Žarko Paić

1.

Ako je Martin Heidegger pisao ne-baš-vrhunsku poeziju ali svakako izvedenu iz njegova bitkovno-povijesnoga puta mišljenja, koja je i u nas prevedena pod nazivom Vaga i tijek (v. Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, 1976. S njemačkoga preveo Zvonimir Mrkonjić), nije možda toliko veliko iznenađenje da konačno imamo objavljene i pjesme Hannah Arendt na engleskome jeziku. I kao i u slučaju Heideggera, ove pjesme su svjedočanstvo njezina puta mišljenja s tom razlikom što su za razliku od Heideggerovih daleko više „intimnije“, usmjerene vlastitoj proživljenosti tjeskobnih i sretnih trenutaka u njezinu burnome životu prepunom radikalnih suočenja s najznačajnijim i najpotresnijim događajima 20. stoljeća poput progona židovskih intelektualaca iz Hitlerove nacističke Njemačke, iskustva Holokausta i prognaništva u dalekoj „obećanoj zemlji“ Americi. Osim toga, stihovi koje čitamo u knjizi znakovita naziva Što preostaje?, koje kao da je možda i nesvjesno preuzeo Giorgio Agamben kasnije za svoju iznimno važnu knjigu o mesijanizmu i apokalipsi Što preostaje od vremena?, pripadaju filozofijskome iskustvu predanosti jeziku na navlastit način u ljubavnome prijeporu s javnim stvarima i političkim djelovanjem.

Iako svjetski poznata kao velika politička filozofkinja, Hannah Arendt bila je i pjesnikinja koja je poeziju smatrala bitnim dispozitivom za pamćenje, očuvanje jezika i artikuliranu političku misao. Između 1923. i 1961. godine u tišini je napisala 74 pjesme koje su djelovale kao emocionalna i intelektualna autobiografija. Njezin pjesnički rad bio je uglavnom skriven u Kongresnoj knjižnici Washingtona sve do njegovog nedavnog ponovnoga otkrića i engleskoga prijevoda u knjizi Što preostaje: Sabrane pjesme Hannah Arendt. Pjesme su pisane na njezinome materinjem jeziku njemačkome i naslov glasi ovako: Was ist geblieben?

Njezin nadasve filozofijski odnos s poezijom obuhvaća vlastito skriveno pisanje, osobna prijateljstva sa slavnim pjesnicima i njezine filozofijske teorije o umjetnosti i jeziku. Arendt je počela pisati poeziju kao 17-godišnjakinja u Njemačkoj i nastavila je kroz bijeg od nacističkoga režima, internaciju u Gürsu i konačno progonstvo u New Yorku. Kada su je u jednom intervjuu 1964. godine pitali što je preostalo od predhitlerovske Europe, odgovorila je: “Jezik preostaje.”

 Poezija je bila njezin krajnji način da očuva svoj materinji njemački dok je živjela u egzilu. Njezine pjesme s početka 1920-ih otvaraju melankoličan, sumračni pejzaž snova pod utjecajem Johanna Wolfganga von Goethea i Rainera Marie Rilkea. Do 1940-ih, njezin se poetski ton pomaknuo prema antiromantičnome, a filozofijska analiza dospjela je u moćnim teorijskim istraživanjima do političkih tema koje dotiču pitanje pravde, slobode i povijesne traume njezine generacije. Pjesme poput “S jednom stvari” (Mit einem Ding) i “Lament” pokazuju njezin odnos između intimne tuge i tvrdoglave “radosti života”.

U svojem ključnome djelu Ljudsko stanje (Human Condition), Arendt je tvrdila da je “poezija možda najljudskija i najmanje svjetovna od umjetnosti.” (v. https://radiogornjigrad.blog/2024/11/04/zarko-paic-politicka-antropologija-hannah-arendt/ ) Vjerovala je pritom da su ljudski postupci inherentno prolazni, ali poezija djeluje kao mehanizam za kristalizaciju i “ovjekovječenje” tih krhkih političkih trenutaka u trajno ljudsko sjećanje. U svojim bilježnicama opisala je poeziju kao jedinstven oblik izražavanja koji bi mogao stajati između brutalnosti nasilja i demokratskoga potencijala otvorenoga govora. Arendt je iznimno cijenila društvo onih intelektualaca što ih je nazvala „pjesničkim misliocima“. Bila je dosljedna zagovornica svojeg bliskoga prijatelja Waltera Benjamina, kojeg je posebno cijenila zbog poetskoga razmišljanja i korištenja metafora za razbijanje krutih filozofijskih sustava. (v. https://radiogornjigrad.blog/2024/01/27/zarko-paic-mjesecar-u-mracnim-vremenima-walter-benjamin/ )

 Opširno je pisala i o Bertoltu Brechtu, analizirajući kako pjesnikove političke obveze djeluju na, a ponekad i ugrožavaju, njihovu umjetničku istinu. U kasnijim godinama u New Yorku dijelila je duboko, intimno intelektualno prijateljstvo s pjesnikom W. H. Audenom, koji ju je čak i zaprosio nakon što joj je umro suprug Heinrich Blücher 1970. godine..

          Zbirka Što preostaje: Sabrane pjesme Hannah Arendt sadrži, kako već rekoh, 74 prevedena stiha koji prate njezinu pjesničku evoluciju od melankolije Weimarskoga doba do stvarnosti egzila i Drugog svjetskoga rata. Njezina poezija odražava njezinu filozofijsku osobnost, duboku tugu za izgubljenim prijateljima poput Waltera Benjamina i uporan otpor očaju usred velike povijesne traume.

2.

Hannah Arendt i pjesnik W.H. Auden dijelili su duboko intelektualno prijateljstvo u kasnoj životnoj dobi, određeno međusobnim poštovanjem kao prognani europski intelektualci koji su živjeli u New Yorku. Njihova veza započela je 1958. godine kada je Auden pročitao i divio se Arendtinoj knjizi Ljudsko stanje, što ga je potaknulo da je nazove jer je smatrao da je djelo napisano posebno za njega. Arendt je primijetila da su se upoznali prekasno u životu da bi postigli ležernu intimnost mladosti, opisujući  sebe i Audena kao “vrlo dobre prijatelje, ali ne i bliske prijatelje”.

Poštovala je njegovu osobnu rezerviranost i ekscentričnost, uključujući njegove poznate kaotične životne uvjete i iznošenu odjeću. Njih dvoje vodili su bogatu korespondenciju o filozofskim konceptima kao što je to bilo i u slučaju korespondencije s Hermannom Brochom, posebno raspravljajući o prirodi oprosta, koji je Arendt smatrala javnim, aktivnim političkim činom, a Auden više unutarnjim stanjem. Arendt je 1971.  godine posvetila svoj esej s predavanja Razmišljanje i moralna razmatranja Audenu, a nakon njegove smrti u rujnu 1973. napisala je dirljiv i pun ljubavi hvalospjev za pjesnika.

3.

Književni kritičari i politički teoretičari općenito se slažu da poezija Hannah Arendt nije djelo majstorstva umijeća, već vitalna, intelektualno bogata arhiva koja produbljuje naše razumijevanje njezine filozofije. Budući da nikada nije namijenila ovih 74 pjesme javnome diskursu, kritičari ih manje smatraju uglađenom, samostalnom umjetnošću, a više produžetkom njezina “unutarnjega života” i jedinstvenim oblikom vlastita autentičnoga razmišljanja. Pritom se ističe nekoliko ključnih tema njezine poezije. To je visoka intelektualna vrijednost naspram neujednačene tehničke kvalitete. Kritičari stoga primjećuju da se Arendtina vještina kao pjesnikinje mijenja tijekom vremena, a karakterizira je oštra podjela između njezina ranoga i kasnoga rada. U Marginalia Review of Books tvrdi se tako da su njezine najranije pjesme, one usmjerene na njezin melankoličan unutarnji život i romantiku, zapravo njezini najbolji uratci. Oni uspješno usvajaju tradicionalne njemačke lirske strukture, koristeći ritam i rimske sheme koje pružaju “muzikalnost” s njezinim duboko proživljenim emocijama. Kasne “socijalne” pjesme (1940-e – 1950-e) su otvoreno političke pjesme (koje se bave pravdom, slobodom i građanskom dužnošću) i najmanje su uspješne. Nije baš svatko Brecht, a i njemu se ne može uvijek dati jamstvo za vrijednost angažirane književnosti s izrazitim političkim predznakom radikalne ljevice. (v. https://philarchive.org/archive/TANWRT-2 )

Kada pokušava pisati kao “angažirana pjesnikinja”, njezin jezik postaje ukočen, suh i bez imaginativne dubine. Ono što Arendt nedostaje u tradicionalnoj poetskoj finoći, ona nadoknađuje konceptualnom snagom. Primjer je stih “Udaljenost je samo nemjerljiva” pokazujući spisateljicu koja hajdegerovski promišlja i iskazuje o ljudskoj i kozmičkoj blizini i udaljenosti između stvari i životnih osjećaja. Njezina ars poetica se nalazi u tekstovima: “Poetski jezik je mjesto, a ne utočište”, u kojoj se prepoznaje njezin stav da poezija nije bijeg od brutalnoga svijeta, već utemeljeno mjesto za suočavanje s njim.

Što preostaje? razotkriva nam koliko je Arendt duboko bila ukorijenjena u klasičnu njemačku književnu tradiciju. Otuda njezini stihovi aktivno razgovaraju s Goetheom, Rilkeom i Hölderlinom. Njezino korištenje specifičnih motiva, poput helderlinovskoga “kruha i vina”, svjedoči o ovoj tradiciji držeći se svojeg materinjega jezika kao domovine u egzilu. Ova je knjiga poput “impresionističke autobiografije” i podaruje uvid u emocionalnu težinu koja stoji iza njezinih monumentalnih političkih teorija, razotkrivajući kako je proživjela traumu Holokausta, gubitak bliskih prijatelja poput Waltera Benjamina i svoje složene ljubavne romanse.

4.

Pjesma Hannah Arendt iz 1942. “W.B.” posvećena je njezinom bliskome prijatelju i intelektualnome vršnjaku Walteru Benjaminu nakon njegove tragične smrti u Španjolskoj. Prekidajući 15-godišnje razdoblje poetske šutnje za Arendt, tmurni stihovi odražavaju duboku traumu europske intelektualne dijaspore i gubitak njezina prijatelja. Osim što ga je oplakivala u stihovima, Arendt je aktivno čuvala i promicala Benjaminovo književno nasljeđe, noseći njegove rukopise na sigurno i uređujući njegove značajne zbirke eseja.  

Nježne šaputave melodije

Zvuk iz tame.

Slušamo kako bismo se mogli opustiti.

5.

Čitajući neke mjerodavne biografske tekstove i njezina vlastita sjećanja važno je za cjelinu njezinih životnih i misaonih avantura kazati i ovoliko. Hannah Arendt, naime, pobjegla je od nacističke prijetnje 1933. godine. Bio je to mučan bijeg: upravo je puštena iz gestapovskoga zatvora u Berlinu nakon osam dana ispitivanja zbog prikupljanja dokaza o njemačkome antisemitizmu s polica Pruske državne knjižnice. Znala je da ima malo vremena prije nego što joj ponovno NS-agenti pokucaju na vrata, pa je brzo spakirala jedini kofer koji će je pratiti kroz šume Krušnih planina do Čehoslovačke. Unutra su bile neke dragocjene stvari koje nije mogla ostaviti: rodni list, putovnica, vjenčani dokumenti, doktorska diploma, nekoliko pisama, rukopis biografije koju je pisala o njemačkoj židovskoj intelektualki Rahel Varnhagen i dvadeset i jedna rukom pisana pjesma koju je napisala između 1923. i 1926.

Arendt je prvo pobjegla u Prag, zatim u Ženevu, a potom je provela osam godina u Parizu. Pjesme su bile s njom kada je bila internirana u Gürsu ꟷ jer je bila Njemica Židovka, a Francuska je bila u ratu sa zemljom njezina rođenja ꟷ i kada je pobjegla iz tog logora dok su se nacisti ponovno približavali, pješice je prešla Francusku s njima, prešla u Španjolsku kod Portboua i stigla do Lisabona. U svibnju 1941. godine brodom je prešla Atlantik i stigla u New York, s pjesmama ponovno u malome koferu: nekoliko redaka Shakespearea, navodno jedinog teksta na engleskome i dvadeset pet dolara u džepu.

Napisala bi nekoliko pjesama, uvijek na njemačkome, gotovo svake godine tijekom sljedeća dva desetljeća. „Večer se ponovno spušta“, napisala je u pjesmi iz 1942. godine posvećenoj svojem prijatelju Walteru Benjaminu, koji je počinio samoubojstvo radije nego da padne u nacističke ruke. „Noć pada sa zvijezda; / Pružamo svoje udove / Prema onima blizu i onima daleko.“ Iako nikada nije objavila svoje pjesme, prvih trideset i šest uvezala je u dva mala svežnja nakon dolaska u SAD. I konačno nakon što je zbirka „odležana“ dugo vremena u zatišju Kongresne knjižnice, evo, pred nama je silan užitak u čitanju njezinih poetskih zapisa.

6.

Poslušajmo u prijevodu na hrvatski jezik nekoliko pjesama Hannah Arendt iz zbirke Što preostaje?

Rane sreće

Postaju stigme, a ne ožiljci.

Ne bi bilo zapisa,

da vaš izvještaj

nije bio ispričan –

pjesnički jezik

je mjesto, a ne utočište

(str. 108-109).

Kad razmislim o svojoj ruci

—Strana stvar vezana za mene—

Ne stojim ni u jednoj zemlji,

Nisam ni ovdje ni tamo

Nisam ni u što sigurna

(str. 24, 25).

U melodiji narodne pjesme

Vidjet ćemo se uskoro,

Kad procvjetaju bijeli jorgovani,

Napravit ću mekani krevet

Da odmoriš glavu.

Bez naslova (1946.)

Tuga je poput plamena zapaljenog u srcu,

Tama, svjetlo koje nas vodi kroz noć.

Trebamo samo zapaliti svoju tugu,

Da bismo pronašli dom u dugoj mračnoj noći, poput sjena.

Šuma je osvijetljena, grad, ulica i drveće.

Blago onome tko nema dom; on ga još uvijek vidi u svojim snovima.

U posljednjem fragmentu Adornove Minima moraliae mislilac kritičke teorije društva razmišlja o svojem izgnanstvu u SAD-u nakon bijega od nacista iz Njemačke i uopće o problemu raskorijenjenosti i dolazi do najbolnijeg i najistinitijeg stava o bestemeljnosti čovjeka kao izgnanika. U ovome stavu valja pronaći i smisao posljednjega stiha ove pjesme bez naslova Hannah Arendt koja je toliko spasonosno uzvišena u svojoj ljepoti kazivanja, ali ujedno i zbiljski pečat ljudske tragičnosti u ovim mračnim vremenima.

Adorno kaže: Tko domovinu više nema, tome čak i pisanje postaje dom.

          Dom je poezija kao kazivajuća moć snova koja prati čovjeka u prohodu nad bezdanom i pod blistavim svodom odavno napuštenoga neba.