Žarko Paić

          Velike smrti najavljuju dolazak obrata u povijesti. 1989. bila su tri takva događaja ‒ smrt pjesnika, smrt književnika-intelektualca i smrt filozofa. Ono što se zvalo nekoć jugoslavenskom državom i jedinstvenim kulturnim prostorom uskoro je završilo kao mračni raspad, kako je to opisao francuski neomarksistički filozof Alain Badiou. No, te 1989. godine kad je srušen Berlinski zid i svijet se nakon vladavine totalitarnoga real-socijalizma preobrazio u otvoreni prostor neoliberalne utopije globalizacije, umrli su Josip Sever, Danilo Kiš i Vanja Sutlić. Toliko smrti u samo jednoj godini bilo je odviše i za kraj povijesti, a kamoli ne za ove prostore zatrovane mržnjom i resentimanom do Sudnjega dana. Dva umjetnika riječi i jedan mislilac osim toga pripadali su dušom i tijelom egzistencijalnoj drami postojanja, a to znači da im je uz knjižnice i sveučilišne predavaonice prostor kavane, birtije ili gostionice bio drugi dom ili domovina, kako Vam drago. Zamislite, tri života do ekstatičke moći kazivanja i šutnje posvećena događaju osmišljavanja ovog svijeta i njegovih tragova u kozmičkoj praznini ništavila najavljaju doba kaosa. Ali to još ne možemo znati, Mi, svjedoci njihove prisutnosti, jer čak i da jesmo nalik orfičkim vidovnjacima, čak i da nas krasi bljesak intuicije, vrijeme se nikad u svojoj događajnoj faktičnosti ne otvara kao nužnost zbivanja, već samo kao nužna mogućnost ozbiljenja zbivanja. Ne znamo izglede pojedinačne sudbine u detalje, ali znamo da će od svijeta u budućnosti ostati samo kozmološka entropija i eventualno tehnološka singularnost. Uostalom, filozof Vanja Sutlić, uz Heideggera, to je najbolje znao od svih drugih i to je ono što stoji u njegovim knjigama Bit i suvremenost, Praksa rada kao znanstvena povijest, Uvod u povijesno mišljenje, Predavanja o Hegelu, Predavanja o Nietzscheu. Nije 1989. godine za nas zauvijek prestalo vrijeme poezije, književnosti i filozofije, već su umjetnost i filozofija u životno-egzistencijalnome smislu izgubile svoju vjerodostojnost. Premjestile su se, naime, u djela interaktivne samoće, a živi je svijet ostao u jazu svoje muzealizacije i historiziranja. Tko može nadomjestiti pjesnika dviju genijalnih avangardnih zbirki poezije u svjetskim razmjerima poput Severova Diktatora i Anarhokora, tko Kiševa remek-djela poput Grobnice za Borisa Davidoviča, Peščanika i Enciklopedije mrtvih?

Poznavao sam Severa, a Sutlić mi je bio mentor i učitelj mišljenja. Jedino nisam imao sreću upoznati Kiša. To sam nadoknadio prijateljstvom s njegovim najboljim prijateljem književnikom Mirkom Kovačem koji mi je ispričao niz bitnih zgoda iz njihove zajedničke duhovne avanture. 1987. godine, krajem rujna, sjedili smo pokojni književnik Borislav Vujčić i ja ispred bistroa ʺLikaʺ, motali vrgoračku škiju i pili travaricu, komentirajući knjigu eseja Czeslawa Milosza, Zarobljeni um. To sunčano jutro mirisalo je na kestene i doista odjednom se ispred nas pojavio ozareni pjesnik, sjeo bez pitanja za naš stol, rastvorio novine, famoznu rusku ʺPravduʺ umrljanu s tri pečena kestena i onako ceremonijalno i velikodušno gromkim glasom rekao: ʺNavalimo, braćo, dok su još vrući!ʺ Dijeliti s Drugime ono što ima, a imao je Sve svoje Ništa, zar to nije najveća mogućnost ljudskoga zajedništva uopće? Uskoro je na stol pristigla travarica za pjesnika i što nam je drugo preostalo negoli da slušamo ove veličanstvene stihove iz njegove dvije zbirke. Iz Diktatora ꟷʺtu ne puši se hašiš, tu krv se puši i već si drugi kad se mača mašišʺ; iz Anarhokora ꟷʺAh, dosadno je biti Zeus. Sve što hoćeš, to i možešʺ. Ostavimo sada bilo kakvo novo tumačenje njegove zaumno-zvukovne poezije po uzoru na Kručoniha i Hljebnikova. Sve je to izvrsno izvela Dubravka Oraić Tolić u predgovoru knjizi njegovih sabranih pjesama objavljenoj u ‘Mladosti’ pod nazivom Borealni konj. Ono što je ovdje i sada, trideset i pet godine poslije njegove smrti jedino bitno jest da je u njemu živjela poezija do nužnoga dijela alkohola, da je njegovo životno-umjetničko događanje bilo na takvoj performativnoj visini duha bez kompromisa sa stvarnošću, te da je, naposljetku, njegov govor ono što nadilazi sve što je u 21. stoljeću u poeziji, uz možda Danijela Dragojevića i Daneta Zajca, napisano na jezicima ex-prostora tzv. regije. PJESNIK, to je bio i proživljavao svim tjelesnim intenzitetima njegove kozmopolitsko-djetinje duše, i to je ono što preostaje od ovog žustro-avangardnoga poziva na sinesteziju zvuka i slike koju njegovo pjesništvo uzdiže do beskraja. Biti PJESNIK, to znači živjeti istinski mogućnost onog čudovišno-negativnoga, kraja jezika uopće, kad u Anarhokoru pjeva ovako ‒ plašim se svoga zrnja.

Danilo Kiš u Peščaniku, tom radikalnome persifliranju forme francuskoga ʺnovog romanaʺ, svojevrsnoj književno-filozofskoj kozmogoniji stradanja i propasti Eduarda Sama, autora željezničke mappe mundi ex-Yu i Srednje Europe, fiktivnog-faktualnog dokumenta vodiča kroz sve postojeće kolodvore i postaje međusobno umreženoga svijeta moderniteta od Subotice do Auschwitza, podaruje fascinantno eksperimentalno djelo u kojem duh totalitarizma, i fašističkoga i komunističkoga, satire svijet imaginacije outsidera kao umjetnika i boema. Taj sam roman čitao kao posvetu Spinozinoj Etici. Znamo, naime, da Kiš u formi istražnoga postupka kroz poglavlja romana uvodi u pripovijedanje stvarno očevo pismo 5. travnja 1942. godine, prije negoli je odveden u nacistički konclogor. Pitanje o osobnome identitetu svoje tragično stradale židovske obitelji sam je pisac obrazložio tako da je rekao kako je napisao ʺjednu antropološku knjigu na osnovu jedne ljudske kosti, kao da je u pitanju kost kakvog dinosaurusa…ʺ Što je peščanik drugo negoli iskustvo vremena koje iščezava i koje ostavlja sa sobom trag ove osobne i kolektivne traume ljudske egzistencije, ali tako da joj se suprotstavlja svijet uzvišene logike onog conatusa koji kao u Spinozinoj Etici predstavlja imanenciju dobra i zla u božanskome činu stvaralaštva. E. S. je tvorac-demijurg moderne vizualno-tekstualne kozmogonije, jer je željeznički vozni red simbol beskonačnosti i znak strogo kontroliranoga napretka. Povijest se u tom protjecanju vremena kao u klepsidri zgušnjava i od njezine implozije ne preostaje ništa osim Knjige, osim tog Peščanika kao experimentum mundi svekolikoga zbivanja koje nadilazi taj čitav užas mračnoga raspada, iako znamo da se ništa novo nije dogodilo iza tog raspada. Kaos je njegova istina i vrijeme se ruši u bezdan fragilnih svjetova.

Vanja Sutlić u Praksi rada govori o ʺvijeku iskustva bitiʺ, o izgledima povijesnoga mišljenja nakon kraja metafizike u Marxovoj ideji komunizma kao imanentnoj transcendenciji bitka uopće. I što imamo ʺdanasʺ, kad je u doba tehnosfere s vladavinom umjetne inteligencije postalo konačno jasno da je mišljenje njegova kazivanja dospjelo do posvemašnje transparencije, da je svijet rada postao znanstvena povijest ili realizacija kibernetike u samoj ʺbitiʺ ovog svijeta koji neutralizira i suspendira sve druge moguće svjetove? Pokazivao sam u svim svojim knjigama, osobito u petoknjižju Tehnosfera, da je njegov trag nakon Heideggera i Deleuzea za moj put otvorenosti u mišljenju onaj koji se orijentira u okviru njegova pojmovno-kategorijalnoga načina kretanja u post-metafizičkome lutanju. Ono što je očigledno nužno za takvo ne-sustavno mišljenje koje nadmoćno prelazi sve usputne filozofijske pristupe nakon Hegela, Marxa i Nietzschea u suvremenosti jest da više nije moguće iz tradicije logosa i mythosa,  a to znači zapadnjačke metafizike kao ontologije, razumjeti kako i zašto u samome srcu ili jezgri realiziranoga ʺsvijeta radaʺ leži apsolutni nihilizam s onu stranu mogućnosti prevladavanja čovjeka figurom Nietzscheova ʺnadčovjekaʺ. Sutlić je, dakle, dospio dalje od svih u promišljanju ove ništavnosti epohe kraja metafizike, dalje od Emanuela Severina, jer je jasno pokazao da iza granice metafizike nema ništa, odnosno da Ništa leži u ʺbitiʺ ovog svijeta i da mu nikakvo ovo ili ono revolucioniranje ili reformiranje ne može vratiti spasonosni izgled. Što je bila oporuka Sutlićeva mišljenja? To da je Ništa na kraju povijesti i onkraj njezinih granica i da je s revolucijom kao takvom zauvijek gotovo. No, to sam morao izričito kazati ja u svojim promišljanjima tehnosfere jer je mislilac biti i suvremenosti imao posljednju ʺnaduʺ, dakako ne u nikakvom pseudo-blohovskome značenju, u pred-metafizičko kazivanje iz tradicije slavenskih jezika. Nije stoga začudno da je baveći se kritikom igre svijeta u Eugena Finka i Kostasa Axelosa došao do najviših eksperimentalnih mogućnosti etimologizacije hrvatskoga jezika iznad svih pokušaja i vratolomija koje je znao izvoditi jezikoslovac Tomislav Ladan, prevoditelj Aristotela i skolastičkih spisa ali i Ezre Pounda i njegova Cantosa, autor đojsovski intoniranoga romana Bosanski grb. Odakle proizlazi Ništa ako ne iz bitka i obratno i stoga je naša zadaća mišljenja da u izravnome susretu s tehnološkom singularnošću postavimo ova pitanja za AI. Ona glase na Sutlićevu tragu ovako.

Ako misliš kako misliš, racionalno ili intuitivno, svejedno, onda nam kaži zašto misliš da si nešto ili netko ako nisi onaj koji misli tako da misli povijesno ono što nadilazi Ništa i sve njegove moguće, zbiljske i nužne likove? Misliš li ili samo proizvodiš mišljevine kao informacije u sustavu algoritamskih jednadžbi? Je li mišljenje ono koje bitak i ništa misli kao konceptualne jezične igre, kako bi to rekao Wittgenstein, ili je mišljenje najveća mogućnost eksperimenta u jeziku kazivanja samog događaja koji prethodi bitku i ništa? Jesmo li sada na čistu što jedino preostaje mišljenju nakon kraja metafizike i apsolutnoga trijumfa tehnosfere ‒ filozofija, umjetnost ili znanost? Ako je to filozofija, što ćeš nam uopće Ti? Ako je to umjetnost, što će nam pojmovi i kategorije, koncepti i hologrami, zar ne bismo mogli samo s figurama i tropima, metaforama i ikoničkim razlikama, s misaonom akustikom Mahlera? Ako preostaje samo znanost, onda od mišljenja više nema ništa, jer sve postaje znanje i tehnogenetska konstrukcija, a isto tako iščezava svijet složene i hiperplastične osjetilnosti? Ne očekujemo Tvoj odgovor jer problem je u tome što Ti još ništa ne pitaš, već samo odgovaraš, pa bi po Derridinoj formulaciji bio jednak religioznome stavu zato što religija nije pitanje o bitku i ništa, već samo i jedino objava Božja odnosno religija je odgovor. Sve dok ništa ne pitaš, možemo biti sigurni da si nitko i ništa, čisti autopoietički stroj koji proizvodi stvarnost zato što sam ne misli o stvarnosti, već o vizualizaciji Ničega.

Tri smrti 1989. godine označile su dolazak apsolutnoga doba strojeva mišljenja, kraja povijesti i totalnoga nihilizma onog što još nazivamo životom. Pjesnik, književnik-intelektualac i filozof kao da su znali da više o onome nadolazećemu nemaju što bitno reći. Nama, dakle, preostaje borba s kaosom i to je ono što prati moj ʺduhovni bitakʺ neprestano i uzastopno. To je ono što jedino još preostaje mišljenju, da se, naime, razračuna sa zlom u samoj izvornoj strukturi kaosa kao novoga poretka mišljenja izvan okružja metafizike.

Incipit Vita Nova!