Žarko Paić

         Postoji li još uopće ono što je bila stvarnost i utopija moderne tzv. društvene teorije od sociologije do prava, od ekonomije do političkih znanosti ꟷ društvo (society, Gesellschaft)? Ako je već Max Weber, otac-utemeljitelj moderne sociologije smatrao pojam društva, a to samo nastavlja njemački sociolog tzv. društva rizika u globalnome poretku Ulrich Beck, naime zombi-kategorijom, pa koji je onda uopće predmet vodeće društvene znanosti kao što je to sociologija? Reći će se, umjesto statičkoga okvira građanskoga društva modernosti koji je sve pod sebe supsumirao, u tzv. postmodernome dobu susrećemo se s nadomjescima izvorne društvenosti društva kao što su to mediji, komunikacija, kultura, stilovi života, te naposljetku ono što Manuel Castells naziva mrežom i umreženim društvom (network society).

         Nema dvojbe da je pojam društva bio sinonim za oblik zajedničkoga obitavanja i kolektivne egzistencije na ograničenom području zemlje i da se uspostavio kao fiksni označitelj tek s počecima nastanka teritorijalne cjelovitosti nacija-država u Europi od 17. stoljeća kad se, prema genealogijskim istraživanjima Michela Foucaulta profilirao i moderni koncept suverenosti. Društva su za razliku od političke ograničenosti vladavine nacije-države propulzivnija, te se ne mogu svesti jedino na ono političko i politiku u smislu vladanja i upravljanja zajednicom na autokratski ili demokratski način. Sjetimo se kako su od 1960ih godina neprestano nastajali novi pojmovi za ono što pripada društvenim odnosima i kategorijama društva, a pritom se vodila raspra o tome je li uzrok nastanku novih oblika društvenosti u novim informacijskim tehnologijama ili je društvo ono koje neovisno od prožetosti tehnikom ispunjava neke svoje autonomne funkcije i svrhe.

        Ti su pojmovi bili postindustrijsko društvo, postmoderno društvo, telematsko društvo, društvo spektakla, društvo doživljaja, disciplinarno ili nadzorno društvo i društvo kontrole. Evo imena onih koji stoje iza navedenih pojmova: Amitai Etzioni i Alain Touraine, Jean-François Lyotard, Vilém Flusser, Guy Debord, Gerhard Schulze, Michel Foucault i Gilles Deleuze. Budući da sam o tome promišljao u nizu svojih knjiga od Politike identiteta, Vizualnih komunikacija, Posthumanoga stanja, Doba oligarhije do Nemezisa, ovdje valja ustvrditi samo da je problem s održivošću pojma „društva“ bio sagledan već u Marxa koji je u Kapitalu povijesno-epohalno doveo u pitanje ono što omogućuje egzistenciju građanskoga društva u moderno doba, a to je, dakako, kapitalistički način proizvodnje sa stalnim inoviranjem proizvodnih snaga (znanosti, tehnologije, industrije). Umjesto „društva“ kao derivata kapitalističkoga procesa otuđenja i postvarenja biti čovjeka, Marx je rabio za tzv. buduće društvo komunizma izraz neotuđene zajednice udruženih proizvođača.

        Kapitalizam druge polovine 20. stoljeća je u svojem globalno-planetarnome usponu dospio do napretka i razvitka ne samo znanosti i tehnologije, već i do prelaska iz materijalnosti u nematerijalnost s vladavinom kibernetike i temeljnoga pojma informacije. Otuda su tzv. informacijsko-komunikacijske tehnologije s nastankom digitalnoga doba uspostavile hegemoniju i posvemašnju vladavinu tehnosfere u svim aspektima svijeta sustava i svijeta života koja smjera u tendenciji do realizacije tehnološke singularnosti. Bit društva, dakle, nije ništa društveno niti zajedničko u smislu Marxove postavke o zajedničkome vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju ili, pak, Heideggerova pojma subitka (Mitsein) iz Bitka i vremena koji se suprotstavlja modernome nihilizmu otuđenja i bezavičajnosti čovjeka u masovnome društvu tehničke reprodukcije života. Umjesto toga, bit se društva realizira u onome što je neljudsko kao takvo, u novoj nadomjesnoj „druževnosti“ koju omogućuju mediji kao sredstvo-svrha interaktivne komunikacije.

         Drugim riječima, od društva kao tzv. neposrednosti odnosa u zajednici socijaliziranih pojedinaca ne ostaje ništa drugo do nedjeljivi ostatak koji je tu-i-takvu druževnost zapravo i proizveo poput današnjeg vladajućeg neoliberalnoga korporativnog kapitalizma koji se još naziva i kognitivnim ili estetskim kapitalizmom. Nije društvo nikakva autonomna struktura tzv. društvenih odnosa, što je tautologija, već strukturalističkim rječnikom kazano subordinirani poredak značenja nečeg što mu je superordinirano i što čini temeljni Označitelj kulture unutar takvog već uvijek „pokorenoga“ društva.

         Pritom valja zaboraviti na one romantično-pastoralno-feudalne postmoderne socijaliste koji pronalaze puste otoke i Arkadije predmodernih formi društava kao tzv. alternative i protuforme Imperiju, kao u teorijskim postavkama Michaela Hardta i Antonija Negrija. To se više ne da čitati, sve te olinjale fraze o „imperijalizmu“ i „demokratskome socijalizmu“, pobuni protiv svođenja društva na mreže i umreženost korporativne logike upravljaštva, jer su mahom posrijedi posve olinjali argumenti koji pretpostavljaju valjda da će svijet u neposrednoj budućnosti biti utopija zajedništva u „odrastu“ i „polu-siromaštvu i polu-bogatstvu“, a ne nastavak ove entropije i kaosa u metastabilnoj ravnoteži tehnosfere i samoga života koji nadilazi metafizičko razlikovanje pojedinca i zajednice, singularnosti i kolektiviteta. Bit je društva onkraj bilo kakve utopije-distopije svih onih pojmova koji su tehničke naravi poput postindustrije, telematike, postmoderne, spektakla, doživljaja, discipline, nadzora i kontrole.

        Sve te značajke nove društvenosti u doba tehnosfere su samo aplikacije i izvedenice onog fundamentalnoga sklopa koji usudno dovodi do iščeznuća društva u kibernetičkoj strukturi umjetnoga života. Taj sklop određuje bit tehnosfere i određen je pojmovljem računanja-planiranja-konstrukcije. Sva su društva danas uistinu samo to u svojoj primarnoj održivosti kao težnji za preživljavanjem u svijetu koji se ne može više „revolucionirati“ tako da se valjda nove društvene elite odluče da mnoštvu daju svu vlast u laboratorijama tehnoznanstvenoga obrata u biti samoga života uopće. Foucault je naposljetku postavio zapovjed kako se društvo mora obraniti.

        No, od koga? Zla kapitalizma ili od prijetnje rasapa u kaosu koji se više ne može „racionalizirati“ izvana, jer je sama jezgra poretka trula i ništavna, i antropocen više nema nikakve izglede za obrat osim u radikalnome ozbiljenju tehnosfere koja autopoietički sve ove besmislenosti loših i olinjalih teorija pseudo-marksizma naprosto čini nedjelotvornim. Obrana i posljednji dani „društva“ kao i tzv. društvenih znanosti koje se još nekako održavaju na životu kao zombi-metafizika i ne zaslužuju više od otmjena prezira i lagodna zaborava na davne dane borbe za slobodu, jednakost i pravednost.