Žarko Paić

Ta, koliko li sam već puta u svojim tekstualnim prilozima spomenuo njemačku riječ Unheimliche, koja je postala zaslugom Schellinga, Freuda i Heideggera naprosto više od ključne riječi filozofije, psihoanalize i moderne umjetnosti. U knjizi Posthumano stanje – Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 18. nalaze se i ove rečenice.

U njemačkome jeziku das Unheimliche (engl. uncanny, fr. Inquiétant, l’inquiétan te éterangeté) jest uvijek nešto das Ungeheure – strahotno, zagonetno, moćno u svojoj strahotnosti. Osjećaj koji nas obuzima pred time jest strah i nespokojstvo zbog uzvišene snage koja je čudovišna u svojoj razaralačkoj ljepoti. U Freudovu eseju istoimena naziva Das Unheimliche, u kojem se psihoanalitički razvija misao o začudnoj vezi estetskoga iskustva uzvišenosti s mitom kao praiskustvom kompleksa kastracije, odnosno s fantazijom o iskonskome majčinskome tijelu, zanimljivo je nešto ipak posve drukčije negoli profano objašnjenje psihoanalize.Freud, naime, pokazuje da etimologija njemačke riječi Unheimlich upućuje na raskol između onoga ≫heim≪ i ≫zu hause≪,što znači obitavati, biti zbrinut u kući kao svojem urođenome mjestu zaštite i sigurnosti egzistencije. Zavičaj (Heimat) podaruje čovjeku pribježište i ukorijenjenost u blizini onog poznatoga i iskustvom prihvaćenoga kao navlastitoga.

Povodom izlaska hrvatskoga prijevoda Freudova eseja Pojam jeze u književnosti i psihologiji, Scarabeus, Zagreb, 2010. S njemačkoga prevela Daniela Tkalec, a pogovor napisao Boris Perić, na tribini Književni petak u Gradskoj knjižnici u Zagrebu, tadašnji voditelj Boris Perić, moj dugogodišnji suradnik, vrsni prevoditelj s njemačkoga, koji je za časopise Tvrđa i Europski glasnik preveo tisuće stranica filozofskih i književnih tekstova u rasponu od Husserla i Heideggera, Sloterdijka i Jonasa, Kafke i Benjamina, organizirao je razgovor upravo o (ne)prevedivosti ove riječi na hrvatski. Sjećam se da sam pokušao postaviti okvir filozofijske diskusije o onome što je ipak od Schellinga do Heideggera, a ne Freuda bitno za razumijevanje ovog ‘pojma’ bez kojeg ni moje istraživanje tehnosfere ne bi bilo moguće. Usput, moram priznati da je spomenuti Freudov esej iz 1919. godine uz S onu stranu načela ugode (Jenseits von Lustprinzip) iz 1920. godine za mene ono najinspirativnije od njegovih promišljanja u horizontu psihoanalize. Uglavnom, nisam koristio izraz koji iz Freudove uporabe iznimno korektno prevodi pok. Daniela Tkalec, naime jeza. Stvar s Unheimlichkeitom je toliko na granici neiskazivosti zato što je riječ o iskustvu kao osjećaju onog što formalno pripada estetskome iskustvu, a zapravo ga omogućuje jer dolazi iz bezdana ili ponora kozmičko-ljudskoga odnosa. Nije to nikakva negativna strana ljudske egzistencije koja bi se trebala pripisati tradiciji kritike racionalizma i prosvjetiteljstva od Schopenhauera i Schellinga preko Nietzschea i Heideggera do suvremene uporabe, osobito u diskursu filozofije egzistencije. Ne, riječ koja nadilazi pojmovnu artikulaciju i omogućuje estetsko iskustvo već opisano u Freudovu eseju pretpostavlja ono što se ne može misliti nikako drukčije negoli kao ono onkraj, s onu stranu, u smislu meta-fizike i u smislu transcendencije samoga fenomena. No, s onu stranu ‘načela ugode’, frojdovski rečeno, jest izvor načela užitka a to ne može biti kantovski mišljen svijet empirijskih fenomena, već Ono ili noumenon. Ono što je onkraj, progovora kroz Unheimlichkeit kao ono osjetilno što čovjeka u tjeskobi ili strepnji dovodi do ekstatičnoga momenta straha ili jeze pred onim uzvišenim koje ne mora nužno biti kvantitativno golemo ili ogromno, silno i bezmjerno, nego kvalitativno ne-odredivo u parametrima ljudskoga odnosa spram prirode i božanskoga.

Unheimlichkeit otuda ‘nije’ ni bitak niti neko biće koje ima značajke uzvišenosti, njemački Erhabenheit. Posve suprotno, riječ je o ‘biti’ bezdana ili ponora same slobode koja je bez temelja i stoga omogućuje ono ljudsko u smislu egzistencijalnoga nabačaja u nadolazećoj budućnosti. Heidegger je ovaj izraz povezivao uz bezavičajnost bitka u doba vladavine postava, Gestell, kao biti tehnike. Ono što je, dakle, čudovišno strahotno u svojoj silnoj nadilazećoj ‘sudbini’ čovjeka jest podrijetlo ethosa i aisthesisa, ono što Sofoklo kaže da je mnogo silnoga, ali ništa silnije od čovjeka.

           polla ta deina kouden, anthropou deinoteron pelei
(πολλὰ τὰ δεινὰ κοὐδὲν ἀνθρώπου δεινότερον πέλεi)

Što je to silno ako ne Unheimlichkeit kao ono nadilazeće svemu ljudskome što se pojavljuje u samoj ‘biti’ tehnosfere. Ono što više nije onkraj načela užitka, već ono što proizvodi sam užitak u estetsko-psihološkoj fascinaciji s autopoietičkim objektom onkraj prirode i božanskoga. Lyotardova izložba Nematerijalno iz 1985. godine u Parizu bila je konceptualna instalacija novih tehnologija vizualizacije poput laserske i simulacije onog ne-vidljivoga kao uzvišenoga. Time se iskustvo Unheimlichkeita do te mjere profaniralo da je iz horizonta filozofijsko-umjetničkoga uvida u ono čudovišno i strahotno poput Kafkinoga svijeta procesa i preobrazbe ljudskoga u mreže neljudskoga iščezlo ono jezovito i nadomješteno je čistom estetskom fascinacijom s onim što emanira iz praznine svakog metafizičkoga određenja ljudskoga i neljudskoga. Možemo li stoga govoriti da je s krajem metafizike u kibernetici, kako je to postavio kao glavnu misao kasni Heidegger, i riječ Unheimlichkeit izgubila svoje tako Unheimlich-značenje onog što je onkraj svakog estetskoga iskustva jer ga omogućuje i ujedno stvara kroz osjećaj straha i jeze? Da, to je samorazumljivo. Bez čovjeka nema više ništa silnoga, rekao bi Sofoklo. No, ipak nešto preostaje i u ovoj hiperrealnosti ravnodušne simulacije događaja samoga umjetnog života.

Što? Mimezis bez svijeta, čisto oponašanje bezdana i ponora ljudskoga u sveopćoj ravnodušnosti svijeta. To je ono što američki filmski redatelj David Lynch u svojim art-filmovima i seriji Twin Peaks smješta u prostor transcendencije i svijet snova, to je ono što na kraju metafizike u kibernetici kao vladavini tehnosfere biva najstrašnijim i najčudovišnijim iskustvom Unheimlichkeita, to je čisto ZLO u formi aposlutnoga uma s onu stranu etičko-estetske konstrukcije, ZLO kao takvo kojemu tek valja promisliti mogućnost alternative i spasonosnoga prevladavanja u nadolazećim izgledima jednog drukčijeg mišljenja.