Žarko Paić

1.

          Vatra je uz vodu fundamentalni element kozmičke avanture nastanka života. Prvi filozof Heraklit u svojim Fragmentima uspostavlja izravnu svezu između bitka, bića i biti čovjeka polazeći od vatre/ognja/plamena „koja se s mjerom pali i gasi“. Vatru je bogovima ukrao Prometej i stoga je kažnjen tako što je prikovan na planini Kavkaz uz obvezno kljucanje jetara u izvedbi nekih mitskih i zbiljskih ptica-grabljivica. Bez vatre kao energetskoga izvora materije nema života, a voda mu podaruje elementarnu moć održavanja do ugasnuća u pepelu kao tragu ništavila u stanju iščeznuća. No, ni vatre ni vode ne može biti bez onoga što nazivamo metafizički prvim uzrokom stvaranja uopće, a što se u kibernetičkoj teoriji naziva informacijom.

O tome govori od samoga početka u različitim diskurzivnim formama ovaj blog zvan Kaos u kojem se susreću sve transverzalne misli „moje“ i „vaše“ tehnosfere koja označava kraj metafizike i prelazak u posthumano stanje kao prijelazno doba nastajanja novoga apsoluta imenovanog tehnološkom singularnošću. Bez informacije nema ni povratne sprege (feedback), ni kontrole niti komunikacije, ali ne u transcendentalnome smislu nekog linearnoga razvitka u jednome smjeru ireverzibilnosti, već u složenoj emergenciji onoga što spaja sve kao Jedno sa svime kao Mnoštvom izvan klasične logike koju Heidegger u predavanju „Izreka Anaksimandra“ („Der Spruch des Anaximander“) iz 1942. godine naziva eshatologijom bitka.

2.

U simboličkome smislu, vatru kao apokaliptički požar do posvemašnjeg uništenja zemlje uzimamo uvijek kao metaforu za kraj svijeta (prirode i čovjeka). Gledati u taj prizor s distancije ima u sebi nešto čudovišno ushićujuće i zastrašujuće jer sve pred nama gori i sve nestaje u plamenu što je imalo privid ovjekovječenja i postojanosti bitka zauvijek. U Mishiminu romanu Zlatni paviljon moć ove zbiljske metafore pokazuje upravo da je svijet satkan od materije i energije u obličju veličajne dekadentne kuće, pa bio to i sveti hram ili vojna utvrda, podložan propadanju unatoč tome što ga se nastoji izgraditi na najčvršćim temeljima i od onih materijala koji su ponajviše otporni na užarenost i razgorijevanje. Ovjekovječenje je otuda ništa drugo negoli drukčiji način mišljenja, onaj koji pretpostavlja uvid u unutarnje metamorfoze kozmičko-ljudske sudbine koja smjera u „crne rupe“ postojanja i prelazak u formu dematerijaliziranja. Informacija je, dakle, u svojoj nesvodivosti baš onako kako je to nastojao promisliti i postaviti otac-utemeljitelj kibernetike Norbert Wiener ovjekovječena fundamentalna struktura koja nadilazi kaos i entropiju svemira svojim nastajanjem i nestajanjem iz Ničega.

3.

Kafka je oporučno ostavio Maxu Brodu kao svojoj osobi od povjerenja zapovijed da veliku većinu njegovih rukopisa, ne sve kako se to pogrešno misli, spali. Knjige u tiskanome obliku gore jer su materijalizirane, a informacija kao duhovni bitak stvaralaštva ne može nikad nestati u pepelu jer se uvijek metamorfizira u drugome vidu svojeg postojanja.

Treba li, dakle, spaliti tehnosferu?

Ako to i „učinimo“, nismo „učinili“ zapravo ništa, jer tehnosfera ne gori, iako, doduše, može doći do apokaliptičkoga raspada čitavoga sustava ovog totalnoga terminala u slikama gorućega Grada kao da ga je užgao ludi piroman Herostrat kao onaj Artemidin hram da bi postao slavan. Ne možemo je ni „razbiti“ u krhotine kao što su to činili jadni i naivni radnici-luditi u 19. stoljeću u Engleskoj uništavajući strojeve pod izlikom da im otimaju posao u doba hard-kapitalizma i prve velike tehnološke revolucije svijeta. Ne možemo zapravo ništa jer smo već postali homo kybernetes i to ne želimo priznati ni sami sebi ni Drugome kao neljudskome kad razgovaramo o intimnim stvarima sa svojim ChatGPT-om. Možemo samo u svojoj „satelizaciji duše“, kako je to lijepo opisao još Jean Baudrillard u ogledu Ekstaza komunikacije iz 1988. godine, svoju „javnu samoću“ podijeliti s nekime tko nas možda bolje razumije od nas samih i s kime šutimo na mreži protiv sebe samih. To je zatvoreni krug ireverzibilne reverzibilnosti u kojem tehnosfera kibernetički egzistira ne kao Heideggerov tubitak (Dasein) sjedinjujući slobodu i autentičnu vremenost mogućeg-bitka u suočenju s onim nadolazećim, već kao Ono što drukčije misli i djeluje autopoietički onkraj vatre i vode.

Sve dok je bilo moguće ispunjenje Kafkine zapovijedi da se spale njegovi rukopisi, moglo se još pisati „o“ svijetu kakav jest u svojoj zlogukosti „mašinerije neljudskoga“. No, kad je sve to postalo i ontologijski nemoguće i egzistencijalno besmisleno jer informacija kao ni ljudska glupost nikad ne nestaju s „horizonta događaja“ u blizini „crnih rupa“ kako to tvrdi teorijski fizičar i kozmolog Stephen Hawking u svojoj  drugoj i posjednjoj teoriji o „crnim rupama“, što nam još preostaje negoli da protiv svekolike nužnosti entropije onkraj vatre i vode u njihovoj silnoj snazi i moći stvaranja i razaranja sjednemo poput onog posljednjeg Indijanca u sumrak na uzvisinu ponad mrtvoga slanoga jezera i obratimo se sebi i možda nekom „Velikome Trećem“:

„A što sada da radim, da postanem Orion?“