Žarko Paić

Ako se želi danas suvislo igrati Shakespeara, ne poseže se samo za Kottovim ogledima, analizom mumija iz podrumskih izbi Helsingora, već I studioznim promišljanjima sličnosti epoha ili duha vremena Hamletove lubanje i umnoženih Ćele-kula u projekciji “Virtul Eternity XX. Century”. Mišljenje na osnovu analogija uobičajen je postupak razumskoga sabiranja pabiraka iz različitih šuma. Ali takvo je mišljenje uglavnom produžetak one stoičke/pesimističke teorije povijesti o kružnome vraćanju istoga zla kakvu su zastupali i car Marko Aurelije i arapski filozof Ibn Khaldun. Razlozi su jasni. Sličnost povezuje slično u istu sliku. Ono drugo, razlikovno, otklanja iz navlastita obzorja.

Eco kao analogičar epohe

Možda je za takvu složenu operaciju mjerodavni svjedok semiotički teoretik i romanopisac Umberto Eco. On je, naime, u eseju Premanovomesrednjemvijeku želio podastrijeti uvjerljivu tipologiju književno-društvene svijesti o vremenu na ishodu srednjovjekovne i na ruševinama moderne epohe. Elementi postmoderne (manirističke) strategije književne refleksije pronađeni su duhovitom analogijom, na temelju predloška jedne knjige Roberta Vacce. U njoj je talijanski sociolog zastupao postavku “da će uskoro nastupiti i neki srednji vijek“, kao projekt apokalipse, ekološke ugroženosti, neonomadizma, nesigurnosti, nastanka vagantes (mistika, pustolova i izopćenika), potrebe za autoritetom, oblika mišljenja gdje se srednjovjekovna intelektualna igra do savršenstva podudara sa strukturalističkom logikom i formalizmom suvremene matematičke znanosti, umjetnosti kao bricolage, uspostavljenosti samostana/campusa kao oaza duhovne slobode u svijetu bez potrebe za umom i napokon slutnje da je “ ovo “ doba prijelazno, što god metafora prijelaza mogla značiti. Ecov postmodernistički roman Imeruže bio je upravo model kako uspostaviti dijaloški odnos između srednjovjekovlja i kasne moderne kroz obrise jedne stilske formacije koja savršeno odgovara modelu Vaccina društvenoga svemira.  Kad je pisao Otokprethodnogadana Ecu se, međutim, činilo bitnim upozoriti na sličnosti između doba prosvjetiteljstva i kraja 20. stoljeća, ne samo u književnoj, epistolarnoj retorici slobodnoga subjekta, nego i u strasti za premrežavanjem svijeta, da ništa više ne ostane neprozirno, neotkriveno na ovom svijetu koji je Leibniz nazvao najboljim od svih svjetova, pa ma koliko da mu se Voltaire (iz iste prosvjetiteljske utopije napretka i sreće kao carstva Božjeg razuma) rugao u Candideu. Ali posve je izvjesno da bi se Ecovu ironičnome laboratoriju književne alkemije iz koje nikad, očito, neće zasjati zlato čistoga sjaja, ali pokusi su, nema dvojbe, i eksperimenti virtuozni, mogao pronaći alternativni izvor koji bi pokušao pokazati da opstoji još jedno stoljeće, točnije njegov rep koji idealno odgovara po analogiji s traumama repa 20. stoljeća. To je kraj 15. stoljeća od kojeg bi uistinu valjalo računati tako nešto kao što je moderna epoha. Ali kraj stoljeća sagledan iz obzorja jedne zemlje/države koja će u osobama Kristofora Kolumba i Tomasa de Torquemade dati janusovski portret europske moderne, što još uvijek traje na istim temeljima, unatoč svih pokušaja oslobađanja od “velikih izuma“ ovih muževa u službi španjolskoga dvora, kraljice Isabele od Kastilje i Ferdinanda II Aragonskoga. Mišljenje voli analogije zato što se sličnost pokazuje mističnim znakom ponavljanja sudbine. Zato se ideja kruga i vraćanja za razliku od prosvjetiteljskog (kršćansko-augustinovskoga) razumijevanja vremena kao pravocrtnoga hoda do konačnog carstva Božje sreće pokazuje ipak čarobnom slikom sudbine. Hod prema naprijed i povratak na istu točku ne moraju biti shvaćeni kao parafraza, u ironičnome kontekstu, Lenjinove kritike socijaldemokrata “korak naprijed, dva koraka natrag“ (pokušajte to izvesti u prostoru). Napredak i krug valja zamisliti u pokretu, ma koliko to bilo naizgled u sebi proturječno. Sjetimo se, usput, da je od Keplera i Kopernika ideja revolucije bila astronomski pojam koji je označavao ništa više negoli kružno kretanje planeta. Prekid je došao poslije kad je revolucija potrebovala mišljenje linije, bez obzira dolazilo ono iz geometrije ili Centralnog komiteta.

Posljednji uzdah ili smrt Velikog Inkvizitora (fantazmagorija)

Zagledan u blještavilo nebeskoga svoda nad samostanom svetoga Tome u Avili, iz svoje ćelije nalik dominikanski funkcionalnoj špilji, Veliki Inkvizitor Concejo de la Suprema y General Inquisicion Španjolske, o. Tomaso de Torquemada, molio je Očenaš. Rujanske su noći u Avili bile još uvijek nepodnošljivo vruće. Trag mjesečeve repatice protkane treperavim, narančastim vlatima doticao je vijugavu putanju zvijezde sjevernjače. Blagoglasje nebeskih zaručnika – grličina pjeva i šušnja netopirevih krila – izdašno se stopilo sa sveopćem onijemjelošću stvari. Odloživši knjigu drhtavom rukom na stol, majstorsko djelo nepoznata drvodjelje iz Cordobe, na površini kojeg se ocrtavahu znamenja Inkvizicije (maslinova grančica, Spasiteljev križ i mač), ispio je iz kaleža gutljaj gustog maurskoga vina boje purpura. Zadovoljan okusom gorčine i slasti, zaklopio je umorne vjeđe, prepušten vrtlogu snova i prošlosti. Ah, kakav je to bio život! Iz nepouzdanih životopisa, hagiografija, povijesti španjolske inkvizicije, povijesti Arapa i Židova, povijesti svijeta i Španjolske u doba “oslobađanja od islamske okupacije“ teško je izvući drugih pojedinosti osim nemaštovitih fusnota zla. Ali neka govore apokrifne legende. Takve, primjerice, obilato podastire vrlo dobra knjiga Emila Lucke, Torquemada und die spanische Inquisition. Živio je u neprestanom strahu da će ga sustići oštrica Abrahamova bodeža ili pak sumnjiva tečnost kakvog blagotvornog napitka u otrovnim količinama. Zato je sa sobom uvijek nosio rog Jednoroga da ga zaštiti od otrova. (Neki će u tom praznovjernom činu vidjeti okultni rog Vraga, s tragom ljudske, odveć ljudske mizerije i ništavila. I doista, ništa začudno. Ako je za svakog poštenog inkvizitora realnost Vraga neupitna, zašto se alkemičarsko sredstvo odvraćanja od smrti trovanjem ne bi moglo držati vražjom realnošću smrti iz zatrovane epruvete?) S kraljevom privolom držao je je dvjesta i pedeset oružnika i pedeset konjanika, što su ga posvuda pratili. Ipak, rijetki bijahu trenuci spokojne opuštenosti. Samotne odaje dominikanskoga samostana u Avili, podignuta u spomen na neprolaznu slavu doctora angelicusa svete katoličke crkve, kao utočište pred najezdom falange sukuba, inkuba i inih heretika, što danonoćno napučivahu realnost njegova paranoičnoiga uma, pružahu mu tišinu neophotno potrebnu za kontemplaciju i vježbe meditacije, koje je revno upražnjavao još iz vremena dok je bio tek skromni redovnik samostana Santa Cruz u Segoviji, ispovijedajući konjušare, lovokradice i dvorske infantkinje. Te povijesne noći 16. rujna A.D. 1498. – ako je povijest neizreciva tajna apsolutno nove budućnosti – (v. Karl Rahner, Christentumals Religion der absolute Zukunft) – prečasni brat Tomaso de Torquemada, ćutio se izbavljenikom iz muka zemnoga boravka pod zvjezdanim nebom Avile. Njegovo spokojstvo i mistična obuzetost raskrivanjem božanske koprene prisjećanja na djetinjstvo i godine učenja nisu prosticale iz strepnje pred ništavilom koje će uslijediti, niti su ga više uopće uznemiravali krici umirućih na lomačama u Toledu, Sevilli, Zaragozi, sveudilj zlatnih španjolskih gradova, gdje se njegovo ime izricalo šaptom kao zaziv vječnoga ognja za heretike, vještice, Maure i Židove, za sve ogrezle u bezbožničkim ritualima urote protiv Boga, Španjolske, katoličke vjere i kraljice i kralja vječne Espane. Ushićen mišlju da je proživio čudesni život u traganju za zagonetnim odsjajom Njegova zastrta zrcala, trsio se jaram doživljena trenutka suspregnuti u jednu, jedinu sliku što će ga uzvisiti u očima Boga i povijesti, kako je zasigurno i vjerovao, kloneći se sumnje, te proklete sestre mraka i heretičkih opačina mahnita uma. Perivoji mirte i tamarisa, šum neprispodobivo melankolične rijeke Guadalquivir, ozareni lik fanatično pobožne Isabele od Kastilje, vrtlog zabranjenih strasti (a valjda je nekoć i Torquemada ljubio barem onolikim žarom tjelesne ljubavi kakav je prikladan za potpalu male zublje ako već ne i pričuvne lomače, jer preobraćenici uvijek imadu svoju “ priču “ o razvratima i kušnjama, o čemu svjedoče misli besmrtnoga svetoga Augustina u Ispovijestima, književnome djelu od kojeg zapravo treba računati modernu svijest o vremenu pripovijedanja, vremenu skrušene subjektivnosti koja uzdiže Ja u sfere božanskoga bitka), i ta alegorija smrti na bakropisu Anonimusa iz 14. stoljeća “skinuta“ iz neke inkunabule tamna podrijetla – prizivali su vještu ruku slikara da ih oslobodi varljive nepostojanosti sjećanja, te praznine. A takvu će ruku gotovo pola stoljeća poslije imati baš toledski, ekstatični Dominikos Theotokopulos, El Greco, kad napravi portret Velikog Inkvizitora, ali ne kao zbiljski portret Torquemade, Martina del Ria ili Institorisa, već Inkvizitora kao takvog, ideju istraživanja, premda uzor bio zbiljski čovjek Don Fernando Nino de Guevara, budući da inquisiciones na španjolskome znači, kao u naslovu jedne Borgesove meni drage knjige, jednostavno – istraživanje. Inkvizicija je etimologijski, dakle, filozofijski pojam. Ah, te vještice, ti heretici čistoga uma! Unatoč starosti, te povijesne noći imao je sedamdeset i osam ljeta, unatoč boležljivosti (katar želuca, slabokrvnost etc.), bijaše još, tvrdili su ljetopisci, krepka i uščuvana tijela i uspravnoga hoda njegovana prezirom spram svjetine. Imao je vidoviti pogled logički nadmoćnoga presuditelja u igri koja još danas nipošto nije jasna mnogima. Jer, ako se metodički otklone heretici, Mauri i Židovi ꟷ ostaje pitanje zašto je trebalo spaljivati žene? Već potkraj 15. stoljeća mnogi europski gradovi doživjeli su ne samo “crnu kugu“, nego i “bijelu“. (Kao da iz ovog povijesnoga argumenta protiv mahnitosti auto-da-féa govori logika don Ante Bakovića! Ali, molim, samo navodim činjenice medijevalista iz prve ruke, Le Goffa, primjerice, Huizingu obvezatno.) Pomor žiteljstva, a ni stogodišnji rat više nije bio tako daleko na obzorju, doveo je u pitanje smisao tolike “mistične“ obuzetosti plamenom. Čak su i profesionalni cinkatori morali smanjiti svoje tajne crne popise, jer prijetila je opasnost da se ubuduće sudi samo mrtvacima i kosturima, što je inače bila omiljena zabava o. Tomasa. O ženi kao simboličkom jedinstvu ideje Drugoga, jedinstvu koje, naime, reklo bi se ontologijski, nadilazi svaki oblik partikularizma (nacije, vjere, države), postajući Vještica kao utjelovljenje zla, kao ona gnostička pohota tvari koja poput smrti izazivlje svijet na manihejski dvoboj, zasada samo još ovo: Stari Zavjet, teologijski spisi Tome Akvinskoga, tradicija pučkoga praznovjerja i prvi kanonizirani spis inkvizitorske prakse užasa, Malleusmallefiicarum njemačkih dominikanaca Jakoba Spengera i Henkrika Institorisa, objavljen 1487., bili su ideologijska pozadina lomaèa. Ali pozadinci uvijek udaraju prvi. Tek onda dolaze suci i logistika institucije koja veže nebo i zemlju. A potom gradski magistrati. Krvnici su uglavnom nepoznati, makar se baš njih može jedine kriviti da su pojedinačne ubojice. Pozadince nitko ne dovodi pred neku staklenu kabinu (kao Eichmanna u Jeruzalemu). Oni su ipak samo pisci, samo pisci, oh Bože, samo pisci. Ne manje svirep spram sebe negoli spram drugih iz svoje okoline, propovijedao je nauk višednevnoga izgladnjivanja. Nikad nije jeo svinjskoga mesa, premda se užasavao Kur’ana i Prorokovih zabrana. Nikad nije nosio drugu odoru osim dominikanske mantije. Ispražnjeno mjesto nadibiskupa seviljskoga otklonio je s indignacijom. Svojoj rođenoj sestri uskratio je miraz i opravu i prislio je da postane opatica. Neki apokrifni izvori, na koje se oslanjam, govore da je živa zakopana u samostanu klarisa blizu Seville. Od konfisciranih imanja tek je jedan manji dio zadržavao za sebe i od tog je novca gradio dominikanske samostane sveudilj svete iberske zemlje, sve u nakani da jednom zauvijek katoličku crkvu i svetu inkviziciju učini gospodarem zemlje. U žilama mu je tekla židovska krv pomiješana sa španjolskom. No dok se posljednjom dičio, prvu je poricao, jer potjecaše od nečisti “žene čije ime je gorče od smrti“ kao što kaže Knjiga Propovjednikova (VII, 27). S užitkom je iščitavao VI. poglavlje prvoga dijela Malja koji ubija vještice svoje subraće Sprengera & Institorisa u kojem se ljubljeni sinovi (kako ih nazivlje papa Inocentije VIII. u buli od 5.prosinca 1484. De Summis desiderantes affectibus) bave pitanjem naravi samih vještica koje se podaju demonima. Te povijesne noći 16. rujna 1498. svoj posljednji uzdah o. Tomaso de Torquemada nije poklonio sjećanju na Cordobu iz vremena maurskih dana kad je doživjela silan procvat znanosti, umjetnosti i kulture, kad je graditeljski nadmašivala ljepotom velike europske i arapske gradove. Mauri su, uostalom, protjerani ili pokoreni za velike majke bitaka kod Granade kad je Španjolska 1494. konačno oslobođena i postala cijelom i etnički čistom. Svoj posljednji uzdah, za razliku od Rushdijeva Posljednjeg Maurova uzdaha (“O, I am deep in blood. There is blood on my shaking hands, and on my clothes. Blood smudges these words as I set them down.“), nije poklonio ni Zidu plača, jer Židovi su definitivno prognani iz Španjolske do kraja 15. stoljeća.

Tek su rijetki prihvatili kršćanstvo, a urođeni Španjolci su ih pogrdno nazivali maranes (prasci). A oni koji su Hagadu, zlatnu knjigu sefardskih Židova, prenijeli iz Andaluzije u Sarajevo da bi točno pet stotina godina poslije izgorjela u Nacionalnoj knjižnici pogođena zapaljivim granatama Mladićeve kukavne armade, u pravilu su utočište dobivali kod kalifa, paša i sultana. Za dugoga razdoblja maurske vladavine u Španjolskoj bili su pošteđeni pogroma. Svoj posljednji uzdah, pomiren s Bogom, sretan što je proživio čudesan život, o. Tomaso de Torquemada poklonio je Isabeli od Kastilje, kraljici Španjolske, ne shvaćajući zašto je onog genoveškoga redikula nagradila svojom milošću kad joj je pred noge sa svojih povrataka iz Nove Indije bacio zlato i totem-sjekire urođenika, tih divljih stvorenja što ne upoznaše milost kršćanskoga Boga, nego slavljahu svoje poganske Molohe poput Maura i Židova, ali mnogo primitivnije i na mnogo okrutniji način. Smrt velikog inkvizitora označio je početak nove epohe. Bilo je to pred ponoć 16. rujna A.D. 1498. Nebo nad Avilom bilo je poput zvjezdana palimpsesta.  Apokrifne kronike govore da se iz samostanske zvjezdarnice prostim okom namjesto Oriona mogao vidjeti Torquemadin lik u gorućem krugu i da su mu posljednje riječi bile očajnički krik: Zar ne vidiš, Oče, da gorim? 

Španjolski model europske moderne

Španjolska krajem 15. stoljeća postaje zacijelo jedna od modelski “uzornih“ država apsolutnog suvereniteta izgrađenog na temelju ideje nacionalne države kao zemlje jedne Religije, jednoga Naroda i jednoga kraljevstva. Nakon višestoljetne vladavine Arapa (Maura) nad iberskim polutokom, koja je osim latentne opasnosti za kršćansku Europu zapadnjačkoj civilizaciji ostavila u baštinu razvitak znanosti, filozofije, kulture, “oslobođenje“ je značilo početak moderne epohe kao ambivalentnoga doba tehnološkoga napretka i etičkoga nazatka. Zašto valja govoriti o fin de siecleu pred pola tisuæljeća kao o španjolskome modelu europske moderne? Pod pojmom potonjeg, dakako, ne mislim na književni već na povijesni, društveni i ekonomski sklop svijeta života koji će, kako je pokazao Braudel, a slijedeći njegovu “gramatiku povijesti“ i Le Goff, odrediti europocentrizam kao svjetsko-povijesnu konstantu sve do 20. stoljeća. Španjolski je model zrcalo europske civilizacije. U njemu se Europa ogleda kao tehnološki Vladar svijeta i kao kolijevka apsolutne okrutnosti spram Drugoga. Na istom dvoru Kristofor Kolumbo priprema svoja putovanja u Novi svijet i veliki inkvizitor Tomaso de Torquemada nadgleda progon Židova iz Španjolske.  Kraljevskim ukazom iz 1492. Španjolska je ozakonila etničko čišćenje kao metodu. Preko 300.000 tisuća Židova protjerano je iz zemlje, tražeći utočište u drugim nesigurnim zemljama Europe, ali ponajviše u zemljama pod vlašću islama, koji je pokazivao toleranciju prema Židovima. To je razlog zašto su Sefardi u Bosni ostavili kulturno-civilizacijski trag bez kojeg nije moguće razumjeti multikulturalnu složenost te “unutarnje zemlje“ kako ju je nazvao bizantski car Konstantin Porfirogenet u spisu De administrando imperii. O modelu, dakle, valja govoriti zato što je paradigmatičan za budućnost Europe. I premda je i prije Torquemade praksa inkvizicije dovela do sustavnoga teologijsko-policijskoga progona heretika, Židova i vještica, on je ne samo statistički nadmašio svoje francuske i njemačke prethodnike nego i usavršio predložak po kojem će se inkvizicija moći jedino usporediti sa tajnom državnom policijom totalitarnih režima 20. stoljeća ꟷ Gestapom i NKVD-om. Tko je taj dominikanski redovnik koji će postati simbolom zla što nadilazi njegovu povijesnu “misiju“ unutar svoje epohe? Je li Torquemada uopće ideolog?

Malj koji ubija vještice, Židove i heretike

U svim mjerodavnim spisima o progonima čarobnjaštva, spaljivanju vještica i inkvizicijskih procesa protiv heretika, kakav je, primjerice, i izvrsni UgovorsđavlomVladimira Bayera, Torquemadi se gotovo ne posvećuje ni retka. Razlog je tomu što genij zla nije pružio nikakvu ideološku pozadinu inkvizicijskim procesima. Torquemada je naprosto savršeni praktičar. Kad je objavljen najpoznatiji spis kojim se inkvizicija uvodi kao “program“ katoličke crkve u istrebljenju heretičkih opačina ꟷ gnosticizma, alkemije, ezoterije, manihejskih nauka katara, što je Eco u Imenuruževjerodostojno prikazao u teologijskim i političkim konzekvencijama za katoličku crkvu i europski državno-kraljevski poredak ꟷ Torquemada je već iza sebe imao gotovo trideset tisuća slučajeva na lomačama sveudilj Seville, Toleda i Zaragoze. Malleus malleficarumiz 1487. Sprengera i Institorisa bio je teologijsko-policijski priručnik za svakog revnosnog inkvizitora. Torquemada nije bio ideolog, već izvršitelj programa etničkoga čišćenja, stvaranja države koja je inkviziciju ustoličila kao državnu ćudorednu policiju s ovlastima iznad državnih prerogativa, budući da je bio odgovoran samo Papi, a u praksi gotovo više nikome jer je španjolska inkvizicija postala zatvoreni sustav okrutnosti bez presedana u povijesti i to ne samo zbog činjenice da je preživjela sve do 20. stoljeća kao jedinstveni fenomen radikalne katoličke države. Ako se Torquemada na ikoga pozivao (osim Boga) u svojim “istražiteljskim“ procesima, onda je to bilo Sveto pismo i njegov vrhovni teologijski autoritet sveti Toma Akvinski, doctor angelicus, koji u Summitheologicina jednom mjestu doslovce kaže: “Pa ako svjetovni vladari krivotvoritelje novca ili druge zločince opravdano kažnjavaju smrću, tim prije se mogu heretici, čim im se dokaže krivnja, ne samo izopćiti iz crkve nego i s pravom ubiti.“  Isto su mišljenje zastupali i brojni teolozi (Albert Veliki, Bonaventura, Duns Škot) kao i teoretik modernoga suvereniteta Jean Bodin. Ali, razlika između nagovora na zločin (ideologija) i izvršenja zločina (praksa) uvijek je objektivnu krivnju izvodila iz prakse. Ideolozi su samo pisci, kao što bi to rekao glavni junak romana Klausa Manna, Mefisto za umjetnike pod nacističkom vlašću: “Ja sam samo glumac!“ Torquemada nije bio ni ideolog ni glumac. On je naprosto bio zbiljsko utjelovljenje ideje Inkvizicije ꟷ fanatični komesar ljudskih duša. koji ne samo što je vjerovao u objektivnu opstojnost đavola u svijetu, nego je sve koji su nijekali tu dogmu i smatrali da je đavao iluzija i fantazija ili pak branili na “montiranim procesima“ okrivljenike držao unaprijed osuđenim hereticima. Braniti heretike može samo netko tko je i sam heretik ili je obična prodana duša za Judine škude. Ali nije se samo taj u mladosti prevjereni Židov pozivao na svetoga Tomu. Bio je tu još jedan spis nastao mnogo prije Maljakojiubija vještice. Riječ je o djelu njemačkoga inkvizitora Johana iz Frankfurta Malleusiudeorum (MaljkojiubijaŽidove) objavljen 1240. Torquemada je ideje svoga teutonskoga kolege dva i pol stoljeća poslije doslovce sproveo u praksi.

Čovjek bez svojstava?

O funkcioniranju iknvizitorskih procesa sve se uglavnom zna. Inkvizitor (uglavnom učeni teolog) podiže optužnicu na temelju sumnje, anonimne dojave ili običnog javnog cinkarenja da je dotični imao spolni odnos sa Ðavlom, da ne vjeruje u dogme svete katoličke crkve, da je pripadnik tajne sekte okultista i ezoterika koji u sprezi s vanjskim neprijateljima priprema urotu protiv Crkve i Države, da propovijeda heretičke nauke protivne Crkvi itd. A kako su dotični uglavnom bile dotične dame, takav postupak ciničke zloporabe civilnoga pravosuđa (jer su gradske vlasti formalno vodile proces i kažnjavale smrću okrivljene, dok je inkvizitor na poziv crkvenih vlasti tek davao “ ideološki “ legitimitet procesu) bio je začetak totalitarne tajne policije, koja u tendenciji nadzire sve što uopće opstoji u državi i na nebu. Španjolski model moderne doveo je do još jedne tehnološke inovacije ꟷ “španjolske čizme“, omiljena istražiteljeva sredstva u torturi. Kako se danas ime Kolumba u diskursu pokorenih  Indijanaca  smatra sinonimom povijesne okrutnosti, a njegovo osvajanje Amerike i Novoga svijeta okupacijom, krajem II. tisućljeća iz postkolonijalnog diskursa svaki razgovor o zapadnjačkoj civilizaciji kao kolijevci humanizma i tehnološke idile mora neizbježno završiti s praksom genocida, nasilničkim preobraćenjem “primitivaca“ i onim sentimentalizmom Zapada za grijehe svojih predaka,  što ga Pascal Bruckner naziva, već u naslovu jedne svoje knjige, jecajembijelogačovjeka. Baština velikog inkvizitora i velikoga moreplovca tako se na začudan način prožimlju. Bez Kolumba ne bi ni Torquemadini nasljednici mogli u Novome svijetu nastavljati njegovu misiju. I bez tehnološke nadogradnje kao puta u napredak Zapada ne bi ni hrvatska renesansna književnost mogla dati svoj prilog praksi inkvizitorske logike u opravdanju ubijanja Indijanaca, kakvu je pružio dominikanac Vinko Paletin za svojih “turneja“ Yucatanom. Tako i mi imamo razloga da “ slavimo “ našeg imitatora velikog majstora auto-da-féa. U Novakovu drugome svesku Povijesti hrvatske književnosti konačno se o Paletinu počelo govoriti i iz perspektive Drugih, onih “divljaka“ s Yucatana. Pa ma što god o njemu rekli u obranu dominikanski hrvatski teolozi iz vremenske distance, jer, kao Paletin je samo na Indijance zbog njihove neviđene okrutnosti (ljudožderstvo + stravični oblici odmazde) primijenio pravo “ ljute trave na ljutu ranu “. O tomu vrijedi pročitati i pogovor dr. Franje Šanjeka Paletinovu poznatom spisu Rasprava o pravu i opravdanosti rata što ga španjolski vladari vode protiv naroda Zapadne Indije objavljenom u “Globusu“. Ali ako ovaj mali ekskurs vratimo u bit priče o Torquemadi, razvidjet ćemo da se upravo krajem 15. stoljeća pokazuje taj vrli moderni zapadnjački čovjek kao, deleuzovski rečeno, “stroj žudnje“ za okrutnošću prema Drugome. Tako su Židovi i žene paradigmatičke figure pogroma i progona. Ako su Židovi kao povijesni narod figura univerzalne žrtve, onda su žene kao spolni nositelj drugosti, univerzalna priroda života ꟷ figure zla samo u izopačenoj projekciji žudnje za smrću koja neće zaobići ni jednoga Otta Weiningera, mahnita i genijalnoga filozofa/psihologa u 20. stoljeću. 15. stoljeće već je tu sliku stvorilo kao svoj odraz u zrcalu. Iskustvo totalitarne slike svijeta samo je potvrdilo u tehnički savršenijem obliku Torquemadine fantazme. On je uistinu bio navjestitelj i Himmlera i Berije. I kad Fromm u Anatomiji ljudske destruktivnosti, govoreći o malignome obliku nekrofilije, spominje  slučajeve Himmlerove nekrofilije u Auschwitzu i Treblinki  nad židovskim žrtvama, tada bi se psihoanalitička studija velikih  figura Zla u zapadnjačkoj povijesti, koja još čeka svoga postfreudovskoga analitičara komesara ljudskih duša,  trebala pozabaviti i Torquemadinim iskapanjem leševa heretika i njihovim javnim spaljivanjem da bi se zločin hereze oslobodio mogućnosti uskrsnuća u petom koljenu. Je li pritom “svršavao“ na plamen ili sam pogled na beživotno tijelo osuđenica, unatoč fanatičnom obliku treninga spolne kušnje, neka ostane pitanje za fantastične hagiografe.

Žar klasičnog preobraćenika

Cioran u Priznanjima i prokletstvima kaže: “Uzalud vam je što ste napustili to i to vjersko i političko uvjerenje, kada zadržavate tvrdoglavost i netrpeljivost koje su vas nagnale da ga usvojite. Bit ćete uvijek bijesni, ali vaš bijes bit će usmjeren protiv napuštenog uvjerenja: fanatizam, vezan uz vašu bit, ustrajat će neovisno o uvjerenjima koja možete braniti ili odbaciti. Vaša nutrina ostaje ista i nećete je uspjeti izmijeniti mijenjajući mišljenje.“ Portret je preobraćenika savršeno precizan. Torquemada je kao Židov pokršten u mladosti i preobraćen na katoličanstvo gotovo sve Židove protjerao iz Španjolske do svoje smrti 1498. Fanatizam prema odbačenoj vjeri i naciji ima potrebu za neprestanim dokazivanjem da je posrijedi osoba papskija od pape. Ako je istina da su poturice gori od Turčina (ova bi izreka danas mogla uvrijediti moderne državljane Turske, ali ona ima svoje povijesno opravdanje), onda ništa nije gore od ideološkoga žara preobraćenika. Kao Torquemada svi imaju potrebu za dokazivanjem vlastita iracionalizma. Negativna figura preobraćenika upravo je o. Tomaso de Torquemada, zločinac povijesnih dimenzija. Ali on nije okrvavio ruke kao onaj Rushdijev Maur u Posljednjem uzdahu. Jedino što preostaje zamišljati jest posve bjelodana činjenica, ali nikad rigorozno dokazana eksperimentom pozitivnih znanosti da komesari ljudskih duša proživljavaju duševni užas zbog tzv. nečiste savjesti. Njihovo nesvjesno proizvodi navodne strahotne psihičke stresove. Zbog fanatične odanosti ideji, inkvizitori/komesari, koristeći se dopunom Köstlerova teorema o komesarima i yogijima, žive kao fantomi. Bez privatnog života, bez osobnih zadovoljstava, bez materijalnih probitaka, naprosto kao negativni sveci svoje mahnite misije na zemlji.

Mistika vječnoga zla

Torquemada je doista vjerovao da samo izvršava Božju volju. Ako su mu posljednje riječi bile Zarne vidiš, Oče, da gorim!? možda je doista pred smrt simbolički proživio sudbinu svojih žrtava. Freudova scena iz snova, koju Lacan uzimlje za credo vlastite priče o psihoanalizi, kaže da pacijent sanja kako mu sin gori u susjednoj sobi, a on užasnut ne može to spriječiti. Pacijent se budi i u zbiljskoj susjednoj sobi zbiljski sin zbiljski gori i zapomaže: Zar ne vidiš, oče, da gorim!? Je li 16. rujna 1498. pred ponoć u samostanu svetoga Tome u Avili Veliki Inkvizitor doživio simboličku kaznu svojih ozbiljenih snova, zna samo On i njegov “Otac“. A druga apokrifna legenda kaže:

“Torquemada je umro 16. rujna 1498. i pokopan je u crkvi svojega samostana svetoga Tome u Avilli. Kada su 1572. htjeli prenijeti mrtvaca u jednu kapelu da bi napravili mjesta nekom upravo umrlome biskupu, rasprostre se, kako priča legenda, neki natprirodno sladak miris. Četrnaest godina poslije vraćen je mrtvac opet na svoje staro mjesto.“

Dostojevski bi u liku Ivana Karamazova rekao da preobraćenici smrde. Duh Torquemade još živi. Teško mi je ne složiti sa Slobodanom Šnajderom i onim mjestom iz njegova Kamova, smrtopisa ꟷ “neumrli Torquemada“. Zlo je vječno, baš kao i Ðavo, što god tko rekao protiv dogme inkvizitora. Drugo su utopije. Optimističke verzije života u zoološkome vrtu, što ga Biblija označava slikom raja.

(1998.)

Iz knjige eseja, Montaigneov rez, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004., str. 19-32.