Žarko Paić

Robert Musil, autor epohalnoga romana-ideja 20. stoljeća naslovljenog Čovjek bez osobina (Der Mann ohne Eigenschaften), kojeg je od današnjih čitatelja rijetko tko uzeo ikad u ruke, bavio se u svojim spisateljskim trenucima uvida u rubne stvari života samog pisca i literature uopće onime što pripada naizgled neliterarnim rukavcima jedne duhovne rijeke koja sve više presušuje. Bavio se, naime, onime što u „Prethodnoj napomeni“ uz knjigu Ostavština za života naziva „dubokom odsječenošću pisca od života“. Jedno od njegovih ključnih usputnih promišljanja posvećeno je pitanju ranga i kvalitete tzv. proizvođača literature i njihovih korisnika ili čitatelja. Jeste li razmišljali zašto u kompjutorskome jeziku današnjice kao i u bibliotekarstvu riječ „korisnik“ gotovo da je posve istisnula starodrevnu riječ „čitatelj“, iz kojih to nepoznatih razloga? Moj je odgovor ovaj. Oboje, i informatika i bibliotekarstvo su tehnički sustavi jezika kao komunikacije u 20. stoljeću. Njihov je odnos obilježen zahtjevom za brzinom prijenosa informacije od njezina stvaratelja do njezina potrošitelja. Logika je istoznačna onoj kibernetičkoj koja stoji u biti mojeg koncepta tehnosfere: informacija-povratna sprega (feedback)-kontrola-komunikacija. Ako, dakle, visoke kulture odlikuje masovna proizvodnja knjiga i literarnih sadržaja, onda su knjižnice ne samo institucije posredovanja između pisaca i čitatelja nalik romantičnom Schillerovom modelu književnoga kluba iz njegovih Estetičkih pisama. Potrebno je da se onaj koji knjige čita i uživa u njima ili ih smatra „smećem“ od tzv. pasivnoga objekta dovede do stanja kojeg suvremeni francuski filozof i estetičar Jacques Rancière u jednoj svojoj knjizi imenuje pojmom emancipiranoga promatrača, jer je model za kraj 20. i 21. stoljeće postao gledatelj slikovnih sadržaja filmova i video-produkcije.

Kad se čitatelj pobuni i zatraži svoje izgubljeno pravo na novoga „subjekta“ kritičke prosudbe i kvaliteti djela, tada je već posrijedi složena situacija u kojoj pasivnost prelazi ne u aktivnost, jer nemojmo biti nepametni, pa neće valjda čitatelj postati odjednom pisac iako to svim silama nesvjesnoga želi. Umjesto aktivnosti, kibernetička nova teorija pluralne ontologije događaja govori o interaktivnosti, a pod tim se pojmom podrazumijeva nešto posve metafizički neodredljivo i nešto posve zapravo kibernetički odredljivo. Nije to nikakav pojam koji je pao iz etera neke nove idealističke filozofije. Ne, njegovo je značenje krajnje tehnički pragmatično. Eto, dospjeli smo do razrješenja ovog problema odnosa subjekta i objekta, pisca i čitatelja, proizvođača i korisnika. Bez američkoga pragmatizma kao vodeće filozofijske orijentacije u 20. stoljeću od Jamesa, Piercea, Deweya do Rortyja ne postoji ova kompjutorsko-bibliotekarska opsesija s teorijom komunikacije kao vladavinom „usera“. Korisnik je poput Duchampove readymade tvorevine „sušilo za boce“ usisao u svoju pragmatičnu prazninu sve što je preostalo od čitatelja, gledatelja, slušatelja. O piscu kao proizvođaču u kontekstu svoje materijalističke teorije pisanja kao komunikacije, u to doba pod vidnim utjecajem Brechta, najznačajniji je ogled napisao Walter Benjamin. Ali, nikome nije palo na pamet da na iznimno lucidan način otvori problem s onime što se skriva i govori samo kao neka vrsta opće posljedice duha „korisnosti“ i „uporabnosti“ svega u suvremenosti što kulturni pesimizam neproblematski određuje kao masovnu zapalost u polupismenost novih generacija „korisnika“ tzv. literature.

U Musilovu tekstu, međutim, stvari stoje ovako. On piše da je postalo uobičajeno govoriti kako tzv. naše doba nije podobno za pisce-genije i da takvi pisci više nisu na razini umijeća svojih znamenitih dalekih prethodnika. No, Musil predlaže obrat u ovom stavu. Što bi bilo, kaže autor Čovjeka bez osobina, kad bismo jednostavno ustvrdili da „njemački čitatelji više ne znaju čitati?“ Pritom se ne smatra da današnji čitatelji kvantitativno manje čitaju od recimo svojih prethodnika krajem 19. stoljeća. Musil je ovaj tekst napisao 1930ih godina. No, njihova je navika „konzervativna“ i ukus uglavnom isti kao i u gledatelja figurativnoga slikarstva, koji ono apstraktno i avangardno u većini slučajeva drže nečitljivim i negledljivim. Što otuda drugo slijedi negoli priznanje upravo tog „idealnoga“ čitatelja 20. stoljeća da više nema genija, to jest da suvremeni pisci nisu dostojni čitateljske spremnosti da obožavaju svoje autore kao najviše uzore u umjetnosti i životu. Nije se, zar ne, mnogo toga promijenilo u zadnjih gotovo stotinjak godina otkako je Musil otvorio svojim tekstom pitanje o kompetencijama upravo onog kojeg do nebesa slavi informacijsko-knjižnični sustav globalne pragmatike znanja kao „razumljive literature“ za masovnoga korisnika. Točnije rečeno, ono što se promijenilo postaje alarmantno i daje krila novim apokaliptičarima suvremenosti s vladavinom tehnosfere. Promijenio se kontekst i događaj, da to kažemo jezikom Derride, koji odlučuje o smislu pisanja i čitanja u videocentrizmu današnjice. I ta je promjena toliko radikalno sudbonosna da će uskoro biti glavnim razlogom nestanka čitavog niza književnih rodova i formi koje su omogućile i samome Robertu Musilu ne samo da napiše svoje romane i pripovijetke, eseje i pabirke, već i da ima (ne baš doduše tako kvantitativno brojne) čitatelje.

Ako današnja suvremena literatura postaje odveć nekomunikativna sa svojim pretpostavljenim „korisnicima“ što učiniti? Promijeniti je bez kompromisa s onima koji „znaju čitati“ ne-čitljivo ili sadržajnost same literature prilagoditi krajnjim korisnicima, možda onako kako su to krajem 1980ih godina nakanili izdavači filozofije i psihoanalize s knjižicama nalsovljenim i likovno opremljenim u skladu sa stripovskom estetikom tipa Marx za početnike i Freud za početnike. Da je potrebno imati i Musila za stare početnike čini se danas neporecivim. Uglavnom, u Musilovu tekstu argumentacija je proširena i na filozofiju i znanosti, jer je očito da je i za njih pitanje kompetentnoga čitateljstva od bitnog interesa za budućnost knjige uopće. Musil u nastavku pokazuje da je pritom uloga književnih časopisa, kao i filozofskih i znanstvenih, u sustavu posredovanja temeljnih ideja literature od ključnog značaja za održanje na životu mita o obrazovanome narodu i njegovu posvećenome jeziku. Ali,  ironični je zaključaj našeg pisca romana-ideja s tako genijalnim naslovom kao što je to Čovjek bez osobina da su uglavnom sva ta društva lijepe riječi i sustav časopisa koji promiče zastarjele koncepte elitno-masovnoga obrazovanja za budućnost istog ranga kao i njegovi pisci i čitatelji. Naime, duhovni rang i diskurzivna razina onog što je samo formalno eksperimentalno i stoga „teško shvatljivo“ za tzv. običnoga čitatelja nije nimalo bitno različit od duhovne bijede globalnih korisnika literature za početnike koja sve više čita samo slike i sve više gleda samo u svoju vlastitu prazninu jer od silnoga masovnoga narcizma nema vremena ni za genije ni za njihove loše imitatore.

Što ćemo, došlo je vrijeme posvemašnje realizacije Musilove literature u praksi 21. stoljeća. Zar ono nije vrijeme ostavštine čovjeka bez osobina?