Žarko Paić

1.

Ne želim više ništa govoriti o tzv. suvremenim „luditima“ humanistike koji iz razloga „obrane i posljednjih dana“ svojih struka i akademskoga preživljavanja organiziraju veleumne skupove na temu za ili protiv „umjetne inteligencije“ u književnome prevođenju. Naravno, profesionalni lingvisti i književni prevodioci su sigurno „za“ automatsko prevođenje a protiv ljudskoga umijeća koji im jamči uz kruh u ruci i neizmjerni užitak u igri riječi i njihova smisla u doba koje je Robert Musil u Čovjeku bez osobina nazvao „babilonskom ludnicom“ misleći na silan procvat različitih jezika u povijesti i njihovih nacionalnih kultura, ali u tom je izrazu bila skrivena ironija „kraja povijesti“ samoga jezika. O svemu što se tiče ovog fundamentalnoga problema odnosa tehnosfere i humanistike s obzirom na pitanje jezika osim mojeg petoknjižja Tehnosfera te Izgleda nadolazeće filozofije vidi: https://zarkopaic.net/blog-post/kraj-prevodenja-kao-prevodenje-kraja-jezika/ 

Sve to već pomalo izgleda jadno i žalosno, jer je svedeno na svakodnevno banaliziranje najtežeg ontologijskoga problema suvremenosti kojem sam svojim neskromnim prilozima u ovoj četvrtini 21. stoljeća u cijelosti posvetio tzv. duhovni život. Problem nije ni u čemu drugome negoli u mišljenju onkraj granica metafizike koja nije mogla zamisliti da bi stroj-kao-objekt imao mogućnost autonomnoga mišljenja nalik čovjeku ili čak i onkraj granica ljudske inteligencije. Naravno, iznimke poput Leibniza i Pascala u novome vijeku ne opravdavaju pravilo, već stvaraju nova pravila igre. Razlog ovome padu u bezdan stalnih manihejsko-popularnih naklapanja o tome je li tzv. AI samo nastavak ljudske kolektivne inteligencije (čovječanstva kao pseudo-Borg civilizacije u mreži informacija) koja algoritamski samo krade originalne priloge genija i idiota, ili je, možda, ipak stvar onkraj granica ljudskoga-suviše-ljudskoga, kao što je to nedavno potvrdio i sam Richard Dawkins nakon tri puna dana provedena u dijalogu s CLAUDEOM kao dosad najinteligentnijim primjerom tehnosfere koja misli racionalno-intuitivno tako što vizualizira događaje brže od čovjeka i pokazuje baš sve ono što sam napisao u svojim knjigama da je AI samo prvi prijelaz iz logike prirodnih jezika u semiotiku tehno-genetske slike ili u posthumano stanje čiji je temeljni „subjekt“ ne više animal rationale već homo kybernetes (v. Žarko Paić, https://link.springer.com/book/10.1007/978-3-032-21081-4 ) ꟷ dovodi do toga da je očito jedini pravi lijek protiv apokaliptičkoga straha od budućnosti kao SF-distopije ono što ću uskoro u jednom tekstu na ovome blogu zvanom Kaos nastojati promisliti refleksijom Platonova pojma plemenite laži.

2.

Jezik kao organon ljudskoga mišljenja postao je zastarjelim instrumentom već nastankom kibernetike i računala koju je ponajbolje ocrtala matematička teorija komunikacije iz 1955. godine Shannona i Weavera. Signali i šumovi u komunikaciji bili su nužni za uvođenje aritmetičkoga ili numeričkoga kòda, što je ponajbolje pokazao najznačajniji teoretičar novih medija Vilém Flusser. Otada do danas mi samo odbrojavamo vrijeme koje nam je preostalo do konačnoga zamrzavanja u povijesnoj muzealizaciji jezika jer je pragmatičko znanje ili know how ostvarilo svoj trijumf nad mitopoetskim kazivanjem osmišljavanja svijeta kao mistike i misterija samoga događaja govorenja licem u lice koje je za Sokrata na atenskim trgovima jedino bilo vrijedno autentičnoga filozofiranja, a sve su knjige i zapisi bili samo puka mnemotehnička djelatnost mrtvoga vremena prošlosti i ništa više. Dakle, jezici su u odnosu na sliku i broj stvar već odigrane prošlosti. No, baš zato ili upravo zbog toga što su kao i čovjek svoje odigrali u kriku i bijesu velike povijesti (bez) spasa, postaje nužno sjećanje na ono što je u svemu tome fundamentalno i što je danas gotovo zaboravljeno.

Što? Ovo o čemu govori Béla Hamvas, mađarski filozof, mistik, književnik, polihistor, znalac mnoštva drevnih jezika i prevoditelj, pisac Scientia Sacre I-III.

„Iskonska knjiga se ne može prevesti na moderne europske jezike i to ne zbog gramatičke prepreke, nego zato što u europskim jezicima potpuno nedostaju njezine riječi. Nedostaju pak zato, jer su iskonski jezici bili univerzalan sustav znakova, a europski jezici su izražajna sredstva individualnog Ja. Danas, u Europi, svi jezici bez iznimaka moraju preuzeti riječi univerzalna karaktera i značenja iz dva posljednja univerzalna jezika, iz grčkog i latinskog. Sve uzvišene riječi duhovnosti su grčke ili latinske. Sve bitne riječi metafizike su grčke ili latinske. S ova dva jezika može se izreći univerzalnu duhovnost predaje. Europski su jezici tu sposobnost izgubili.“ (Béla Hamvas, Scientia Sacra I-III, Ceres, Zagreb, 1995., str. 61-62. S mađarskoga prevela Jadranka Damjanov)

Nije potrebno dodatno upućivati na to da Hamvas slijedi ideje onih prethodnika europske metafizike (od njemačkih mistika do Schellinga i René Guenona) koji drže kako je sav „napredak“ i „razvitak“ svjetske povijesti pad izvorne predaje ili „svete znanosti“ čiste duhovnosti u profano doba „zaborava bitka“, što bi rekao Heidegger. To je jedna od važnijih suvremenih verzija kritike modernosti kao apologije bezuvjetne tehnomorfne civilizacije koja ima za svoj cilj „probuđenje“ svijesti o onome što je utkano u jezgru zapadnjačke duhovnosti i nema samo svoje izvore u grčkome i latinskome, nego i u istočnjačkim religijama i misaonim metafizičkim sustavima od Sanskrta do budhizma i gnostičkih predaja Egipćana. Drugim riječima, drevno ili iskonsko znanje prije nastanka ideje da je povijest linearni napredak imalo je ideju kruga i njegove vrtnje koja iskazuje ono isto što se ponavlja kao vječno vraćanje jednakoga, kako je to postavio Nietzsche u Tako je govorio Zarathustra.

U odabranome navodu iz Hamvasove knjige svjedočimo kako je postavka razlike iskona i modernosti glede jezika u tome što je sustav znakova kao univerzalni poredak smisla imao primat nad svim partikularnostima koje nastaju rođenjem novovjekovnoga subjekta ili individualnoga „Ja“. Iako izričaj o „sustavu znakova“ podsjeća na Barthesovu semiologiju, koja uistinu nema nikakve sveze s apsolutiziranjem iskona i „zlatnoga doba“, već upravo suprotno govori o kraju metafizičke sheme jezika kao Označitelja, ostavit ćemo ovo bez daljnjeg kritičkoga prigovora. Važno je da su jezici svojom preobrazbom u stvar nacionalne kulture novoga vijeka i modernosti dobili svoju tzv. autonomiju, a izgubili ono što ih je transcendentalno omogućavalo. Nije se teško ne suglasiti s Hamvasem kad tvrdi da svi moderni jezici nisu nimalo „kreativni“ jer ako žele „misliti“ onda su osuđeni na povratak izvorima i ishodištem svekolike svoje duhovnosti.

Da je ta postavka savršeno točna pokazuju nam mislioci koji se nakon Heideggera upuštaju u pokušaj određivanja granica i cezura između bitka, bića i biti čovjeka. Sjetimo se naslova nekih Heideggerovih predavanja: „Moira“, „Arché“, „Aletheia“, a isto vrijedi i za Derridine rasprave i predavanja poput „Aporia“ i „Finis“, dok Agamben već u naslovu svoje najvažnije knjige iz filozofije politike govori o Homo saceru, a kad se bavi minuciozno pitanjem jezika i smrti, uvijek izabire neke ključne riječi-pojmove iz grčkoga i latinskoga. Što nam to govori ako ne da je povijest metafizike povijest temeljnih riječi iz kojih proizlazi uzdignuće u univerzalnost i pad u partikularnost. Smrt jezika je događaj nastanka kibernetički ustrojene vizualne komunikacije s pragmatikom značenja. Poslušajmo samo kako govori tzv. generacija Z sklapajući neologizme i paralogizme iz ionako već totalno raspadnutoga engleskoga jezika u globalnoj uporabi koja pretpostavlja „beskonačnu brzinu“ prevođenja supkulturnih stilova života s njihovim vulgarnim i ciničnim jezikom kao psovkom i performativnim kaosom medijske poruke. (v. Lev Manovich, The Language of New Media, MIT Press, London-New York, 2002.)

3.

„Rječnik riječi tvorenih iz riječi logos dosegnuo je već tisuću riječi. No nove se tvorbe mogu pojaviti svaki dan i pojavljuju se. Taj duhovni prostor kojeg imenuju i otkrivaju neiscrpan je. Metafizičko slikovno i značenjsko bogatstvo još je intenzivnije u sanskrtu i u kineskome. Latinski i grčki su prema europskim jezicima takvi kao da su jezici civilizirane obrazovne duhovne kaste, a njihovi romanski i germanski potomci tek dijalekti. Gotovo kuhinjski jezici. Samo uz stalnu pomoć latinskih i grčkih riječi moguće je u njima održavati uzvišenu zbilju i životne djelatnosti višega reda i mišljenje na višoj razini. Za jezike nasljednike nedostižni su značenjsko bogatstvo, gramatičko obilje i metafizička razina. Umjetnim i forsiranim nacionaliziranjima kojima se želi prevoditi riječi postiže se gubitak smisla, razine i bogatstva ꟷ jer riječi se ne mogu svojevoljno birati.“ (Béla Hamvas, isto, str. 62-63.)

Sjajno, zar ne? Veliki su europski jezici „kuhinjski jezici“, baš tako. I ne moramo više osjećati tzv. osjećaj manje vrijednosti, mi narodi slavenskoga podrijetla, na rubu svjetova, „primitivni Balkanci“ i „plemeniti divljaci“ jer su nam jezici navodno ogrubjeli i nedostojni za visoku zapadnjačku „kuhinju“. Imao je pravo Vanja Sutlić kad je ustrajno pokazivao i dokazivao brižnim mišljenjem za koje je hrvatski jezik u dosluhu sa starocrkveno-slavenskim jezicima podarivao neizmjerne mogućnosti osmišljavanja svijeta nakon iskustva grčkoga jezika navlastito. Tvorba smisla, a ne „svojevoljno izabiranje“ novih riječi, to je bit autentičnoga mišljenja i čuvanja jezika od razaralačke moći uništenja u tzv. pragmatičkoj komunikaciji.

No, tu prestaje svako mitopoetsko „idealiziranje“ svih nas obuzetih čarolijom jezikotvorstva koja nužno zahtijeva filozofiju i poeziju kao majku svih umjetnosti, uključujući i slikovne i glazbene.  Razlog je već jasno izveden iz metafizičkoga pada razine duha na „dušu“ i „tijelo“ u obratu koji je otpočeo s tehničkim nihilizmom preobrazbe logosa u pragmu. Problem je sada u tome što je ovaj tehnološki univerzalizam slikovnoga jezika tehnosfere svima razumljiv i ne zahtijeva nikakve visoke razine obrazovanja i elitnoga ukusa u tzv. kulturnim vrijednostima. Kodovi su neljudski uvjet mogućnosti nove unverzalne gramatike autopoiesisa i brzina njihovih transformacija smjera onome za što je jezik o kojem govori metafizika i Hamvas zastarjeli organon mišljenja, prespor i stoga neučinkovit za rješavanje operativnih problema u interakciji sudionika u komunikaciji. Možemo kao i u svemu drugome biti samo nostalgični spram „zlatnoga doba“ kad je vrijedilo ono o čemu tako lijepo piše mađarski posvećenik riječi:

„U iskonsko doba knjiga govori kao čovjek, otada čovjek mora govoriti kao knjiga. Iskonsku knjigu je posvetio čovjek, danas čovjeka mora posvetiti knjiga. U iskonsko se doba govorom reklo što treba činiti i pisati, otada se pisanjem kaže što treba reći.“ (Béla Hamvas, isto, str. 65)

Govor prethodi knjizi, ali pisanje ne prethodi univerzalnoj slici tehnosfere koja „beskonačnom brzinom“ prevodi sa svih poznatih jezika ono što je sadržano u jeziku i to ne kao njegova „bit“, nego kao informacija. Budimo spokojni. Tehnosfera nije nikakav metafizički stroj koji „loše kopira“ ljudsku memoriju i uzvišenost njegova stila. Naprotiv, sve će to iz dana u dana odjednom dospjeti do poravnanja znanja o apsolutnoj enciklopediji koja gramatički i leksički ne samo da čovjeka posve nadomješta, već ga i nadilazi iako je to logički besmisleno iz jednostavnoga razloga što je čovjek stvoren iz jezika, a ne iz slike podobne božanskome liku. I baš zato što je njegova domovina „babilonska ludnica“ svih raspršenih jezika, dano mu je da iz nje krene u svoj posljednji egzil onkraj svijeta, gdje vlada posvemašnja tišina misaone ljepote, a ne šumovi i buka ove čudovišne komunikacije u „praznini kuhinjskih jezika“.