Žarko Paić

1.

Knjiga filozofkinje i književnice Ljiljane Filipović naslovljena je KLUB KRIVACA, a riječ je o filozofijsko-psihoanalitičkim ogledima o narcizmu, krivnji, ravnodušnosti i etičko-političkome padu intelektualaca u društvu spektakla. Budući da je originalnost njezina pristupa posvjedočena već otprije u knjigama NESVJESNO U FILOZOFIJI, JAVNE SAMOĆE i PRAZNE TVORNICE, ova knjiga za koju je autorica dobila nagradu za esejistiku Hrvatskoga centra PEN-a „Višnja Machiedo“ kreće se u horizontu intertekstualnosti kojom povezuje naizgled nespojivo: dramsku teoriju, filozofiju kulture, psihoanalizu i književnost. Opsesivno bavljenje Shakespeareom ovdje se ne izvodi iz neke privatne sklonosti aktualiziranja moderne tragedije/komedije unutar interpretativnoga okvira koji omeđuju Freudova i Lacanova teorija nesvjesnoga. Jezik se pokazuje u vizualnoj kulturi traumatskim mjestom bez središta. Utoliko je potreba za komunikacijom danas ujedno impulzivna i gotovo na rubu histerije.

Svi Shakespeareovi likovi i dramske situacije za Ljiljanu Filipović pojavljuju se razlogom preispitivanja ljudske „duše“ u svijetu koji je postao zatvorenom staklenom kuglom poput Mishimina Zlatnoga paviljona iza kojeg nema ništa osim razornoga nihilizma života bez uzvišenih vrijednosti. Na jednom mjestu ogleda „Narcizam mizantropije“ autorica u interpretaciji novoga značenja Timona Atenjanina u kontekstu odnosa filozofije i događaja uspostavlja odnos spram glavnoga paradoksa medijskoga narcizma masa i užitka u sebeljublju. Dobrovoljno se ropstvo ne događa Drugima, jer ono pretpostavlja neprestanu kušnju ideje modernoga individuuma i njegove autonomije apsolutnoga „Ja“. Ono je matrica ili dispozitiv postmoderne kulture kao takve.

2.

          Svaki se ogled u ovoj knjizi stoga čini istodobno autonomnim i povezanim u niz bez konačne svrhe, jer sve se vrti u začaranome krugu krivnje koja pogađa suvremeno društvo više od sublimne moći slobode za koju se podnosi žrtva. Naravno, krivnja nije pitanje savjesti, nego ontologijsko pitanje o događaju kojim se ono što je univerzalno kao iskustvo pra-krivnje preusmjerava upravo ondje gdje se pročišćuje prostor za zajedničko djelovanje. Nije trauma krivnje u tome što se njezin izvor ne može prevladati bez radikalnoga prosvjećivanja žrtve. Ono što je čudovišno za naše doba jest to što se krivnja stabilizira kao poredak novih kulturnih vrijednosti, kao način performativne kolektivnosti decentriranoga subjekta. Ljiljana Filipović precizno iščitava i razotkriva ovo novo iskustvo rušenja granica, povijesno stvorenih tabua, ovu novu transgresivnost koja se zatvara u ekspertne igre samokrivnje i samožrtvovanja, govoreći jezikom Lyotarda.

3.

Godinama sam kao urednik časopisa Tvrđa objavljivao njezine tematske cjeline izabranih teorijskih tekstova uz promišljanje Williama Shakespearea, a uz svaki temat slijedio je njezin instruktivan ogled o problemu kojim se rekontekstualizira i reinterpretira neka od Shakespeareovih tragedija i komedija. U ovoj knjizi je to „Koriolan“, tzv. kasna tragedija i romansa. Zašto baš „Koriolan“ postaje temeljnom figurom duhovne situacije vremena koja u sebi obuhvaća ono što Ljiljana Filipović naizgled „ležerno“ i „masmedijski“ ironično već u samome naslovu ove knjige naziva klubom krivaca? Ponajprije, već je barokno doba krvoloka i tirana koji utemeljuju doba moderne suverenosti kao dva tijela suverene države iznikle iz logike „izvanrednoga stanja“ kao što je to na tragu Hobbesa uz pomoć Carla Schmitta protumačio Walter Benjamin u studiji Porijeklo njemačke žalobne igre krajem 1920ih godina, određeno upravo Shakespearovim dramama o ludim vladarima i njihovoj beskrupuloznoj vladavini iza koje ostaje more krvi i veličajna europska kultura. Krivnja, dakako, nije nikad tek stvar pojedinca jer se metafizički izdvaja nad fantazmatskim područjem subjektivnosti i postaje ono naprosto Unheimliche, što su i Schelling i Heidegger i Freud nastojali dovesti do razumijevanja pojma jezovitoga i čudovišnoga.

Krivnja koju Shakespeare uzima kao ono što je gotovo demonski neiskazivo nije ništa drugo negoli sveza između okrutnosti, hladnoće i normaliziranja zla u novoj kulturi permisivnoga osvajanja svijeta materijalnim obiljem, spektaklom i ravnodušnošću spram zbiljske žrtve. Ljiljana Filipović otvara svojim tumačenjem nemogućnosti zaborava zločina počinjenog uvijek u nečije tuđe ime (Boga, čovječanstva, naroda, države, kolektivnoga totema i tabua zajednice) nešto nužno i otuda neotklonjivo. Riječ je o iskupljenju kao okrivljavanju drugim sredstvima, jer u suvremenoj narcističkoj kulturi ništa više nije tabu osim onoga što leži, rekao bi Jean Baudrillard, ne izvan, već unutar „prozirnosti zla“.

Što nam zapravo govori Shakespeare „danas“ izvan bilo kakve tek puke kazališne, dakle, umjetničke „aktualnosti“ uz Sofokla najvećeg dramskoga pisca zapadnjačke civilizacije? Možda na tragu ove knjige valja biti posve odrješito ravnodušan na bilo kakvu apologiju genija i reći tek ovoliko: Ne govori nam baš ništa, i to zato što kroz njegove dramske figure progovara apsolutni nihilizam povijesti koja se ne ponavlja „danas“ ni kao tragedija niti kao farsa, već se događa ono što u „zatvorenoj staklenoj kugli“ ima značajke posvemašnjeg banaliziranja trauma i njihovih „subjekata“ koji manijakalno ispovijedaju „svoju“ krivnju i ujedno je opravdavaju ideologijskim razlozima sublimne laži ovog poretka Realnoga.

4.

Knjiga Ljiljane Filipović Klub krivaca je višestruko značajan tekst, teorijski fundiran i s obzirom na njezinu cjelokupnu kvalitetnu znanstveno-teorijsku i filozofijsku relevantnost, koja se potvrdila istraživačkim knjigama o filozofiji i psihoanalizi u Hrvatskoj i inozemstvu, pridonosi novome pristupu promišljanja odnosa između filozofije i kulture sa stajališta iznimno zahtjevnoga diskursa Freuda i Lacana u kontekstu dramske situacije i književnoga prostora unutar medijske konstrukcije događaja. Pisanje je oslobađanje od praznine „praznih tvornica“ tjeskobe i napuštenosti i preuzimanje odgovornosti za vlastito misaono djelovanje u svijetu.

Tako je i sa svakom novom knjigom Ljiljane Filipović.