Žarko Paić

Opsjednutost suvremenosti s onim iskonskim grčkim, arhajskim, kad je svijet još bio istinski otvoren u svojoj tragičnosti i iskustvu nepokorive slobode u dijalogu s božanskim kao ljudskim likom u kipovima i sjenama na zidovima možda je samo iluzija koju je stvorila moderna poezija. Dva su pritom ključna i mjerodavna svjedoka ovog divnoga samozavaravanja da će u nadolazećoj budućnosti iznova zabljesnuti Apolonov sjaj kroz ovu noć i maglu neizmjernu. Prvi je pjesnik svih pjesnika Friedrich Hölderlin, o kojem će u ovome Kaosu uskoro biti još govora i o njegovoj strašnoj psihičkoj bolesti shizofreniji povodom najnovije knjige Giorgija Agambena Hölderlinovo ludilo. Jasno je, naime, da je njegova mitopoetska vatra stvaranja posvećena ideji povratka grčkih bogova u ovaj svijet kroz ono što je njemačka romantika podrazumijevala kao umjetničku religiju (Kunstreligion), jer iskonsko pjesništvo bez boštva helenskih bogova nema svoje utemeljenje i smisao. Drugi je, pak, Konstantin Kavafi, grčki pjesnik iz egipatske Aleksandrije (1863.-1933.) koji je objavio za života 154 pjesme i bio posve nepoznat: pjesme je čitao samo svojim bliskim prijateljima.

Nakon smrti, čovjek koji je većinu života proveo kao zaposlenik egipatskoga Ministarstva javnih poslova pod britanskim patronatom, postaje nezaobilazno ime poezije 20. stoljeća uz Thomasa S. Eliota, Fernanda Pessou i Paula Celana. Za razliku od Hölderlinove vjere u povratak grčkoga poslanstva jezika i mišljenja u suvremenost, Kavafi se obraća prošlosti Aleksandrije kroz korelacije njezine povijesne dekadencije kao grada grčkoga sinkretizma i hibridnosti duha i živom svjedočanstvu ljepote i zabranjenih strasti homoseksualne ljubavi svjestan da je naše oživljavanje davnih vremena tek veličajni privid melankolije. Dok je Hölderlin još imao u vidu ode i himne, a ne samo tužaljke za Heladom, u slučaju poezije Kavafija preostaje samo moć estetski uzvišene sjete kao opravdanje onog što je iščezlo iz svijeta ꟷ božanske ljepote. Ovako to zvuči u pjesmi „Toliko gledah ljepotu“:

Toliko gledah ljepotu

            da se moja vizija izjednači s njom.

            Obrisi tijela. Crvene usne. I čulnost udova.

            Kosa kao sa grčkih statua,

            uvijek ljupka, čak i nečešljana,

            njen pad preko blijedog čela…

            Likovi ljubavi, kakve ih moja poezija

            žuđaše u noćima mladićstva,

            srećem ih tajno, u dubini noći. (str. 107)

A ovako u pjesmi „Slika“:

Zurim u ovu sliku: lijepi dječak

            Ispružen je kraj izvora,

            Iscrpljen, možda, od trčanja.

            Kakva ljepota, kakvo božansko podne

            uspavljuje ga ondje!

            Sjedim i zurim tako,  bez stanka,

            krijepeć se umjetnošću od napora da je stvorim. (str. 88)

Kavafi je ovjekovječen kao mitski Pjesnik božanskoga Grada u romanesknoj tetralogiji Lawrencea Durrella Aleksandrijski kvartet. Ondje se pojavljuje kao melankolični duh fluidne povijesti i kao sinonim za moć umjetničkoga prevladavanja vremena i smrti. Moje iskustvo čitanja njegovih pjesama otpočinje upravo s ovim izdanjem sarajevske „Svjetlosti“ i pomnim kritičkim čitanjem njegova prevodioca, pjesnika, dramskoga pisca i čovjeka istančanog eruditizma kao što je to Slobodan Blagojević, negdašnji glavni urednik kultnoga časopisa „Delo“ iz Beograda. Krajem 1980ih godina „Svjetlost“ je objavila i Durrellov Avinjonski kvintet, tako da sam uz Kavafija usporedno čitao i Durrellov neognostički pentagram, pokušavajući razumjeti zašto se književnost i filozofija ujedno približavaju do krajnjih točaka razlike i razdvajaju gotovo tako da se više nikad ne susretnu u nekoj pustopoljini smisla.

Poezija Kavafija bila mi je očitovanje čistoće jezika s kojim svijet postaje duhovni doživljaj povratka onog neumrloga iz sarkofaga povijesti na svjetlo dana, s jasnom sviješću da je taj povratak jedino moguć u jeziku i kroz njegove sentencije i metafore i to kao metafizička iluzija najvišeg duhovnoga ranga. U pjesmi „Povratak iz Grčke“ slušamo ono što je bit aleksandrinizma u doba helenizma i u njegovu oživljavanju na kraju 20. stoljeća, a što je bilo posvjedočeno iskustvom postmodernizma i Borgesa. Usput, Blagojević je iste 1988. godine uredio u „Delu“ tri sveska hrestomatijskih tekstova o postmoderni.

Vrijeme je da priznamo istinu:

            i mi smo Grci ꟷ da što smo drugo? ꟷ

            ali s osjećajem i ćudima

            grčkoj prirodi ponekad tuđim. (str. 80)

            Biti Grk u modernoj Aleksandriji, onoj koju je obilježila politika europskoga kolonijalizma, navlastito britanskoga, kao i „sukob kultura“ instrumentaliziranoga pravoslavlja i islamizma jer odjeci grčko-turskoga rata 1920ih godina postat će porazom Grčke sustavom spojenih posuda i težak etnički problem za manjinske zajednice Grka u Egiptu, to znači biti neprestano izložen sudbini života između prijetnje progona i nove prilagodbe na kaos i entropiju svjetske i lokalne politike. Grkstvo izvan matične nacije-države ne čini samo moderni grčki jezik, već i ono o čemu Kavafi u ovoj pjesmi jasno iskazuje.

To je osjećaj prisnosti i zajedničkosti s domovinom, ali svagda iz horizonta drugosti i tuđinstva. Manjinska književnost 20. stoljeća tvori gotovo glavnu struju ovog vladajućega estetskoga imperativa. Sjetimo se samo Kafke i njegova židovstva s njemačkim jezikom u Pragu; sjetimo se Celana kao ne-Nijemca koji je njemačkome jeziku svojim pjesništvom podario neizbrisivu moć oslobađanja od užasa raskorijenjenosti i nihilizma; sjetimo se naposljetku Eliasa Canettija i njegovih tragova govora i masi i moći zatiranja svekolike drugosti Drugoga u ime rase i čudovišne jednoznačnosti podrijetla. Zato na ishodu pjesme „Povratak iz Grčke“ Kavafi ostavlja veličajnu pohvalu višeznačnosti i interkulturalnome stapanju s drugim izvorima „krvi i tla“:

Mi se stidjeti ne smijemo

            što venama našim krv Egipta i Sirije teče,

            već je s ponosom gajiti, uživati u njoj. (str. 81)

Što je razlog zašto Kavafi nakon Hölderlina poseže za mistifikacijom i idealiziranjem helenstva i to u okružju i krajoliku onog što je s osvajanjem Male Azije i nastankom Aleksandrije poprimilo posve različit i dekadentan oblik povijesnoga iščeznuća iskonskoga grkstva kakvo još bijaše u mitu, filozofiji predsokratika i tragedijama Sofokla? Nije stvar samo u novome prostoru i njegovim mistično-religijskim ezoterijama, miješanju skupina naroda i duhu Azije koji se uvukao u ideju prožimanja Zapada s Istokom. Ne, stvar je u gubitku apolonsko-dionizijskoga sklopa ideja i življenja s mjerom beskonačnosti i mudrosti bez pada u bezdan okultnoga znanja o prirodi i ljudskim strastima.

Kavafi oživljava smrtnu agoniju helenstva u svojem „božanskome gradu“ i svo je njegovo pjesničko umijeće sinkretizam dramske napetosti, evokacije prošlosti i korelacije s duhom hibridne sadašnjosti u znaku depoetiziranih sila tehnički uspostavljene modernosti. I zato je to jednostavna poezija koja čuva jezik od redukcije na aktualizam i avangardnu isključivost. Njegove pjesme su zaziv one čiste i izvorne smislenosti tužaljki za svijetom koji je iščeznuo u knjigama i slikama iz prošlosti kao što istodobno ovaj svijet „ovdje“ i „sada“ nestaje u svojoj zastarjelosti novoga i svojim pseudo-stilovima posvećenim prolaznosti i ispraznosti. Njegova je poezija živi književni spomenik Aleksandriji kao paradigmatskome gradu melankolije i dekadencije. No, još je nešto iznimno važno za njegovo kanoniziranje kao velikog pjesnika europske modernosti.

To su ponajprije evokacija prošlosti kao mitske snage koja nikad ne iščezava jer ju krijepe svojim čežnjama za ljepotom upravo pjesnici i mislioci. Ali i još nešto što je možda još samo krasilo duh demokratske veličine Amerike i njezina slobodarstva u poeziji Walta Whitmana. Riječ je o homoerotizmu, ispovijedanju slobodne ljubavi među muškarcima, ali ne kao nešto ekscentrično i strano ljudskome iskustvu ljubavi, već kao ono jednostavno ljudsko-suviše-ljudsko koje čovjeka ispunjava srećom i blaženstvom ako je to njegova slobodna odluka.

          Pjesma koja je toliko utisnuta u našu intimnu povijest melankolije zacijelo je i jedna od najljepših pjesama o odlasku, nužnosti gubitka svjetovnosti svijeta, onog najljepšeg i najsvetijeg uopće u životu. To je pjesma s kojom Veliki pjesnik Aleksandrije, božanskoga grada, ostaje zauvijek naš istinski suvremenik. Ništa bolje ne mogu zamisliti za kraj ovog teksta. Možda još samo da je poezija dostojanstveni govor o iščeznuću onog što je svijet nekoć imao kao svoju bit, ali tko se još toga sjeća bez jezika na kojem i snovi zvuče poput „Boga koji napušta Antonija“.

Kao čovjek odavno već spreman, i odvažan na to,

            zbogom reci Aleksandriji, koja iščezava.

            I nadasve, ne zavaravaj se, ne govori sebi

            da samo je san to bio, da te uši zavedoše;

            ne priginji pred takvim se ispraznim nadama.

            Kao čovjek odavno već spreman, i odvažan na to,

            kako dostoji ti, tvom ugledu u ovome gradu,

            okreni se, korakom odlučnim do prozora dođi

            i slušaj, s ganućem, ne sa preklinjanjem

            il sa tužbom kukavice,

            ko posljednje tvoje uživanje, slušaj one zvuke,

            glazbala divna mistične družine,

            i tad zbogom reci Aleksandriji koju gubiš. (str. 57)