Žarko Paić

1.

Čim netko izusti ovu riječ kao da je nepisano pravilo kako i oni koji ga nikad nisu pročitali ili uopće imali tu knjigu u ruci spomenu naslov najznačajnijega romana Alberta Camusa. Riječ usto izaziva neku mističnu nelagodu koja je očito dugovjeka jer se već u Grka, osobito u Platonovu dijalogu Sofist govori o ksenosu. Xenos se može prevesti i kao ‘stranac’ (u smislu osobe iz druge grčke države) i kao stranac ili putnik doveden u odnos prijateljstva na daljinu. Xenos se također može jednostavno koristiti za tvrdnju da netko nije član nečije zajednice, to jest, jednostavno stranac i bez implikacije uzajamnosti ili odnosa. Xenos se općenito odnosi na raznolikost onoga što određena osoba može biti, posebno gost, domaćin, stranac, prijatelj i, kao što je ranije spomenuto, stranac.

Dvosmislenost značenja xenosa nije moderni nesporazum, već je, zapravo, bila prisutna u staroj Grčkoj. Sofoklo koristi neodređenost riječi xenos u svojoj tragediji Filoktet, a Neoptolem koristi riječ isključivo za Filokteta kako bi ukazao na neizvjestan odnos između dva lika. Xenos se može koristiti za označavanje gostiju-prijatelja čiji je odnos izgrađen pod ritualom xenia (‘gost-prijateljstvo’). U ovoj se upotrebi obično prevodi kao ‘gost-prijatelj’ kako bi se razlikovalo od grčke riječi philos, koja se koristila za označavanje lokalnih prijatelja i rođaka koji nisu strogo povezani ksenijom. Grci su koristili ovu dvosmislenost jer su mislili da stranci mogu biti prerušeni bogovi ili božice, pa su uvijek bili ljubazni i puni poštovanja prema strancima, jer ako je to bio bog, mogli su biti blagoslovljeni od tog boga ili božice.

2.

          Camusova Stranca, dakle, u ovom desetom fragmentu nećemo više uopće spominjati. Ali zato hoćemo onoga kojeg se ne očekuje, argentinskoga velikog književnika Ernesta Sabata i njegov roman Abadon, Upropastitelj. Mogao bih unaprijed istaknuti da je njegov kraj jedan od najdojmljivijih svršetaka u čitavoj suvremenoj književnosti. Evo, možda će Vas udariti istom snagom refleksivno-doživljajne munje kao što je i mene.

„Koraci su ga u noći tiho odveli prema kući njegova djetinjstva, koja sada pripada drugima. Unutra su gorjela svjetla. Tko su bili ti ljudi?

Je li duša stranac na zemlji?

Kamo upravlja svoje korake?

Je li mjesečev bratski glas u svetoj noći

glas što ga čuje hodočasnik

turobnik

u svojoj noćnoj barci

u mjesečevim ribnjacima

među trulim granjem, među gubavim zidovima.

Bjesomučnik je mrtav

sahranjuju čudaka.

Brate pun olujne tuge

gledaj!

Sumorna barka tone

pod zvijezdama

pred nijemim licem noći.

Nema radosne poezije, kazao je netko, jer ona možda može govoriti samo o vremenu i onom nepopravljivom. A netko je jednom (ali tko, kada?) rekao i to da će jednoga dana sve proći i biti zaboravljeno i izbrisano ꟷ čak i strašne zidine i veliki jarak koji je opkoljavao neosvojivu tvrđavu. (Ernesto Sabato, Abadon, Upropastitelj, Sysprint, Zagreb, 2006., str. 378-379. Sa španjolskoga preveo Dinko Telećan)

Dostatno je za ovu svrhu kazati sljedeće. Roman Ernesta Sabata je eksperimentalna i refleksivna proza, a figura Abadona je simbolički vezan uz Apokalipsu po sv. Ivanu koji kazuje: „Nad njima je kralj, anđeo Bezdana, hebrejski mu ime Abadon, grčki Apolion ꟷ Upropastitelj“. Dakle, posrijedi je anđeo uništenja. Ideja koju promiče Sabato u čitavom svojem opusu, proznome i esejističkome, jest da je sam roman kao kazivanje ili pripovijedanje o svijetu ono što počiva na ideji kaosa. Stoga kaos pripada stvaralaštvu, a nije nigdje izvan ovog načina duhovnoga bitka čovjeka. Znamo da je njegova književnost bila iznimno cijenjena od pisaca poput Thomasa Manna i baš onog čije ime nećemo više spominjati kao ni naslov njegova paradigmatskoga romana 20. stoljeća uz Kafkin Proces zato što smo ga već na početku naveli, a sinonim je i uz Sartrea za francuski egzistencijalizam.

Tko na kraju romana napiše takvu poetsku parabolu i završi s postavkom kako „nema radosne poezije“ i kako će sve jednom „biti zaboravljeno i izbrisano“ (iz čega? sveopće postmemorije? iz onog što još uvijek po navici zovemo svijetom, možda?, taj zaslužuje isti respekt kao i njegov sugovornik iz znamenitih razgovora ꟷJorge Luis Borges. U svijetu u kojem svi histerično i ubojito prizivaju sveto ime „domovine“ temeljno pitanje više nije tko je to stranac, kako je to moglo biti za Grke i Platona, već što stranac uopće označava i je li udes ovog svijeta u neizbježnome lutanju pustinjama neizmjernim poput stranca? Sabato pita: „Je li duša stranac na zemlji?“

3.

Biti stranac znači imati dušu lutalice. Ona nigdje nema svoje izvorište niti konačište, jer je fluidna i eterična i od nje ovisi život na ovoj zemlji, a ne od tjelesnih produžetaka koji se i pod zemljom i kroz nju pojavljuju kao rizomi i mreže bez prvih uzroka i posljednjih svrha. Biti stranac znači biti neozidan okovima podrijetla, idejom nacije-države koja latinski označava ono urođeno i povezuje se nužno s urođeništvom na istom tlu i krvlju natopljenoj zemlji predaka. Biti stranac znači biti onako kako to Cioran kazuje kad uzima jednu tibetsku legendu u kojoj je domovina logoravanje u pustinji. Ako je „duša stranac na zemlji“, onda je to zato što je njezino iskonsko prebivalište na nebu, onkraj svih granica ukorijenjenosti i zatočenosti bivanja među „svojima“ od špilja do kozmopolisa.

Ne kaže slučajno naš Tin Ujević, pjesnik nad pjesnicima: „Za let si dušo stvorena.“ No, tko može „imati“ još dušu, biti duševan na ovoj Zemlji ako ne samo onaj kome je darovano da se izdigne iz kala postojanja i usmjeri se jednostavnosti življenja kao kazivanja da je stvaranje kaos i da u tom kaosu jedini red proizlazi iz svijesti da će protiv zaborava i brisanja svega što jest moć stvaranja biti ovjekovječena u darovanju sebe onome što je drukčije od samoljublja i samopriznanja svoje ništavnosti. Onaj Sabatov „glas koji čuje hodočasnik“ unutarnji je glas samotnika u noći koji prolazi ovim svijetom kao stranac. Ako je za Grke i Platona sama Zemlja bila etimologijski „lutajuća zvijezda“ (planetes), onda je duša ksenos koji prerušen u boga ili božicu ulazi u naše snove i vodi nas kroz noć i maglu sve do kraja ovog desetoga fragmenta kaosa.