Žarko Paić

1.

Možda ovaj ogled o Georgu Traklu valja otpočeti neizravno, sjećanjem na vlastitu začaranost prvim susretom s njegovim pjesništvom još u doba studentskoga mladenaštva. U to doba slušali smo kultnu emisiju „Poezija naglas“ Danijela Dragojevića na III. programu radio Zagreba i uživali u događaju svetkovine govora s distance. Radio je naprosto savršeni medij poetske melankolije i sedmi pečat za svaku lirsku misao izgovorenu u eter. Zamislite, govori se u eter, a izvorno značenje ove riječi na grčkome jest čisti gornji zrak, nebo, te u suvremenoj fizici odnosi se na hiperplastičnu tvar elastičnih svojstava, ali bez mjerljive mase, koja prema neki starijim shvaćanjima ispunjava sav prostor i kroz koju se šire elektromagnetski valovi. Prve pjesme koje sam slušao krajem 1970ih godina u prijevodu Trude Stamać, koje su kasnije objelodanjene u zbirci San zla, u izdanju Durieuxa 1995. godine, uistinu su bile ono što Trakla na nesvodiv način uznosi u nebo, i to nakon iskustva ratnoga užasa u kojem čistoća simbola svjedoči o ljepoti i smrti. Evo, zar nije ova pjesma najbolji dokaz za potonju tvrdnju. Navest ću je u cijelosti.

Psalam

Posvećeno Karlu Krausu

To je svjetlo koje ugasio je vjetar.

To je klijet, koju pijanac napušta popodne.

To je vinograd spaljen i crn s rupama punim pauka.

To je prostor, koji obojili su mlijekom.

Luda je umrla. To je otok u južnom moru

Za prihvat boga sunca. Tiču se bubnjevi.

Muškarci izvode ratne plesove.

Žene bokove njišu sred povijuša i vatrenih cvjetova,

Kad more pjeva. O izgubljeni naš raju.

Nimfe su napustile zlatne šume.

Pokapa se stranac. Pa počinje sitna kiša.

Panov sin javlja se u liku ratara,

Koji prespavljuje podne na užarenom pločniku.

Male su djevojčice u dvorištu u haljinicama punim

    srcerazdirućeg siromaštva!

To su sobe prepune akorda i sonata.

To su sjene što se grle pred oslijepljelim zrcalom.

Na prozorima bolnica griju se prizdravjeli.

Bijeli parobrod na kanalu dovozi krvave zaraze.

Tuđa sestra ponovno se javlja u nečijim zlim snima.

Počivajući u ljeskovu grmlju igra se njegovim zvijezdama.

Student, možda dvojnik, dugo za njom gleda s prozora.

Iza njega stoji mrtav mu brat, ili silazi niza stare zavojite stube.

U tami smeđih kestenova blijedi lik mladoga novaka.

Vrt je u večeri. U klaustru uokolo lepršaju šišmiši.

Djeca pazikuće prestaju s igrom i traže zlato neba.

Završni akordi kvarteta. Mlada sljepica drhtureći trči niz drvored,

A kasnije njezina sjena opipava duž zidova

opkoljena bajkama i starim legendama.

To je prazan čun što s večera pluta niz crni kanal.

U tmurnosti starog azila propadaju ljudske ruine.

Mrtve sirote leže uz vrtni zid.

Iz sivih soba izlaze anđeli blatom umrljanih krila.

Crvi im kaplju s požutjelih vjeđa.

Trg pred crkvom je mračan i šutljiv kao u dane djetinjstva.

Klizeći na srebrnim potplatima prolaze raniji životi

I sjene prokletih silaze put uzdišućih voda.

U svom grobu bijeli se mag svojim zmijama igra.

Šutljivo se nad stratištima otvaraju zlatne oči Boga.

U tumačenju ove pjesme Truda Stamać u ogledu naslovljenom „Traklov krik“, Vijenac, br. 539, 30. listopada 2014. u povodu stogodišnjice od Traklove smrti kaže sljedeće:

„Cijelu pjesmu Psalam moguće je tumačiti kao razgovor između Karla Krausa i Georga Trakla. Obojica su suglasna u ocjeni vremena i književne djelatnosti kao „feljtonske“, no Kraus vjeruje u spas putem umjetnosti, imenujući sebe epigonom Goethea, dok Georg Trakl u to ne vjeruje. Predzadnji stih U svom grobu bijeli mag se zmijama igra imao bi se odnositi upravo na Karla Krausa, kojemu je pjesma posvećena. Kao umjetnik, posrednik između neba i zemlje, igra se zmijama, što je također rekvizit iz raja, „pramotiv zla“ – to će reći vješt je u rajskoj igri, umjetnosti, a zapušta etička pitanja.“

No, ono što mene u ovoj apokaliptičko-apofantičkoj pjesmi iz koje se razotkriva sam jezik tišine i svečanosti kojim se život preobražava u zlokobno ruho smrti osobito pogađa jest posljednji stih, naprosto takve slikovno-alegorijske moći rijetko viđene uopće u suvremenoj poeziji, premda će se nešto tome nalik pokazati ključnim za čitavu poeziju Paula Celana. „Psalam“ je ispunjenost prostora jezikom koji kroz govor odlazi u eter i ono što se događa nije ništa drugo negoli ono Unheimlich ꟷ Šutljivo se nad stratištima otvaraju zlatne oči Boga. Sam naslov pjesme primjenjuje biblijsku meditaciju o “ljudskome stanju” na suvremenu situaciju obezboženoga, prokletog stoljeća. Egzistencijalna potresenost psalama tužbalice sačuvana je u Traklovu Psalmu i De Profundis. Uvod u 88. psalam, “pjesmu psalma […] / pjevati / o nemoći bijednika”, mogao bi poslužiti kao moto ispred Traklovih psalama. U psalam iz ovog izvornika ugrađeni su bitni motivi egzistencijalne tjeskobe: boravak u grobu (“Ostavio si me među mrtvima / kao pobijene / one koji leže u grobu”, “Položio si me u grob). jamama / Ivanova tmina i u dubini”), ponavljajuća slika zagušljive smrtonosne vode (“Tvoj me gnjev pritišće / A ti me pritišćeš svim svojim bujicama”), te pitanje o Božjem licu (“Zašto [… ] skrivaš li svoje lice od mene? To što se Bogu više uopće ne obraća, u osnovi znači samo aktualizaciju i radikalizaciju jedne arhetipske situacije u kojoj je ljudska jadikovka uzrokovana samo Božjom šutnjom. Ni očekivanje spasenja koje leži u temelju psalama nije posve izbrisano: ono je sadržano u obliku zagonetne aluzije u završnoj slici.

Ali, ono što „emanira“ iz Traklove lirike više od svih drugih pjesnika njemačkoga jezika u 20. stoljeću jest produhovljeno i apokaliptičko suzvučje i ozračje nadolazeće propasti. Pjesništvo je to rasapa i pokazuje se u simboličko-aluzivnim slikama kao paradigmatski zov jezika koji ne može očuvati više svoju cjelovitost te se utječe spoju biblijsko-modernih značenja, jer ono što simbolu podaruje moć prelaska epoha i vremenskih mijena jest postojanost ljudske ukorijenjenosti u odnosu jezika i svetoga. Stratište nije ovdje samo slika najstrašnije moguće propasti ljudskoga u ratnome pustošenju, već ono što unizuje ljudsku veličinu na raskomadanost svijeta i stoga je sve što preostaje u tom događaju rasapa (Verfall) posljednji, prigušeni krik jezika.

Zlatne oči Boga ꟷ što one uopće gledaju? Grobove i sjene prijašnjih života u sjaju ljepote koja je samo lažni privid estetizirane egzistencije u slavu ljudske varljive slobode? Ili možda su i sami epiteti ovog Božjeg prisustva u odsutnosti znak istog prokletstva nemogućnosti posljednjeg izbavljenja? Trakl je pjesnik apsolutnoga rasapa i njegov jezik pjeva to iskustvo najsnažnijim metaforama i simbolima onog što označava biblijski izraz psalma.

2.

Georg Trakl rođen je 3. veljače 1887. u Salzburgu, a umro je 3. studenoga 1914. u Krakovu. To je vrijeme uoči Prvoga svjetskog rata, doba velikog urušavanja svijeta i svih vrijednosti. Trakl je umro u ratu, ali nije poginuo u borbenoj akciji, već u vojnoj službi skrbeći se kao ljekarnik o ranjenicima nakon napada. Do tada je, osim nekoliko izvedenih kazališnih jednočinki, nešto proze i pjesama objavljivao u časopisu Brenner i sastavio dvije za života neobjavljene zbirke pjesama. Prva mu je knjiga izišla dvadesetih godina, objavljivan je više oko Drugoga svjetskog rata, a kritičko izdanje izišlo je 1969. pod naslovom Pjesme i pisma u Salzburgu. Georg Trakl bio je istinski neprilagođen. Gimnaziju je već prekinuo u sedmom razredu. Preminuo je nakon velike bitke kod Grodeka brinući se za ranjenike, ne mogavši podnijeti tolika umiranja, vjerojatno predoziran kokainom. O Traklovu životu i njegovoj poeziji postoji iznimno dobrih prikaza na njemačkome i engleskome jeziku u knjigama i časopisima, niz zapaženih ogleda, analiza njegovih pisama iz pera uglednih pisaca i teoretičara književnosti. Pouzdat ću se, ipak, u filozofijske pristupe njegovu djelu, i to upravo u jednoj od najznačajnijih misaonih svjedočanstava o biti jezika koji pripada kasnome mišljenju Martina Heideggera, Unterwegs zur Sprache, Klett-Cotta, Stuttgart, 1959. Prve dvije rasprave u zbirci Na putu k jeziku, naslovljene su „Jezik“ i „Jezik u pjesmi“.

Kao što je poznato, Heidegger je mislilac iz same biti (njemačkoga) jezika i za svoje je temeljne pojmove izabrao upravo etimologijske mogućnosti svojega jezika tako što je izrazom Dichtung (pjesništvo, kazivanje izvornoga govora) označio nemetafizički karakter onog govora koji se ne može svesti na tehničku konstelaciju nihilizma moderne s njezinim pragmatizmom i funkcionalnošću jezika u praktičnoj uporabi. Zbog toga je za njega pjesništvo više od poezije. Ono omogućuje jeziku da razotkriva smisao bitka, jer kako to stoji u raspravama zbirke Na putu k jeziku ꟷ jezik govori (Die Sprache spricht.) Ako, dakle, jezik govori, a ne čovjek kao „subjekt“ govorenja u smislu sredstva njegove komunikacije, onda se susrećemo s onime što je čovjeku „urođeno“, odnosno što ga u bitnome smislu određuje kao odlikovano biće među svim bićima.

To je jezik koji se kroz govor pokazuje kao ono što pripada navlastito samo ljudskome, iako to ne znači da životinje nemaju neki drugi način komunikacije koji nalikuje ljudskome govoru kad je riječ o prapočecima biološke evolucije u velikih primata koji se sporazumijevaju kricima i vriskom, iskazujući svu složenost onog divljega u samoj strukturi prirode kao takve. Heidegger pjesništvo tumači tako što mu podaruje mogućnost drugačijeg mišljenja od onog koji tradicionalno nazivamo filozofijom. To samo znači da jezik u svojoj zvučnosti i neiskazivosti osim što govori jer ima svoju bit u kazivanju (Sagen/Sage), isto tako i pjeva.

Ovaj pjevni karakter jezika u izvornome smislu od Grka postaje razlogom zašto se poezija pojavljuje praformom svih umjetnosti i zašto poetski govor tako duboko ulazi u prostor eteričnosti neba kad istinski govor sjedinjuje četvorstvo besmrtnika i smrtnika, neba i zemlje. Jezik govori tek onda kad pjesništvo pjeva i taj suodnos proizlazi iz sveze slika i glazbe u samoj biti pjesništva. Heidegger stoga uzima za paradigmatski slučaj svoje analize jezika upravo jednu pjesmu Georga Trakla, koja za razliku od iskustva strašnoga rasapa, smrti, stratišta i zlatnih očiju Boga ima posve drukčiju konotaciju i ozračje u kojem se otvara smislenosti jezika. Pjesma se na njemačkome zove Ein Winterabend i u prijevodu glasi ovako:

Zimska večer

Dok na prozoru tiho sniježi,
Dugo zvoni večernji zvon.
Mnogima je prostrt stol
A kuća lijepo uređena.

Pone’ko na svom putovanju
Dođe na vrata tamnim stazama.
Zlatno cvjeta drvo milosti
Iz zemlje crpeć’ hladan sok.

Putnik tiho ulazi unutra;
Bol je skamenila prag.
Tu u čistoj jasnoći blista
Na stolu kruh i vino.

          Suvremeni njemački filozof Alfred Denker i pisac rasprava i ogleda o različitim aspektima Heideggerova mišljenja kao i života, autor njegove biografije i dokumenata iz ostavštine, u tekstu „Martin Heidegger und Georg Trakl: Die andere Zwiesprache zwischen Denken und Dichten“, objavljen u slovenskome filozofskom časopisu „Phainomena“, br. 317/2022., str. 79-92., na zanimljiv način postavlja nekoliko važnih pitanja uz Heideggerov izbor ove Traklove pjesme. Zašto je, dakle, Heidegger izabrao baš ovu pjesmu? Zacijelo zato jer je posve “jednostavna” i na taj način Heideggeru omogućuje suptilno tumačenje „filozofije jezika“. Već smo kazali da je ključna postavka da jezik govori jer je on kuća bitka. Čovjek je u toj kući namjesnik, a ne gospodar nad bitkom. Traklova pjesma spominje pritom snijeg koji tiho pada na prozor u kasno poslijepodne; Večernje zvono dugo zvoni. Pjesma, prema analizi Heideggera, jest evokacija onog što se spominje u prisutnosti i istodobno u odsutnosti. Drugi stih treće strofe jest, prema Heideggeru, ključan: “Bol je skamenila prag.” Prag je osnovna greda koja drži vrata u razlici između unutra i izvana. Bol označava pukotinu i upućuje na sukob između stvari i svijeta. U cjelini, ova pjesma u svojoj jednostavnosti završava s onim istim što odzvanja i u Hölderlinovoj amblematskoj pjesmi „Kruh i vino“. Taj savez božanskoga i ljudskoga kako ga imenuje i ozakonjuje monoteistička kršćanska tradicija povezuje ujedno Traklov Psalam i De Profundis s pjesmom Zimska večer na način dostojan sinestezije slike i jezika. Ali ono što pjesništvo podaruje smislu bitka kroz posvećeni jezik tradicije i jednostavnosti ima dodatno značenje.

To je tajna jezika u iskonskome govorenju kojim stvari postaju žive u evokaciji prošlosti i u nadolazećoj budućnosti. Traklovo pjesništvo kao razotkrivanje rasapa i propasti metafizičke cjeline otvara doba nove prisutnosti četvorstva besmrtnika i smrtnika, neba i zemlje. Kako je moguće dospjeti do ove začudne i naizgled nemoguće sinteze tragične psalmodije i zimske pastorale koju pjesnik apokaliptičkoga došašća svijeta kao stratišta tako upečatljivo dočarava slikovnom glazbom jedne posve suvremene uzvišenosti kad zlatne oči Boga gledaju ono što je u svojoj tragičnosti nepokazivo i neiskazivo?

3.

Ekspresionizam je kroz jezik Georga Trakla progovorio najuzvišenijim mogućim sredstvom tjeskobne egzistencije čovjeka u suočenju s iskustvom posvemašnjega rasapa svijeta. To sredstvo je praiskonski drhtaj čovjeka iz bezdana, njegov krik iz tame. Ali prigušen, jer oko njega je tišina i onijemjelost svih stvari u prostoru apsolutne modrine i crnila.

Tko bijaše Georg Trakl? Tuđinac u samome sebi, onaj tko je proročki i psalmodijski pjevao o lutanju pustošju neizmjernom kad sve je oko nas kao u pjesmi Grodek izručeno „crvenom oblačju, gdje bijesni stanuje Bog“. Onaj koji nije mogao podnijeti toliko patnje među zaraćenim narodima stiješnjenim između dviju šuma i zlatnih ravnica na kojima i danas leže kosti onih koji baštine zemlju i njezine duboke rane. Ovu poeziju treba slušati kao davnih dana kad je govor imao moć prožimanja s eterom one beskonačne praznine kojoj je podarivao neslućeni smisao.

Postoji još uvijek barem malo od tog etera za koji se vrijedi žrtvovati svim srcem i dušom, jer sve je drukčije naprosto nemušto i prazno.

S Traklom smo zbliženi sve više i više jer svaka njegova riječ spašava nas od ove nesnosne buke banalnosti i zaborava.