastaju tonovi i zvukovi, a to znači da je pra-temelj svekolike glazbe u onome što nadilazi pojmove reda i kaosa. Mahlerovo shvaćanje prirode, međutim, kako to ispravno tumači Mohr, ne može se izjednačiti s proširenim stereotipima i klišejima o prirodi kao izvorištu organskoga i duhovnoga života. Štoviše, kako svjedoči sam Mahler u pismu Anni von Mildenburg 1. srpnja 1896. godine, prirodu valja uzvisiti do nečeg što se ne može svesti ni na što profano ljudsko-suviše-ljudsko, jer je njezina moć izvan panteističke očaranosti mitsko-mističnim bićima. Utoliko je po njegovu samorazumijevanju bit III. Simfonije u nečem posve drukčijem izvan romantike i romantizma. ‘Moja simfonija bit će nešto što svijet još nije čuo! Cijela priroda postaje pritom glas i priča tako duboko tajnovito što se možda zbiva u snovima!’ Svijet nije nikakav horizont pojavljivanja tonske glazbe koja već uvijek pretpostavlja ono što tehničko umijeće muziciranja proizvodi autonomno. Naprotiv, svijet je stapanje s prirodom kao carstvom zvukova. Glazba o kojoj Mahler naviješta svoje proročanske stavove nije mimetički sklop niti reprezentacija onog što pripisujemo prirodi kao oblikovateljici zvukovnoga odnosa između vibracija njezinih struna i ljudske osjetilnosti. Što Mahler uistinu hoće s ovom simfonijom jest izvedba ‘glazbenoga i simfonijskoga pjesništva’, kako to piše u pismu Anni von Mildenburg. Najizazovnije u njegovu samorazumijevanju odnosa prirode i glazbe postaje metafora zrcala. Jer tek se kroz istinsku glazbu i njezinu mistiku može priroda u svojoj vitalističko-stvaralačkoj ekstazi pojaviti kao umjetničko djelo, ne puka neizrecivost onoga što uobičajeno umjetnost prikazuje i predstavlja. Ipak, zrcalo nije ovdje metafora neke vulgarne teorije odraza. Svijet zvukova iz prirode zrcali se u čistoći simfonijske glazbe kao pjesništva. Jasno je, pak, da Mahler u pojmu pjesništva (Dichtung) ima u vidu ono pjesništvo koje otključava tajnu prirode i njezin metafizički rang. Da bi se shvatio sav filozofijsko-glazbeni patos III. Simfonije valja vidjeti da sam kompozitor luči između dviju spoznajno-teorijskih pristupa u razumijevanju svijeta. Prvi je naivno-realistički s pojmom oponašanja zvukova iz prirode i odraza njezinih vibracija u glazbi. Drugi je onaj koji na tragu Schopenhauera svijet shvaća kao čin stvaranja umjetničkoga djela kojim priroda poprima značenje uzvišene forme čiste duhovnosti. Otuda govor o ‘glazbenom i simfonijskome pjesništvu’ s kojim Mahler nastoji odrediti ono ‘novo’ što ‘svijet još nije čuo’. Zašto je baš ova simfonija postala paradigmatski primjer onog što spaja filozofiju Schopenhauera i Nietzschea s pjesništvom njemačke romantike i njezinim slavljenjem novog boga Pana? Postoji niz muzikologijskih objašnjenja tog susreta onog izvanglazbenoga u simfoniji koja izaziva toliko afektivno-refleksivnih odjeka. Pimjerice, polifonija i svjesno dekonstruiranje klasične glazbe s njezinim harmonijskim sklopom, potom svojevrsni dijalog s njegovim uzorima poput Bacha, Beethovena i Wagnera. No, glavna novost njegova kompozitorskoga postupka je naprosto nesvodivo bliska ideji autonomnosti moderne umjetnosti kao što je krajem 19. stoljeća bilo već uobičajeno s Mallarméom govoriti o pjesništvu za pjesnike. Dakle, Mahlerova je III. Simfonija realizirana muzika za glazbenike odnosno samosvrshovito djelo koje promišlja bit glazbe kao stvaranja ‘novoga svijeta’ iz duha glazbe, da to kažemo u Nietzscheovu stilu. Ako je muzika ozvučenje stapanja ‘prirodnoga glasa’ s onim tehnički instrumentalnim, onda je djelo tog stapanja umjetnička konstrukcija čiji smisao ne leži izvan muzike, nego u njoj samoj. Kad muzika kao uvjet mogućnosti postojanja glazbe, što je inverzija tradicionalno metafizičkoga odnosa biti i pojave, postane eksperiment koji prirodu uzdiže do duhovnoga svijeta čiste umjetnosti, onda smo uistinu dospjeli do najave onog što će sa Stravinskim i njegovim Posvećenjem proljeća doživjeti sintezu muzike i glazbe, duha i prirode. Kad se ova Mahlerova simfonija filozofijski svede na zajednički nazivnik, onda je možda moguće kazati da je njezina posljednja nakana srodna onome što u romantici E.T.A. Hoffmann označava metafizičkim pojmom neizrecivoga kao apsoluta koji nadilazi ‘izvanjski svijet osjetila’, a pritom misli na instrumentalnu muziku. I Novalis je bio istog stajališta. Utoliko je izraz Georga Mohra o ‘metafizici instrumentalne muzike’ pogođen stoga što se više ne radi o oponašanju i odrazu prirodnih zvukova, nego o pokušaju prekoračenja granica koje dijele prirodu i ljudski svijet. Mahler je nesumnjivo post-romantički umjetnik i dijeli mnoge postavke ne samo Hoffmanna, već i drugih prominentnih autora ovog kruga koji je blizak shvaćanju Schopenhauera. Zašto uopće priroda ima značenje onog neizrecivoga koji glazbi podaruje ‘stimulans za život’, ničeanski govoreći? Zato što je muzika kao izvorište glazbe ono što proizlazi iz siline i ljepote prirode kao moći u njezinoj nesvodivoj uzvišenosti. Kad priroda u svojoj čudovišnoj šutnji progovori kroz poetsku simfoniju kao što je ova treća Mahlerova, onda je posrijedi ono tajnovito i mistično što ‘priča’ govorom snova tako što se obraća samim glazbenicima kao mediju vlastite ne-iskazivosti. I tako smo 1896. godine dobili instrumentalno pjesništvo za glazbenike kao put spram čiste glazbe koja pjeva o prirodi kao onom što određuje granice duhovnoga svijeta. Ako je prije toga već stvoreno pjesništvo za pjesnike, a u španjolskome baroku je Velázquez stvorio sa slikom Las Meninas slikarstvo za slikare, što je drugo preostalo u 20. stoljeću negoli da Niels Bohr s kvantnom fizikom stvori fiziku za fizičare. Ako je priroda ono neizrecivo, onda je umjetnost glazbe nakon Mahlerove III. Simfonije otvoreni put spram autopoiesisa. Ni manje ni više, ali sve drugo bilo bi pad u bezdan mimesisa. Ewig…Ewig…

January 12, 2024
Sloboda, revolucija, apokalipsa

Sloboda, revolucija, apokalipsa

1. Život i djelo Jacob Taubes rođen je u Beču 23. veljače 1923. godine, a umro je 21. ožujka 1987. godine u Heidelbergu. Filozof i teolog, obrazovan za rabina bio je jedinstveni mislilac našeg vremena izvan uobičajenih okvira iako je pripadao akademskome okružju. No, subverzivno ga je preusmjeravao u prostor apsolutne slobode mišljenja i življenja. 1947. je u Zürichu doktorirao s djelom o zapadnoj eshatologiji. Predavao je na Jewish Theological Seminary u New Yorku, na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu te na sveučilištima Harvard, Princeton i Columbia. Veći dio svoje karijere, od 1966. godine, proveo je kao profesor na Slobodnom sveučilištu u Berlinu. Utjecao je na mnoge suvremene filozofe, posebno na Emmanuela Lévinasa, Giorgia Agambena i Petera Sloterdijka. Za života su mu objavljena djela: Abendlandische Eschatologie (1947.) i Ad Carl Schmitt (1987.), a posthumno Die politische Theologie des Paulus (1993.) i Vom Kult zur Kultur. Bausteine zu einer Kritik der historischen Vernunft (1996). Također, uredio je i tri sveska djela Religionstheorie und Politische Theologie (Der Furst dieser Welt. Carl Schmitt und die Folgen, 1983.; Gnosis und Politik, 1984.; Theokratie, 1987.) Zajedno s Jürgenom Habermasom i stručnjakom za Hegela, njemačkim filozofom Dieterom Heinrichom, Taubes je priređivao glasovitu biblioteku Theorie kod nakladnika Suhrkamp u Frankfurtu na Majni. 1979. godine pokrenuo je zajedno s filozofima Odom Marquardom i Wernerom Pannenbergom znanstveni projekt Politička teorija i hermeneutika u okviru koje će nastati tri zbornika posvećena teoriji religije i političkoj filozofiji, a to je sve bilo u znaku misaonoga utjecaja kontroverznog pravnika i politologa Carla Schmitta. Taubes ga je prvi put susreo 1978. godine, iako je bio neprestano u dijalogu s njegovim političkim mišljenjem još nakon kraja 2. svjetskoga rata. Njegov otac, rabin Zwi Taubes vodio je židovsku zajednicu tridesetak godina u Zürichu. 1965. godine preselio se u Izrael i 11. siječnja 1966. godine izvršio samoubojstvo u Jeruzalemu. Sam je Jacob Taubes patio od kliničke depresije. Razbolio se od raka sredinom 1980-ih godina i posljednjih godina života svoju briljantnu predavačku aktivnost, u sjeni skore smrti, sažeo je u nastojanju da iskaže jezgrovito temeljne misli o judaizmu, ehatologiji, gnozi i cionizmu. Mnogi suvremeni tumači njegova djela ukazivat će na to da mu je misao u cijelosti gotovo postmoderno fragmentarna, katkad anegdotalna, a stil na rubu između apodiktičke jednostavnosti izricanja postavki i ironične note koju je baštinio iz tradicije židovskih parabola i njemačke romantike. Fama kruži o njegovu burnome životu kao zavodnika žena, boema i sveučilišnog profesora osebujnoga stila govorenja za kojeg su mnogi smatrali da je izraz genija, jer je predavao bez bilježaka i pritom pokazivao nevjerojatnu moć erudicije iz svih područja filozofije, teologije, povijesti kulture i religije. Donosio je uvijek i prije svih radikalan stav o složenim temama iz područja politike i kulture. O tome svjedoče mnogi uvaženi intelektualci. Uostalom, na listi njegovih obožavatelja nalaze se veliki talmudist Saul Lieberman, književnica Susan Sontag, pravnik i politolog Carl Schmitt, studentski vođa nove ljevice te pobune 1968′ u Berlinu Rudi Dutschke, filozof poststrukturalizma Jacques Derrida. Za američkog neokonzervativnog publicista i teoretičara društva Irvinga Kristola upravo Taubes predstavlja istinskog karizmatskoga intelektualca kakvi se rijetko više pojavljuju u javnome životu. Između stvaralačke mahnitosti i samodestrukcije njegov život kao da je još jedan dokaz za to kako ono što prožima naraštaj post-Holokaust i post-apokalipse židovskih intelektualaca nije moguće svesti tek na pojedinačno iskustvo tragične melankolije i negativne eshatologije. Samoubojstvo oca te njegove prve žene Susan Taubes, koja je 1977. godine učinila isto nakon objavljivanja njezina provokativnog romana u kojemu je prikazivala život s Jacobom Taubesom, uzdiže sudbinu raskorijenjenosti i čežnje za novim-starim zavičajem na razinu kozmopolitske melankolije. Nije li uistinu misteriozno da je gotovo slična stvar bila i s pjesnikom Paulom Celanom, a još je više intrigantnije što su obojica, Celan i Taubes, bili u ljubavnoj vezi s velikom austrijskom pjesnikinjom Ingeborg Bachmann. Ostavimo čudovišne traume srca i uzvišene tajne tijela. Ono što je mnogo više intrigantnije od svega toga jest bljeskovita i izazovna misao jednog filozofa i teologa eshatologijsko-apokaliptičkoga usmjerenja. 2. Izvori zapadne eshatologije Misao Jacoba Taubesa ne može se jednoznačno smjestiti tek uz duhovno podrijetlo preispitivanja nasljeđa judaizma i kršćanstva u onome što je sam nazvao zapadnom eshatologijom. Njegova je intelektualna pozicija istodobno određena židovskim duhovnim nasljeđem u 20. stoljeću kao ishodištem ispreplitanja različitih kulturnih svjetova, od Njemačke, Amerike do Izraela. No, ono što osobito svjedoči o moći usvajanja njegovih ideja jest uistinu nešto paradoksalno i na rubu aporije. U 21. stoljeću njegova se djela zaslugom mislilaca poput Sloterdijka i Agambena iznova tumače i komentiraju, iako je za života objavio samo jednu knjigu, znamenitu doktorsku disertaciju koju je obranio 1947. godine na Sveučilištu u Zürichu. Tekst je doktorata objavljen u izdanju nakladnikaFrancke u Bernu pod naslovom Zapadna eshatologija (Abendländische Eschatologie). Mnogi pouzdani tumači ovog djela, ne samo filozofi i teolozi, već i povjesničari kulture i religija, smatraju kako je posrijedi jedna od najlucidnijih analiza biti onog što pripada ideji zapadne povijesti kao grčko-židovske eshatologije. U toj je knjizi istodobno povezan Talmud s Hegelovom spekulativnom dijalektikom povijesti, židovski, gnostički i kršćanski izvori s idejama europskoga prosvjetiteljstva. Sloboda i revolucija postaju razumljivim iz vremenske dimenzije budućnosti koja spaja mesijanstvo i apokalipsu. Ovaj začudni sinkretizam ideja uistinu je pretkazanje nadolazećega vremena koje se u suvremenosti odlikuje time što više ne može biti drukčije razmatrano negoli iz perspektive bezdana i bestemeljnosti same slobode. Taubes ideju slobode smatra temeljnom riječju Zapada. Već na počecima ove prekretne knjige za razumijevanje biti povijesti nailazimo na formulaciju kako je pitanje o slobodi ujedno glavna tema apokaliptike. Revolucija nikad otuda ne može biti svedena na puki politički čin smjene vlasti, nego se odnosi na cjelokupni obrat života u duhovnome i političkome smislu. Taubes o tome izričito kaže sljedeće: “Znači li revolucija samo zamjenu postojećeg društvenog poretka nekim boljim, tada veza apokaliptike i revolucije nije očigledna. No znači li revolucija suprotstavljanje nekoga novog totaliteta svijeta, koji ga jednako obuhvatno, naime u temeljima, nanovo zasniva kao što ga niječe, tad je apokaliptika bitno revolucionarna. (…) Apokaliptika je revolucionarna jer preokret ne vidi u neodređenoj budućnosti, nego posve blizu. Stoga je apokaliptičko proročanstvo buduće, a ipak posve sadašnje. Telos revolucije povezuje kaotične sile kakve bi inače rasprsnule svaku formu, nadilazeći ozakonjene granice. I revolucija ima svoje forme i jest u ‘formi’ upravo kad potrese okoštale oblike, pozitivnost svijeta. Apokaliptičko načelo u sebi sjedinjuje moć što razara obličja i onu što oblikuje.” [Jacob Taubes, Zapadna eshatologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009, str. 18-19. S njemačkoga preveo Dalibor Davidović] Vrhunac svoje filozofijsko-teologijske spekulacije o biti eshatologije u okvirima zapadne metafizike Taubes uspostavlja tako što nastoji pomiriti najradikalnije Hegelove učenike i njegove kritičare kao što su to bili Marx i Kierkegaard. Ono konačno i krajnje u mišljenju nije otuda misao o propasti svijeta, već o zaokruženosti svijeta na kraju vremena prolaznosti iz čega proizlazi novo razotkriće same biti božansko-ljudske otvorenosti svijeta. Kad dolazi do silaska transcendentnoga izvora ove ideje u ovostranost svijeta, tada Marx kao mislilac revolucionarnoga obrata društvenoga poretka kapitalizma i Kierkegaard kao mislilac egzistencijalnoga obrata subjekta građanske svijesti nisu više pomirenje nepomirljivoga, ateizma i teizma. Umjesto dijalektičke sinteze, ovdje je na djelu paradoksalna sveza i odnos nužnosti i slobode, jer Marx s idejom novoga čovjeka i besklasne zajednice te Kierkegaard s idejom božanskoga potpornja etičko-religiozne svijesti o djelovanju ispunjavaju mesijansko-apokaliptičko stanje događaja s onu stranu moderne tragedije otuđenja i postvarenja čovjeka. Ono što je pritom u Taubesovu mišljenju nadasve izazovno jest da iz post-Holokaust i post-apokaliptičke perspektive promišlja mogućnosti nikad ostvarenog susreta i događaja apsolutnoga zbližavanja izvora zapadne eshatologije. Nije više, naravno, riječ o počecima u grčkoj filozofiji koja se s prosvjetiteljstvom i Kantom, te s vrhuncem u Hegela uzdigla do zbiljske ideje vladavine uma nad povijesnim silama kaosa i raspada ljudskoga. Daleko je važnije u svemu tome nešto ipak drugo. Taj drugi i drukčiji izvor koji Taubes tako strastveno i energično, polemički i kilijastički, dovodi na vidjelo u svojim predavanjima o kršćanskoj gnozi i židovskoj eshatologiji na sveučilištima Humboldt u Berlinu te Columbia u New Yorku i Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu jest put spram onog što je njegov neskriveni uzor i svojevrsni učitelj mišljenja Carl Schmitt imenovao političkom teologijom. Kako je bilo uopće moguće da jedan Židov poput Taubesa, sin rabina i asistent velikog židovskoga teologa i povjesničara religije i kulture kao što je to bio Gershom Scholem, najznačajniji mislilac cionizma u 20. stoljeću, dospije do pokušaja spajanja nespojivoga, naime do nastojanja da se Schmittova teorija političkoga i politike unatoč njegova antisemitizma i blizine nacizmu uspostavi kao način razumijevanja onog što danas tako usudno određuje doba postimperijelne suverenosti, a to je traganje za pomirenjem svetoga i svjetovnoga, Boga i revolucije? Zar nije uistinu u najmanju ruku simptomatično da su i Walter Benjamin i Jacob Taubes otvoreni priznali kako im je Schmitt s postavkom iz njegove Političke teologije I iz 1922. godine da su svi pojmovi moderne politike sekularizirani teologijski pojmovi otvorio mogućnost drukčijeg shvaćanja odnosa između temelja religije i temelja politike uopće? Taj “apokaliptičar proturevolucije”, kako ga je nazvao Taubes, nesumnjivo ima utjecaj još i danas upravo zbog toga što njegova ključna postavka iz Političke teologije I savršeno odgovara na pitanje o karakteru globalno-planetarnoga svijeta u kojem neoimperijalna posezanja Amerike, Rusije i Kine za teritorijem drugih država poništavaju velike iliuzije liberalizma o slobodi i ljudskim pravima. Schmitt tvrdi da je „suveren onaj koji odlučuje o izvanrednome stanju”. [Carl Schmitt, Politische Theologie: Vier Kapitel zur Lehre von der Souveränitet, Duncker & Humblott, München – Leipzig, 1922, str.13.] Kritika liberalizma u njegovim spisima postaje tako kritikom preobrazbe povijesti u njezin kraj u znanstveno-tehničkome produktivizmu i tehnokratizmu. Na tom tragu je moguće onda izvoditi postavke o obratu teleologije i eshatologije povijesti u čistu kontingenciju politike, budući da je temeljni stav njegove antropologije decizionizma da se čovjek nalazi u položaju sukoba između dviju podjednako snažnih sila. Ni anđeo ni vrag, ni „dobar“ ni „zao“, premda je ovo potonje bliže kršćanskome nauku o iskonskome grijehu, čovjek se za Schmitta egzistencijalno određuje u borbi i priznanju vlastitosti. Političko je stoga uvijek dvoznačno. Premda je njegovo određenje u nesvodljivosti djelovanja. Politička je teologija djelovanja u sferi države zapravo „teologija bez Boga“. [Vidi o tome: Žarko Paić, “Katehon ili o gubitku povijesti – Carl Schmitt i politička teologija”, u: Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017, str. 219-266.] Što ga nadomještava ili ga drukčije postavlja u svijetu gotovo gnostičke zapalosti u glib postojanja jest mogućnost promjene stanja. S jedne je strane vjera u Boga i tradicionalni katolički nauk stabilnosti institucija, koji seže od cezaropapizma do konzervativizma 20. stoljeća, a s druge moderni put svjetovne politike nesvodljive na religiju, pravo, moral, kulturu, znanost i tehniku. Taj drugi put pretpostavlja „realistički“ odnos spram nepostojanja čvrstih ciljeva te svrha života i povijesti. U Njemačkoj se 1920-ih godina za ovu paradoksalno-aporetičnu duhovnu situaciju vremena i njegove glavne idejne pokretače kritike modernosti uobičajilo govoriti o „konzervativnoj revoluciji“. Uz Carla Schmitta, u najznačajnije mislioce tog smjera ubrajaju se još Martin Heidegger i Ernst Jünger. Revolucije i kontrarevolucije su dovršena „velika priča“ moderne. Uostalom, Schmitt je do toga došao nakon 2. svjetskoga rata. Izgradnja pravno-političkih temelja nadnacionalne Europske zajednice u tome je bila jedan od presudnih događaja. U prepisci s Alexandreom Kojèveom jasno se naglašava ova misao. Što preostaje od političkoga nije drugo negoli čista „hereza“. Gotovo bi se moglo imenovati neognostičkim pokušajem preusmjeravanja povijesti iz sekularnoga tijeka modernosti. Radi se, dakako, o političkoj teologiji. I nije stoga začudno da se mišljenje političkoga iznova danas kreće u začaranome krugu onoga što su i on, ali i Eric Voegelin s pojmom „političkih religija“, predskazali 1930-ih godina. [Eric Voegelin, „Political Religions,“, u: Modernity Without Restraint. The Collected Works of Eric Voegelin. Vol. 5. University of Missouri Press, Columbia-London, 2000.]Povratak političkoga u „doba neutraliziranja i depolitiziranja“ nužno izaziva i trijumfalni „povratak religije“. Tko govori o svetome i mističnome u svjetovnome životu, taj unaprijed zna da govori o politizaciji religije. Na ovaj ili onaj način država uz pomoć religije na kraju povijesti legitimira svoju moć, ma koliko se to činilo zastarjelim i „već viđenim“. U Taubesovu razumijevanju istog problema susrećemo se, međutim, s pokušajem da se dva temeljna pojma zapadne eshatologije kao povijesti ideja od Grka i Židova do modernih vremena s Marxom i Kierkegaardom izvedu iz onog trećeg kao što je to apokalipsa. Nije slučajno ova riječ na kraju 20. stoljeća dobila posebno značenje, ne tek filozofijsko i teologijsko u smislu kraja vremena i početka novoga eona, kakvo možemo protumačiti iz biblijske predaje, ali također i iz kilijazma Joakima iz Fiorea, teologije revolucije Thomasa Münzera i komunističkih utopija pa sve do nastanka utopije o New Age duhovnostima. U jednom manjem spisu o smislu riječi apokalipsa i apokaliptika u filozofijskome značenju od Kanta do suvremenosti Derrida je pokazao kako problem kraja povijesti i kraja vremena prolazi kroz ideju kraja čovjeka s mogućim iskustvom nenadanoga obrata u nadolazećem vremenu kao događaju mesijanskoga nadahnuća. Isto je, ali u drukčijem tonu, u kojem spominje i Schmitta i Taubesa, na svoj hermetično-razotkrivajući način tumačenja klasičnih tekstova izveo i Giorgio Agamben. [Jacques Derrida, O apokaliptičnome tonu usvojenom u novije vrijeme u filozofiji, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010. S francuskoga preveo Mario Kopić, Giorgio Agamben, Vrijeme što ostaje: Komentar uz Poslanicu Rimljanima, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010. S talijanskoga preveo Mario Kopić] Taubes je prema vlastitome svjedočanstvu u knjizi Pavlova politička teologija, koja je objavljena na njemačkome 2003. godine u izdanju Finka iz Münchena, u Dodatku na svoj upečatljiv, izravan i krajnje radikalan način ocrtao povijest vlastita odnosa sa Schmittom od 1948-1978. godine. [Jacob Taubes, Pavlova politička teologija, Ex Libris, Rijeka i Sinopsis, Sarajevo, 2008, str. 177-191. S njemačkoga preveo Roman Karlović] Neću ovdje navoditi mnoga mjesta iz njihove prepiske o odnosu židovstva, katolicizma, teologijskih pitanja smisla katehona i nomosa s obzirom na povijesnu eshatologiju. Ono što je osobito zanimljivo jest da čitajući Taubesa i njegove prosudbe o Schmitu kao misliocu političkoga možemo nazrijeti kako je na skriven način, ali često i izravno, Schmitt utjecao čak i na svoje protivnike na teorijskoj ljevici kao što je to bilo s Frankfurtskom kritičkom teorijom društva. Schmitt je kao ustavni pravnik i teoretičar politike i političkoga na tragu Hobbesa za Taubesa presudan utoliko što je prvi u 20. stoljeću uveo u promišljanje povijesnoga događanja politike egzistencijalni nabačaj slobode kao odluke koja prethodi normi. Uostalom, taj se decizionizam uspostavlja vodećim načelom mišljenja koje polazi od kontingentnoga događaja kao sekulariziranoga Božjega čuda. Problem s kojim se ovdje susrećemo, dakle, nije psihoanalitičke naravi, jer bi time sveli odnos dvaju bitnih mislioca 20. stoljeća na stvar osobne simpatije i antipatije. Iako, istini za volju, valja reći da ima sve više i više tekstova koji upućuju na taj začudni sklop Taubesove manijakalne depresije s frenetičnim ispadima nečeg što on sâm u jednom pismu židovskome teologu Arhuru A. Cohenu iz 1977. godine naziva svojom ‘nemogućom naravi’. [‘I Am Impossible’: An Exchange Between Jacob Taubes and Arthur C. Cohen, Jewish Review of Books, Ljeto 2017, Jerry Z. Muller]. Sklapao je, naime, prijateljstva i naklonost prema ljudima koje je uskoro polemički izravno napadao, a posebno je to bilo razvidno u slučaju burnog razlaza s njegovim mentorom na Hebrejskome sveučilištu u Jeruzalemu, već spomenutim Gershomom Scholemom. U slučaju Taubesova razumijevanja Schmittove kritike modernosti riječ je o nastojanju da se bit političke teologije kao susreta sv. Pavla i Carla Schmitta dovede do prve i posljednje mogućnosti paradoksalnoga načina kojim zapadna eshatologija postaje testamentom židovsko-kršćanskoga nikad ostvarenoga duhovno-povijesnoga saveza. Nije li taj tragični razdor dvaju vjera i povijesnih izvora Zapada nakon Grka uistinu ono što prožima svaki pokušaj da se politička teologija uzdigne iznad svih poraza tijekom povijesti u težnji za ozbiljenjem revolucionarne apokaliptike protiv užasa, nasilja i religiozne mržnje između naroda kao što su to Židovi i Nijemci? 3. Sloboda kao otpadništvo Ima jedno mjesto iz Zapadne eshatologije koje se čini blisko onome što iskazuje Walter Benjamin u Teologijsko-političkome fragmentu. Iako Taubes ne spominje Benjamina, već ruskog filozofa Nikolaja Berdjajeva, kršćanskoga egzistencijalista i personalista, čini se da je stvar složenija od onoga što tekst kazuje. Naime, govoreći o “tragičnoj biti prave revolucije” [Zapadna eshatologija, str. 20] upućuje se na to da “revolucija nihilizma’ ne teži nikakvom telosu, nego cilj nalazi u samom ‘kretanju’ , približavajući se time sotonskome” [Zapadna eshatologija, str. 20]. Taubes kao i Benjamin razlikuje između onog svjetsko-povijesnoga i onoga mesijanskoga. Ako ono a-topijsko stoga može imati svoju zbiljsku opstojnost samo u nekom konkretnom prostoru, očito je da između ova dva svijeta ─ onostranosti i ovostranosti ─ mora biti odnos međusobnoga prožimanja s onu stranu dijalektike. Politička teologija koju Taubes označava mjestom i susretištem Pavla kao židovsko-kršćanske moći pomirenja suprotnosti postaje nerazriješenom aporijom smisla svjetsko-povijesnoga djelovanja. Razlog leži u tome što je ovaj svijet u svojoj okrutnosti i goloći tjelesne prisutnosti čovjeka samo preduvjet za apokaliptičko i mesijansko oslobođenje u dosezanju novoga eona. Što je u kršćanskome shvaćanju spasonosno ozbiljenje Kraljevstva Božjeg, to je u židovskoj eshatologiji drukčije znamenovanje smisla nadolazeće budućnosti. Bit povijesnoga kretanja proizlazi iz budućnosti. Svekoliko promišljanje ovog problema, koje Taubes izvodi u svojim predavanjima i spisima, međutim, nije bez poteškoća upravo zbog toga što istodobno na navlastit način tumači oba izvora eshatologije ─ židovski i kršćanski. Ono što u svemu tome ostaje još uvijek nedostatno tematizirano u 21. stoljeću, kad njegova misao postaje živa u razmatranju pojma političke teologije zajedno sa Schmittom, Agambenom i nekim drugim neomarksističkim filozofima poput Alaina Badioua, jest postavka kako je kriza eshatologije nakon Pavla ujedno i kriza židovstva. Naravno, ovo onto-teo-političku postavku valja razumjeti izvan svođenja judaizma na religiozno značenje, s jedne strane, te s druge strane na politički zagovor cionizma. U njegovu “heretičkome” stavu protiv rabinskoga zagovora židovstva, Taubes se nije libio suprotstaviti čak i neupitnome autoritetu tog sklopa pitanja kao što je to bio Scholem. Poznato je da ga je taj stav u konačnici doveo do raskida prijateljstva uz svrstavanje na marginu u suvremenoj židovskoj teologiji. Zašto je njegovo mišljenje, eliptično i često fragmentarno bljeskovito, ipak veliko nadahnuće za suvremenu filozofiju s obzirom na krizu diskursa revolucije nakon 1989. godine padom Berlinskoga zida? Čini se da je iznova odgovor isti kao i u slučaju sve većeg teorijskoga zanimanja za političku teologiju Carla Schmitta. U naše suvremeno doba bezuvjetne vladavine neoliberalnoga kapitalizma na globalno-planetarnoj razini suočavamo se s “nihilizmom revolucije” jer su sve velike priče zapadne povijesti već odigrane. Preostaje samo totalna ideologija kapitala kao univerzalnoga pseudo-događaja otuđenja i postvarenja čovjeka. Misliti ovu krizu događaja u njezinoj autentičnosti znači prijeći prag svake redukcije života na izvanjske svrhe. No, isto tako, to znači napustiti vjeru u institucionalni geto političkih religija s njihovim pozivanjem na onostranost ciljeva apsolutne slobode, jednakosti i pravednosti. Taubes je autentični mislilac ove krize vjere-u-događaj nakon što su revolucije i mesijanstva postali nevjerodostojnim odgovorom na pitanje o smislu čovjeka i povijesti. Već u kanonskome spisu iz 1947. godine to je posve bjelodano iskazano ovim riječima: “Bit je povijesti sloboda. Time se povijest ne prepušta samovolji, jer nikakvo nahođenje ne raspolaže slobodom; prije će biti da sloboda kao temelj posjeduje sve ono što se na njoj zasniva. Tek sloboda uzdiže čovječanstvo iz okružja prirode u carstvo povijesti. Samo je čovjek koji prebiva u slobodi povijestan. Priroda i u nju položeno čovječanstvo nema povijest. Sloboda se može razotkriti samo kao otpadništvo.” [Jacob Taubes, Zapadna eshatologija, str. 13.] Biti otpadnikom znači slobodu uzeti za svoj totem i tabu, za prvu i posljednju istinu o svijetu u kojem je čovjek iskonski stranac, bez trajnog obitavališta, osuđen na potragu za onime što Kafka u Dnevniku naziva trećom zemljom, koje za čovjeka nema. Jacob Taubes proživio je na autentičan način ovo iskustvo slobode kao traumu mišljenja između revolucije i apokalipse svijeta.

January 11, 2024
Ruža i zadnji pas iz Dalmacije

Ruža i zadnji pas iz Dalmacije

Prvu poetsku knjigu koju sam kupio kao gimnazijalac i dalje smatram možda i najboljom knjigom uopće suvremenoga hrvatskog pjesništva. To je Prirodopis Danijela Dragojevića. Knjiga je objavljena u znamenitoj Biblioteci Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu 1974. godine, a likovno ju je oblikovao genijalni Mihajlo Arsovski. Bijelo s crveno-crnim slovima, uistinu izgleda u formalnoj čistoći izvedbe poput konceptualne ‘kupaonice’ iz koje nitko ne želi izaći van. U knjizi je svaka riječ toliko alkemijski prožeta željom da bude u svojoj jednostavnosti upućena na sebe samu i na rečenični sklop koji svemu daje drukčiji smisao od onog što pripada jeziku suvremenoga pjesništva. Neću, dakle, ovdje pisati o knjizi sa stajališta ni filozofije niti književnosti u smislu sabiranja refleksivnoga iskustva čitanja ove ‘spekulativne bjeline’ nakon gotovo pedeset godina što je čitam i što stoji u mraku prašine moje knjižnice na mansardi iz koje kroz zamagljeni prozor gledam u plavetnilo neba. U Prirodopisu sam kemijskom olovkom još odavno podvukao bitne dijelove pjesama i o njima želim ovdje kazivati. Tako, primjerice, u pjesmi Čovjek je dužan, na stranici 28 čitamo i ovo: (Ja ne znam je li itko u posljednjih dvjesta godina bio uziman ozbiljno ako nije propovijedao o paklu, Sudnjem danu, vatri, uništenju, zagađivanju, bolesti i smrti) Što reći poslije ovoga osim da je Pjesnik u pravu. Ne, nije nitko neozbiljan uziman ozbiljno ako već nije navještao kraj krajeva. O čemu se ovdje govori ako ne o onome što nazivamo prijepornom riječju koja je mučila još francuske akademičare kad su se sporili oko pojma modernosti. Paradoks je, dakle, u tome što trijumf nove epohe s njezinim kultom napretka i razvitka pretpostavlja zapravo apokalipsu i katastrofu. Naravno, znamo da je to u svojoj 9. Povijesno-filozofijskoj tezi objasnio u potpunosti Walter Benjamin kad je uzeo za primjer sliku Paula Kleea, Angelus Novus, opisujući je s prispodobama oluje koja krila anđela nepovratno tjera u budućnost, a on joj je okrenuo leđa. Na kraju 9. teze Benjamin zato može reći da je ono što nazivamo napretkom upravo ta oluja, koja stvara hrpu ruševina, sliku katastrofe. No, Dragojević ironizira ne očiglednu ‘istinu’ modernosti kao sliku propasti, već one koji u tome gotovo da uživaju. Sjetimo se da je i Jacques Derida u svojoj knjižici O apokaliptičkom tonu u novije vrijeme usvojenom u filozofiji pobrojao čitav niz endizama i dospio do postavke kako apokalipsa krajem 20. stoljeća postaje vrlo unosan žanr ne samo filozofije, već i književnosti te osobito vizualne kulture. Tko, dakle, plaši puk propašću svijeta bolje mu je da pogleda završne prizore sjajnog filma Aleksandra Petrovića, Biće skoro propast sveta, kad veseli ciganski muzikanti prolaze prašnjavom cestom za nigdje i u glas svečano i šeretski pjevaju ove stihove Biće skoro propast sveta, nek propadne nije šteta. Dragojevića u pjesmi Čovjek je dužan nimalo ne zanimaju ni apokalipsa niti katastrofa, već jedino način kako se jezik strukturira kao, recimo to tako, apokaliptički zvuk jerihonskih trublji, te kako govor postaje neka vrsta unutarnje dužnosti govorenja protiv onih koji o tome ne govore ništa. Nije riječ samo o ironijskoj igri s riječima o dužnosti govorenja, što bi podsjećalo na patetično kazivanje o tzv. odgovornosti intelektualca o čemu i danas slušamo uvijek iste besmislice, a o čemu sam detaljno pisao u svojoj knjizi Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006. Ne, Pjesnik ovoj halabuci i kakofoniji glasova već ishlapjelih proroka propasti suprotstavlja govorenje o govoru performativne praznine svijeta. Čovjek, zapravo, ako ćemo pravo, uopće nije dužan govoriti, već jedino glasno šutjeti kad sve postane jednolika dosada ovog nepodnošljivoga vremena u kojem svi govore isto, unatoč silne želje da govore drukčije. U pjesmi Led i dlake Danijel Dragojević je ‘vizionar’ i kazuje o krionici, odnosno procesu zaleđivanja, glavnoj tehnici postizanja besmrtnosti, koja i nadalje ostaje snom transhumanizma u nastojanju osvajanja svijetle budućnosti rođene ne iz čistoga uma, već iz čiste umjetne inteligencije. Tako otmjenom podrugljivošću spominje i Salvadora Dalíja koji se htio zamrznuti, pa je pitanje kako će nakon stotinu godina nakon odleđivanja govoriti budućem naraštaju o ‘intrauterusu bez dlaka’. Možda bih trebao krišom prevesti ovu pjesmu na engleski, jer autor je zakonski zabranio bilo kakvo prevođenje svojih knjiga na strane jezike, i poslati je teoretičarki transhumanizma Natashi Vita-More, koja je napisala novi manifest ovog filozofijsko-znanstvenoga pokreta, a objavio sam ga u knjizi The Technosphere as a New Aesthetic. Dragojević u ovoj moćnoj pjesmi, na stranici 26. kazuje i sljedeće: …ako kod njega bude ostalo nešto od ranijeg rođenja, namjesto izvještaja i spektakla, namjesto nastojanja da produži, prva želja, prva riječ (kažimo oporuka) bit će da što prije umre na suncu gdje su nevolje i dlakavost počele: da umre kao zadnji pas u Dalmaciji. Umrijeti ”kao zadnji pas u Dalmaciji’ znači podariti dostojanstvo ovome životu koji se opire velikim riječima i malim gestama utopija-distopija. Život je ionako, rekao bi Jean Rostand, ‘smiješna pustolovina protoplazme’, pa čemu se zanositi krioničkim planovima za odmrzavanje budućnosti. Nije problem u tome što je Pjesnik najavio u ironično-apokaliptičkome tonu u pjesmi Led i dlake ovo što se sada najozbiljnije događa i o čemu i sam mislim i pišem u svojim knjigama, a izričito u knjizi Izgledi nadolazeće filozofije – metafizika, kibernetika i transhumanizam, Mizantrop, Zagreb, 2023. Ono što je poetski više od bilo kakvih vidovitosti i intuicije jest način kojim Dragojević dolazi do stoičke istine samoga jezika u kojem se miješaju informacije iz medija i apofantički glas pobune onog govora koji, eto, završava sa smrću tog ‘zadnjeg psa u Dalmaciji’. Pjesništvo je kazivajuća apologija svjetlu i užitku činjenice da smo ovdje zato da bismo pjevali o stvarima koje nas se tiču, poput cvrčaka na grani masline i poput alkemičara što pale i tucaju mišje repove. Možete li zamisliti ove slike koje dovode u entropijski poredak značenja umiranja zadnjeg psa iz Dalmacije, alkemičare i mišje repove? Ja mogu, jer riječi su stvari s aurom neizrecivosti i ništa nije onako kako se samo vidi i osjeća. Sve ima svoju drugu zbilju, svoje onirično i jezikoslovno podrijetlo prirodopisa u kojem priroda postoji i kao ideja, i kao misao, i kao sveta riječ izvora i podrijetla u onome što znamenuje grčki physis. Filozof koji se kao fluid pojavljuje u pjesničkome kazivanju Prirodopisa jest Ludwig Wittgenstein i to onaj kasni s pojmom jezičnih igara (Sprachspiele, language games). Uostalom, na jednom mjestu Dragojević pjeva O bože, koji jesi jezik! Ne da mi se sada zavirivati u knjigu da pronađem točnu stranicu i pjesmu u kojoj se ovaj iskaz pojavljuje. Možete mi samo vjerovati na riječ i na moj s godinama prirođeni zaborav. No, postoji ona pjesma u Prirodopisu koja je vrijedna svih blaga pogleda iz zrakoplova na Korčulu i Lastovo, svih onih davnih dana i godina kad je poezija bila više od posljednje utjehe zadnjem psu iz Dalmacije. Pjesma je naslovljena Na kraju krajeva i nalazi se na stranici 51. Navest ću je u cijelosti. Na kraju krajeva što se koga tiče što u mom vrtu cvjeta ruža! Pjesma je zapovjedna i završava sa znakom uskličnika. No, ova zapovijed je uistinu bitnija od svih onih koji prijete odmazdom, smrću i istrebljenjem Drugoga. Ova pjesnička zapovijed dolazi iz vrta u kojem cvjeta ruža i njezin je simbolički intimizam nešto o čemu se ne pregovara. To je tako i ne može biti nikako drukčije. Kakva god bila ta ruža, platonska, plotinska ili naprosto purpurno-roza-žuta, riječ je o cvijetu s kojim ljepota postaje pitanje ljudskoga dostojanstva, a ono zahtijeva samotnost i spokojnost u svijetu kao vrtu, na kraju krajeva. Biti i pjesnički igrati svoju igru u tom svijetu znači zatvoriti ovu knjigu crveno-crne-bjeline s preklopom i prebrisati s nje trag paučine, trag beskrajne vedrine koja nas spašava, na kraju krajeva.

January 10, 2024
Što bi Isus učinio?

Što bi Isus učinio?

Autentična vjera kao objava Kraljevstva Božjeg u revoltu protiv svijeta nepravde, laži, ropstva, pokornosti lažnim idolima ili instrumentalizirana religija kao kapitalizam drugim sredstvima, da parafraziramo ranoga Waltera Benjamina? Ima li, dakle, vjera u drugi dolazak Isusa Krista u svojem mesijanskome zanosu više išta od onog što je možda krasilo apostolsko vrijeme nakon Kristova raspeća i uskrsnuća ili je sve to zamrlo u muzealiziranju povijesti kao političkoj teologiji starog i novoga cezaropapizma? Filozofijski je to u 21. stoljeću na poprilično hermetičan način postavio kao pitanje ponajprije Giorgio Agamben u knjizi Vrijeme što ostaje – Komentar uz Poslanicu Rimljanima (Il tempo che resta. Un commento alla Lettera ai Romani. Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010. S talijanskoga preveo Mario Kopić.) Riječ je o hermeneutičkome čitanju Pavlovih Poslanica, koje su prvo svjedočenje onoga što Agamben naziva ‘ temeljnim mesijanskim tekstom Zapada’. (str. 11.) No, problem prijepora i sukoba između autentične vjere i institucionalizirane religije kršćanstva koja simbolizira moć zapadnjačke povijesti kao sveze metafizike i kapitalizma nije tek u tome što bismo dijalektički mogli suprotstaviti iskustvo slobode i logiku moći. Umjesto toga, problem valja sagledati kao ono što uopće povezuje jedno s drugim i u onom trećem dobiva svoju sintetičku snagu razrješenja. Sloboda kao moć čega ‒ revolta protiv pervertirane ideologije apsolutne brutalnosti svijeta ili realizacije života kao permanentne borbe za samoodržanjem kao voljom za moć? Mesijansko doba pretpostavlja nužno koruptnost i ništavnost ovog svijeta kojim vlada zlo u liku imperijalnoga poretka osvajanja teritorija i zemlje u ‘vlasništvu’ Drugoga. Otuda je vjera svagda transcendencija zla i imanencija borbe za njegovo dokidanje. Ali, pitanje je kako i s kojim sredstvima? Vrijeme koje ostaje, pavlovski kazano, nije nimalo naklonjeno bilo kakvoj novoj eshatologiji i mesijanstvu. Štoviše, takvo vrijeme totalnoga ubrzanja tehnološki stvorene singularnosti nadilazi ljudske granice i čovjeka još više ‘postvaruje’ i ‘otuđuje’ od tzv. ljudske biti. Nemalo sam puta citirao jednu Wittgensteinovu misao kako je kršćanska religija po njegovu sudu ništa drugo negoli utjeha za neizmjerne patnje čovjeka. Vjera u Boga kao stvaratelja svijeta otuda nužno postaje pitanje dualizma onog što metafizički razdvaja onostranost od ovostranosti. Kad bi Bog bio panteistički ‘imanentiziran’ kao u Spinoze, onda bi svaki oblik institucionaliziranoga načina ‘političke teologije’ bio nepotreban. Bog nužno mora umrijeti na križu povijesti i neprestano se uskrsnućem vraćati-u-svijet kao prisutnost koja omogućuje vjeri da se stabilizira i ima razlog očekivanja drugoga dolaska Mesije. No, problem postaje utoliko veći što u doba tehnosfere i nastanka posthumanoga stanja za pitanje očuvanja ljudske biti i čovjeka u utjelovljenome stanju slike i paslike Boga nikakav mesijanski događaj utjelovljenja više nije alternativa onome što proizlazi iz ‘biti’ rastjelovljenja i tehničke nadomjestivosti tijela (embedment potire embodiement u mauzolej zamrznute povijesti metafizike). Što ostaje, dakle, ne više od vremena, već od mogućnosti vjere koja bez mesijanskoga događaja tone u redukciju političke teologije ‘revolucije’ ili ‘kontrarevolucije’? Na to pitanje zanimljiv odgovor, premda nimalo ‘radikalan i subverzivan’, već ‘politički korektan’ i postkolonijalno obojan u ideje povratka tzv. izvorima kršćanstva kao ‘revolucije’ podaruje švicarski kazališni redatelj Milo Rau u njegovu filmu The New Gospel iz 2020. godine. Usput, film je bio prikazan i na Zagreb DOX-u iste te godine. Dirnut sudbinom migranata, Rau se zaputio u Materu u južnoj Italiji kako bi krenuo stopama Pasolinijevog Evanđelja po Mateju, u kojem je inače ulogu apostola Filipa 1964. godine igrao mladi Giorgio Agamben. U Novome Evanđelju, pak, poznati kamerunski aktivist Yvan Sagnet preuzima ulogu Krista, dok su njegovi apostoli upravo migranti, seljaci i seksualne radnice. Nakon Gavrasova Z-a ovaj film doseže snagu i moć mesijanske poruke suvremenosti, a po formi je negdje između dokumentarnosti i igranoga filma. U časopisu PAJ, A Journal of Performance and Art, br. 134 iz 2023. godine, kojeg izdaje The MIT Press, Joseph Cermatori napisao je o fimu afirmativan ogled u kojem kao i mnogi drugi prepoznaje neke nove mogućnosti tzv. spiritualne revolucije danas i to u kontekstu problema zatiranja ljudskih i građanskih prava izbjeglicama iz Afrike koji u valovima dolaze u europske zemlje. Kao što je sam Rau tvrdio, opisujući svoj vlastiti rad: “Postoji, paradoksalno, samo globalna ekonomija, globalna klima, globalni protok informacija i izbjeglice; globalno civilno društvo ili čak globalno zakonodavstvo ne postoji. Mora ih stvoriti naša generacija, kao utopijski, nedovršeni projekt. … Tek kada naizgled strane, daleke sukobe shvatite kao svoje sukobe, ulazite u razinu globalnih tokova kapitala i svijesti.” Novo evanđelje, kako nas uvjerava Cermatori, s iznimnom jasnoćom osvjetljava ovaj politički i estetski projekt. Jednako kao kazalište, film i prosvjedna akcija, cilj mu je manje prikazati svijet negoli pomoći intervenirati u trenutku globalne političke krize, tako što umjetničku performativnost uvodi u novu stvarnost. Projekt zahtijeva od svojih gledatelja i sudionika da zamisle ne samo novu budućnost za umjetnost, već i nove društvene odnose, novu logiku pravde i nove etičke kodekse. Budući da film prati Sagnetov ustanak, pomaže dati vidljivost kolektivnoj borbi i nekim od najdestruktivnijih proturječja globalnog neoliberalizma. U svojoj dojmljivoj analizi Cermatori pokazuje da su današnji oblici robovskoga rada postali sastavni dio kapitalističkog sustava i nezakoniti unutar njega, istovremeno pravilo i iznimka. Naposljetku, Cermatori u ovom ogledu u PAJ-u kaže da moć filma proizlazi iz jednostavnosti njegova koncepta, dubine duhovne i moralne ozbiljnosti te izravnosti pitanja koja Rau postavlja gledatelju: “Što bi Isus propovijedao u 21. stoljeću? Tko bi bili njegovi učenici? A kako bi današnji nositelji svjetovne i duhovne vlasti odgovorili na povratak i provokacije najutjecajnijeg proroka i društvenoga revolucionara u povijesti čovječanstva?” Rauovi odgovori na ova pitanja su jasni i snažni, iako film izbjegava svaki olaki didakticizam. U jednoj sekvenci, Sagnet (kao on sam) govori gomili radnika ispred murala koji prikazuje panafričkoga revolucionara Thomasa Sankaru, s ciljem da svoje slušatelje natjera na širu borbu: “Želimo pristup pravim domovima, bez obzira jesmo li Talijani ili nismo. Hoćemo sve potrebne papire jer je nemoguće živjeti u ovoj ilegali. … Moramo krenuti u novom smjeru, u smjeru promjene, promjene koja u središte stavlja dostojanstvo, dostojanstvo svih nas, protiv dominantnih sila, protiv moći kapitalizma. Vi ste za to apostoli. Vi ste učenici.” Ovi trenuci bacaju radikalnije svjetlo na kliše koji je još uvijek popularan među američkim evangelicima ‒ “Što bi Isus učinio?” Prikaz filma i ogled o njemu u časopisu za performativne umjetnosti ponajprije sam dao stoga što je ovaj film doista uspjela politička alegorija i fikcionalno-faktualna sinteza onog što je bila i intencija Pasolinija 1960ih godina u estetsko-političkome smislu. Posveta njegovoj ideji kako film nosi u sebi mogućnost mesijanskoga događaja autentične politike vidljiv je već u tome što i Rau dekonstruira razlikovanje umjetnosti i života, ali tako da avangardnu konstrukciju događaja koji se referira na apostolska kazivanja sv. Mateja prenosi u surovu zbilju 21. stoljeća. Sve je istodobno stalno reaktualiziranje biblijskoga predloška ili izvornika, ali je Rauov film na estetičkoj razini i pohvala i preusmjerevanje Pasolinijevih kršćansko-revolucionarnih ideja u pokušaj propitivanja same biti vjere u Krista i biti religije kao institucionalizirane moći. No, u čemu je problem s onim što čini bit ovog filma unatoč njegove tzv. umjetničke vrijednosti? Ni u čemu drugome negoli u onome istome što stoji u samoj biti mesijansko-političkoga događaja ‘drugoga dolaska’ Isusa Krista na zemlju. Budimo do kraja jasni. Isto što vrijedi za postavku o fundamentalnome ‘neuspjehu’ ideje filma Mila Raua Novo Evanđelje ogleda se u fundamentalnome ‘promašaju’ Agambenove političke filozofije izvedene u hermeneutičkome čitanju Poslanica sv. Pavla i njezinim komentarima. Na jednom mjestu svoje knjige Vrijeme što ostaje Agamben spominje optužbu židovskoga filozofa i teologa Jacoba Taubesa protiv Theodora W. Adorna da je ‘estetizirao mesijansko’ (str. 42.). Pritom Agamben uistinu pronicljivo kaže da kad bi trebao na tom ‘procesu’ biti tužiteljem Adornu, onda bi za dokaz uzeo njegovu postavku s početka Negativne dijalektike gdje tvrdi da filozofija koja je trebala biti prevladana, i nadalje se održava u životu, jer je propušten trenutak njezina ozbiljenja. Uglavnom, Adorno je, slično Walteru Benjaminu, ali različito od Gershoma Scholema, mesijanstvo ‘reducirao’ na ono estetsko, a ne izvorno teologijsko-političko. Što to drugo znači negoli da film Novo Evanđelje estetski iznimno dobro pogađa u srž problema s užasom neoliberalnoga kapitalizma danas, ali da u političkome smislu ne može biti nikakvim modelom za promjenu zbilje. Zašto? Zato što je film jedno, a stvarnost u znakovima ‘političke teologije’ drugo. To drugo nije mistika slobode, već najbrutalnija i najciničnija istina Moći ovog globalno-planetarnoga poretka imperijalnoga načina vladavine u kojem Drugi mogu biti samo etički priznati kao Drugi, a doseg tog levinasovskoga priznanja završava s humanitarnim djelatnostima u izbjegličkim logorima i u umjetničko-estetskim performativnim akcijama milosrđa. Sve drugo je uglavnom jalova politika integracije i interkulturalizma, a ne i obrat u biti postimperijalnoga koncepta suverenosti u kojem nacije-države izvršavaju svoju zadanu ulogu političkoga medijatora organiziranoga kaosa i entropije. Moć koja nadilazi sve ono što Rau na tragovima Pasolinija filmski prikazuje i predstavlja iznimno dojmljivo ne leži ni u estetskome ni u političkome području djelovanja. Ona je teologijski ‘utemeljena’ upravo u ozakonjenu mesijanskoga događaja kršćanske vjere kao povijesne religije apsolutnoga cezaropapizma, kako je to jasno vidio nitko drugi negoli Carl Schmitt u svojoj Političkoj teologiji. Zato nikakav povratak Pavlu i ideji politike kao događaja onog nadolazećega u smislu filozofijskoga očekivanja spasonosnoga à la Agamben, Badiou, Žižek i drugi s reaktualizacijom pavlovskoga mističnoga fundamentalizma nisu drugo negoli estetiziranje i kvazi-politiziranje bez subjekta. Rezultati toga su poraz svake ove ili one ljevičarske nove metafizike slobode. Vjera u događaj Kristova života i njegove poruke daleko je bolje izvedena u knjigama Ernesta Renana i u Nietzscheovu spisu Antikrist, negoli u različitim post-soteriologijama naših dana. Zašto? Zato što su shvatili i jedan pasionirani kršćanin i jedan mislilac prevladavanja nihilizma upravo ono što je Wittgenstein kazao o biti kršćanstva, a to je, da je, naime, riječ o religiji utjehe za čovjeka u neizmjernoj patnji. Ono što je u umjetničkome smislu najradikalnija kritika svakog estetskoga i političkog mesijanstva nalazi se u romanu Fjodora M. Dostojevskoga, Braća Karamazovi. Kao što je poznato, riječ je o metafizičkoj alegoriji o Velikome Inkvizitoru. U knjizi Petera Sloterdijka, Kritika ciničkoga uma (Kritik der zynischen Vernunft, I-II, Suhrkamp, Frankurt a. M., 1983.) ova se alegorija uzima za ključnu sliku vladavine cinizma kao biti suvremene ideologije uopće. Moja je, pak, postavka, da je alegorija o Velikome Inkvizitoru najveći doseg pervertiranja onto-teologije Moći zapadnjačke povijesti koja doseže svoj vrhunac u apsolutnoj vladavini neljudskoga koji sve ljudsko-suviše-ljudsko i sve etičko-političko svodi na male priče ionako već proigrane svjetske povijesti čiji kraj obilježava pseudo-događaj transcendencije božanske prisutnosti u svijetu. Drugim riječima, ovo je alegorija o onome što označava mistifikaciju o svrhovitosti i smislu povijesti kao apsolutne laži. Iza ne postoji ništa osim ‘Velike iluzije’, koju svojim drugim dolaskom na zemlju potvrđuje sam Bogočovjek kojeg u pokušaju da spasi svijet i svrgne vladavinu institucionalizirane Moći cezaropapizma, iliti kapitalizma i teokracije, uhapse tajne službe Poretka i odvedu Velikome Inkvizitoru na saslušanje. Tajni proces protiv njega zapravo je kongenijalni Monolog totalne Moći protiv krika i bijesa Slobode u kojem racionalni i cinični Veliki Inkvizitor uvjerava Spasitelja svijeta da ga zapravo nitko ne treba i da je njegov ‘drugi dolazak’ totalni promašaj i neuspjeh. Ono što jedino svi trebaju od njega jest čista mistifikacija ‒ priča o rođenju, životu i smrti te uskrsnuću kao zalog transcendencije kojom se nadahnjuju i predstavnici Zakona i predstavnici Subverzije, naravno iz drukčijih razloga. Čitav problem proizlazi otuda što je njegov dolazak na kojem počiva teologija spasa u biti religije i u biti marksizma kao tzv. progresivne ideologije oslobođenja čovjeka nužan samo kao stalna odgoda i što je vrijeme koje ostaje zapravo pseudo-mesijansko vrijeme hegelovske loše beskonačnosti. Na pitanje, dakle, što bi danas učinio Krist odgovor nije u estetsko-političkome događaju spasa svijeta i čovjeka u njemu, već u odgovoru na pitanje što bi danas Kristov drugi dolazak značio za budućnost čovječanstva. Odgovor je ovaj: Ništa. Teologija koja opravdava moć kapitalizma ‘danas’ nije više čak ni ona šmitovska, dakle, politička, već nihilistička, ona koja se u svojem nužnome ‘fundamentalizmu’ obraća Čovjeku kao bijelo-crnome ostatku svega što je ostalo od ljudskoga jer nema nikakav odgovor na pitanje o biti autentične slobode mišljenja koja nadilazi svaku objavu vjere utemeljene na utjehi i izbavljenju od neizmjernih patnji. Pasolini je 1964. godine u Materi u južnoj Italiji snimao svoj film o Evanđelju po sv. Mateju vođen mišlju o mogućnosti spasonosnoga pod uvjetom povratka vjere autentičnim izvorima kršćanstva i mislio je pritom na savez Bogočovjeka i društvene utopije komunizma u borbi protiv nepravde i neslobode u modernome kapitalizmu. Rau je 2020. snimao svoj film na istom mjestu kao i Pasolini vođen mišlju da je estetsko-političko mesijanstvo ono koje uzima u obzir ljude iz Afrike, ponižene i potlačene, ostavljene da poput agambenovskoga homo sacera preživljavaju robovskim radom na rubu Novoga Imperija. Razlike su u tome što je ‘danas’ film o Isusu Kristu i njegovim apostolima nužno performativna hiperrealnost života onih kojima ni utjeha ne znači više od prazne riječi. Film je jedno, a stvarnost je ionako moć začaravanja koja dolazi iz nekog drugoga filma.

January 9, 2024
Entropija, ljubav i umiranje

Entropija, ljubav i umiranje

S romanom uništiti Michela Houellebecqa od samoga sam početka čitanja imao problem. Za razliku od svih njegovih dosadašnjih uradaka, od nedvojbeno najboljeg romana kraja 20. stoljeća uopće kao što su to Elementarne čestice, do Platforme, Mogućnosti otoka, Karte i teritorija, Pokoravanja i Serotonina s ovim proznim djelom sam puna tri mjeseca vodio borbu hoću li ga pročitati već jednom i vidjeti naposljetku je li riječ o kardinalnome promašaju, tzv. remek-djelu 21. stoljeća ili samo jednom od njegovih književnih izvedbi kojima dokazuje zašto je vodeći pisac ovog doba entropije, kaosa i tehnološkoga nihilizma. Ponajprije, naslov je romana napisan malim slovom anéantir, kao da je riječ o nečemu što istodobno prijeti jeziku apokalipse poput rasapa njezine veličajne diskurzivne višeznačnosti. Uništiti je, dakle, glagol, što znači da je ovdje riječ o procesu ništenja, govoreći jezikom francuske filozofije iz doba egzistencijalizma. Uništiti znači oduzeti mogućnost postojanja ne samo ljudske egzistencije već i svega onog što pripada sferi prirode i kozmosa. Sjetimo se, apokaliptički je žanr u književnosti i filozofiji od D.H. Lawrencea do Jacquesa Derride navlastit dokaz da je posrijedi neprestana težnja za metafizičkim dovršenjem epohe koja je od kraja 19. stoljeća s Nietzscheom i dekadencijom svijeta modernoga napretka kao volje za moći dospjela do posljednje točke nihilizma s vladavinom tehnosfere (kibernetike, biogenetike i umjetne inteligencije). Stoga je pisanje u maniri apokaliptičke svijesti o kraju vremena i povijesti nužno moralo biti u znaku sinkretičnosti, eklektičnosti i hibridnosti stila. Suvremeni se čitatelj može s takvim stilom poistovjetiti da konačno ima pred očima ‘svojega’ pisca, autentičnoga svjedoka koji od literature ne stvara pseudo-moralističke litanije niti angažiranu buku i bijes politizacije književnosti u lijeve ili desne propagandne svrhe. Imati ‘svojega’ pisca odjednom je značilo biti posve svjestan da to neće više biti samo književnost o nečemu u svijetu, već svijet kao metastaza književno-filozofijskoga teksta u kojem se tzv. novi roman ideja na bezobziran način razračunava sa svim propalim utopijama progresizma, društvenim i političkim korektnostima svih vrsta, sumraku liberalno-demokratskoga individualizma, paradoksima i aporijama zapadnjačkoga racionalizma u srazu s toliko slavljenim Drugim njegove nečiste savjesti ili kolonijalnim nasljeđem valova migracije s islamizmom kao detonatorom terora. O svemu tome kao simboličkome kodu bijesa i pobune govori Pier Paolo Pasolini u jednoj poemi o porazu 1968. godine i naziva tu figuru na osnovu onog što mu je pričao Sartre uistinu proročanski ‒ Alijem plavih očiju. Ono što je u slučaju Houellebecqua iznimno znakovito jest da ga čitateljska javnost ne smatra prorokom niti seksualno-anarhoidnim bastardom ili, čak, protuprosvjetiteljskim provokatorom. Nisu odlučujuće nikakve njegove političke i anti-moralističke maksime i sentencije koje na posve drukčiji način ugrađuje u roman od velikih modernističkih pisaca romana-ideja poput Hermanna Brocha, Witolda Gombrowicza ili Lawrencea Durrella. Ono što je ključno za njegovo ‘kanoniziranje’ u književnosti suvremenoga doba jest gesta dijagnostičara ovog svijeta kao spektakla narcističke praznine i samotnosti individuuma koji pogađa u središte pseudo-sinteze etike, politike i umjetnosti bez mogućnosti spasonosnoga izlaza. (Vidi o tome Žarko Paić, ʺNa posljednjoj platformi’, u Montaignov rez, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004., str. 161-172.) Nigdje to nije bolje rečeno negoli u njegovoj poeziji. U geometriji djelića Zemlje, Vozimo se zaštićeni tekućim kristalima Savršenim pregradama, metalom, staklom, Sporo se vozimo i sanjamo o praznini. Svakome svoja briga, svakome svoja posla: Teško i napola društveno disanje Prolazi vagonom: neki se susjedi njuše, Djeluju raščetvoreno životinjskim dijelom svoga bića. (Michel Houllebecq, Sabrane pjesme, Litteris, Zagreb, 2007., str. 262. S francuskoga prevela Maja Zorica.) No, sve bi to bilo doslovno pretenciozno i ne bi polučilo ništa osim čitateljskoga prezira da Houellebecq nije po mnogo čemu ravan u svojem pripovijedanju onome što su u francuskoj književnosti činili njegov daleki prethodnik François de la Rochefoucauld u svojim Refleksijama ili moralnim sentencijama i maksimama, genij dekadencije Joris-Karl Huysmans, te egzistencijalistički heretik Albert Camus. Što? Usuprot proširenome stavu o Houellbecqovu anti-stilizmu tvrdim da je riječ o jednom od najradikalnijh prevrednovatalja stila u suvremenoj književnosti. Da je drukčije, zar bi kritičari imali o čemu uopće pisati pro et contra, citirajući čitave velike pasaže iz njegovih djela koji ostaju u sjećanju zbog jasnoće i britkosti, pitkosti i apofantičkoj rezonanciji njegovih rečenica koje često dosežu razinu vrhunskoga traktata ili, pak, filozofijske i sociologijske analize problema, primjerice, narcizma, depresije i apatije. Nije slučajno baš Houellebecq izabran da povodom uprizorenja njegova romana Elementarne čestice 30. 11. 2000. u formi drame na pozornici jednog kazališta u Berlinu razgovora s Peterom Sloterdijkom, Alainom Finkielkrautom, Peterom Weibelom o konstrukciji ljudskoga u doba terora i biogenetike, o tjeskobi i novome kapitalizmu užitka u potrošnji koji dovodi do raspada društvenosti, o kraju kategoričkoga imperativa one etike koja je još imala za svoj predmet sreću i blagostanje tzv. čovjeka i njegove prosvjetiteljske iluzije o napretku u svijesti o slobodi, što je posvjedočeno u dva sveska inspirativnih razgovora pod nazivom Kapitalismus und Depression I-II, Alexander Verlag, Berlin, 2000. Stil nije tautologija nizanja lijepo napisanih rečenica u sklop koji onda predstavlja nekovrsni dragulj u kruni bez sjaja istine. Nije to, uostalom, neobarokni opis života u svijetu koji je postao pakao Realnoga, da se poslužimo već zlorabljenim lakanovskim kategorijama. Stil je kazivajuća moć pripovijedanja o vlastitoj epohi kraja metafizike s vladavinom onog pojma koji pripada drugome zakonu termodinamike, a bez njega ne postoji ni mogućnost kibernetičkoga upravljanja svijetom kao digitalnim kodom. Taj pojam nazivamo entropijom i on se odnosi na težnju sustava da spontano prijeđe u stanje većeg nereda. Zato ovaj znanstveni pojam ima svoje filozofijsko značenje koje je ponajbolje metaforično iskazao Friedrich W. Nietzsche ‒ pustinja raste. O kakvoj to entropiji i uništenju govori novi Houellebecqov roman objavljen krajem 2022. u dosad najvećoj nakladi ne samo u Francuskoj, već i posvuda u svijetu? Roman pripovijeda na dvije razine uvida o svijetu planetarno-globalnoga nihilizma, onoj makro-diskurzivnosti i onoj mikro-diskurzivnosti, o životnoj ‘sudbini’ glavne figure Paula Raisona (hm, simbolički je riječ o imenu mesijanskoga apostola kršćanstva i njegovu prezimenu koje znači glavni pojam francuske filozofije racionalizma, naime razumu), visoko rangiranome službeniku francuske vlade čiji posao je savjetovanje svojeg najboljega prijatelja ministra ekonomije i financija kojemu je na usluzi za bitna strategijska pitanja i za to da je plaćen slušati i savjetovati ga o svemu i ničemu. Ministar Bruno Juge, (ponovno jasna aluzija na prezime čije značenje na francuskome pripada suđenju i sudstvu, okružju pravnih poslova i upravljanja u smislu izvršne vlasti), nužno potrebuje takvu vrstu privatno-javnoga prijateljstva i savjetodavnosti jer mu je poslan video-uradak s nepoznate adrese u kojem mu se prijeti odsijecanjem glave kao na giljotini. Uoči francuskih predsjedničkih izbora godine 2027. ovaj se video pojavljuje na internetu i ubrzo postaje jasno da je posrijedi teroristički napad na banku sperme i na imigrante koji kreću preko Sredozemlja u Europu. Tko stoji iza ovog naizgled bizarnog i ekscentričnoga čina, iako je očigledna korelacija u ideologijsko-političkim stajalištima onih snaga koje su dosad bile smatrane marginalnim i ezoteričnim skupom ili lijevoga ili desnog ekstremizma? Ni manje ni više negoli ekološki fundamentalisti koji u komunikacijama rabe misteriozne geometrijske simbole i kodove. I tako dobivamo formalno na makro-razini priču o istraživanju urote s opasnim političkim posljedicama, jer je na meti tzv. mainstream francuske odnosno europske liberalne politike demokracije visoke srednje klase i bijeloga čovjeka, ali ne i supremacizma i otvorenoga kulturalnoga rasizma, iako je u nekim svojim javnim tzv. političkim istupima protiv ideje i prakse Europske unije, kojoj nedostaje univerzalni politički narod kao jamstvo identiteta i moći, Houellebecq poprilično blisko korifejima desničarskih vizija Brexita stao uz Donalda Trumpa. Ali to je učinio samo zato što je glavni svjetski tele-populist Europu i NATO htio prepustiti svojim financijskim jaslama, bez izdašne američke pomoći i potpore. Koliko je Houellebecq upoznat i s najnovijim politologijskim teorijama o post-demokraciji, primjerice, vidimo u ovome romanu kad esejistički ukazuje na propuste u funkcioniranju zakonodavne i izvršne vlasti, pa čak i kad kao tzv. sveznajući pripovjedač daje uputstvo promjene izbornoga zakonodavstva koje će u sustavu stvoriti više prosvijećene autokracije u brzini donošenja odluka, a ograničiti beskrajnu demokratsku proceduru u srazu s onim što tzv. suverenisti na temelju političke teologije Carla Schmitta nazivaju izvanrednim stanjem (Ausnahmezustand) kao što je to i trajna prijetnja islamističkoga terora. No, mikro-razina ipak čini bitnu okosnicu romana i u njoj Paul proživljava pravu građansku dramu života u visokim srednjim godinama, na pragu starosti i neizbježnoga umiranja. Po prvi put, Houellebecq više nije drsko i bezobzirno ciničan, a ni zajedljivo vulgaran u svojim prikazima onih ljudi koji se iz perspektive nedodirljivo autističnoga Ja ili apsolutnoga subjekta njegovih romana uvijek nalaze u nekim sklopovima ili skupovima kolektivnoga identiteta, poput muškaraca i žena s arapskim podrijetlom ili, pak, onih koji propagiraju ideje seksualnoga konzervativizma, a iza njih čuče patološki mrzitelji žena, nasilnici i posjetitelji bordela u svjetskim metropoloma skloni poniženju Drugoga iz sadističke težnje za moći. Roman uništiti ne može ni na značenjskoj niti na formalno diskurzivnoj razini biti tek nastavak drugim sredstvima njegove Platforme ili Serotonina iz jednostavnog razloga što mu je glavni lik Paul Raison unaprijed bačen u situacije iz kojih se ne može izvući bez fatalnih posljedica po njega samoga i okolinu u kojoj živi i djeluje. Pripovijedanje u tzv. trećem licu nužno vraća ovu proznu formu u analitičke vode novoga realizma i dokumentarnosti. A to znači da je struktura romana polifonijska, dok je način kazivanja u prepletanju makro-i-mikro perspektive događaja realizirana entropija u kojoj više glavni lik nije anti-heroj ni promatrač iza vrata virtualne stvarnosti. On je naprosto vlastiti svjedok suočenja sa svijetom koji sam sebe dovodi do onog što Jean Baudrillard naziva integralnom stvarnošću globalnoga društva kontrole. To je društvo bez povijesti u kojem sam život pojedinca postaje umrežena logika agonije kraja. (Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., str. 112-114. S francuskoga preveo Leonardo Kovačević.) Što je drugo agonija kraja negoli terminalna bolest poput raka jednjaka kojom Paul nakon što mu dijagnosticiraju stadij uznapredovale bolesti postaje svjestan da je njegov život, taj singularni slučaj ekstaze i dosade užitka u ljepoti i kaosu egzistencije, dospio do kraja. Ovo je, dakle, roman i o zdravstvenom sustavu države s tradicijom javnoga dobra, ali ponajprije renoviranog do mjere onih koji mogu sebi priuštiti visoke troškove liječenja u vladajućem okružju neoliberalne cost-benefit analize. Prije no što Paul sazna za svoju smrtonosnu bolest, njegov otac Édouard, nekoć tajni agent francuske države, doživi moždani udar i biva posve paraliziran. Napokon, iako on i njegova žena Prudence žive na distanci u braku u odvojenim sobama, postupno se iznova između njih javlja diskretni oblik seksualne strasti, ali ponajprije onog što čini dugogodišnja snošljivost u vezi, a to je kontingencija tjelesne sinestezije, ili jednostavno ljubav kao uvjet mogućnosti ljudske komunikacije od patnje do zbližavanja. Usto, Paulov brat Aurèlian u svojem bračnome životu dospijeva do iskustva rasapa. Između različitih generacija ove klasno-socijalno dobro situirane francuske obitelji postoje posvemašnja nesuglasja, ali i neraskidivi dodiri koji su utoliko veći i složeniji ukoliko je situacija koja ih povezuje korelacija makro-i-mikro entropije na najvišoj razini realizacije. Ništa u opisu onog što nosi tzv. radnju romana nije stoga ni ekscesno niti pripada iznimnome. Ako je za Kafku prostor odvijanja ljudske entropije unaprijed određen zlogukom mrežom mašinerije tehnopolisa kao procesa i preobražaja sustava u ono neljudsko, onda je za Houellebecqa stvar u korelacijama onog što čini globalno-planetarni sustav upravljanja svijetom i onog što pogađa formalno život individuuma u zapadnjačkoj civilizaciji materijalnoga blagostanja, potrošačke euforije i stila života izgrađenog na zasadama liberalne utopije kapitalističke racionalnosti, koju upravo Gilles Deleuze i Felix Guattari u Tisuću platoa: kapitalizam i shizofrenija 2 dovode do vrhunca kritičke analize pokazujući da je problem u tome što je sve u ovome tzv. estetskome kapitalizmu racionalno, osim sustava samoga. Sloboda pojedinca postaje njegova tjeskobna postaja uništenja u doba kad se teror, biopolitika i tijelo čovjeka međusobno isprepliću i ujedno dovode do kraja života kao takvog. I doista, uništiti postaje sve potresniji i emocionalno snažan roman kako Paul, utjelovljenje sabranosti, razuma, skepticizma i ravnodušnosti, posve jasno uviđa da nakon mnoštva seansi s otorinolaringolozima u bolnicama i privatnim klinikama Francuske slijedi ono najstrašnije i fatalno. U kušnji sam da na temelju Blanchotove filozofijsko-književne analize između njega, Lévinasa i Heideggera kažem sljedeće. Kušnja je u tome što Houellebecq u Serotoninu cinično izruguje misaoni doseg Blanchota, a to se u ovome romanu o ‘zelenome teroru’ i predviđanju francuskih predsjedničkih izbora u bliskoj budućnosti prezirno prenosi i na suvremenu filozofiju uopće, posebno na anarho-primitivizam američkoga zastupnika tzv. deep ecology Johna Zerzana. Naime, upravo je Blanchot uvjerljivo pokazao da književnost u ontologijskome smislu jest singularni proces umiranja, a ne smrti autora kako je to ustvrdio semiolog Roland Barthes. Stoga umiranje predstavlja istodobno svijest o kontingentnome kraju života, dok umjetnost kao događaj ovime postaje čista izvedba jezika kojim se roman u apokaliptičkome stilu ne zbiva kao prasak ili kao praznina u imploziji informacija. Posve suprotno, Houellebecq ovu singularnu tragediju svojeg glavnoga lika ili anti-apostola Razuma virtuozno privodi kraju. Ono što je najužasnije jest da je Paul kao i svi Mi tek ono što Bruno Schulz u Kometi poetski kazuje ovako: …zatočen u staklenoj ampuli, obasjan puninom svjetla kao neonom, već razriješen, precrtan, odložen među akte ‒ arhivski broj u velikoj registraturi neba. Smrt postaje posljednja granica umiranja onog što je u svim svjetskim civilizacijama kozmologijsko pitanje osmišljavanja razloga ili smisla postojanja materije-energije ili avatara sa sviješću o vječnosti i beskonačnosti. I baš zato je odlazak u kozmičku prazninu pitanje koje od Platona određuje filozofiju kao melete thanatou, ili umijeće umiranja koja je za stoike bilo odlučujuće za dostojanstvo samoga misaonog života. Houellebecq u svojem sinkretičkome nihilizmu pokazuje da kršćansko shvaćanje ljubavi i nade u uskrsnuće kao ni ateizam nisu isključivi pod uvjetom da je čovjek usmjeren onome što čini bit ljudske egzistencije pod zvijezdama zauvijek. Riječ je, naime, o ljubavi kao iskupljenju unatoč tome što u suvremenome svijetu vladavine entropije pustinja raste i stvara pustoš u ljudskim srcima. Još jednom, kao što Blanchot pokazuje da čovjek nikad ne umire sam, jer je to gore od čistoga užasa života uopće, tako Houellebecq u romanu svojeg Paula i njegovu Prudence dovodi do posljednje postaje ljubavi, i držeći se za ruke uz posljednje riječi otpora poetskim tonom završavaju jedinstveno iskustvo jezika kao djela-događaja našeg osmišljavanja svijeta u času njegove entropije. ‘Ne vjerujem da smo ikako mogli promijeniti stvari’, rekao je napokon…. ‘Ne dragi.’ Gledala ga je u oči, napola se smiješeći, ali nekoliko suza blistalo joj je na licu. ‘Bile bi nam trebale čudesne laži.’ (uništiti, str. 416) Houellebecq je prošao put radikalne apokaliptičke geste u kazivanju o svijetu kojim vladaju neodređenosti, užas, teror, tehnosfera i znakovi iskupljenja u samoj ideji umjetnosti koja nije veća od života i obratno. Oboje, i jezik i slika ove divne i bolne egzistencije u njegovu su romanu uništiti dobili pravo na vlastitu nesvodivost. Ne mora nas stoga čuditi da je pisac MH za razliku od tzv. stvarnoga MH istinski čarobnjak riječi i da je sve što je napisao upravo TO i ONO ꟷ to i ono što savršeno pogađa iskustvo entropije, ljubavi i umiranja u svijetu koji nas obuzima i oduzima u času kad za to jednom dođe vrijeme.

January 8, 2024
Holokaust i politika sjećanja

Holokaust i politika sjećanja

1. Sloboda i pravednost Rijetko se događa da bi jedan razgovor filozofa o mnogim temama njegova mišljenja mogao imati čak i zamjetniju ulogu u razumijevanju fenomena čudovišnoga događaja kao što je to bio Holokaust nad židovskim narodom u 2. svjetskome ratu u nacističkim logorima uništenja od razrade ovog teškog problema u knjigama i popratnim tekstovima. Čini se, naime, da upravo razgovor koji je vodio dr. Michael Ben-Naftali 8. siječnja 1998. godine u Jeruzalemu s Jacquesom Derridom ima taj patos i dodatnu težinu. Možda to vrijedi još više danas. (Izvor: The Multimedia CD ʺEclipse of Humanityʺ, Yad Vashem, Jeruzalem 2000) Nije ovdje potrebno posebno dokazivati koliko se utjecaj mišljenja dekonstrukcije zapadnjačke metafizike širi na sva područja znanosti, umjetnosti i kulture. Veliki opus Derride, koji s projektom objavljivanja seminara s oko 14.000 stranica doseže 100 svezaka sabranih djela, baš kao i u slučaju Heideggera, obuhvaća mnoštvo ne samo filozofijskih tema koje pripadaju širem području humanističkih znanosti uključujući povijesne kao i političke znanosti. O tome sam pisao u nekoliko navrata, osobito u knjigama Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011. i Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013. Od svih pojmova i ideja, koje je Derrida tijekom puta svojeg mišljenja na tragu Heideggera dekonstruirao, poput, primjerice, slobode, jednakosti, metafizike, povijesti, umjetnosti, demokracije, samo je jedan ostao gotovo nedodirljiv. Riječ je o ideji pravednosti. S njom se utemeljuje zajednica podarujući joj etičko-političko značenje smislenosti i održivosti onkraj povijesno-epohalne konačnosti čovjeka. Nije nimalo slučajno da je Derrida sebe smatrao u filozofijskome smislu izdankom Grka i Židova kao izvorišta tradicije Zapada u načinu mišljenja i kazivanja. Na jednom mjestu rasprave o Lévinasu, nailazimo tako na primjereno izabrane metafore-simbole za bit dvaju povijesnih naroda s njihovim sudbinama kao udesom/poslanstvom u povijesti metafizike. To su Odisejev povratak na Itaku nakon Trojanskoga rata, što svjedoči o istini zavičaja kao postojanoga boravišta slobode unutar polisa kao ljudske zajednice slobodnih i jednakih građana. Za Židove je to Abraham, praotac naroda, u ahasverskome lutanju pustinjom u potrazi za obećanom zemljom. Sloboda je temeljna ideja grčke demokracije, a pravednost, pak, presudna riječ židovskoga mesijanstva. Sloboda u Grka, dakle, prethodi pravednosti. Zato je etika u takvome metafizičkome načinu mišljenja uvijek izvedena iz političke slobode građanina. Etičko se nalazi u službi pravedne politike. Korak spram obrata ove sheme jest židovsko razumijevanje povijesti kao beskrajnoga lutanja u potrazi za „trećom zemljom“, kako to na jednom mjestu svojeg Dnevnika izriče Franz Kafka. Cilj ili svrha lutanja u stalnome kretanju određuje ono što je u Grka početak. Pravednost otuda prethodi slobodi. Prema tome, politika „drugoga smjera“ uvijek je i mesijanska politika za nadolazeće doba. Utoliko je uvijek i nužno utopijska. (Jacques Derrida, „Violence and Metaphysics: An Essay on the Thought of Emmanuel Lévinas“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978, str. 79-153) Zašto je ova razlika između dva izvora i sastavna dijela zapadnjačkoga mišljenja uopće toliko važna, možda čak i odlučujuća? Nedvojbeno je razlog u tome što sloboda pripada onome što se ne može utemeljiti ni izvanjski niti iz neke unutarnje strasti za ozbiljenjem volje u čovjeka kao slobodan izbor, dok se pravednost pojavljuje kao ono što nadilazi granice ljudske konačnosti. Pravednost u židovskoj eshatologiji, kako za Jacquesa Derridu tako i za Waltera Benjamina, proizlazi iz onog što nije ni prvo niti posljednje, već se pojavljuje u ideji koju Derrida naziva mesijanstvom bez Mesije. Pravda se, dakle, mora izvršiti pa makar i svijet propao na kraju ljudske povijesti. Sve što je ovdje rečeno posebno određuje kasno mišljenje Derride 1990ih godina. Na tragu Lévinasa on otada smjera etičko-političkim dosezima kritike suvremene neoliberalne globalizacije s njezinim različitim fenomenima poput pitanja identiteta naroda prognanih iz svojih nacija-država, obnove rasizma i fašizma, moći umreženoga terora, vladavine neokolonijalizma Zapada, do problema post-Holokausta i ideje bezuvjetnoga oprosta. Naposljetku, kasni Derrida na uistinu zagonetan i ujedno utopijski način postavlja u središte rasprave dva međusobno povezana shvaćanja ‒ politiku sjećanja i politiku prijateljstva. (Jacques Derrida, Politiques de l’amitié. Galilée, Pariz, 1994. Vidi o tome: Žarko Paić, Gradovi izbjeglica: Od etike gostoljubivosti do politika prijateljstva ‒ Lévinas i Derrida, PAN-Liber i IEGS, Zagreb, 2016) 2. Mesijanstvo bez Mesije U biografiji Petera Salmona, naslovljenoj An Event, Perhaps: A Biography of Jacques Derrida, Verso Books, London-New York, 2021, iznova se susrećemo s nadasve zanimljivim događajima njegova odrastanja u Alžiru. Rođen je 1930. godine u El Biaru, francuskome prostoru koju su nastanjivali sefardski Židovi. Njegov otac Haïm Aaaron Prosper, trgovac vinom, nazvao je sina Jackie Élie Derrida. Odrastao je u francuskoj koloniji suočivši se sa svom složenošću vlastita identiteta. Naime, oko 1870. godine u Alžiru su Židovi uživali razmjerno veća prava od većinskog muslimanskoga naroda, a to im je jamčilo pravo francuskoga državljanstva. Nije to, međutim, bila nikakva povlastica s obzirom na njihov položaj u korpusu Francuza u Alžiru. Već 1940. godine kad Hitler osvaja Europu Blitzkriegom, a time i pokorava Francusku, 120.000 Židova postaju ne-državljani. Ovu odluku nisu donijeli nacistički Nijemci, već francuski Alžirci, u čemu se ogleda utjecaj antisemitizma Višijske republike. Mladi Jackie pohađao je tih godina isključivo židovsku školu, ali uz stalnu napetost zbog prijetnje isključenja židovskih nastavnika prema postojećim rigidnim zakonima. U tjeskobnome ozračju isključenosti i drugosti, Derrida je u Alžiru pronašao svoje utočište u bavljenju sportom i velikoj ljubavi prema filmu. Padom Višijske vladavine rujna 1944. godine i u Alžiru, susreo se s novim oblikom sukoba. Između antisemitizma i rastućeg arapskoga nacionalizma židovski identitet postaje pitanjem egzistencijalne drugosti u razlici. Po prvi put odlazi za Marseille, a potom za Pariz 1949. godine. Tada već postaje Jacques. Filozofijsku auru mislioca dekonstrukcije dosegnut će 1967. godine objavljivanjem vjerojatno najznačajnijega spisa poststrukturalizma naslovljenog De la grammatologie u izdanju Les Éditions de Minuit. Poznato je da je uz Lévinasa i Helene Cixous, također Alžirke i Židovke, bio na posve navlastit način vezan uz židovsku struju mislioca u Francuskoj. Ako bismo željeli pronaći usporedbu, onda bi njegov europski kozmopolitizam i kritički stav spram radikalnoga cionizma, osobito državnoga nasilja prema Palestincima tijekom postojanja Izraela, bio blizak u izvjesnome pogledu shvaćanjima Hanne Arendt o židovskome pitanju. Kao što je Arendt ono političko izvodila iz biti slobode, tako i Derrida ono etičko izvodi iz biti pravednosti kao posljednjeg opravdanja svetosti samoga života. Uostalom, kao nastavljač mišljenja Lévinasa u najvažnijim pitanjima o bezuvjetnoj logici gostoljubivosti spram stranaca i otvorenosti spram Drugoga, čini se da je njegova židovska usmjerenost spram ozbiljenja ideje mesijanske pravednosti uvjet mogućnosti kritike svakog cionističkoga zastranjenja, a ne nikakve apologije židovstva kao zatvorenog nacionalno-vjerskoga identiteta. (Jacques Derrida, Adieu á Emmanuel Lévinas, Galilée, Pariz, 1997) Odbijajući biti ʺžidovskim filozofomʺ, njegovo promišljanje vlastita identiteta utoliko je složena struktura odnosa između mišljenja i djelovanja u etičko-političkome opravdanju života jednog angažiranog lijevog intelektualca onkraj svođenja na ideologijski radikalizam Sartrea ili Foucaulta. Često se zanemaruje ovaj aspekt njegova javnog djelovanja. Razlog valja vidjeti u tome što je svoju kritiku metafizike kao logocentrizma ponajviše usmjerio pitanjima jezika i estetike u doba tehničke vladavine svijetom. Svaki susret s njegovim mišljenjem označava pritom i tumačenje hermetičnih znakova prisutnosti Heideggera. Ne zaboravimo da je Derrida u svim javnim akcijama protiv zatiranja slobode i prava čovjeka u Francuskoj i svijetu uvijek na strani progonjenih i manjina. Baš je njegovom osobnom zaslugom u krajnje neobičnim i opasnim okolnostima spašen rukopis velikog češkog filozofa Jana Patočke, najznačajnijeg disidenta i žrtve policijske torture totalitarne Čehoslovačke, te objavljen na francuskome. U spisu Dar smrti Derrida govori o Patočki polazeći od njegove postavke o moralnoj odgovornosti i brizi za dušu kao temelju istinske europske humanosti i mišljenju bez svođenja na carstvo profita i obezvređivanja ljudskosti. (Jacques Derrida, Donner la mort, Galilée, Pariz, 1999) Tko želi ipak govoriti o biti Europe i vrijednostima svjetske civilizacije polazeći od racionalnosti i odgovornosti spram istine, taj ne može zaobići pitanje o onome što je bio glavni predmet razgovora Derride i Ben-Naftalija 1998. godine u Jeruzalemu. Riječ je, dakako, o Holokaustu te njegovim uzrocima i posljedicama za suvremenost. 3. Samo žrtve mogu oprostiti Što je za Derridu bit Holokausta ili Šoe? Ponajprije, u spomenutome razgovoru pokazuje se kako filozof dekonstrukcije oprezno razlaže ono što je prihvaćeno kao samorazumljiva postavka na razini vrijednosnoga suda. Naime, ako je posvemašnje zatiranje Židova u nacističkim logorima u 2. svjetskome ratu jedinstveni odnosno singularni događaj genocida koji nadilazi sve što je povijesno poznato i postaje tako nesvodivi presedan, onda se postavlja pitanje što uopće znači ono jednokratno, jedinstveno i neponovljivo. Derrida upućuje na to da ovu tvrdnju valja problematizirati stoga što na taj način isključuje druge slične, srodne i isto tako nesvodive događaje izvršenja genocida nad drugim narodima, poput aktualnoga slučaja u Ruandi, ali isto tako i događaja različitih pogroma tijekom povijesti u različitim dijelovima svijeta. Nije to plaidoyer za relativizam, već pokušaj razumijevanja istinske naravi Holokausta ili Šoe. No, budući da je značenje Holokausta na grčkome apsolutno spaljivanje odnosno uništenje, tada se hebrejska riječ Šoa, koju koristi francuski redatalj Claude Lantzmann u svojem filmu o pogromu Židova u Auschwitzu i drugim konclogorima Europe, za Derridu ne može posve prihvatiti u diskursu o složenim pitanjima genocida, oprosta i odgovornosti spram nadolazećega vremena. Iznimno je zanimljivo da se Derrida u opširnoj argumentaciji oko ovog problema dotiče analize francuskoga filozofa Vladimira Jankélèvitcha 1960-ih godina u njegovim knjigama o nemogućnosti oprosta. O ovome sam već u osnovnim crtama pisao u jednom tekstu objavljenom na stranicama Novog Omanuta. Jankélèvitch je, naime, zagovarao postavku u knjizi naslovljenoj L’Imprescriptible – Pardonner kako oprosta zločincima nacističke Njemačke ne može biti iz dva razloga. Prvo, što se nikad nisu pokajali za genocid nad Židovima i zatražili oprost od svojih žrtava, te drugo, zbog toga što je narav ovog počinjenog zločina protiv ljudskosti onkraj bilo kakve vrste ljudskoga suđenja. Drugim riječima, to je bio čin apsolutnoga zla izvan mogućnosti shvaćanja danog čovjeku kao civiliziranome biću. Posve je jasno da jedina instancija tada može biti samo metafizička u smislu krajnjeg Božjeg suda, iako sam Jankélèvitch nije u svojim razmatranjima ulazio u sferu židovsko-kršćanske teologije. Naposljetku, francuski filozof i muzikolog, autor knjiga o etici, ironiiji i smrti, vehementno ustvrđuje kako je oprost okončao u plinskim komorama Auschwitza. Tako je izgubio svoj istinski smisao. Derrida obrazlaže da se prvotno nije slagao niti ne slagao s ovim postavkama. Međutim, ako se na tako drastičan način, gotovo u maniri logike razmjene istog za isto, postavi etički problem suočenja s jedinstvenim događajem apsolutnoga zločina Holokausta, što možemo očekivati sada i ubuduće ako ne nastavak spirale mržnje u koncentričnim krugovima istoga, a ne različitoga? Odakle Derrida kreće u sučeljevanje s argumentima koje je iznio Jankélèvitch? Naravno, ishodišta su poznata. To su Kantov univerzalizam moralnoga djelovanja u okružju kozmopolitske zajednice i Lévinasova ideja ljubavi spram Drugoga polazeći od židovske eshatologije. Drugi je moj bližnji čak i kad je stranac i onaj tko je u aktualnome životu počinio nepravde i zlo. Da bi se moglo izaći iz zaračanoga kruga zločina i mržnje potrebno je raskinuti s onim što na jednom mjestu svojeg ogleda o Lévinasu na upečatljiv način Derrida naziva ʺtotalitarizmom istogaʺ. Konkretno, potrebno je uspostaviti bezuvjetnu gostoljubivost spram Drugoga na temelju njegove nesvodivosti u svim aspektima pojavljivanja, uključujući spol, rasu, naciju, vjeru. U svojem izvođenju etičko-političke politike prijateljstva spram drugih naroda i njihovih kulturnih vrijednosti Derrida čini nešto paradoksalno. Ako je već susret Grka i Židova, kako sebe određuje u filozofijskome smislu, svojevrsni ʺekscesʺ, onda je pokušaj da se vlastito mišljenje bezuvjetnoga oprosta izvede u razgraničenju i usvajanju ideja Kanta i Lévinasa, reći ću to posve izričito, svojevrsni ʺtreći putʺ koji određuje našu suvremenost i bez kojeg ne možemo suvislo reći zašto bi izbjeglice i prognanike iz razorenih država poput Afganistana, Iraka i Sirije trebalo bezuvjetno prihvatiti kao svoje bližnje unatoč real-političkoj logici zaštitnog sanitarnog kordona od potencijalnoga terora i promjene tzv. etničko-kulturnoga zemljovida Europe. Derrida još preciznije pokazuje da se solidarnost prema Drugome u situaciji masovnoga izbjeglištva iz zemalja Trećega svijeta u demokratske poretke Zapada odnosi na ove skupine: (a) migranti; (b) egzilanti; (c) deportirani; (d) apatridi i (e) razmješteni (displaced persons). U tom je pogledu etika gostoljubivosti obveza i dužnost prihvaćanja navedenih skupina ljudi ne iz puke moralne obveze, nego iz osjećaja etičkoga gostoprimstva prema istovrijednim i jednakim ljudima, koje je iz različitih razloga zadesila strahotna sudbina da zbog nužnosti preživljavanja napuštaju svoje domovine. (Jacques Derrida, On Cosmopolitanism and Forgiveness, Routledge, London-New York, 2005, str. 4) Oprost nije, dakle, za Derridu stvar logike istoga u razmjeni mržnje za mržnju, ljubavi za ljubav. Naprotiv, ono što povezuje univerzalnost Kantova kategoričkoga imperativa koji zapovijeda moralno djelovanje zbog njega samog i bez ikakvih izvanjskih ograda s Lévinasovom etikom bezuvjetno Drugoga, jest ono isto što stoji u biti kršćanskoga nauka o ljubavi spram bližnjih. Derrida na taj način ne pomiruje nepomirljivo, već dolazi do paradoksalne i aporetične situacije. U svojoj jedinstvenosti riječ je o početku razlike, a ne istovjetnosti. To samo znači da žrtve jedine mogu oprostiti svojim krvnicima i to stoga da se raskine s ovjekovječenjem čudovišne spirale mržnje. Dodatni je razlog u tome što se oprost pojavljuje kao uvjet mogućnosti suživota u nadolazećem vremenu i to pod uvjetom nastanka dvojeg. Jedno je politika sjećanja, a drugo politika prijateljstva. Obje su politike nužno i bezuvjetno etički zadane kao zalog djelovanja mesijanstva bez Mesije. Derrida to tumači na sljedeći način u jednom komentaru o Lévinasu. „Lévinas usmjerava svoje tumačenje spram istoznačnosti triju pojmova – bratstva, ¸čovječnosti i gostoprimstva – koji određuju iskustvo Tore i mesijanskoga vremena čak i prije ili izvan Sinaja…Što sebe znamenuje moglo bi se nazvati strukturalnim a priori mesijanstvom. Nije to povijesno mesijanstvo, već ono koje pripada povijesnosti bez posebnoga i empirijski odredljivoga utjelovljenja. Bez otkrivenja ili datiranja danoga otkrivenja.ʺ (Jacques Derrida, Adieu a Emmanuel Lévinas, str. 67/121-122.) Povijest koja je ostala bez svojega subjekta (naroda u univerzalnome značenju demosa) i bez svoje „biti“ (ideje vječnoga mira u kozmopolitskome poretku vrijednosti) valja preusmjeriti na drugi trag. Nema nikakve sumnje da je čitav sklop etičko-političkoga obrata u Lévinasa i Derride zapravo razračunavanje s Kantom i njegovim idejama o „zakonima hospitalitetaʺ. No, dok je Kant imao za svoje polazište regulativni pojam djelovanja uma kao svrsishodne prirode koja je, dakako, dobra jer smjera uvijek do konačnoga cilja slobode i pravednosti u svijetu postuliranoga Boga da bi moralni zakon i praktično djelovanje čovjeka bili usklađeni poput satova s crkvenoga tornja u Königsbergu, Lévinasu i Derridi ne preostaje nakon Auschwitza i raspada komunizma u Europi i svijetu 1989. godine ništa drugo osim apsolutne bezavičajnosti naroda (Unheimlichkeit). Kant misli unutar granica „zdravoga razuma“. Lévinas i Derrida, naprotiv, misle onkraj tih granica. One, zapravo, više uistinu i ne postoje. Umjesto nužnosti autonomije slobode i strogosti kategoričkoga imperativa čovjeka bez kojeg sve postaje uzaludno i besmisleno, mi se suočavamo sa slučajem posthumanoga stanja proizvodnje života u umreženim društvima kontrole. Ovdje vlada kaos i entropija na svim razinama stvarnosti. Temeljni etički pokretač više nije nikakva gostoljubivost iz obveze savjesti pred Bogom, već prekid s osjećajem posvemašnje ravnodušnosti prema Drugome, koji „nije moj problem“. Ako je suosjećanje početak etičke odgovornosti za promjenu stanja stvari, tada je prekid s ravnodušnošću spram Drugoga čin aktivnoga otpora na razini individualne savjesti i kolektivne odgovornosti. U razgovoru u Jeruzalemu Derrida je izrekao nešto krajnje nelagodno za francuski povijesni revizionizam s obzirom na nikad odrađenu povijest prevladavanja trauma Višijskog antisemitizma te izravne i neizravne krivnje u deportiranju Židova u nacističke konclogore. Objasnio je to tako što je prvo komentirao nešto uistinu iznimno važno i ujedno krajnje uznemirujuće u promišljanju stanja ʺnakon Auschwitzaʺ. Jankélèvitch je u svojem odbacivanju smisla oprosta upozorio na generacijske razlike između Židova i Nijemaca u pogledu na Holokaust. Ako je neupitno da se tijekom godina stanje mora normalizirati zaslugom ekonomije, kulture i sporta, pa nove generacije više ne mogu biti opterećene poviješću sjećanja na iskustvo genocida kao one koje su tome svjedočile u živo, onda je posve jasno da zaborav povijesti ima veću moć od politike sjećanja. Oprost, dakle, postaje po toj matrici mišljenja nešto nepotrebno, zapravo i nemoguće. Etički zahtjev na obje strane, žrtve i krvnika, gubi svoj potencijal pomirenja u ravnodušnom protijeku vremena. I doista, zar ne živimo u postpovijesnim vremenima u kojima logika spektakla sve što je imalo neko bitno značenje u prošlosti svodi na prolazni medijski događaj kojemu rok trajanja prelazi iz vječnosti u zaborav trenutka? Derrida u daljnjem obrazloženju upućuje na politički i povijesni revizionizam francuskog, socijalističkoga predsjednika Mitteranda koji je odbio priznati odgovornost Francuske za pogrom Židova u doba Višijske izdajničke vlade. Mnogi intelektualci, te sam Derrida, pisali su mu da prizna odgovornost za nečuvenu sukrivnju, jer će upravo na taj način skinuti ljagu sa sadašnjih generacije francuske politike naspram grijeha iz nedavne prošlosti suradnje s okupacijskim njemačkim vlastima. No, nije promijenio stav, već je to, paradoksalno, učinio republikanski i konzervativni predsjednik Francuske Jacques Chirac s tvrdnjom o ‘irreperable’ postupcima koji su nanijeli nesagledive moralne štete suvremenoj Francuskoj. Ipak, unatoč toj izjavi, Derrida potvrđuje kako se Francuzi nisu uspjeli na dostojan način razračunati s tamnim mrljama svoje prošlosti. To nesumnjivo vrijedi i za ulogu Francuske u kolonijalnome ratu u Alžiru. No, problem je utoliko veći što položaj Derride unutar francuske intelektualne scene nije tek u kritici revizionizma i negacionizma počinjenoga Holokausta nad Židovima. Njegov je misaoni i djelatni način kazivanja do te mjere složen jer nikad nije pristao uz bilo kakve obrise cionizma, te mu mnogi prigovaraju da nije stoga adekvatno reagirao na prolome antisemitizma i islamizma u samoj Francuskoj protiv židovskih zajednica. Među ovim kritičarima se izdvaja Alain Finkielkraut. Često je žustro prigovarao Derridi na njegovu ʺrelativizmuʺ i kolebljivu stavu spram židovskoga pitanja u kontekstu Bliskog Istoka i Europe. Vratimo se ideji oprosta. Vidjeli smo kako je posrijedi pokušaj gotovo nemogućeg zahtjeva za trijumfom pravednosti kao temeljne ideje židovske eshatologije u suvremenoj filozofiji. Da bi svijet iznova mogao imati smisla unatoč dijaboličkome zlu Holokausta u 20. stoljeću nužno je dospjeti do logike nesvodive i bezuvjetne otvorenosti spram Drugoga. Oprost nije stoga puka retorička gesta kojom žrtva daje svojem krvniku umjesto zle savjesti novi početak skladnoga života u dobru i istini. Naprotiv, njime se tek može ostvariti mir među narodima i mogućnost povjerenja Drugoga. Uobičajena kritika koja ima realističke obrise da ni Lévinas ni Derrida svojim nemogućim etičkim zahtjevima uopće nisu mjerodavni za suvremenu politiku interesa i geopolitičkih borbi za svjetsku moć ipak posve ne pogađa u cilj. Zašto? Ponajprije stoga što Derrida u razračunavanju s golim realizmom politike kao događaja stvaranja izvanrednoga stanja (Ausnahmezustand), kakvo je shvaćanje zastupao Carl Schmitt s idejom sukoba prijatelja i neprijatelja, dolazi do postavke kako je za suvremeni svijet nakon iskustva Holokausta nužno stvoriti politiku sjećanja kao politiku prijateljstva. Židovi otuda ne mogu zaboraviti ovaj tragični događaj u njihovoj povijesti. Umjesto toga, sustavno ga moraju dovesti do arhiva sjećanja kao bezuvjetne singularnosti pojedinca. Derrida je o tome ostavio traga u knjigama kao što su Glas, Schibboleth pour Paul Celan, potom u Mal d’archive te u knjizi De l’esprit: Heidegger et la question. Pritom ipak ne može otkloniti gotovo pesimistički stav Jankélèvitcha s kojim se nije slagao. Arhiviranje čudovišnoga događaja Holokausta s vremenom postaje nešto krajnje nepovijesno, gotovo kao da se dogodilo u toliko udaljenoj prošlosti koja kao da nema utjecaja na današnjicu. Problem je uistinu dalekosežan za svako buduće arhiviranje informacija o žrtvama nacističkih pogroma. No, istodobno to postaje i univerzalni problem u digitalnoj muzealizaciji genocida. Naše je vrijeme pritom dvoznačno. S jedne se strane svjedočenje užasa iz prošlosti promeće u medijsku spektakularizaciju događaja bez izravne sveze s kontekstom vremena u doba počinjenja zla, a s druge strane svjedočimo uskrsnuću svih oblika neofašističkih pokreta, rastućeg antisemitizma i islamskoga fundamentalizma. Oprost kao da je izgubio svoje značenje, o čemu je govorio Jankélèvitch, te se čini da nasilju nema kraja niti mu se može doskočiti etičkim zahtjevom za milosrđem spram Drugoga. 4. Na putu rehumaniziranja svijeta No, Derrida nije poklekao ni pred kraj misaonoga života pred dokazima kako metafizika Zapada nužno ostavlja tragove militarizma i nasilja jer inflacija bioetičkih doktrina danas nije drugo negoli nova strategija akademske utjehe pred činjenicama posvemašnjeg raščovječenja. Usuprot Aristotelovoj postavci „O prijatelji, nema prijatelja!“, Derrida izvodi ono posljednje obećanje mišljenja etičko-političkoga obrata. On misli Drugoga kao – prijatelja. To je najveći paradoks i aporija suvremenoga pojma identiteta kao i iz njega izvedenoga europstva Europe s mogućom svjetsko-povijesnom misijom kozmopolitizma. Da bi se do toga došlo, potrebno je ponajprije kazati Drugima ono što ne očekujem da će Drugi kazati „meni“: „Oprosti!“. Tko može predvidjeti što će iz svega proizaći? Kako će, naposljetku, Europa izgledati „nakon ahasverstva“ rijeke ljudi iz kolijevke civilizacija gdje je život postao pakao i sve drugo osim podnošljive agonije trajanja – ah tko to još zna? „Religija“ bez Boga u središtu praznine možda omogućuje dolazak svetoga, njegovo razmještanje iz institucionalnoga boravišta u hramovima, sinagogama, katedralama, džamijama, pagodama u otvoreni svijet prijateljstva između mnoštva. U tom događaju susreta više nema nikakve hijerarhije i ranga između bića, pa shodno tome niti među ljudima i narodima u njihovoj kulturnoj različitosti. Prijateljstvo označava mogućnost politike priznanja novoga identiteta. Derridino je misaono i životno poslanstvo bilo nakon svega toliko jednostavno ‒ rehumaniziranje svijeta. Biti na tom tragu znači živjeti dostojno do posljednjeg daha ozbiljenja slobode i pravednosti.

January 6, 2024
Psetoliki Amsterdam Marije Čudine

Psetoliki Amsterdam Marije Čudine

Marija Čudina najveća je pjesnikinja hrvatskoga jezika u 20. stoljeću. O njezinim sam knjigama i poetici pisao u eseju ʺDuša iz tameʺ, objavljenom 1999. godine u sisačkome časopisu ‘Riječi’, a tekst je uvršten u moju knjigu eseja Montaigneov rez, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004. Ponovit ću samo ukratko glavne postavke. U okružju filozofijskoga i književnog gnosticizma, na tragu Jacquesa Lacarièrea i Lawrencea Durrella, kao i Emila Ciorana njezine se misli i pjesnički glas uzdižu iznad svega što je ikad napisano na ovome jeziku iz jednostavnog razloga što je u svojim poetsko-refleksivnim knjigama Paralelni vulkani (Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1982.) i Divlja duša (Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1986.) dosegla kraljevstvo sinteze jezika, slike i zvuka svijeta kao univerzalne pustinje. Nije stoga slučajno u pogovoru Paralelnih vulkana njezin suputnik i prijatelj Danilo Kiš, vezan uz umjetničku neoavangardnu skupinu Mediala koju je utemeljio slikar Miro Glavurtić, a Leonid Šejka u Beogradu 1960-ih godina dao mu mistično značenje svojim ‘Đubrištem’, naslovio svoj amblematski esej ‘Izgnanstvo i kraljevstvo Marije Čudineʺ. Pri kraju ovog teksta Kiš piše kako Čudina ‘ne veruje suzama, ni svojim ni tuđim, ne veruje ničemu što nije otkrila u srcu stvari i u srcu bića….a najmanje frazama, jer su fraze o umetnosti najsličnije demijjurškim smicalicama: ars longa, vita brevis je sumnjiva formula, uteha stvorena za druge, ne za gnostičkog pesnika.ʺ (str. 130) U mojem eseju, pak, sve je usmjereno na oprostorenje svijeta kao pustinje i zamka, kao igru s onim okrutnim demijurgom u kojem je poreknuće subjektivnosti pjesnika prvi uvjet jedne dublje dehumanizacije samoga govora s kojim život postaje opsjena. Marija Čudina izabire formalno ‘muški’ govor Pjesnika iz jednostavnog razloga što je riječ o bez-osobnoj formi kazivanja. Sam jezik u svojoj posvemašnjoj čistoći pjeva o ovom zatvorenome prostoru kojim čovjek prolazi u trenu. Ima li, uistinu, moćnije i književno upečatljivije slike-kazivanja od ove iz Paralelnih vulkana? ʺSjećam se, oči sam zatvarao često, prstom bih pokazivao put neba, a ne gledah nikad što se tamo zbiva. Prav, išao sam, sreo nisam nikog, samo potajno se nadah da me netko ipak prati iz daljina i nisam sasvim sam u Pustinji ovoj kojoj nema kraja. Ta svima se pričinja da ih u pustoši netko gleda. Ali vjerovati ne valja. Opčinjen tišinom, tko može znati posljedice lutanja?ʺ(str. 16) Lutanje je uvijek lutanje pustinjom. Razlog je u tome što je pustinja apsolutna čistoća forme onog što nadilazi granice ljudskoga. Pjesništvo koje ima za svoj predmet simboličku moć pustinje nužno je ograničeno na ono što se fenomenologijski naziva od Husserla eidetskom redukcijom. Marija Čudina stoga izričito kaže da je ‘Pustinja’ s kojom otpočinju Paralelni vulkani, ‘knjiga ohole i zamišljene šetnje pustošnim krajem. Čudi me da se toga nitko nije dosjetio. To nije poema o melankoliji.ʺ(str. 111) O čemu je onda to poema ako ne o lutanju pustinjom kao prvom i posljednjom prostornom utvarom vremena u kojoj čovjek pronalazi samo ono što je elementarno i samo ono što njegovu tjelesnost reducira na dušu iz tame. Osloboditi se raskoši jezika koji više ne govori baš ništa suvremenicima tehnosfere znači postati Pjesnik kao lutalica između svjetova onog duhovnoga izgnanstva i duševnog kraljevstva bez iluzije neke kozmičke utjehe. Sve se zbiva u tom lutanju bez kraja, u toj savršenoj tišini koja opčinjava svojom bjelinom kao na njezinim knjigama objavljenim u GZH. No, ono što je Čudina u svojim lutanjima gnostičkim predjelima svijeta upisala u suvremeni jezik pjesničkoga kazivanja su najdublje misli o vulkanima i pustinjama, o onome što preostaje od zemlje nakon iščeznuća čovjeka. Ljepota proizlazi iz sklada onog što je u znaku entropije i kaosa. Ipak, ima još nešto što zahvaljujući Mariji Čudini danas iznova valja svjedočiti. O tome nisam pisao u eseju ‘Duša iz tame’, a čini se da je to ostalo i drugima izvan refleksivnoga horizonta. Ne bih ni sam znao koji su razlozi ove šutnje i previda o nečem iznimnome. Riječ je, naime, o njezinu eksperimentalnome romanu Amsterdam, objavljenom u Nakladnom zavodu Matice Hrvatske, 1975. godine. Urednik je ovog opsegom nevelikog djela bio poznati kritičar i antologičar, esejist i polemičar Branimir Donat.Amsterdam je intimističko ispovijedanje glavnoga lika o njegovim traumatskim doživljajima u potrazi za utočištem kojeg nema. Grad apsolutne slobode i tjelesnoga užitka postaje tako poput zamka iz kafkijanskih tekstualnih mreža topologija jedne primordijalne egzistencijalne nesreće i rasapa. Ovdje je lutanje ono koje pripada upravo nemogućnosti da svijest dosegne taj misterijski grad s kojim otpočinje pripovijest o čovjeku u svojem ‘kućerku, daščari’, upravo nalik onoj trošnoj izbi u kojoj je Marija Čudina dijelila u Beogradu s Leonidom Šejkom, kako bi to rekao Arthur Rimbaud u Sezoni u paklu ‒ jednu dušu i jedno tijelo. Roman je to koji uspostavlja metaforu idealnoga i kaotičnoga Grada, u kojem se isprepliću sudbine tzv. pripovjedača, Agneze W. i Olafa A. Analitička i atonalna proza Marije Čudine otvara mogućnost riječima da se sažive s prostorom zamišljanja i lebdenja ponad stvari i zbog toga je to roman napisan u Beogradu 1967-1968. godine koji je uistinu otvoreni projekt totalnoga eksperimenta ne s jezikom, već s osmišljavanjem svijeta kao gnostičke potrage za savršenstvom stvaranja kao moći iluzije. Roman, dakle, ne pripovijeda o nečemu i nekome, iako se sudbine ove trijade subjekata/aktera neprestano označavaju u tekstu. Tehnika aluzivnoga govora i redukcije izvanjskih događaja na samo zbivanje jezika koji u Amsterdamu sam sebi gradi utočište i hram ostaju unutar granica refleksivne eksperimentalnosti, poput sinteze Kafke i francuskoga novog romana. Zato je Amsterdam konceptualna prozna poema o težnji da se dosegne ono ne-dosezivo, grad koji postoji samo u snovima i tlapnjama, ali koji nema zbiljsko uporište nigdje u svijetu. Taj grad je projekcija duše iz tame, veličanstvene hrvatske pjesnikinje Marije Čudine, koja je svoj život kao ustrajnu borbu s avetima neizlječive teške bolesti upisala u pustinje, vulkane, među imaginarne životinje i simbolička mjesta onog što je sama nazivala psetolikom poetikom. I za kraj ovog zapisa donosim njezino autentično pismo upućeno uredniku njezinih knjiga Paralelni vulkani i Divlja duša, Albertu Goldsteinu, koji mi je dao kopiju na pelir-papiru nakucanom vjerojatno na onom prastarome pisaćem stroju marke Unis, na kojem sam i sām pisao svoje prve filozofijske rasprave 1980-ih godina, nekoliko dana prije njegove smrti 2007. godine. Oboje, i Marija i Berti u sjenama mrtvih, neka mi oproste na ovoj javnoj intimnosti teksta. Reći ću još samo da je ovo pismo ravno Joyceovu njegovu bratu u Dublin kad napušta Pulu i odlazi za Trst u veljači 1905. Zgb, 7.9. 84. Poštovani Alberte Goldstein, Evo te knjige o kojoj sam Vam govorila…točnije jednog njezinog nepotpunog oblika, ali mislim, to će Vam biti dovoljno da donesete odluku o eventualnom štampanju. S obzirom na to da su moje prilike prilično žalosne, jer moram žuriti, i zato ću Vas sigurno pozvati prije nego što otputujem…ako sve bude u redu a trebalo bi da bude, ja bih cio rukopis dala u Beogradu, u koji bih uklopila i one tekstove što su tamo ostali i koje nisam donijela u Zagreb, xxxxx daktilografkinji da mi sve to lijepo sredi ‒ tj. prepiše kako treba i tada bih Vam poslala definitivno završenu knjigu. Ja sam ovaj naslov odabrala s priličnom sigurnošću da odgovara knjizi, ali meni se nekako neobično dopada jedan drugi naslov koji je takodjer naslov jednog teksta iz knjige ‒ ʺPsetolika poetikaʺ. Vidjet ćemo još kako će to izgledati. (Ako bude izgledalo ikako!) Ovih dana ja ću se preseliti k drugoj sestri u Veliku Goricu…njezin je telefon 714 586 (Žužić) …prilično je teško dobiti vezu s tom tel. Centralom, iako je to direktna veza, bez pozivnog broja. Nadam se da ću ja imati sreće i Vas pronaći u redakciji prije nego što odem u Beograd…tamo se vraćam 21. 9…..nadam se da ćemo se prije nego što ja opet ‘potonem’ u narkozu, što bi se moglo dogoditi skoro odmah poslije 10. listopada…možda o svemu dogovoriti. Moja tamošnja adresa je M. Č., Dimitrija Tucovića 24/XII, st. 86. Srdačno Vas pozdravljam, s poštovanjem Marija Čudina

January 4, 2024
Brain as a Vision and Program

Brain as a Vision and Program

The most thought-provoking thing in our thought-provoking time is that we are still not thinking. Martin Heidegger, What is Called Thinking? ‍ Abstract ‍ By the cybernetic turn, two things happened: (1) Being was transformed into a process of becoming a “new” event of techno-genesis; (2) thinking was technologized, and language was depicted as a guide to action. If transformation, technologization, and visualization are new concepts of digital ontology, it should be obvious that everything strives for absolute transparency of things. Seeing vision becomes a new expression for the dream of speculative metaphysics about reflection. In this process of transcending the boundaries of “nature” and “biological evolution”, man must define himself completely differently unlike the anthropologies of the 20th century. Its place is no longer at the centre of the process of interaction between nature and culture. If the brain is immersed in neurocognitive networks, then the synapses and cortex as its essential organs also biologically default orientation point of thinking of “new” and the technical requirements for “incorporation” in the world as a design of immateriality. The brain in the technological world no longer thinks onto-theologically. Its “essence” is to allow a smooth “passage” between the digital sphere and analogous contact with something that still exists as a desolate land of rootedness in a cybernetic set of pure contingencies. Keywords: brain, embodiment, embedment, metaphysics, cybernetics, artificial intelligence, information, technosphere, chaos, networking ‍ Introduction In its existential “irrelevance” as homo kybernetes, man has become superfluous to the existence of a developed technological civilization. Because concerning the robot, cyborg and android, all “human” functions, including his thinking, which requires corporeal physicality, feelings and passions, traumas and pleasure, are already encoded and transmitted into cyber physicality whose keyword does not relate to rallying destruction and deconstruction (Heidegger-Derrida), but rather the establishment of binary code through the processes of embodiment/disembodiment, and embedding/disembedding. Instead of synapses and brain cortices, it’s all about chips and implants, sensors and visual dispositifs. What has been still invisible in the previous paradigm of “life” becomes the visualization process or the hologram technique “visible” as a symbolic trace of information and the genetic code to make an object ready for “artificial life”. It is not a man who teaches the machine to think, but the thought machine teaches man to see what happens as a digital simulation in the hyper-reality of “life.” The exception creates the rule, not the other way around. It just means that, through “artificial intelligence”, human consciousness as self-consciousness is being technologically constructed, assuming the feature of the overlapping thinking of “man” and”machine”, that which at the same time encompasses counting-pointing, rational-intuitive, programmed and constructed as a posthuman constellation of the technosphere. The „uploading” of non-human existence represents truly the result of a universal hybridization of substances. We are “crosses,” mutants, and uncanny “strain” of one species, which strives to preserve its sublime freedom for the singularity of the individual in the frozen state of immortality as an image and a trace of a perpetuated presence. 1. Performance, action and emergence By the cybernetic turn, two things happened: (1) Being was transformed into a process of becoming a “new” event of techno-genesis; (2) thinking was technologized, and language was depicted as a guide to action. What does that tell us? If transformation, technologization, and visualization are new concepts of digital ontology, it should be obvious that everything strives for absolute transparency of things. Seeing vision becomes a new expression for the dream of speculative metaphysics about reflection. What lies in both fundamental notions of Western metaphysics we commonly named as information. Due to this turn, which has the feature of a radical change of the world, it is no longer possible to speak of world-historical course towards the future as the goal and purpose of events. The introduction of “feedback”, entropy and the irreversibility of the cosmic-natural evolution of world history transformed into”globality” and “planetary” the same as different. This turn in the relationship between Being and thought works at all levels of life. What has been temporally determined from the mystery of the coming event (God?) might be now technologically scientifically calculated, planned, and constructed. And what, in turn, is spatially reorganized starting from the expansion of the Earth in space perspective has the features of interterritorial in interstellar space. To be in-between denotes a sign of human existential destiny. Neither the animal nor the machine, but also both as one-and-the-other, with the exaltation of spiritual potentiality to the image and likeness of God, the human “essence” always appears in that interspace. The same is true for his body configuration. The brain controls the hand that builds and writes, carries and nurtures, takes and gives. There is no longer a reason to outplay “idealism” and “materialism” in cognitive-theoretical disputes. What, on the contrary, now particularly captures the attention of thought curiosity in the age of the developed technological world designates the epistemological dispute between “constructivism” and “realism.” Moreover, the old doubts concerning whether science should be merely a search for “objective” truth in the infinity of the unravelling of what adorned the metaphysical Being-God-World-Man circuit or with the introduction of the animal-man-machine cybernetic circuit seem to change significantly and the task of cognition and science transcends the boundaries of both paradigms. The philosophical notion of the essence of truth must not be opened from what truth “is.” If a Being has become information and thought a transformation of a state that calls into question the causal relationship and purposefulness of a historical event, then the new epistemology of cybernetics must be reconfigured. This means that the “task of thinking” is now derived from the relationship between the biocybernetic rationality of A-life and the control of the communication process concerning “living systems” and their environments. The relationship cannot be linear and causal in a one-way direction. Like the “scanning” of the human brain, here we encounter a complex network of events that provoke reactions in the environment from a decentralized decision-making space. The very use of new concepts shows that the way of organizing autonomous life systems is understood techno-scientifically. “Life” ─ “management” ─the mind determines what “is” that what we call life. And the way it leads and directs can be nothing “accidental” or”chaotic.” On the contrary, contingency and chaos give to the whole system some kind of rational control over the order of meaning. What had the features of depth, height and transcendence for classical metaphysics, now appears in the simulacrum of surfaces, in the play of pure immanence. Life as substitutability and replication, rather than mere mechanical reproduction, leads to a changing attitude towards the finality of human existence. The infinity of the space in which life takes place and the immortality of what constitutes its “essence” ─ the soul(psyché, ψυχή ) ─ in all recent theories of posthumanism/transhumanism is sought to understand starting from the possibility of transforming matter and energy into pure information. If the first two concepts are decisive for physics and its laws (Einstein and quantum mechanics), then it will be obvious that the third concept is associated with the mystery of bio-cybernetics. ‍ The creation of life and the construction of A-life take place in macro-and-micro worlds. But the information in its ontological vagueness has the advantage of materializing-energizing. In this way, it can become a transformation of the state of what is no longer Being. It is nothing but the pure contingency-emergence of events in its constant transformation. From classical logic, the term “constant transformation” denotes, of course, contradictio in adjecto. Yet, from the logic of the information or digital age, that constitutes the”essence” of things. The rule of synthesis of separated and opposing concepts, their permutation and recombination ─ all these are”necessities” for the “randomness” as an exception to become the rule. But none of this could be initiated without self-organization, transformation, and self-management. With the rise of new sciences such as molecular biology, for example, the organism is trying to be understood as a biological component within a cybernetic network. To clarify this, it is necessary to bring “order” into this deterministic chaos of a new way of thinking. When we say “order”, we no longer mean hierarchy and subordination, we do not mean functions and service to some other purpose than the very biologically and cybernetically understood life. In this sense, we encounter the binary code as the fundamental way of organizing order. That is why everything becomes self-initiated and self-organized because the system works without an external driver. When action becomes possible by “feedback-loop”, we enter the era of a “polymorphous information system”. (Haraway 1985: 149) How should one now understand what the notion of the genetic code means in contemporary biology? The codification of life, in this case, occurs by being embedded into a neural-organic network without centres and edges. As far as cognition and knowledge about it is concerned, we no longer have to think about finding hidden cause for unknown phenomena. Instead, the management of the genetic code as an information system presupposes a hybrid connection of information and language in the image record. New visualization technologies show what is happening in the microworlds of new technology. When the structure of the “essence” of new life has been changed through an experiment with a transformation in genetic inheritance, unanticipated possibilities of changing what traditional ontology called attributes or accidental phenomena arise. The singularity of life from the age of the reproduction of nature becomes the multiplication of contingencies without the original. It is a process of doubling man as a machine of life made up of information, self-organization and communication. Perhaps it will be better to cite the determined assumption by cyberneticist Andrew Pickering for the above argument. Namely, he says that the difference between the biocybernetic notion and classical science emerges from that the emphasis now highlighted the performativity and the emergence of the new, which lies in the space of the unknown and unpredictable: “Cybernetics (…) is all that points to this transition from epistemology to ontology, from representation to performance, action and origin.” (Pickering 2002: 414) If we bring together these three concepts to which Pickering draws particular attention, we will see that it designates a techno-poetic way of thinking whose fundamental feature denotes pragmatism. In the cybernetic turn, the emergence of the new from the cognitive rationality of the program as such is at work. God no longer creates naturally made beings, but algorithmic functions in conjunction with the idea of​​constructing a material-energy creature that is governed by its environment employing an information system. Therefore, the action and purpose of life can no longer be explained by the mystery of the emergence of consciousness without an explanation of how this and such consciousness works at all. The purpose of the action reciprocally affects the features of consciousness. But this does not mean that within biocybernetics the problem of the emergence of consciousness based on the logic of information is solved regardless of the context and situation of one’s actions. The pragmatism of action does not emerge from a priori conditions of the possibility of consciousness (the idea of​​space and time in the transcendental view). Nothing more is guaranteed in advance. Instead, everything must be open in a contingent event of unpredictability and uncertainty. What about the technosphere or the “third order of cybernetics” ─ what kind of concept would be that assemblage? There is no doubt that the solution lies in the notion of system-environment interaction, that is, learning and self-reproduction. Many theorists of “artificial intelligence” in this try to assume the key features of the concept of “new”. The “artificial brain” does not adapt to the new situation that exists independently of its cognitive capacities in the so-called objective reality. On the contrary, the synthetically organized mind itself creates what is “new.” Thus, adaptation to the environment takes place as an autopoietic way of self-organization. At the same time, the word “adapt” loses its original meaning. This is not about merging with what is already pre-existing. Extending signifies a different state of affairs. Whoever fits does not adapt passively to the circumstances. On the contrary, integration presupposes active participation in the creation of the environment. The debate over the relationship between mind and body can no longer be likened to Cartesian dualism. Embedment, which here holds new meaning, rather than not theological nor physiological, becomes central to A–intelligence. (Haugeland in Fingerhut, Hufendiek and Wild 2013: 105-143) Incarnation and incorporation do not refer to organisms in the function of some external purpose that governs life processes as a substitute for God in the cosmic-natural course of evolution. Besides, in all attempts to grind the metaphysical image of the world, the problem of God as the principle of creation of the world and related ideas oscillates between its methodical suspension and neutralization, abolishing the reasons for the complexity of the physical world, or the solution is reduced to ontological-epistemological consecration of his attributes (from Spinoza through Nietzsche to Deleuze). It seems necessary to draw attention to the following difference between metaphysics and digital ontology. In the first case, incarnation could be thought of as starting only theologically from God as the creator of man. The body of Christ (corpus Christi) gives to man what exactly the keyword of Western art means ─ mimesis (imitatio). (Nancy 2000) For a man to be an eikon-icon of the image of God, it is necessary for his spiritual image to be filled with divine grace, and not with the external power of the body as a machine. Also, what constitutes the third member of this singular essence of man refers to the immortality of the soul. The incarnation, therefore, in classical metaphysics, especially in Christianity, can be nothing but spiritualization and enthusiasm (ecstasis, ἔκστασις). It comes “from above.” The incarnation of Christ, therefore, refers to the three-fold entry-into-the-world as a divine, spiritual, and bodily event of the redemption of man from original sin. Unlike the aesthetic act of incarnation by which the body has its sublimity only at a distance from heaven and earth, the cybernetic act of self-creation of “artificial nature” becomes an aesthetic construction of the multiplication of an already non-existent original. The incorporation of the body will be possible only under the assumption of abolishing the boundaries between the “trinity”: spirit-soul-body. It is by no means surprising that the fundamental problem of transhumanism boils down to the expansion of man’s cognitive abilities beyond his corporal organization. The humans who appear in the process of resuscitation from the state of clinical death by thawing the organs are replaceable. They can be printed using a 3D printer as a simulacrum of a new reality. Although this is not yet applied in practice, except in SF films and experimentally in laboratories under the watchful eye of robotics, genetic engineers and nanotechnologists, there is no doubt that the process of constructing a “new body” of man has surpassed what we call a supplement. What for Christian theology denotes the idea of ​​resurrection, and without this act of faith in God according to the adopted dogma becomes superfluous, for cybernetics should be in the very essence of transhumanism ─ cryonics. (More andVita-More 2013) The mysteries of incarnation and the technoscientific practice of (re)constructing a “new life” still share the same problem. It is about the singularity of the authentic existence of man and all other beings. Just as man is irreplaceable, so by analogy, one can speak of the irreplaceability of cyborgs and androids. The immortality of the soul cannot be, however, a condition for the possibility of the immortality of the body concerning the biological-technical autonomy of its “new creation.” When we compare the fundamental categories of biological evolution with the technological, we see that the principle of analogy can no longer be valid as a guide for new thinking. It even has to be suspended and neutralized so that we can think of a “new beginning”. Let’s look at this series: incarnation, adaptation, autonomy, the interaction of system and environment, learning and self-reproduction. All categories are arranged without logical-historical a priori. Time no longer precedes simplification because it should be reduced to a networked “moment” that is constantly renewed (nunc stans). This is the known effect of information implosion. The faster the process of creating a “new” based on information processing, the less the possibility of biological adaptation, learning and openness of the system itself. If some new media theorists claim that man is slower than technology and that his natural ability to adapt to the speed of creating new performances of the technosphere has stunted him concerning all the wonders of the “smart-creative industries”, then this warning should be taken seriously. Within the metaphysical understanding of its location and position in the universe, the body finds itself limited between the idea of ​​God and his “imitation” in man. The problem with cosmic-natural evolution is that thought, which now encompasses the idea of A-intelligence for its technical progress, transcends its shackles of natural corporeality. What Erich Hörl calls the “cybernetic picture of thought” has been developed from the coexistence of the “first” and the “second” machine (Hörl, 2008: 163-195). The first is, of course, the one who imitates (mimesis) nature as a Being in its beings and cannot be other than the mechanics of the movement of nature itself. The human body serves here as a model for the mechanical upgrade of organs. The key term denotes the materiality of matter or its extension (extensio). What expands and narrows represents a fundamental property of matter in its quantitative determination. The origin of the universe might be therefore described by the image of the “big bang” (explosio). The end of the universe can only be the swallowing of matter in the hatch of black holes ─ by narrowing and contracting to the zero points (implosio). When Norbert Wiener, together with Claude Shannon, introduced the notion of entropy from the second law of thermodynamics, the reason was evidently in the impossibility of clarifying the notion of information by reducing it to the materiality of matter and to another notion with which classical mechanics would lose its rule in the late 19th century. Entering the realm of the “other machine” is determined by the release of energy. This was a crucial concept for Aristotle’s understanding of the (meta)physics of motion. Being as energeia already in itself presupposes the completeness of the world within the limits of physical expansion and contraction of matter (hylé, ὕλη). “Second-generation “machines are pure technology based on the energy potentials of matter. It transforms the world into “smelters”, to use the metaphor of Ernst Jünger. Both, machines as a transcript of the mechanical motion of the human body and machines as energy self-propelled engines (steam and steel machines) are therefore the same. The only difference is in the intensity of strength and power. With the peak in the neutron bomb, the technology becomes self-destructive. In the first case, it is about restraining matter by directing it for purposes other than pure chaos and natural order, and in the second we have to release energy for creative-destructive purposes. Philosophically, the most significant notion for the essence of technology within the same circle of metaphysics has been given by Heidegger to the notion of enframing (Gestell).(Heidegger, 2009: 9-10) It was an introduction to what transcends all human power to control nature and the human world. The last in the series, the idea of ​​a “third machine” comes from cybernetics. Information, therefore, cannot be reduced to either the first or the second. That is why I call the term technosphere the absolute time of a machine as an autopoietic system. It must be powered by an”artificial brain” creating new worlds of “artificial life”. The technosphere denotes nothing but the pure immateriality of information. It appears in the form of technologically produced life whose energy power is controlled as a balance of biological-cosmic chaos. “Necessity” now becomes a”case” of absolute freedom of self-creation. There is no longer a first cause and the last purpose. All that remains is to devise a different way of purposeful existence. After the gods leave this world, people can no longer pretend to sovereignly rule the fragments of history. The time of the absolute machine no longer takes place in the infinite duration. Instead, nonlinear “open systems” calculate time starting from the last zone of entropy. 2. Interactors ─Enactivism ─ Computation A brief history of the emergence of A-intelligence will show us how thinking about the technosphere has developed. The traditional understanding of AI was based on mathematics and formal logic. In doing so, computation we should assume as a method that, with the help of algorithmic models, seeks to create frameworks for predicting (probabilism) the actions of the presumed subject/actor of this event. With the development of new technologies with a shift of focus to superconducting materials, computers gradually shifted to methods of connectionism from the 1970s to the late 1980s. This meant that biology and neurophysiology became the fundamental sciences of managing the living environment of the “artificial mind.” New robotics spurred by the development of cybernetics in the 1990s shifted its research to neuro-cognitivism. This has resulted in the naming of the thinking machine appearing through “Embodied Artificial Intelligence“. (Johnston 2008: 337-384) Entering the “third order of cybernetics” thus established an autonomous connection between machines as autopoietic systems. In the logic of “networking”, more such systems are machines that communicate with each other, not humans. The reason is that biocybernetic or information code is required for communication. If it is absent, communication becomes a “white noise”. Nothing might be more understandable because chaos has crept into the inter-space between signal and message. Triumph over chaos represents the culmination of the modern way of communication. In this process of transcending the boundaries of “nature” and “biological evolution”, man must define himself differently than he did in the anthropologies of the 20th century. Its place cannot be long at the centre of the process of interaction between nature and culture. We witness just a quite reversal situation and can call it technological or cybernetic. This means that control and communication between the system and the environment in the technological world take place within a neural-digital network. The machine assumes the existence of an inter-network within which the interactors operate. Their task is to simultaneously bring what should be embodied in the technology integrated. In this way, the living or biologically determined field of matter and energy with the markings of the human body and its sensory-experiential abilities passes into the cybernetic field of information-loop circulation. The attempt of the “third way” between mind and feelings concerning the problems of thought and corporeality is therefore manifested in the theory of enactivism in modern neurocognitive sciences. In the new technical environment, the mind can be “embodied” as an emergent and autonomous network. Enactivism is demonstrated in the cognitive sciences by a theoretical attempt to solve the mysteries of the emergence of consciousness in a dynamic balance between the cognitive process and the environment. It derives only from this encounter that “thoughts” produce and become information as instructions for use. (Varela, Thompson, and Rosch 1993) The philosophical issue of consciousness starts, as Descartes put it at the beginning of the new Era, from an axiom: I think, therefore, I am (cogitoergo sum). The significance of this saying does not consist in the fact that “idealism” as opposed to “materialism” or the rule of the subject over the object derives from it. Quite the opposite, the thought that becomes the first presupposition of Being as a conscious existence separates itself from all that is unconscious and inanimate. It will be no coincidence, therefore, that with Descartes the duality of mind and body is introduced into the metaphysical adventure. How this duality is expressed is often forgotten. Namely, Descartes did not equate thought and mind starting from the transcendence of Being. What determines the possibility of a “fatal” duality of mind and body arises from the separation of a substance into (a) thinking (res cogitans) and (b) body(res extensa). While the feature of the former denotes in the self-creative process of reflection of Being, the latter should be ascribed the”second-class” status of the extensiveness of matter. The body must be therefore necessarily thought of as mere matter, which, however, functions only because it works like a machine (automaton). (Descartes 1956) The problem of Cartesian heritage in the assemblage of contemporary philosophy and its appropriate science arises, therefore, from the idea of “Incarnation” (embodiment) consciousness as self-consciousness. In different phenomenological approaches, the philosophy of the 20th century separates the so-called pre-reflexive cogito of the reflexive, the unconscious of the conscious. It was already obvious that the unconscious, this key notion of psychoanalysis, cannot be understood without what constitutes the levels of the conscious subject. But thanks to neuroscience, it has become commonplace today to argue that the duality between mind and body has been resolved from the standpoint of the brain problem as a neural network of consciousness. If we want to be completely precise, we will say that only two cognitive-theoretical positions can be defended against Descartes’ dualism. The first presupposes the interaction of both, but without the causal relationship that traditionally belongs to the realm of matter or corporeality. What remains in this dispute comes down to the irreducibility of differences. And this means that the brain unites cognitive-bodily operations within the contextual environment of its action. Connectivism relies on the achievements of the cognitive sciences. But it also applies the results of contemporary research in neurophysiology and neuropsychology. That’s the other solution. (Sturma 2013) It is easy to say, as the cyberneticist Gotthard Günther has argued, that the dualism of soul/mind and body is pointless from the human position in the world after the experiences of quantum mechanics, philosophical anthropology and cybernetics. (Günther 1963: 201) However, it might be much more difficult to prove how and why human action in the technological world cannot be explained without some kind of “necessary” recurrence of the Cartesian problem: that, namely, conscious action cannot be completely separated from the materiality of the body and from the mysteries of what Jacques Lacan ascribed to desire as a subversion of rational order. What designates this “relapse”? Simply put, the axiom of cognitive action means that thinking does not just justify the “meaning of Being.” If so, it would be a path to pure theoretical or transcendental behaviourism. In short, the mind would set itself up as a kind of single judge even in such disputes as that of love or interest, beauty or wisdom, etc. Since Cartesian dualism rests on “rationalizing” a Being as the objectivity of objects, it should be quite obvious why its alternative finds in what is read in contemporary French philosophy as an area of ​​irreducible desire. Seeing from a Cartesian perspective, thinking becomes now”embodied.” It will be no coincidence that we put the term in quotation marks. The reason is to be found in the fact that the process of dematerialization also means the process of losing the “essence” of the thing itself. But the loss of physicality should be understood only conditionally. The solution to the problem, however, cannot be in the dialectical logic of the synthesis of contradictions. On the contrary, every “incarnation” represents a step towards the process of the emergence of new corporeality, the “essence” of which must be determined to start from the construction of a technical object. What systems theory calls “embedment ” takes over techno-genetic processes. So, they cannot be described in analogy with “first and second nature”, nor can they be considered “metaphors”. (Mac Cormac in Huning 1986: 47-62) The opposition between “incarnation” and “incorporation” comes from classical logic. From Aristotle, it argues that A cannot be B at the same time. Furthermore, the principle of the exclusion of the third is how Being should be understood in its necessary factuality as presence (ousia). What is valid for the age of the”first and second machine” (matter + energy) can no longer have the meaning of the rule of the fundamental principle and for the age of the “third machine”. Information determines the”essence” of thought as the operational activities of the brain beyond the distinction between “nature” and “culture.” Therefore, the only real problem of this and such thought belongs to the construction of a new “artificial life”. When a cognitive turn becomes a new mental condition, we can argue that the technological mind creates an “artificial life” which is increasingly becoming a singular event without the original, albeit without a copy in the sense of the traditional notion of reproducing the original. Far from it, everything must now be thought of radically differently, beyond the binary oppositions we have inherited for centuries and built palaces of ideas on it. When thought thinks of Being in its primordial openness it expresses and sings it in a mythopoetic way. Language does not serve thinking like a mere tool for communication in the community. Its “essence” lies in the narrative speech about the event of Being and time. Consciousness in this respect is directed towards dematerialization and energy must be transformed into pure information. However, this process does not take place without some kind of “mentalism” that opposes the empirical processes of corporeality (physicalism and psychologism). The self-consciousness of the”third machine” belongs to the mental facts related to calculation and utterance with the primacy of pragmatic “being” information. Its “essence” should be determined by changing the behaviour of the recipient in the process of creating information. This change goes back to the possibility of learning because memory as a confirmation in a continuum of time is shown by the way information is preserved and reshaped. (von Weizsäcker 1974:89-113) Preserving the coded message with a living testimony allows for a change in behaviour toward the present. Formally speaking, the information remains “the same”. But its meanings became different due to a new interpretation within a differently arranged context. In contemporary philosophy, Derrida has cultivated a relationship between text and language. If everything, namely, denotes the text as a universal structure of information in a network of singular events, then man can no longer be understood from the position of a modern subject. Instead, the mystery of information allows for the emergence of decentralized structures that relate to each other like diverse texts. (Sandbothe 2001) The unpredictability and probability of events also refer to changes in the common life of people in complex social orders. Namely, it is not uncommon for modern sociology, which since its inception in the 19th century has sought to approach the ideal of the exact natural sciences, to use terms from theories of contingency, chaos, complexity, and emergencies. (Novotny 2005: 15-35) Of course, it follows that machine thinking related to context and situation, and not to Cartesian understanding of the corporeality of events, significantly changes the notion of the effect of thought and the activity of the body in virtual space. The environment is understood in a more complex understanding of interactivity and interaction. Of course, this presupposes a different definition of the notion of the object outside the modern framework of the subject’s rule. However, neither the context nor the situation cannot be in itself something beyond the mental reach of cybernetically understood self-awareness. It might be only a matter of a different rearrangement of concepts after the end of metaphysics. One of the reasons for the dominance of the notion of pragmatics in the information age should, therefore, be sought in the “plasticity” of the brain. If finally, we try to illustrate the distinction between the “analogue” and “digital” worlds, then the scheme would look like this: ‍ ‍ ‍ If we start, however, from the assumption that between thermodynamic equilibrium as the basic structure of the universe and the evolution of the development of the non-linear cybernetical “laws,” there is a relationship that cannot be understood within the logic of contradictions, it seems that the time confirmed that new thinking of the digital age is based on a logic of trans-junction. (Günther 1976: 249-328) This means that aporia and paradoxes are forming the internal structure of multidimensional thinking. Its fundamental notion has been represented by information. But it will be quite obvious that the approach to this notion differs fundamentally in philosophy, physics, cybernetics, cognitive sciences, sociobiology, etc. Carl Friedrich von Weizsäcker defines the notion of information tautologically, but with the addition of the Aristotelian notion of energy potentiality: information denotes what produces other information and thus changes its content. (von Weizsäcker 1974: 222-228) If matter is characterized by extensibility and energy by force, the information derives from the structure of entropy as the second law of thermodynamics. The paradox and aporia are that this law speaks of a closed system. So, it is ruled by “laws” based on the causality of the physical world. The closed system, therefore, develops in the direction of its disintegration. The result is that “feedback” allows control from the system that is in principle open only because autopoietic “living systems” themselves reproduce at a higher level “information entropy”. This means that chaos denotes a legitimate order of new complexity, such as the staging of financial crises in the action of global capitalism today. (Paić 2020) When we look at the network of concepts and their distinction regarding the relationship between the analogue and digital worlds, the first thing that catches our eye represents the impossibility of “analogy”. Namely, the digital age appears under the condition of the possibility of preserving the analogous way of thinking. Although nature no longer has its “essence”, its transformation into a technical circuit must not be taken lightly. This means that the”second analogy” is hidden in the difference as the driving principle of the “new”. What is now “similar” to something “original” cannot be longer “similar” or”original” in any way. Technological simulation constructs a new world without the substantial unity of the concept of “reality”.(Bense 1998: 443) Digital, however, denotes simulating in virtual space as a new “nature”. It is the “real” one that gives the possibility of transformation into information ready for use. The spirit of reproduction creates analogies. In contrast, the manipulation of the genetic code in the processes of living cloning leaves no room for similarities. Instead, we encounter the logic of the simulacrum starting now from difference versus identity, not from identity versus difference. (Deleuze 1969) The technosphere, unlike technique and technology, can no longer be understood at all in the categories of causality and purpose. The reason is to be seen in the fact that its order of categories and concepts is such that it signifies the rule of A-intelligence over “nature” in the ontological sense. In this way, information opposes entropy just as linea revolutionary development opposes a closed circle of chaos-and-order. There is a nonlinear relationship between information and entropy. All the novelty of cybernetics concerning the previous paradigm of modern science and technology is found in this relationship. To be able to think outside the confines of metaphysics, thought must be “embodied” by”disembodied” in the idea of ​​a self-organized “thinking machine” (computer). What had the features of “incarnation” becomes the “incorporation” of artificial intelligence into all remaining biological-socio-cultural networks of meaning. It should be, therefore, necessary to talk about the digital aesthetics that no longer means “beauty” in already existing industrial environmental matters ready with a use (ready-mades). This “Duchamp’s law” no longer occurs in the inventive-creative environment of information-communication design. While, for the analogue age,”incarnation” arose from the necessity of the creative production of Being as nature (mimesis-representatio), we are now in the age of radical digital constructivism. In the horizon of time, it is quite obvious that what adorned Newton’s laws of motion, of which the law of gravitation denotes the fundamental law of modern physics, is being moved into spaces of irreversible duration (durée). Bergson placed this fundamental principle at the centre of a new understanding of time. However, the problem is that time as information in the philosophical sense of the word should be reduced to implosion (“white holes”). Unlike black holes of antimatter from which nothing can come out “outside”, in the case of”white holes” it is about the fact that nothing can go”inside” anymore. This only means that time, concerning the experience of “infinite speed” (vitesse infinie), moves away and closer from the point of consciousness of movement. The higher the speed of movement of the observed, the more the observation itself seems to accelerate the action of consciousness as a “third machine”. Thinking at that level of absolute reflection thinks of itself and produces itself as an object of thought. Information becomes entropy and entropy information in the cosmic order of things. (Ebert in von Weizsäcker 1974: 222-228) 3. Neurocognitive sciences and the drama of the incarnation The brain in its openness of options represents a decentralized organ-without-body, to make use of the reversal of Artaud’s and Deleuze and Guattari’s assumption from Anti-Oedipus. If we have an embodiment in the technological construction of worlds, then the new body of the technosphere could be like a pure form in a state of infinite potentiality. Information as guidance for action allows the new “body” not to understand the transcendental or empirical experience “living body” in their “natural environment”. Instead, the cybernetically created and transformed body exists only thanks to the activity of the A-intelligence. His”second life” constructs a “third machine.” When space loses the features of two-dimensionality, a framework for the self-establishment of the network in its three-dimensionality emerges. We see how the notions are completely emptied of attachment to earthly existence. What had the scent of rootedness in the soil and homeland, suddenly takes root and becomes homelessness. The network as an infinite spread in visualization marks the journey of information, which produces new information, as Carl Friedrich von Weizsäcker argues. However, the question remains: why is it necessary to “embody” human thought for “artificial intelligence” to sovereignly conquer new spaces of cognitive “miracles”? Linear progress in history has always meant the loss of what constitutes the completeness of the bodily structure adapted to the environment. The raising of apes to their hind legs and the focus of thought on their hands’ deprived man of the experience of the earth. Intelligence developed in the direction of “incarnation.” Where id was, there ego shall be (Wo es warsoll Ich werden). This program of Freud’s psychoanalysis starts from the basic premise that culture denotes a human prosthesis. The thinking must, therefore, develop in the direction of the technological construction of the environment of human life simply because the natural environment can no longer exist as a self-imposed framework of living. Organs are, however, associated with the functional structure of the body and do not change because biological evolution is complete. The hand remains with the hand as a horse’s hoof remains with the hoof. In the age of the technosphere, however, nature remains only to sublimate with the help of technological simulation. Instead of divine attributes, technological simulation in the form of an aestheticized apparatus focuses on the connection of codified rules of the game and pragmatic handling in the interaction of system and environment. The code provides instructions for action on what must ultimately be performed as used in a context and situation. In doing so, we must keep in mind that in this context there exists a different way in which the rule of the new causality-purpose scheme is established between signs and their use of the space interactors. In other words, for a sign of something to become a useful value of something, it must go through a process of interaction. Otherwise, any single “event” remains unanswered among the participants in the communication. The significance of the mutual exchange of dialogue and discourse cannot be certainly measured by the excessive propensity of Westerners for live conversations. Although the Chinese and Japanese, for example, are thought to be less talkative, it all falls apart as soon as we look at quantitative indicators of the use of iPods, androids, and smart apps. Interactivity in communication denotes the arousal of a latent psycho-cybernetic code. A machine from people, regardless of their cultural habits, makes an obedient “robot”. Everything that must “be” a machine and inits formal-material appearance would be therefore reduced to twofold: (a)the information system sign protocol and (b)pragmatic performance of visual communication. It follows that the semiotics of the image and the pragmatics of knowledge are the decisive meta-disciplines in which the turn from language to the image takes place. The image transforms the language into an abstract sequence of numbers. So, the theories of visual or iconic turn, which began in the 1990s in the works of Gottfried Boehm and William T. Mitchell with an attempt to ground the entire history of art as viewed from the position of language as a metaphysical matrix, opened up an insufficiently clarified problem of the relationship between number, word and image. (Paić 2008). What connects information to communication is nothing but the meaning of the use of language itself. But use does not occur in reflection as such. It has the practical significance of transforming into a designed environment of the technical world. Signs refer to each other in other signs in the media construction of reality, while the use of a sign cannot be reduced to materiality, as one might think at first glance. Instead, using the sign takes on the character of knowledge as know-how. There is a pragmatic turn at work: knowledge serves the power of what we call the posthuman condition. In it, the concepts of control and communication replace social spontaneity and creativity. Conclusion If the brain is immersed in neurocognitive networks, then the synapses and cortex as its essential organs also biologically default orientation point of thinking of “new” and the technical requirements for “incorporation “in the world as a design of immateriality. The brain in the technological world no longer thinks about onto-theologically. Its”essence” is to allow a smooth “passage” between the digital sphere and analogous contact with something that still exists as a desolate land of rootedness in a cybernetic set of pure contingencies. Unlike Heidegger, it must be said that only one more God cannot save us. Salvation does not come from the illusion of a metaphysical golden age when desire is still a help. Simple, the idea of ​​salvation is now “secularized” to the extent that what remains to be saved no longer needs to be saved at all. For metaphysics, it was the idea of ​​man as his essence. He was given the mission of building the Earth in the splendour of truth, justice, freedom, beauty and good. Any single soteriology (Greek Soteria, Σωτηρία -salvation, redemptive) is essentially related to the idea of ​​the beginning and end of history. Whoever, therefore, speaks of the salvation of man, always necessarily presupposes the end of time and the beginning of true history. In the realm of the immortal soul, salvation comes on the path of divine redemption. The paradox would be that today this idea has been taken over by transhumanists in a hybrid philosophical-scientific and even more technically mediated way. They see the “essence” of cosmic evolution in the development of man’s cognitive abilities and the transition to a new form of posthuman existence. (Mercer and Rothen 2015: 51-114; Paić,2019).‍ Instead of the glorious mission of saving “man” from the apocalypse, it might be much more significant to see something else. How else can a kind of metaphysical thinking be maintained and at what cost if “incarnation/embodiment” is replaced by “incorporation/embedment”? Does this mean that the new thought of the technosphere must necessarily “appear” in other forms of corporeality beyond the limits of the humanoid, or should it perhaps be possible to preserve the present human figure in “natural” corporeality for thought that counts with “infinite speed” (vitesse infinie)? After all, let’s remember a few performances and installations by cybernetic artist Stelarc with an ear transplant on his arm and an internet connection. Among the newer forms and discourses of contemporary art, transgenic art takes place. This confirms that the trinity of leading categories of contemporary art does not come from “art” at all. Their origin lies in the contemporary understanding of science: computation, planning, and construction. The aesthetic notions of shock, provocation and experiment correspond to this. So, the connection between biogenetics and informatics in the art cannot be merely an illustration of science and technology. The body streams obviously in constant transformation. In the previous model, there was a cause-and-effect “dogma”. Thinking determined the bodily organization and self-organization of human existence within the boundaries of a culture that had been forcibly freed from shamanic experiences of transcending “normalcy.” Without this “purification”, modern culture would be equated with the magical rites of ancient peoples such as the Aborigines and Papuans. The simplest explanation for the use of the body in sacrificing premodern and modern culture represents that in the first case, magic denies the body a fall into mutilation, monstrosity, and abomination; in the latter case, otherwise, the body in its emancipation from the “wild thought” of nature could be aestheticized even when in ritual scenes of self-sacrifice it exceeds all given limits of “normality”. Thinking means expressing the world through thoughts, and the brain functions in algorithms of computation, planning, and construction. When this distinction has been established as ontological and cybernetic, then we find ourselves in two overlapping worlds. Living between their demands ─ language and image ─ means opening up new thought perspectives. But we must never forget this: man cannot be defined as homo kybernetes by the fact that his sensibility is something derived, that traumas and pleasures stay as so far away to him. The essence of man lies strictly in incalculable existence, which stores in itself freedom and uncertainty for the time to come. References Bense, M (1998) Kybernetik oder die Metatechnik einer Maschine, in Auesgewählte Schriften. vol. 2: Philosophie und Mathematik, Naturwissenschaftenund Technik. J B Metzler, Stuttgart Deleuze, G (1969) Logique du sens. Minuit,Paris Descartes, R (1956) Métitations métaphysiques.PUF, Paris Ebert, R (1974) Entropy und Struktur kosmischer Systemein von Weizsäcker, E (eds) Offene Systeme. vol. I. Ernst Klett,Stuttgart, pp. 222-228 Günther, G (1963) Das Bewu§tsein der Maschinen: EineMetaphysik der Kybernetik. AGIS Verlag, Krefeld and Baden-Baden Günther, G (1976) Cybernetic Ontology and Transjunctional Operations in Beiträge zur Grundlegung einer Operationsfähigen Dialektik.vol. 1, F. Meiner, Hamburg, pp. 249-328 Haraway, D (1985) Simians, Cyborgs, and Women: The Reinvention of Nature. Routledge, London-NewYork Haugeland, J (2013) Der verkörperte und eingebettete Geist in Fingerhut, J,Hufendiek, R and Wild, M (eds) Philosophie der Verkörperung:Grundlagentexte zu einer aktuellen Debate. Suhrkamp, Frankfurt/M,pp. 105-143 Heidegger, M (2009) „Die Frage nach der Technik“ in Vorträge und Aufsätze. Klett-Cotta, Stuttgart Hörl, E (2008) „Das kybernetische Bild des Denkens“ inHagner, Michael, and Hörl, Erich (eds) Die Transformationen des Humanen: Beiträgezur Kulturgeschichte der Kybernetik. Suhrkamp, Frankfurt/M, pp. 163-195 Johnston, J (2008) The Allure of Machinic Life:Cybernetics, Artificial Life, and the New AI. The MIT Press, Cambridge-Massachusetts-London,pp. 337-384 MacCormac, E (1986) „Mensch und Maschine:Eine Computer-Metapher“, in Huning, A and Mitcham, C(eds) Technikphilosophie im Zeitalter der Informationstechnik.Friedr. Vieweg & Sohn, Braunschweig / Wiesbaden, pp. 47-62 Mercer, C and Rothen, JT (20015) (eds) Religion and Transhumanism: The Unknown Future of Human Enhancement. Praeger, Santa Barbara-Denver-Oxford,pp. 51-114 More, M and Vita-More, N (2013) (eds) The Transhumanist Reader: Classical and Contemporary Essays on Science, Technology,and Philosophy of Human Future. Wiley-Blackwell, Oxford Nancy, JL (2000). Corpus. Éditions Métalié,Paris Novotny, H (2005) The Increase of Complexity and its Reduction: Emergent Interfaces between the Natural Sciences, Humanities and Social Sciences. Theory, Culture & Society. Vol. 22,no. 5. (October), pp. 15-31 Paić, Ž (2008) Visual Communications:Introduction. CVS, Zagreb Paić, Ž (2019) White Holes and the Visualization of the Body. Palgrave Macmillan, New York Paić, Ž (2020) Neoliberalism, Oligarchy, and Politics of the Event: At the Edge of Chaos. Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne Pickering, A (2002) Cybernetics and the mangle: Ashby, beer and pask. Social Studies of Science. Vol. 32, no. 3. Sandbothe, M (2001) Pragmatischen Medienphilosophie:Grundlegung einer neuen Disciplin im Zeitalter des Internet. Velbrück Wissenschaft, Weilerswist-Metternich Sturma, D (2013) (ed.), Philosophie und Neurowissenschaften. Suhrkamp, Frankfurt/M, 4th ed. Weizsäcker, von E (1974) „Erstmaligkeit und Adaptationas Components of Pragmatic Information“ in von Weizsäcker, E (ed.), OffeneSysteme I: Contributions to the Structure of Information, Entropy and Evolution.Ernst Klett, Stuttgart, pp. 82-113 Weizsäcker, von FC (1974) “Evolution undEntropiewachstum”, in von Weizsäcker, E (eds), Offene Systeme I: Beiträgezur Zeitstruktur von Information, Entropie und Evolution. Ernst Clett,Stuttgart, pp. 222-228 Varela, F, Thompson, Evan and Rosch, Eleanor(1993) The Embodied Mind: Cognitive Science and Human Experience. TheMIT Press, Cambridge-Massachusetts Varela, F (2003) „On the Conceptual Skeleton of Current Cognitive Science“ in Luhmann, N, Maturana, H, Namiki, M, Redder, W,Varela, F. Beobachter: Konvergenz der Erkenntnistheorie? W. Fink, Munich,3rd ed. pp. 13-23 ‍

May 3, 2023