Žarko Paić

1.

          Postoje godišnjice velikana europske i svjetske književnosti koje se slave uistinu „prigodničarski“, što nije, dakako, ništa ispod razine i značaja pisca pod uvjetom da se od njegove aure ne prave nacionalistički mauzoleji suvremenoga ništavila, jer uvijek se u takvim prigodama gubi autonomija književnoga djela i u središte dolazi umjesto estetskih kriterija onaj primarno politički. To osobito vrijedi za pisce koji su uz svoja navlastito književna dostignuća i originalnost iskazanoj u pjesmama, dramama i romanima bili i ostali angažirani mislioci i javni intelektualci, često od svojih matičnih nacionalnih kultura u prošlosti odbačeni na rubove, prognani i osramoćeni od zlogukih masovnih prokazivanja, pa čak i u slučaju njemačke nacističke kulturne politike „Gleichschaltunga“ u doba nacizma njihove su knjige gorjele na lomači kao „ne-njemačke“ po duhu i povijesnome zakazivanju u slavi „naroda“ i „Vođe“. Dvije godišnjice najvećeg njemačkoga književnika nakon Goethea, autora Budenbrookovih, Josipa i njegove braće, Smrti u Veneciji, Čarobne gore i Doktora Faustusa, Thomasa Manna nadilaze svojim bitnim dosezima ne samo „prigodničarstvo“ i „apologiju“ u akademskom smislu i mnoštvu kulturnih događaja uz 150. godišnjicu rođenja i uz 70. godišnjicu od smrti. Mann je paradigmatska figura autentičnoga europskog duha i navlastite njemačke sudbine i to je evidentno upravo u onim tekstovima koji formalno nisu samo književne naravi, već su i naglašeno kritičko-polemički i politički, provokativni, a riječ je o njegovim esejima o Njemačkoj, nacizmu, Hitleru, pitanjima krivnje i prebolijevanja krivnje za nacističku sramnu prošlost i uskrsnuće fašizma u novim uvjetima post-demokratske kulture zaborava upravo „danas“ više negoli ikad prije kad se i Njemačka i Europa suočava s „povratkom Behemota“.

          Časopis Tvrđa, br. 1-2/2025. godine uskoro donosi čitav niz tematskih cjelina i bitnih tekstova za razumijevanje naše suvremenosti, a ono što valja posebno izdvojiti je tematski okvir o Thomasu Mannu s njegovim izabranim esejima uz tekst Theodora W. Adorna „Uz portret Thomasa Manna“ koje je priredio i s njemačkoga preveo Mario Kopić. Uzvišeni glas protiv barbarstva, to je za moj uvid u fascinaciju s Mannovim književnim i intelektualnim djelom, osobito još iz kasnih 1980ih godina kad sam mjesecima iščitavao njegov roman Doktor Faustus i sve ključne eseje i tekstove koji su mi bili na raspolaganju povodom ovog remek-djela duhovne povijesti moderne i 20. stoljeća. Sve ovo ostaje zauvijek kao argumenti za izdvojen položaj pisca koji, doduše, mijenja svoje stavove ponukan ponajprije etičkim stajalištem vjere u humanizam filozofije i umjetnosti, a tek onda i estetskim obratom u samoj biti stvari. Thomas Mann pripada prohujaloj epohi umjetničke modernosti sa svim svojim divnim patosom i strastima, katkad promašajima i ponajviše najvišim dosezima refleksivne književnosti bez koje ne postoji mogućnost razumijevanja razloga zašto je stvarnost pravi laboratorij opsjena i vizija promjene života, ali i ono što se s imaginacijom pretvara u „čarobnu goru“ i mesijansko-soteriologijsko zaviještanje nadolazeće budućnosti.

2.

Između mnogih drugih priznanja, uključujući Nobelovu nagradu za književnost 1929. godine, Thomas Mann je tijekom svojeg života (1875. – 1955.) nedvojbeno promijenio niz kućnih adresa. U geografskoj i arhitektonskoj raznolikosti, mnoge od tih rezidencija odražavale su piščeva lutanja i njegov kozmopolitski duh, od baltičke strogosti gradske kuće njegove bogate hanzeatske obitelji na adresi Mengstraße 4 u Lübecku do kolonijalne kuće od crvene cigle na adresi Stockton Street 65 u Princetonu, New Jersey, gdje je kratko vrijeme predavao, pa sve do modernističkoga remek-djela od stakla i čelika Pacific Palisades na adresi San Remo Drive 1550, gdje je živio u kalifornijskome egzilu, i konačno do Alte Landstraße 39 u Zürichu, Švicarska, gdje je proveo svoje posljednje dane. Kad bi kuće mogle govoriti ne samo svojim stilom gradnje, već i simboličkim i duhovnim jezikom misaonoga kazivanja o ljudskim idejama i strastima onda bi zacijelo od svih njegovih domova, onaj slavni bavarski ljetnikovac u Bad Tölzu, predstavljao Thomasa Manna u njegovom izdanju pravog njemačkoga nacionalista kakvog u intelektualnome smislu čitamo u knjizi  Razmatranja nepolitičnog čovjeka iz 1918. godine (Disput, Zagreb, 2018., s njemačkoga preveo Damjan Lalović)

U toj ljetnoj kući s trijemom i crvenim crijepom Čarobnjak (kako ga je zvao slavni sin Klaus Mann, autor Mefista, jednog od najznačajnijih romana 20. stoljeća uopće o posrnuću Nijemaca pod nacizmom i apologetske funkcije umjetnosti u slavu Hitlera i III. Reicha) je živio u kolovozu 1914., kada su njemačke trupe umarširale u Belgiju, a Saveznici krenuli u rat protiv carske Njemačke. Do primirja četiri godine kasnije, gotovo sedamnaest milijuna boraca bit će mrtvi, davljeni bodljikavom žicom i oslijepljeni u rovovima iperitom, rastrgani mecima iz MG 08 ili razneseni TNT-om. U toj svojoj nacionalističko-domoljubno-militantnoj fazi duhovnoga oblikovanja Thomas Mann je bio do krajnjih granica posvećen tzv. njemačkoj stvari.

          „Nesretna njemačka nacija“, govorio je, „kako vam se sviđa mesijanska uloga koja vam je dodijeljena, ne od Boga, niti od sudbine, već od šačice perverznih i krvoločnih ljudi?“ Ali, Mann koji je to pitanje mogao i morao postaviti pruskim generalima Prvog svjetskoga rata, to je izgovorio u jednom radijskome intervjuu na BBC-u 1939., a tada je već bio izbjeglica koji je bježao od kasnijeg i mračnijeg razdoblja njemačkoga nacizma. Obrat od nacionalizma s ljudskim licem, doduše, kojemu je utiskivao svoj navlastiti filozofijsko-književni pečat humanizma na tragovima Goethea, Schillera, Nietzschea, dogodio se 1924. godine, a već krajem 1920ih godina jasno je prokazivao barbarstvo sveprodirućega nacističkoga sustava vrijednosti od konzervativne revolucije do izvan-institucionalnoga terora batinaških skupina SA na korifeje lijevo-liberalnih njemačkih stranaka i društvenih organizacija.

„Demokracija je bezvremenski ljudska“, napisao je Mann u traktatu iz 1938. godine s nedvosmislenim naslovom Predstojeća pobjeda demokracije. Bila je to nadasve optimistična izjava o neizbježnome trijumfu demokracije nad totalitarizmima i desnice i ljevice, a potaknuo je marksističkoga dramatičara, teoretičara i pjesnika Bertholta Brechta (također njemačkoga izbjeglice u Los Angelesu kao što je to bio i sam Thomas Mann) da svojeg sunarodnjaka nazove „uškrobljenim ovratnikom“. Ovaj prezirni iskaz ipak valja smjestiti u širi kontekst odnosa njemačke radikalne ljevice tog vremena i liberala i humanista spram nacionalizma, militarizma i nacizma, a ne tek iz nje iščitavati ideološku nesnošljivost komunista i demokrata u političkim pitanjima. Godine 1914., kada je Mann imao 39 godina i odmarao se u Bad Tölzu, njegovi politički stavovi bili su prožeti militarističkim i antidemokratskim nacionalizmom. U eseju pod naslovom „Misli u ratno vrijeme“ objavljenom nedugo nakon izbijanja sukoba, Mann je doslovno grmio protiv demokracije, izjavljujući da je „Volk uistinu sveti zvuk“ i osuđujući ono što je shvaćao kao dekadenciju modernosti, „koja vrvi od duhovnih gamadi poput crva… [sa] smradom propadanja civilizacije“. Kad je njegov brat Heinrich, isto tako poznati ljevičarski romanopisac, osudio te osjećaje, Mann je odgovorio ironično naslovljenim Razmišljanjima nepolitičnog čovjeka, u osobito polemičnome tonu s beskrajnom osudom demokracije, humanizma i liberalizma pri čemu je gotovo patetično uznosio njemački militarizam kao „pročišćenje, oslobođenje i ogromnu nadu“. No, nije knjiga Razmatranja nepolitičnog čovjeka nimalo tako energično i furiozno nalik sličnim i daleko eksplozivnijim izljevima militarnoga domoljublja i fanatizma poput nekih drugih pisaca iz kruga nacionalističke njemačke desnice. Isto tako objavljena 1918. godine kao i Spenglerova Propast Zapada, Mannova je u biti kulturno-politička analiza njemačkoga „duha vremena“ kao i, primjerice, Rathenauova knjiga Kritika vremena (1912-1917.) svojevrsni diskurzivni esejistički plaidoyer za nastanak specifične njemačke-konzervativne politike stvaranja „zajednice“ (Gemeinschaft), a ne slijeđenja puta liberalno-demokratski zacrtanog kapitalističkoga „društva“ (Gesellschaft).

Unatoč svim tim ranijim entuzijazmima, Mannov konačni obrat i njegovi antifašistički istinski stavovi su neosporni. Među najvažnijim autorima djela tzv. Exilliteratur koju su napisali antinacistički Nijemci nastanjeni i raseljeni u inozemstvu ponajviše SAD-u, a ta je kategorija uključivala Brechta, Ericha Mariu Remarquea, Hannah Arendt, Theodora W. Adorna, kao i Mannovog brata i najstarijeg sina Klausa, Thomas Mann je bio zacijelo najslavniji. Nije to nimalo začudno: bio je Nobelovac, njegovi su radijski govori protiv Hitlera i nacizma krajem 1930ih i 1940ih godina bili  iznimno slušani s najvišim ethosom i patosom gorljive težnje za nastankom nove slobodne domovine i demokratske tvorevine (kasnije su sakupljeni pod nazivom Slušaj, Njemačka!) te su pružali moralnu jasnoću, kao u beskompromisnoj tvrdnji da „S Hitlerom ne može biti mira, jer je on potpuno nesposoban za mir i jer riječ u njegovim ustima nije ništa drugo nego prljava, patološka laž.“ Ništa manje osuđujuća nije bila ni njegova karakterizacija diktatora kao „austrijskoga komičara“ s „deformiranim mozgom“. Ovdje valja zastati. Thomas Mann pripada po svojoj kulturno-povijesnoj ukorijenjenosti u duh veličajne europske suzdržanosti i racionalne usmjerenosti spram svijeta kao prostora-vremena užitka u estetskome oblikovanju svijeta. Zato mu je bilo neprihvatljivo u javnome govoru rabiti „populističke“ retoričke figure, riječju, ono što je blisko gnusobi i posvemašnjoj masovnoj sklonosti opscenom i zazornome u biti jezika. Psovke i grubosti su gotovo izvan duhovnoga obzorja ove humanističke projekcije svijeta kao geteovski stvorenoga krajolika mudrosti i ljepote. No, u srazu s radikalnim njemačkim barbarstvom kojeg je utjelovio Hitler i njegovi zločinački nastrojeni idolopoklonici Mann se katkad služi upravo govorom ulice, jer „ološ“ razumije samo onaj govor koji zaslužuje njegov pad u etički i estetski primitivizam. Sve je to otpočelo već 1920ih godina, a u doba totalnoga rata i njemačke katastrofe još je više došlo do krajnjih granica semantičke destrukcije užasa.

Možda je još značajnije o njegovoj osobnoj transformaciji bilo njegovo kritičko preispitivanje njemačke kulture i karaktera, koje je uključivalo i njega samog. S djelom Razmatranja nepolitičnog čovjeka koje je očito proganjalo njegovu savjest, održao je govor 1940. godine u kojem je odbacio ideju da je nacizam sui generis i da su njegovi sunarodnjaci nevini, tvrdeći radije da je „nacionalsocijalizam otrovna perverzija ideja koje imaju dugu povijest u njemačkome intelektualnom životu“. Kasnije, govoreći u Kongresnoj knjižnici ubrzo nakon Dana pobjede u Europi, ustvrdio je da se s Hitlerom „njemački romantizam probio u histerično barbarstvo“. A na razini umjetničkoga izražavanja, njegovo remek-djelo iz 1947., Doktor Faustus, dospjelo je do alegorijskoga prikaza procesa njemačke propasti, objašnjavajući kako je nacija Mozarta i Goethea mogla postati nacija Dachaua i Auschwitza koristeći trop Đavoljeg ugovora kako bi pokazao kako „ovaj stari, narodni sloj preživljava u svima nama“, ostavljajući čovječanstvo zauvijek lebdeći između neba i pakla, podjednako sklono slušati anđele ili demone. (Thomas Mann, Doktor Faustus: Život njemačkog skladatelja Adriana Leverkühna – po pričanju jednoga njegova prijatelja, Naklada Ljevak, Zagreb, 2000. S njemačkoga preveo Milivoj Mezulić. Pogovor Viktor Žmegač)

Kao što je Alex Ross u The New Yorkeru primijetio, „Mann podliježe bolesti nacionalističkoga ogorčenja neposredno prije nego što postane endemska u Njemačkoj. On se učinkovito ‘imunizira’ protiv hitlerizma.“ Njegovo političko preobraćenje predstavljalo je istinsku reformaciju duše i proširenje duha. Nadalje, Mann je bio spreman razjasniti vlastite grijehe (kao što moraju svi istinski obraćenici), jer je razumio da njegovi vlastiti nedostaci karaktera odražavaju šire nacionalne zlonamjernosti. Ono što Mannove antinacističke spise i njegov potez spram liberalnoga kozmopolitizma čini tako uvjerljivima jest to što je Mann, temperamentno i filozofski, ostao konzervativac. Više od stava za ovu ili onu politiku, Mannov konzervativizam definirala je ironična inteligencija i neprestano budna sumnja spram svakoga utopizma. Imamo li u vidu upravo ono što Ross tvrdi, onda se čini ključnim u svezi s Mannovim antinacističkim konzervativizmom kazati i to da  da je, čak i dok je hrabro osuđivao Hitlera, ostao dosljedni autor knjige Razmatranja nepolitičkog čovjeka. Vjeran svojim konzervativnim sklonostima, Manna su privlačile metafore bolesti i infekcije ꟷ kolera u Smrti u Veneciji, tuberkuloza u Čarobnoj gori, čak i karijes u Buddenbrookima. Kada je napisao Razmatranja nepolitičkog čovjeka, demokraciju je nazvao bolešću, ali je shvatio da je istina upravo suprotna.

3.

Dana 9. ožujka 1940. godine, pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1929.) Thomas Mann, tada stanovnik Kalifornije, govorio je o razlozima antisemitizma u nacističkoj Njemačkoj na NBC radiju. Da bismo razumjeli njegovu kritiku nacizma potrebno je vratiti se u 1930. godinu. Tada je Thomas Mann predstavio svoj „Govor Nijemcima: Apel razumu“. Nacisti su, po njegovom mišljenju, bili barbari, grubi filistri koji nisu znali ništa o kulturi. Nacionalsocijalizam, politika propagandista i demagoga, bio je alat Hitlera i njegovih obožavatelja koji „preziru mase… dok sebe čine glasnogovornicima vulgarnoga mišljenja“. Nacizam je bio suprotan svemu što je bilo urođeno njemačko. Bila je to mržnja „ne prema strancima, već prema svim Nijemcima koji ne vjeruju u njegove metode i koje obećava uništiti“. Nacisti stoga personificiraju „prezir čistoga razuma, poricanje i kršenje istine u korist moći i interesa države, apeliranje na niže instinkte, na takozvani ‘osjećaj’, oslobađanje gluposti i zla iz discipline razuma i inteligencije.“ Kritika antisemitizma postala je otuda radikalna kritika onog što je američki povjesničar Daniel Goldhagen u njegovoj kontroverznoj i iznimno važnoj knjizi Hitlerovi dobrovoljni izvršitelji: Posve običan Nijemac i Holokaust (Vintage, New York, 1997.) uspostavio kao problem jednog „kulturnoga modela“. Tim je generičkim pojmom Goldhagen pokazao da nije vladajuća ideologija nacizma bila strano tijelo u „zdravome njemačkome narodu“, već genetsko-iracionalni sustav vjerovanja uspostavljen još u doba buđenja i stvaranja njemačke moderne nacije u 19. stoljeću. Thomas Mann, međutim, zacijelo nije onaj koji bi razliku krivnje i odgovornosti njemačkoga naroda za Holokaust tako manihejski „tvrdo“ uzeo u svoja razmatranja kad je držao svoje radio-filipike protiv Hitlera i nacističke ideologije iz daleka, iz etera i prostora tzv. slobodnoga svijeta demokratske Amerike. Inače, ne bi ni imao nade u svoja obraćanja Njemačkoj i Nijemcima, kako to kaže u onom divnome eseju iz 1945. godine:

„Stravična sudbina Njemačke, užasna katastrofa prema kojoj sada stremi njezina novija povijest, nameće interes, premda je s tim interesom teško suosjećati. Htjeti izazvati sućut, htjeti braniti Njemačku i opravdavati je, to zacijelo za jednog rođenog Nijemca danas ne bi bio primjeren naum. Izigravati suca iz spremnosti priklanjanju neizmjernoj mržnji koju je njegov narod znao izazvati, proklinjati ga i anatemizirati ga a sebe preporučivati kao „dobru Njemačku“ naspram onoj zloj, grešnoj tamo prijeko, s kojom nema nikakve veze, ni to mi se ne čini naročito prikladnim. Čovjek ima veze s njemačkom sudbinom i njemačkom krivnjom kada je rođen kao Nijemac. Kritičko distanciranje od toga ne bi trebalo tumačiti kao nevjerstvo. Istine što ih se čovjek trsi kazati o svojem narodu mogu biti samo proizvod samoispitivanja.“ (Thomas Mann, „Njemačka i Nijemci“, Predavanje što ga je Thomas Mann održao 29. svibnja 1945. godine u Kongresnoj biblioteci u Washingtonu, Tvrđa, 1-2/2025. S njemačkoga preveo Mario Kopić.)

Biti Nijemac kao Thomas Mann, a ne njemački Židov, znači biti na jedan „ne-politički“ način vjerodostojno etičko-politički mjerodavan za poduzimanje radikalne kritike ne samo ovog „kulturnoga barbarstva“ koje pripada samoj biti nacizma, već i političke perverzije totalitarnoga sustava moći koji je za razliku od svih drugih totalitarizama najstravičniji upravo zato što je imao kao svoj program apsolutnu eksterminaciju Židova. Ako je nacizam imao na meti najvećeg njemačkoga pisca nakon Goethea kao „ne-njemačkoga“ otpadnika od mitske logike „krvi i tla“, onda je samorazumljivo da je njegova eshatologija zla uništenje svega kozmopolitskoga i istinski domoljubnog, kako je to još kazivao Friedrich Hölderlin da se mi tek trebamo naučiti slobodnoj uporabi nacionalnoga, stvar organiziranoga barbarstva bez skrupula spram Drugoga i bez imalo suosjećajnosti spram ljudskog-suviše-ljudskoga.

4.

U jednome pismu Andréu Gideu u kolovozu 1924., Thomas Mann je opisao svoj predstojeći roman, Čarobna gora, kao „vrlo problematično i ‘njemačko’ djelo, i to tako monstruoznih dimenzija da savršeno dobro znam da neće biti prikladno za ostatak Europe“. Budući da se predstavljao kao kulturni predstavnik Njemačke, Mann je svoje pisanje vidio kao proizvod tradicionalnih njemačkih kulturnih osobina poput muzikalnosti, pesimizma i romantizma. Ipak, objavljivanje Čarobne gore prije jednog stoljeća ubrzalo je uspon Mannove međunarodne književne reputacije. Do kraja desetljeća roman se pojavio ili je trebao biti objavljen u danskim, švedskim, jidišu, poljskim, češkim i francuskim prijevodima. Godine 1927. engleska verzija Helen Tracy Lowe-Porter postala je prvi Mannov roman koji je dopro do američke publike. Dvije godine kasnije, Mann je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Vrijeme njegovog međunarodnoga priznanja pokazalo se dvostruko sretnim, jer se u proljeće 1933. Mann, rani i glasni protivnik nacionalsocijalizma, iznenada našao u egzilu. Dok je boravio u hotelu Neues Wald u švicarskom ljetovalištu Arosa, čuo je vijesti o uhićenjima i zločinima u Münchenu te je ubrzo upozoren da se ne vraća u Njemačku, gdje je Adolf Hitler sada vladao s diktatorskim ovlastima. Mann je ostao u Švicarskoj do 1938. prije nego što je emigrirao u Ameriku, gdje su njegova djela pronašla iznenađujuće prijemčivu publiku unatoč Mannovom uvjerenju da su njegove knjige “napisane za Nijemce, za njih prije svega”. Da nije napustio Njemačku kada je to učinio, vrlo je vjerojatno da bi bio uhićen i interniran u koncentracijski logor Dachau.

Thomas Mann kao nastavak Goethea drugim sredstvima u mračnim vremenima da se poslužimo naslovom knjige političkih i književnih eseja  Hannah Arendt o najznačajnijim njemačkim intelektualcima i piscima među kojima spominje Lessinga i Benjamina, Brocha i Brechta? Naravno, to je više od klišeja i arhetipa odnosa dvaju nesuvremenika i suvremenika bez kojih ne postoji moderna Njemačka ni Nijemci kao baštinici Weltliteratur i hegelovskoga Weltgeista. Pritom Mannov portret Goethea malo nalikuje uzvišenom pjesniku-geniju, weimarskome pjesniku, utjelovljenom u njemačkoj kulturnoj tradiciji. Umjesto toga, Mann opisuje Goethea kao tjeskobnog, proračunatog i samosvjesnoga modernog pisca i građanina svijeta, „predstavnika polutisućljeća koje nazivamo buržoaskim dobom, koje se proteže od petnaestoga stoljeća do kraja devetnaestog.“ (Drugdje se Mann usudio oskrnaviti Goetheovo nasljeđe nazivajući ga Schriftstellerom, pukim piscem, a ne Dichterom ili pjesnikom.) Mann kao dokaz navodi određene Goetheove osobine koje su paradigmatski buržoaske: njegov „vanjski način života, pažnja koju je posvećivao odijevanju“; njegovu „ljubav prema redu“ i „pedagoški imperativ da se stvari dovrše“; „promišljenost i sporost“ njegovog kreativnog procesa. „Goethe je mnogo više marljiv umjetnik nego odvažni improvizator“, piše Mann. „On se nikada zapravo ne opušta.“ Goethe, u Mannovom eseju, zvuči manje kao bard weimarskoga klasicizma, a više kao jedna od Mannovih neurotičnih fiktivnih kreacija ꟷ poput Thomasa Buddenbrooka, koji se iscrpljuje u trideset i sedmoj godini, ili Gustava von Aschenbacha, ostarjelog književnoga majstora Mannove novele Smrt u Veneciji, s čelom naboranim od desetljeća „iscrpljujuće svakodnevne borbe“ koju zahtijeva njegov umjetnički rad. Ali kao i kod Mannovih fiktivnih junaka, buržoaska maska uvijek prijeti da će skliznuti, otkrivajući mračne i iracionalne sile koje se kovitlaju ispod. Mann Goetheu pripisuje naznaku „ironičnoga nihilizma […], te jezive odsutnosti najdubljeg uvjerenja karakteristične za pjesnika“. Riječ „nihilizam“ povezuje Goethea sa Schopenhauerom i Nietzscheom, tim dvojicom velikih buržoaskih otpadnika, i stoga je to točka u kojoj Mannov portret najjasnije počinje nalikovati autoportretu kakav je on očito namjeravao da bude njegov esej. (v. Thomas Mann, Goethe, https://yalereview.org/article/thomas-mann-goethe )

          Ono što je posebno zapanjujuće u vezi s ovim esejem koji se nalazi u američkoj arhivi Yale sveučilišta,  jest to što je Mann, za razliku od mnogih drugih njemačkih intelektualaca u emigraciji, odbio razlikovati one koji su podržavali Hitlerov režim od onih (poput njega samog) koji ga nisu podržavali. „Ne postoje dvije Njemačke, dobra i loša“, napisao je, „već samo jedna, čiji se najbolji pretvorio u zlo kroz đavolsku lukavost. Zla Njemačka je samo dobra Njemačka koja je zalutala, dobra Njemačka u nesreći, krivnji i propasti.“ Drugim riječima, i budući da se korijeni nacionalsocijalizma mogu protezati tako daleko u prošlost, svi Nijemci snose dio krivnje za ono što se dogodilo. Thomas Mann nije se oslobodio odgovornosti: „Nijedna riječ od svega što sam upravo rekao o Njemačkoj, ili pokušao naznačiti, nije proizašla iz stranoga, hladnog, objektivnog znanja“, piše; „Sve je to u meni, prošao sam kroz sve to.“

5.

          Tko je Thomas Mann? To je možda Serenus Zeitbloom, pripovjedač tragične sudbine velikog skladatelja i demona Adriana Leverkühna, onaj koji u svim svojim duhovnim i ljudskim preobrazbama ostaje privržen „humanističkome pogledu na svijet, s mojom ljubavlju za ‘najbolje umjetnosti i znanosti’, kako se to nekoć govorilo.“ Ove riječi iz Doktora Faustusa pokazuju ono što je Pisac kao uzvišeni glas protiv barbarstva zatomio u svojim analizama duha vremena jer je unatoč nasrtu na njega kao taštoga i narcistički opsjednutoga čovjeka bio ponajprije ono što je Theodor W. Adorno u svojem eseju „Uz portret Thomasa Manna“ iz 1962. godine ponajbolje opisao sljedećim rjječima:

„Budući da sam, eto, poznavao Thomasa Manna na radu, dopušteno mi je posvjedočiti da se između njega i njegove stvari nije probijao ni najtiši narcisoidni osjećaj. Ni sa kim rad nije mogao biti jednostavniji, lišen svih zapleta i konflikata; nikakvu opreznost nije zahtijevao, nikakvu taktiku, nikakav ritual opipavanja. Nikada nositelj Nobelove nagrade nije, ma i najdiskretnije, inzistirao na svojoj slavi niti mi je dao osjetiti razliku u javnom ugledu.“ (Theodor W. Adorno, „Uz portret Thomasa Manna“, Tvrđa, br. 1-2/2025. S njemačkoga preveo Mario Kopić)

Eto, čitati tekstove Čarobnjaka znači uroniti u sfere ljepote i tjeskobe koje kao u njegovoj genijalnoj noveli Smrt u Veneciji nadživljuje sve prolazno i vremenito snagom umjetnosti bez mrlje na duši, što bi rekao Gustav Mahler  ꟷ zauvijek, zauvijek!