Žarko Paić

Onirički labirint svijeta

Tko se sve nije smatrao Borgesovim privrženikom, pa kad se čak i zbog njegove sjene htio ukloniti iz čarobnoga zagrljaja pisca labirinta svijeta u kojem fantastika, okultizam i paraznanstveni mitologemi stvaraju savršenu sliku svijeta? Danilo Kiš je s Borgesovim postupkom, ali i kritikom njegova književnoga mandarinizma, napisao zbirke pripovjedaka Grobnica za Borisa Davidoviča i Enciklopediju mrtvih. Semiotički sveznajući “lukavac” Umberto Eco dao ga je kao Jorgea od Burgosa u romanu Ime ruže zapaliti zajedno s drugom knjigom Aristotelove Poetike u kojoj smijeh nije grijeh, pa je sa slijepcem izgorjela i Knjižnica, a žrtve su uračunate u moć Knjige i njezinih čuvara od lakomislenih oponašatelja. Metafora knjižnice kao prostorno i vremenski (ne)ograničena svemira, u kojemu je čovjeku podareno mjesto čuvara pamćenja, pisca palimpsesta i eruditskoga vodiča kroz zapretani zemljovid simbola labirinta iz kojeg, doduše, ima izlaza, ali tko iz njega iziđe može prisvajati pravo na besmrtnika, jer smisao nije u nalaženju nego u traženju, zaslugom Borgesa postale su i ključne riječi postmodernizma. Bez Borgesa ne bi ni Italo Calvino ispisao svoje fantastične Nevidljive gradove. Bez Borgesa književnost i kultura 20. stoljeća bila bi, dakako, okrnjena, makar mnogi tvrdili da nije posrijedi pisac kojeg će čitati noćni portiri i mornari duge plovidbe da ubiju vrijeme, nego ezoterik i pisac za ukus iznad prosječnoga ukusa demokratske većine čitateljstva.

Nagrade i kazne

U Borgesovim pjesmama, pripovijestima i esejima književni teoretičari, kritičari i zaneseni istraživači-amateri pronalaze mnoštvo tema i dodirnih sveza s fantastičnim imaginarijem svjetske kulture. Borges i Kabala, Borges i okultizam, Borges i mitologija, Borges i onirička književnost, Borges i umjetnost aluzije, Borges i avangarda, Borges i Ja, kako je naslovljena njegova poznata parabola o dvojniku. Ili njegov odnos s tradicijom filozofijskoga subjektivizma u rasponu od solipsizma do narcističke kulture subjekta žudnje za apsolutnom slobodom književne mašte. Sve je to dio velike interpretativne “fuge borgesiane” kojoj načelno nema kraja poput njegovih domišljanja, zavodljivih prijepisa filozofa, mistika i ezoterika iz povijesti književnosti o problemima beskonačnosti i vječnosti. Nitko kao on nije doživio da ga mjerodavni pisci našega vremena kanoniziraju za života kao simbol pisca na kraju modernizma koji mora zadovoljavati dva uvjeta da bi zaslužio milost majstora-mandarina: prvi, da je enciklopedijski sveznadar i drugi, da iz svojeg djela svjesno odstrani kaos životnih sila preobrazivši materiju i vrijeme u vječne forme uvijek novoga Teksta. Razlog je tomu očito što je Borges književnost shvaćao kao prokleto ozbiljnu igru kombinatorike formi i raznolikih diskursa. Zbog prvog uvjeta, Borges je “osvetom Tvorca“ kažnjen sljepoćom zato što se usudio izjednačiti s njegovim znanjem. Zbog drugoga, rekli bismo nadvremenskoga pristupa književnoj zbilji, on je istodobno nagrađen i kažnjen. Nagrađen je time što je preokrenuo perspektivu razumijevanja književnosti. Izvršio je drugi ptolomejski obrat a ne kopernikanski. Književnost nakon Borgesa, naime, može bez muke putovati svim epohama i kružiti svim zemljovidima svijeta kao kraljevstvo modernoga subjekta slobode a da to ne ispadne anakronizmom ili zasljepljujućim bijegom od sadašnjosti i vlastita nacionalnoga prostora. Fantastika i san zadobili su ulogu kozmopolitskoga nadilaženja nacionalne heroike povijesti. Sam je Borges na zamjerku da su mu djela nedostatno „argentinska“ izrekao sjajnu ironičnu kritiku nacionalističke književne euforije u eseju Pisac i tradicija.

„Kur’an je napisao Muhamed, a Muhamed, kao Arapin, nije imao nikakva razloga da zna da su deve arapska osobitost; za njega su one bile sastavni dio stvarnosti; nasuprot njemu neki bi se krivotvoritelj, kakav turist, neki arapski nacionalist, počeo odmah razmetati devama i karavanima deva na svakoj stranici; ali Muhamed je bio miran; znao je da može biti Arapin i bez deva.“(Jorge Luis Borges, Sabrana djela Jorgea Luisa Borgesa 1923-1982., GZH, Zagreb, 1985.)

Književnost je izgubila mesijansku ulogu. Postala je iznimno zanimljiva igra. Nju mogu slijediti samo oni koji dobro poznaju pravila. Stoga tolika pohvala aluzivnosti, intertekstualnosti, paraliterarnome scijentifizmu, ironičnome slaganju premetaljki, šahovskome jeziku egzaktnosti sna i citatnome obilju prijepisa zbog užitka u tekstu Teksta koji ima svrhu u sebi samome. Druga Borgesova kazna nije bila u tomu što su ga slijedili mnogi, ali ne i svi, da bi postali dobri ili loši epigoni i eklektici jednog samog po sebi univerzalnoga eklektika, nego u tomu što je književnost kao postmoderni labirint izgubila okus divljine, izvornost neposrednoga iskustva, mistiku zbiljske smrti i ljepotu žive subjektivnosti. Borges je, naime, kažnjen time što je ostao metaforom imaginarnoga Muzeja. U tom muzeju su sve figure, doduše, voštane kao u londonskome Madame Thussaud, ali zato ipak beživotne kao njegov homerski pogled iz polumraka Nacionalne knjižnice Buenos Airesa. Bila je to očekivana sudbina dekadentnoga esteta koji zna cijenu koju valja platiti za užitak u ljepoti ružine ruže ruža. Neki to zovu aleksandrinizmom, iskustvom hibridne ljepote svijeta koji ne proizlazi iz zbilje, nego iz fikcije. Zato je Borges tvorac virtualne epohe književne prakse. Sljepoća ga je primorala da sposobnošću prisjećanja „surfa“ kroz nepregledne labirinte sna i fikcije. Jer, kako kaže sv. Augustin sedes animi est in memoria. Ali, Borges ipak nije bio od „ovoga svijeta” beskonačno umnožive mreže slika koja simulira vječnost i besmrtnost. Borges ipak nije bio tek simulator književne (ne)moći simulacije simulakruma. Tko tako misli, krivo misli, ako uopće nešto misli.

(A)gnostik u erotskome dućanu

Mnogim je lucidnim tumačima Borgesova književnoga mita uvijek ostao zagonetan smisao ljubavi u njegovu pjesništvu i osobito pripovijestima. Na tragu nekog fantastičnoga ključa šifre, koji Borges u duhu tradicije gotskoga romana E. A. Poea, Chestertona i suvremenih „krimića“ pretpostavlja za gonetanje zagonetke teksta, a što je razvidno ponajbolje u zbirci pripovijesti Izmišljaji (1944.), James E. Irby u doktorskoj disertaciji naslovljenoj The Structure of the Stories of J.L.Borges zastupa postavku da je zagonetka koja se navještava u jednoj od najhermetičnijih Borgesovih pripovijesti Feniksova sekta upravo seksualni čin. Ali, pripovijest o kojoj je riječ otklanja bilo kakvu definiciju „zagonetke“. Zato se pojam ljubavi u argentinskoga čarobnjaka mora tražiti negdje drugdje, izvan uobičajena značenja zagonetke. Jedan od zacijelo interpretativno vjerodostojnih pokušaja izvođenja mjesta odsutnosti ili čak svjesne konzervativnosti Borgesova erotskoga svjetonazora podastrijet je u eseju Roberta Lime Coitus interruptus: seksualna transsupstancijacija u djelima J.L.Borgesa. Autor navodi da svi navještaji i naznake, slutnje heteroseksualne intimnosti stvaraju dojam da je pisac iz svojega labirinta putenu ljubav „prognao“ kao niži stupanj spoznaje, ili u najboljem slučaju, vidljivo u pripovijesti Emma Zunz, kao sredstvo za neku drugu „uzvišeniju“ svrhu – pravednost, moralnost, slobodu. Mnogo je bilo nesporazuma oko takva konzervativizma pisca opsjednuta strogim formama platonizma i aleksandrinizma. No, gotovo da se i unošenje „libertinskoga”, kritičkog stava spram Borgesove književne kozmogonije, kojoj nedostaje zbiljsko uživljavanje u ljubavnu pustolovinu, čuvalo jednoznačnih stavova. Tomu je pridonio sam pisac tijekom cijeloga života.

Između erotike i ispisivanja ljubavi kao čina metafizičke kopulacije Borges je isprepleo mrežu značenja uvijek prispodobivih tumačenjima unutar njegova imanentnoga književnoga sustava. Tako je izostalo suočenje s prezirom nekog imaginarnog postmodernoga čitatelja koji više ne vjeruje ni u što drugo osim u krajnju eksplicitnost tjelesnoga doživljaja. Borges je bio odveć nedohvatljiv u aluzijama i metaforama, odveć eksperimentalno posvećen tvorbi savršene forme teksta da bi vjerovao u eksplicitnost ljubavnoga čina kao teksta samoga. Zato je i mogao razviti začudnu odsutnost ljubavne mistike. Suptilnost erotskoga konteksta može se zamijetiti u pjesništvu iz rane faze poput zbirke Žudnja za Buenos Airesom (1923.) do pripovijesti u zbirci Brodijev izvještaj (1970.). U ranome pjesništvu Borges je prožet ljubavnom mistikom tjelesnoga zadovoljstva kao motritelj ili kao ljubavnik koji izmiče „proplamsjaju vatre“ da bi ekstatični trenutak ljubavi bio tek žudnja, varka i opsjena. Tjelesna je ljubav prolaznost i bol. Otuda melankolični ugođaj prvih pjesama, zacijelo ne samo u erotologijskome ključu prosudbe, najboljih što ih je napisao, proizlazi iz već usvojene spoznaje da ljubav može u književnosti biti tek osuvremenjeni platonski ideal, vječna forma koja u kontemplaciji zadobiva svoju čistoću.

U zbirci pjesama Blizak mjesec (1925.) on pjeva u Ljubavnome predosjećaju o djevojci/djevici usnuloj poput figure nepokretne žene, gotovo bliskoj metafizičkome slikarstvu De Chirica.

Bačen u tišinu, nazret ću posljednju obalu tvoga bića i vidjeti te prvi put, možda, kao što Bog te vidjeti mora, razorenu utvaru Vremena, bez ljubavi, bez meine. (Prepjev na hrvatski: Marko Grčić) Zašto je Borges toliko naklonjen tradicionalnome dvojstvu tijela i duha? Zar bi se moglo pomisliti da je njegova književnost tek izvod šopenhauerovske metafizike, ako se svijet ne vidi tek iz obzorja volje i predodžbe? Razlog je očito načelne naravi. On proizlazi iz Borgesove usmjerenosti na pojmove vječnosti, univerzalnosti formi i diskursa nadilaženja prolaznosti tjelesnih strasti i funkcija. Apoteoza ljubavi u pjesmi Ljubavni predosjećaj ima izričito platonski naboj. Stvoriti ideal koji će se spram razorene utvare Vremena odnositi kao ideja iz Platonove špilje spram mnoštva umnoženih sjena: to je osuvremenjena koncepcija književnosti koja ljubav ne progoni na rub zbog nekog životnoga razočaranja ili nesposobnosti pjesnika kao „subjekta“ da se tjelesnom ljubavlju približi svakodnevici profanoga duha vremena. Borgesove su „ljubavi“ i njihov labirint bile odveć od “onoga” svijeta. Stoga su mu svi ženski likovi iz metafizičkih proza i parabola zapravo „subjekti racionalne katarze”. Žene su u tom začaranome književnom svijetu lišene spolnih odrednica. One nisu ni “kurve“ ni „svetice”, pa otpada svaki oblik politički nekorektne mizoginije kao što je to upravo suprotno bilo odlikom njegova majstora-mislioca – Arthura Schopenhauera. Napuštajući prvobitno, ono iskonsko stanje koitusa, elementarno i kontingentno u ljubavi kao tjelesnome spajanju, Borges uobličuje svoj augustinovsko-viktorijanski odnos spram seksualnosti. Ona je njegovu koncepciju književnosti drugorazredna, gotovo ništavna. Njegov filozofijski eklekticizam i sinkretizam ne dopušta da se pojam ljubavi izvede iz nekog od raspoloživih svjetsko-povijesnih misaonih sustava. Na posljetku, pisac se uvijek elegantno brani od “dogme“ citatima mislilaca I pisaca od Platona do Schopenhauera, od Lao Tzea do De Quinceya. Ako se dobro analizira znamenita pripovijest Tlön, Uqbar, Orbis Tertius iz zbirke Vrt razgranatih staza (1941.), razvidjet će se da pisac seksualnost i erotiku dovodi gnostički do gnusobe. Jer, zrcalo i ljubavni čin bijaše za gnostike opsjena. Zrcalo i očinstvo su, kako kaže gnostik iz Borgesove pripovijesti, odvratni jer umnožavaju opsjene. Tvarnost (hýle) svijeta kao reprodukcijske konačnosti spolnih množenja predstavlja niži stupanj spoznaje. Borges se kao (a)gnostik u erotskome dućanu ponaša izrazito modernistički. On suptilno ironizira tjelesnu ljubav, ili je, pak, lukavo posprema u kakvu fascinantnu fusnotu iz sveopće “povijesti gadosti”. Zaustavimo li se još na trenutak na ideji pripovijesti Tlön, Uqbar, Orbis Tertius zamijetit ćemo da se gnostik koji razlaže temelje tog drevnog hermetičkoga nauka zapravo dotiče pitanja druge vrste forme ljubavi koja uzvisuje patnju tvari. Riječ je, naime, o mentalnoj ljubavi ili mogućnosti mentalnoga umnožavanja/razmnožavanja, što je supripadno samo odabranima.

Radikalni se platonski nauk, posredovan gnosticizmom, preobražava u svijet kontemplativnoga obljubljivanja. Pokušaj poniranja u zagonetke gnosticizma Borges je proveo tako što je pripovijest zakrinkao u formu esejističke ispovijesti na rubu fantastike. Usporedi li se takav postupak s još jednim neognostičkim piscem 20. stoljeća, Lawrencom Durrellom iz njegova peterodjelnoga romanesknoga ciklusa Avinjonski kvintet razvidjet će se da je za obojicu pisaca, osim različitih polazišta i nakana, gnosticizam trebao poslužiti u svrhu zadobivanja onog magičnoga isijavanja fantastike koja se u obličju zagonetke ili ironične teorije urote uspostavila kao forma implicitne i/ili eksplicitne seksualnosti svijeta uopće. Tamo gdje je Borges gnosticizmu pripisivao mogućnost sustegnuća vječnosti putem ne-seksualne, mentalne ushićenosti umnožavanja tvari, Durrell je izgradio usporedni svijet hermetičke igre kao svojevrsne kozmičke urote u kojoj se bizarni oblici inicijacije, seksualne transsupstancijacije i volje za razgradnjom opstojećeg poretka vrijednosti povezuju s nadsubjektivnim vremenom pripovijedanja. Borgesov gnostik ipak nikad ne bi mogao postati Durrellov magični Monsieur. U hermetičkome traktatu Poimandres podastrijet je razvidan model dokidanja moći sudbine što se doseže gnozom, prisjećanjem i prisvajanjem svijeta pojedinačnim činom kontemplacije. Nebesko putovanje duše, što čini ključni trenutak gnostičke individualne eshatologije, pretpostavlja krug reprodukcije i reinkarnacije. Zacijelo da se može dijelom pristati uz Sloterdijkovo tumačenje da se iz gnostičkoga nauka ne može tako jednoznačno ustvrditi ni da je svijet slučaj, kao u Wittgensteina, a niti da se slučaj svijeta proglašava akozmičkim činom nekog imaginarnoga tvorca koji se suprotstavlja gnusobi tjelesnoga opstanka. (Peter Sloterdijk, Weltfremdheit, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1983.) U pitanju jest akozmizam kao takav. Što jest uopće ljubav u činu seksualnosti ako ne trenutak prekida razlike između vidljiva svijeta i opsjene, nebeskoga i zemaljskoga putovanja duše? Borges i njegov daleki “dvojnik” Durrell nisu tek izvanjski nasljedovali neognostičke (pret)postavke da bi svaki na svoj način završili u platonizmu i akozmizmu. Kako je riječ o doista književno najvjerodostojnijem pokušaju obnove gnosticizma zbog drukčijeg odnosa spram ljubavi i rođenja u vremenu posvemašnjeg profaniranja duše i ljubavi na razinu pornografske sekularizacije, bit će zacijelo nužno podsjetiti na korijene Borgesova, a posljedično i Durrellova, sinkretičkoga misaonog sklopa. Ono tamno, strano, hermetičko u tradiciji zapadne filozofije i religije zabljesnulo je u Borgesovim pjesmama i pripovijestima, ali je ostalo gotovo nedirnuto kritičkom refleksijom tumača. Možda je upravo otuda krenulo silno nerazumijevanje Borgesova odnosa spram ljubavne tjelesnosti. Središnje mjesto u teoriji iskonskoga grijeha te strasti mudrosti gnosticizma mitskoga podrijetla u razlici spram teologijske gnoze (Klement Aleksandrijski, Bazilid, Valentin) pripada pojmu sophie u kojoj se ozbiljuje samo božanstvo. Eoni ili hipostaze su momenti samorazvitka božanskoga duha. Posljednja hipostaza ili lik božanstva, kojeg su gnostici nazivali “zabludjeli eon” nastao je iz zablude mudrosti (sophie) i tragedije razvitka svijeta. Zabludu ne treba ovdje poistovjećivati s novovjekovnim teorijama spoznaje i mogućnošću uma da čini previde, obmane, pogreške. Zabluda ima ontologijsko podrijetlo. Svijet je prema gnostičkome nauku izvanjštenje mudrosti iz božanskoga duha kao zapalost, izopačenost samoga svijeta, pri čemu nije mišljeno ništa moralno pokvareno. Ono što jest svijet, jest zbilja “izrođenosti” u obličju tjelesnosti. Materijalni je svijet izrođenost božanske plerome. Zato je svako tjesleno biće unaprijed obilježeno pohotom i iskonskim grijehom. On se može prevladati samo tako ako se činom kontemplativne ljubavi izgubi u sveopćoj onijemjelosti stvari, duhovnome akozmizmu svijeta. Nastanak tvari posljedica je iz lažne imaginacije ukorijenjene mudrosti. Svijet je otuda postala nemudrost zablude, pohote i gnusobe. Gnostička je mudrost karikatura teologijske mudrosti. Za njih izvanjski svijet nema nikakve etičke ili ontologijske vrijednosti. Kao djelo „okrutnoga demijurga“ (E.M.Cioran) on je proizvod vražje spletke, posvemašnja pogreška koju se ne može ispraviti ničim osim uzdignućem u duhovnost tako što će se ljubavni čin umnožiti do gnusne zrcalne igre, beskrajno opetovati kao mehanika tjelesne obmane bez obzira na vrijeme, mjesto i okolinu. Put duhovnoga savršenstva omogućen je, dakle, samo onima koji na vrijeme spoznaju da se između zapalosti, izrođenosti i tragičnoga osjećanja svijeta skriva iskonska, kozmička mudrost koja nadilazi svjetovnu, prolaznu ljubav. (Peter Koslowski, Die Prügungen der Neuzeit: Über Postmodernität, Philosophie der Geschichte, Metaphysik, Gnosis, Edition Passagen, Wien, 1989.) Borges je u pripovijesti Tlön, Uqbar, Orbis Tertius imaginacijski sažeo bit gnostičkoga nauka. Ako su čovjek i mudrost u svijetu u neprestanom odnosu unutarnjega i izvanjskog progonstva, a stvorovi osuđeni na reprodukcijski niz besmislenih umnažanja, iskonska ljubav može biti samo duhovne naravi. Čežnja i bol kao trenuci razdvojenosti, raskola i bezdana između bića ne prevladavaju se spolnim općenjem, nego duhovnom vezom koja iz mudrosti proizvedena pretpostavlja bitak svih stvari (ono iskonsko Jedno) i utapljanje bića u bitku jednom i zauvijek. Sve što jest prirodno, jest pogrešno i zabludjelo. Iz te strahotne, tragične i pesimističke kozmogonije koju Borges ne smatra životno obvezujućom, ali neprestano uzbudljivim nastavkom radikalnoga platonizma, nastaje svijest o književnosti koja se ne utječe tjelovježbama seksualnosti, ispovijedanju boli, čežnji, tajnih želja, psihološkome nizu ljudskih sudbina. Borges nije pridavao nikakvu posebnu vrijednost takvom tipu pripovijedanja. Kao nadmoćni, nadvremenski gnostički Bog (mudrosti) stvorio je svoj svijet da bi u njemu uživao pomicanjem figura vječnih formi. Svođenjem tjelesnosti na ispad iz božanske pneume, gnostički je dualizam bio strano “tijelo” u povijesti zapadne filozofije i književnosti. Sve do Ciorana nitko se ozbiljno, a to znači sugestivno i misaono strasno, nije zadubio u teški problem rođenja i ljubavi koji gnosticizam ostavlja svojim baštinicima. Jer, ako je tijelo iskonski grijeh „okrutnoga Boga“ – zar nije i sva duhovna ljubav u zazornosti spram tjelesnosti nedostojna spasa čovjeka? Metafizika gnosticizma bila je strahotno udaljena od zbiljske pojedinačne muke. U Borgesovim pripovijestima i pjesmama stoga se osim ritualnih ubojstava, fantastičnih potraga za “zlatnim runom” ništavila, razotkrića zagonetke vječnosti ne događa ništa ljudski-odveć-ljudski. To mu ipak nije naškodilo niti bi ga se olako moglo proglasiti neognostičkim piscem samo zato što u nekoliko navrata i jednom izričito ispituje granice tog hermetičkoga nauka.

Neprijeporno jest da se Borges u svim svojim djelima bavio samo heteroseksualnim odnosima. Zato mu se nipošto ne bi moglo pripisivati sklonost da se iz mračnih gnostičkih kultova, koje je tako majstorski opisao Durrell u Monsieuru, stvara razloge za erotski konzervativizam. Ipak je on bio stari gospodin iz književnoga labirinta tradicije one vrste modernizma, koja je uvijek erudiciju pretpostavljala žestokom rezu teksta. Bio je, uostalom, odveć pod utjecajem engleske književnosti i filozofije, na granici mistike, da bi ponirao u društvene ekscese nastale književnom preradbom zbilje. Zar bi mu to trebala biti mana? Ali, ostaje doista začudno kako je jedan takav duh mogao opčiniti naraštaje pisaca a da ničim nije narušio stroga pravila konvencije u stvarima seksualnosti, obzirnosti i društvenim normama. Nije čak ni ludovao za eksperimentima u narativnoj strukturi teksta poput Joycea. Pa ipak…

Amor fati ili vječna ruža mladosti

Zašto je Borges ljubavi uskratio pravo na književnu preradbu seksualnosti? Gledajući iz njegova zatvorena sustava književne fikcionalnosti labirinata, zrcala i ruža – cvijeta koji ima vječnu formu žudnje ne samo za manirizam – takva je odluka bila jedino logična. Fantastika je beskonačno umnažanje zrcala u kojoj tjelesnost postaje nezbiljska zbilja. Ono nadzbiljsko je algebra, filozofija i kombinatorika racionalne ekstaze. U razgovoru s André Campom za Magazine littéraire, objavljen posthumno, studenoga 1988. godine, Borges je na pitanje o odsutnosti ljubavi u njegovu djelu odgovorio – borgesovski. U njegovu životu ljubav je zauzimala odveć prostora, tako da je pisanje bilo nadomjestak za ljubav. Žene su, tvrdi pisac, toliko jednokratne i neponovljive, nesvodive na puku tjelesnost da zaslužuju metafizički respekt. Ako je imao, prema vlastitome priznanju, sreće u ljubavi, to ne znači da se sa stajališta književnosti ne postavi pitanje opstoji li ljubav uistinu ili je to tek puka tlapnja koju je izmislilo pjesništvo. Nema dvojbe, otklonivši erotičnost i seksualnost kao i društveni kontekst vremena, politiku osobito, i uzdignuvši ih do sredstava za višu, estetsku svrhu u kojoj i pravednost i moralnost i sloboda nisu regulativne ideje, pisac kulta knjiga nije budio zazornost modernizma. Ako je roman od svojeg nastanka nezamisliv bez ljubavi, smijeha i putovanja, onda je očito izostanak te moderne opsjene koju je “izmislilo pjesništvo” jedan od razloga, dakako ne odlučujući, zašto Borges nikad nije napisao roman. Za privrženika estetike platonskih vječnih formi struja zbivanja formalno suspregnuta na približno tri stotine stranica nije odgovarala biti književne poruke. Sažetost i ekonomija žudnje bila je uz sljepoću kao izvanjski razlog – prigodni uzrok, poput okazionalističkih objašnjenja – njegova mjera iskazivoga. Sam ju je, ironično, objasnio – lijenošću. Amor fati kao čuvara riznice pamćenja, Borgesa je u nekom mističnom, staromodnome ozračju mirisa mahagonija i truleži knjižnih ušiju uz zvuke milonge s ulice i tišinu noći, prikovao uz stolicu. Svoje ruže izmišljaja i ruže prisjećanja poklonio je Maríji Kodama, osobnoj tajnici, prepisivačici tekstova koje je diktirao i supruzi koja ga je otpratila u vječnost.

U posveti Urotnika/Atlasa, posthumno objavljenoj knjizi parabola i pjesama, Borges kaže:

“Vaša je ovo knjiga, María Kodama.”

Valjda je starost nužna za jasnoću i savršenstvo teksta. Jer, čovjek je osim brojeva zatočenik ljubavi i prisjećanja.