Amarcord sam gledao dosad valjda više od deset puta. Fellini je grandiozni poeta cinematicos 20. stoljeća. U jednom dokumentarcu što sam ga nedavno imao prigode vidjeti govori tako suptilno i meditativno o filmskoj umjetnosti uopće, ali osobito o svojim filmovima i kako ih je smislio i potom snimio. Kako je u Satirikonu doslovno obojao more i stvorio fascinantni učinak sea-arta kao nastavka land–arta drugim sredstvima, kako je u Casanovi inscenirao bijeg venecijanskoga velikog ljubavnika preko tzv. olovnih krovova, kako je uživao promatrati reakcije visokopozicioniranih duhovnika i konzervativne većine na svoj film o modnoj reviji u Vatikanu, kako je postigao da mahniti i dionizijski grubijan Anthony Queen, taj božanski lik Grka Zorbe, onako bestijalno i sentimentalno juri motorom u filmu La Strada, kako je on krivac za tzv. ikoničke scene s nastankom životnoga stila mladih bonvivana s vespom i dolčevitkama u filmu Dolce Vita, kako je naposljetku sablaznio roditeljsku iluziju o umilnosti njihove djece u onoj sceni nad scenama iz Amarcorda kad mladići, još klinci, divlje masturbiraju u staroj olupini od automobila uzvikujući imena lokalne madame s ogromnim sisama i fatalne ljepotice Gradiske na usluzi gospodi fašistima i turistima poput onog bogatog arapskoga šeika iz filmske 1001 Noći kao lijepe iluzije koja se pripovijeda ne zbog toga što se to baš tako i zbilo, već zbog čarolije ljudskoga izmišljanja.
Amarcod je istinska vjera u magičnu moć filma kao ovjekovječenja slika događaja koje se prepričavaju ne više s koljena na koljeno, nego u tekstu da ih očuvamo od zaborava jer novi naraštaji više u tome ne vide ništa toliko presudno da bi poput pisca ovog Kaosa sišli s brzog vlaka za NOWHERE i u nekoj lokalnoj birtiji pored polja makova s dva suputnika iz kupea cijelu noć pili i prepričavali jedan drugome scenu s ludim stricem na drvetu koji viče bez prestanka: Voglio una donna!
Ma, Fellini nije užitak u filmskoj čaroliji. Fellini je estetska religija naše mladosti.



1. Drevni su narodi vjerovali u neizbježnost usuda. Bez fatuma nema grčke tragedije. No, Albert Camus će u eseju „Nada i apsurd u djelu Franza Kafke“ (v. Albert Camus, Mit o Sizifu: Ogled o apsurdu, Matica hrvatska, Zagreb, 1998. S francuskoga preveo Stojan Vučičević) ustvrditi kako su i usud ali i sreća podjednako fatalni, pa […]
May 18, 2026

1. Jedna od iznimnih knjiga u formi eseja o tajni gnostičkoga mišljenja, religije i duhovnosti koja je kroz povijest institucionaliziranoga kršćanstva uvijek imala navlastitost alternativne „velike priče“ o svijetu sukoba dobra i zla, Boga i Đavola, zbog svoje usmjerenosti na ono hermetičko i ujedno tajnovito što čovjeka razmatra kao stranca u svijetu ove opsjene bitka […]
May 17, 2026