Žarko Paić

1.

U programatskom eseju Interdisciplinarnost i vizualna kultura nedavno objavljenom na hrvatskome u časopisu Tvrđa (1/2 2006.)američki teoretičar umjetnosti W.J.T. Mitchell iznosi niz argumenata za i protiv te nove institucionalizirane istraživačke prakse i discipline na američkim sveučilištima. U međuvremenu, otkako je Mitchell objavio spomenuti tekst, vizualna kultura i vizualni studiji razgranali su se diljem svijeta unutar korpusa kulturalnih studija. Jednostavnu definiciju predmeta vizualne kulture doista nije lako dati. Ako je povijest umjetnosti bila i jest disciplina, kulturalni studiji su prutuhegemonijski znanstveni pokret i gotovo bi se moglo reći kriptoparadigma objašnjenja svijeta u društvenim i humanističkim znanostima. Mitchellova je skepsa produktivne naravi.

Sumnjajući u mogućnosti disciplinarne izgradnje vizualne kulture, sam je devedesetih godina XX. stoljeća na čikaškome sveučilištu otpočeo s interdisciplinarnim tečajem vizualne kulture/vizualnih studija. Nema dvojbe da je riječ o novoj hibridnoj interdisciplini. Ona povezuje povijest umjetnosti s književnošću, filozofijom, analizom filma i masovne kulture, sociologijom i antropologijom. Polazeći od činjenice da je posljednjih dvadesetak godina obilježeno različitim „obratima“ u suvremenim društvenim i humanističkim znanostima, od kulturalnog do vizualnog, a najnoviji obrat u sociologiji, primjerice, govori o „complexity turn-u“ (John Urry), i studij vizualne kulture pretpostavlja uvid u složeno područje vladavine vizualnosti u našem dobu. Temeljno je pitanje Mitchellova eseja treba li povijest umjetnosti postati vizualnom kulturom? Mnoštvo zbornika s istoimenim naslovom Visual Culture pokazuju da to pitanje nije ni naivno ni preuzetno. Povijest umjetnosti već duže vrijeme u razmatranju onog što se događa „sada“ i „ovdje“ više nije tradicionalna humanistička disciplina.

Znanost o slici, primjerice, ili interdisciplinarni projekt Iconic Turn, o čemu sam na stranicama „Konture“ već pisao, radikalizirali su ne samo Mitchellove ideje, nego su iz drukčije „paradigme“ mišljenja postavili pitanje o jedinstvu društvenih, humanističkih, prirodnih i kulturalnih znanosti, tehnologije i umjetnosti. Mogli bismo reći da je avantura pronalaženja novog teorijskog diskursa za fenomene vizualnosti danas istodobno znak dvostruke strategije: (1) proboja modernih disciplinarnih granica u izučavanju složenog fenomena vizualnosti i (2) pokušaja drukčije vrste povratka izvornim potencijalima modernosti kad je riječ o pojmu slike, događaja, vizualnosti, priče. Najnoviji prilog utjecajnog teoretičara avangarde Petera Bürgera u jednim njemačkim novinama govori o povratku narativnosti u suvremenoj književnosti i vizualnim umjetnostima. Sve navedeno posvjedočuje krizu orijentacije u mišljenju, koja se, naizgled paradoksalno, otvara bujanjem i dinamizmom teorije u naše doba. Tako je i s vizualnom kulturom.

2.

Knjiga profesorice povijesti umjetnosti na sveučilištu Victoria, British Columbia, Margaret Dikovitskaye Visual Culture: The Study of the Visual after the Cultural Turn bavi se poviješću, teorijskim okvirima, metodologijom i pedagogijom vizualne kulture u SAD-u. Za autoricu je vizualna kultura – poznata pod nazivom vizualni studiji – novo područje studija kulturalne konstrukcije vizualnoga u umjetnostima, medijima i svakodnevici. Predmet je vizualne kulture vizualna slika kao ishodište u procesu označavanja određeno kulturalnim kontekstom. Kao interdisciplinarno područje vizualni studiji nastali su kasnih 1980-ih kao rezultat „kulturalnog obrata“ (cultural turn) u povijesti umjetnosti, antropologiji, studijima filmske umjetnosti, lingvistike i komparativne književnosti. Poticaj za takav zamašni preokret razumijevanja kulture i vizualnosti došao je iz poststrukturalizma i kulturalnih studija. Status se kulture kao „cjelokupnog načina života“ (Raymond Williams) otpočeo radikalno drukčije tumačiti u društvenim i humanističkim znanostima. Dikovitskaya sažeto pokazuje da je pitanje percepcije rezultat akulturacije, a reprezentacije složene interakcije društva, kulture i sustava značenja.

          Knjiga Margaret Dikovitskaye predstavlja koristan i pouzdan uvod u vizualnu kulturu. Metodologijski i epistemologijski je riječ o preciznim interpretacijama postojećih studija i zbornika o vizualnosti, vlastitom sinkretičkom doprinosu tematici oslobođenja vizualnosti od tradicionalnog sustava ikonologije i teorija reprezentacije, te razgovora s vodećim teoretičarima vizualne kulture (Mitchell, Mirzoeff, Friedberg, Crimp i mnogi drugi). Pristup metodi razgovora s teoretičarima vizualnosti vođen je idejom kulturalnog antropologa Clifforda Geertza o „thick descripton“ kao načinu sučeljavanja argumenata u nastojanju izbora sigurnog puta do utemeljenja vizualne kulture kao interdiscipline koja pokušava odgovoriti na složenost međudjelovanja kulture, slike, ideologije, teksta. Predtavljeno je stoga tri skupine teoretičara. Prvi smatraju vizualne studije kao nastupajuću ekspanziju povijesti umjetnosti drugim teorijskim sredstvima; drugi pak vide u tome novo žarište neovisne povijesti umjetnosti u vezi s izučavanjem suvremenih tehnologija vidljivosti u virtualnome i digitalnome dobu; treći razmatraju vizualne studije kao područje samosvjesnog izazova tradicionalnoj disciplini povijesti umjetnosti.

Najvažnija značajka ove knjige nije toliko u inovativnosti teorijskih dostignuća, budući da se autorica deskriptivno oslanja na već dosegnutu razinu istraživanja autora koje intervjuira, koliko u pedagogijskome ustanovljenju praksi sveučilišnoga bavljenja vizualnom kulturom. U tom smislu vrijedno je sagledati sve prednosti i mane prihvaćanja institucionalnog „pokreta“ za uvođenjem vizualne kulture i u naš obrazovni sustav. Pomodnost ovdje nije ništa loše ako se novi pristup umjetnosti i kulturi kritički razloži iz uvida u nužnost teorijskoga obrata u shvaćanju suvremene umjetnosti uopće. Medijsko doba, nove tehnologije i hibridni metajezik vizualne kulture zacijelo potrebuje u našim uvjetima snažnu infrastrukturnu potporu suradnje društvenih i humanističkih znanosti na sveučilištima, postojećih javnih i privatnih instituta te mreže alternativnih muzejskih i svih drugih institucija koje se bave vizualnošću. Vrijeme je za uključenje u suvremene tokove. Bez kvalitetnih prijevoda najnovije literature, kao što je i ovaj korisni priručnik (već je preveden zbornik Chrisa Jenksa istoimena naziva u izdanju Jesenski i Turk, 2002. godine), nemoguće je krenuti u sustavnu politiku nove vizualnosti.

3.

Dikovitskaya se u bitnim teorijskim dijelovima knjige iscrpnije referira na radove Mitchella. On je, naime, kako sam već na početku ovog teksta spomenuo, u tematiziranju pitanja kamo i čemu smjera vizualna kultura podario veoma intrigantan odgovor. Umjesto postavke da kultura određuje vizualnost na čemu počiva cjelokupna zgrada kulturalnih studija kao svojevrsna nova ontologija kulture, Mitchell se odvažio na obrat same sheme, koju je dugo vremena i sam podržavao. Vizualni obrat (visual turn) kaže da ono vizualno sada samo određuje svoje kulturalno značenja pa tako i samu kulturu. Smjer takve radikalne promjene mišljenja o biti slika i slikovnosti uopće u vizualnoj kulturi našeg doba može se pronaći u jednom od najvažnijih Mitchellovih novijih tekstova Umjetničko djelo u razdoblju biokibernetičke reprodukcije (vidi: Tvrđa, ½ 2006.). Napestost između verbalne i vizualne reprezentacije u naše se biokibernetičko doba ne može odvojiti od aktualne kulturalne borbe između „tradicionalista“ (verbalista) i „post-post-modernista“ (vizualista).

Ako se ozbiljno promisli značenje obrata sheme mišljenja o suvremenoj umjetnosti, slici i vizualnoj kulturi koje Mitchell predlaže, nalazimo se doista pred zidom nečeg što tek naslućujemo kao novi problem. Posrijedi je pitanje o gubitku referencijalnosti vizualnog spram semiotičkog, odnosno onog što je neposredno vidljivo u virtualnom i digitalnom prostoru i onog što tome vidljivome određuje značenja. Biokibernetika radikalno dovodi u sumnju svaki oblik dualizma između vizualnosti i semiotike koja operira unutar dihotomije znak-označeno. Drugim riječima, kakvo je uopće značenje mape ljudskoga genoma, primjerice, kao umjetničkoga djela/događaja, kao nove tehnologijske prakse, kao vizualnog rukopisa genetske strukture čovjeka i kao rezultata mogućnosti beskrajnog umnožavanja „originala“?

Dikovitskaya u svojoj knjizi bez velikih teorijskih pretenzija podastire mnoštvo zanimljivih podataka o studijima vizualne kulture u SAD-u, teorijskim rezultatima različitih autora, sveučilišnome pogonu ove nove interdiscipline i, dakako, o razlozima za njezino još snažnije profiliranje kao autonomne znanstvene orijentacije za budućnost. Vizualnost nije tek kulturalna konstrukcija, nego autonomno polje stjecišta između riječi, slike i teksta u kulturi totalne prevlasti medijalnog oblikovanja zbilje. Nasuprot medijskim studijima, vizualna kultura mora izboriti svoje mjesto u „vrtu razgranatih staza“, da parfraziram naslov jedne Borgesove pripovijesti, da bi uopće mogla postaviti ključno pitanje vlastite opstojnosti: može li slika u biokibernetičko doba živjeti izvan „ropstva“ kulturi? Svaka nova interdiscplina više ne može trijumfalno pokapati stare dobre iluzije o razvitku povijesti (umjetnosti) a da nije svjesna kako to čeka ubrzo i nju samu u ovom strahotno uzbudljivome dobu „obrata“ i „povrataka“ svemu i svačemu, pa tako i priči i slici.