Žarko Paić

Jednokratnost i neponovljivost su temeljne ontologijsko-temporalne značajke autentičnoga načina vođenja egzistencije. Sve drugo je pad u bezdan svekolike vulgarnosti života. Grci su to znali prije svih i zato je mitsko doba uistinu prapočetak (arché) povijesti kao događanja koje svoje osmišljavanje ima u onome što pripada području rizika, kaosa i slučaja. Iako mit ne može biti pravi početak povijesti jer mu nedostaje duhovna potreba za filozofijom koja će prevladati jaz između vladavine bogova i krhkoga poretka ljudske neizvjesnosti u mogućnosti da sve propadne bezrazložno u užasu ratova i prirodne katastrofe, ono što jedino odlikuje genij mita protiv linearnosti povijesnoga zbivanja jest tragično herojstvo nastanka povijesti. Svi su mitski heroji otuda stvaratelji „graničnih situacija“, da se izrazim pojmom iz filozofije egzistencije Karla Jaspersa. To su ona stanja koja svojom obuhvatnošću i čudovišnošću (Unheimlichkeit) ukazuju na nužnost postojanja granice koja se čovjeku uspostavlja kao moć neljudskoga bez kojeg ne postoji bit ljudske egzistencije.

Mit nas privlači u svim epohama nakon propasti grčke države kako to izriče Friedrich Nietzsche. Razlog je u tome što je mitsko doba ono jedino autentično i izvorno u svojoj prvotnosti započinjanja ili nastajanja događaja kojim se ljudsko mišljenje u formi filozofije otvara kao sveza tragedije i poiesisa. Tragedija zahtijeva žrtvu i žrtvovanje, a poiesis svoj neizbježni duhovno-materijalni téchne. Sjetimo se da i Hegel, i Nietzsche, i Heidegger pitanje „duhovne potrebe“ za filozofijom nastoje razriješiti u suočenju između onog što pripada znanosti kao apsolutu i umjetnosti kao događaju kojim se smisao bitka otvara upravo u svojoj nesvodivosti na znanstveno prosvjetljenje i razumijevanje bitka kao predmeta spoznaje. Paradoks je, dakle, da je mitsko znanje o svijetu ujedno i filozofijsko-povijesno iskrsavanje onog što pripada području umjetničkoga življenja i istine kao autentičnoga događaja: primjerice, žrtvovanja Antigone, progonstva Edipa, Medejina terora.

Da bi se dospjelo do istine tragičnoga postojanja čovjeka, nužno je prevladati granice znanstvenoga znanja koje svojom profanom diskurzivnošću povijest kao događaj pretvara u historiju kao predmet povijesnoga proučavanja. Nije svaki mitopoetski način kazivanja o povijesti autentično mišljenje o izvornoj vremenosti smisla bitka, kao što nije ni svaka historija mitskoga doba ona koja zapada u propust „pozitivističkoga objektiviranja“ prošlosti kad su himere, kentauri i nimfe izvirali iz začarane orirode i duha grčkosti samih Grka. Ono što je, primjerice, svojim istraživanjima mitske svijesti objelodanio Walter F. Otto u Teofaniji i Grčkim bogovima bilo je iznimno važno pokriće postavke da je izvorno i autentično događanje ljudske egzistencije u doba prije filozofije i znanosti moguće razumjeti samo ako se „pročistimo“ od moderne dogme koja vjeru u računajuće-predmetno polje znanstvenosti znanosti uzima bez ikakve sumnje u njezina posljednja postignuća. Mit nije samo mito-poetski način kazivanja o smislu bitka polazeći od tragično-herojske istine povijesnoga utemeljenja grčke države. Ono je ponajprije pitanje vjere u božanskost bogova, dakle, pitanje o biti religije u iskonu povijesti. Čemu inače Homerova Ilijada i Odiseja ako ne kao unutarnje iskustvo nastanka vjere u božanski temelj svijeta koji čak i najužasniju povijest razaranja Troje vidi kao ono spasonosno za budućnost svijeta. Heidegger je, kao što je poznato, baveći se pitanjem nastanka povijesti u okvirima zapadnjačke metafizike shvatio kako povijest pretpostavlja izlazak iz mitske slike svijeta i taj izlazak ima tragične crte preusmjeravanja povijesti kroz logos kao svezu poiesisa i téchne.

Put zapadnjačke povijesti do posljednjeg stadija u nihilizmu moderne planetarne tehnike određen je usudno ovom jednokratnom i neponovljivom odlukom. To je istodobno bilo i razlogom tragičnoga raskida duhovnoga prijateljstva između Hegela i Hölderlina. Bogovi su jamstvo mitskoga tragičnoga odnosa čovjeka i prirode. Onog trenutka kad teomahija i teogonija postaju tehnomahija i tehnogonija moderne znanstvene „vjere“ u racionalnost svijeta kao prvi uzrok i posljednju svrhu postojanja ljudske povijesti, bogovi kao i svemoćni Bog ostavljaju svojom smrću religiju „obezboženom“ činjenicom djelovanja ljudske egzistencije kao samstvenoga događaja traganja za Bogom kao u Kierkegaarda ili traganja za nemogućom obnovom grkstva tragičnoga helenstva kao u Nietzschea.

Dva su puta pročišćenja moderne pozitivističko-znanstvene svijesti od izvorne tragične mitopoetske zgode jednokratnosti i neponovljivosti ljudskoga života. Oba spominje Nietzsche u svojim kritičkim i polemičkim suprotstavljanjem s nesuvremenim vremenom jednolikosti zbivanja u aktualnosti na kraju 19. stoljeća. To su religija i znanost. Dok su židovsko-kršćanski farizeji, duhovnjaci i moralisti negativan primjer srozavanja autentičnoga duha povijesti na vulgarnost života institucionalizirane historije kao historizma, Sokrat i sokratizam predstavljaju paradigmu „prosvjetiteljstva“ kojim se razum kao logika čistoga uma bezobzirno i apsolutno s vjerom u moć znanosti odvija u životu kao demitiziranje i demitologiziranje tragičnoga grčkoga svijeta. Bog i znanost, da paradoks bude potpun, dvije su kovanice istog novčića s kojim iščezava mitska svijest i jedino još filozofija koja prezire miris tamjana i vonj laboratorija može (p)ostati ono što autentičnome življenju poodaruje smisao. Sve drugo je čista silazna putanja dekadencije koju nema smisla više kritički uzimati u obzir iz jednostavnog razloga što je i sama umjetnost već za Nietzschea kako to svjedoči u spisu Slučaj Wagner postala nedostojna svojeg duhovnoga poziva.

„…Ah, ti Grci! Znali su oni kako valja živjeti! Za to je potrebno smiono se držati površine, nabora, kože, štovati privid te vjerovati u oblike, tonove, riječi i cjelokupni Olimp privida! Ti Grci bijahu površni ꟷ zato što bijahu duboki…A nismo li se upravo njima i vratili, mi vratolomci duha, koji se popesmo na najviši i najopasniji vrh suvremene misli te s njega pogledasmo oko sebe, s njega pogledasmo svisoka? Nismo li upravo po tome ꟷ Grci? Štovatelji oblika, zvukova, riječi? Nismo li upravo zato ꟷ umjetnici? …“ (Friedrich Nietzsche, Slučaj Wagner, Disput, Zagreb, 2022., str. 202-203. S njemačkoga preveo Blaž Ivanković)

No, umjetnost ne samo za Nietzschea nije „umjetnost“ kao kulturni pogon ili stvar estetskoga ukusa. Umjetnost nije ekstaza života u smislu privida nad prividima, već jedini put kojim se autentičnost življenja pokazuje prividno nadmoćnom vulgarnosti povijesti kao historizma religiozno-moralno-znanstvenoga puta u središte Ničega. Nije ovdje uopće važan Nietzsche, već ono što se pojavljuje u istoj zgodi mišljenja kao kazivanja i u slučaju Hölderlina. Nije stoga Wagner „slučaj“. Pravi slučaj može biti samo onaj Hölderlinov jer je kao i „slučaj Nietzsche“ jedinstveni događaj mitopoetske tragedije samoga života u suočenju s nemogućnošću prevladavanja tehnogenetske teogonije modernoga doba. Nietzsche je doživio torinsko ushićenje u zagrljaju s konjem, a Hölderlin je gotovo pola života proveo u duhovnoj izolaciji u majčinoj kući nakon što je završeno njegovo pjesnikovanje i nakon što je s Patmosom i Hyperionom ono iskonsko i nesvodivo spasonosno u biti umjetnosti prestalo nadahnjivati prirodu i život ovog svijeta i zatvorilo se u knjige svrstane u književnost njemačke romantike. Ludilo je ono što naposljetku spašava autentičnost ljudske egzistencije kao umjetnosti od pada u tehnički bezdan.

Ah, Grci, nije li njihova „ludost“ ipak trajnija od svekolikoga poslanstva zapadnjačke povijesti, jer kakav je to život po mjeri računajućega bezmjerja i po imperativu pragmatike znanja? Suh i bezobličan, onaj koji ne zaslužuje ništa osim posljednje pomasti i vječnoga zaborava. Život je ili umjetnički događaj vlastita djela bez kompromisa ili nije ništa! Treće ne postoji, zar ne?