Žarko Paić

Uvod

Svi naslovi mojih knjiga označavali su uvid u bit suvremenosti kao dijagnoze „duha vremena“, situacije i stanja same stvari koja se ima misliti. Problem u razumijevanju njihova sadržaja za mnoge tumače, koji su tek rijetko ili nikad istinski obuhvatno i lucidno pristupili konceptualnome hologramu koji se skriva u transverzalama mišljenja tehnosfere, ostao je naizgled otvoren, ali nisam uopće siguran da je ta otvorenost i posvemašnje shvaćanje biti ovog pojma koji je toliko rasprostranjen u svakodnevici tzv. STEM-područja i pragmatici samoga života u tehničkome okolnome svijetu dospio do samorazumljivosti. „Njihovo“ pragmatično shvaćanje ovog pojma s kojim „operiraju“ je ipak samo „njihova“ stvar, ali ne i „moja“.

Ako ustvrdim da je tehnosfera u naslovu mojeg petoknjižja tradicionalno kazano „ontologija postdigitalnoga doba“, onda je to bitna razlika spram logike i jezika tehnoznanosti, jer je ipak posrijedi filozofijsko promišljanje nastanka i metalogike same stvari koja se ne svodi tek na operativnost u pragmatici znanja/djelovanje, već ima svoj razlog postojanja u nečemu što je uvjet mogućnosti vladavine tehnosfere nad modernom tehnologijom i tradicionalnom predmodernom tehnikom. Niti jedan naslov mojih knjiga nije istodobno upućivao na „moju“ misaonu poziciju, koja je uvijek onkraj onoga na što se odnosi dijagnostička analiza predmeta o kojemu se raspravlja. Uzmimo samo naslov i podnaslov knjige Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.). Knjiga je od svih uradaka ponajviše recipirana i još se i sada interes za analizom problema identiteta i kulture u tzv. doba globalizacije čini neugasivim.

No, već u posljednjem poglavlju „Kraj identiteta?“ u kojem se sustavno bavim problemom odnosa biopolitike i kulture (Foucault-Agamben i problem biogenetike s obzirom na društvene konzekvencije raspada ideje ukorijenjenosti u naciju-državu i nužnosti raseljavanja stanovništva u doba postimperijalne suverenosti) najavljen je put spram kraja konceptualne održivosti pojma „kulture“. Kultura kao nova ideologija tvori bit politike identiteta u svim aspektima pojavljivanja „čovjeka“ u njegovoj egzistencijalnoj situaciji nomada/stranca/imigranta/apatrida/egzilanta koji je osuđen na konstrukciju svojeg identiteta u stanju stiješnjenosti između urođenosti/podrijetla i izbora vlastite životne slobode Drugoga. Dakle, knjiga je napisana kao „dekonstrukcija dekonstrukcije“ i kao radikalna kritika svih teorija i paradigmi koje kulturu nastoje depolitizirati, ali i repolitizirati. I upravo zbog toga taj socijalno-antropologijski pojam u 21. stoljeću više nema nikakvog smisla iako se širi nezadrživo na sve i ništa od mode do stila života fundamentalista i libertinaca, okorjelih postfašista i fanatičnih ekologista. To je pojam koji savršeno odgovara biti našeg „doba“ određenog vladavinom subjekta bez supstancije. No, taj je subjekt fluidan, „škakljiv“ (kako ga figurativno opisuje Slavoj Žižek u jednoj svojoj knjizi), više objekt negoli subjekt, što samo znači da mu „bit“ ne dolazi esencijalno, već egzistencijalno, horizontalno a ne vertikalno itd.

          Moja knjiga Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (Litteris, Zagreb, 2006) možda je nabolji pokazatelj ovog stanja u kojem između subjekta i supstancije (a to je hegelovski sklop koji povezuje mišljenje i bitak iz pozicije apsoluta) ne postoji više smislena sveza. Umjesto toga, subjekt je ostavljen na milost i nemilost vlastita novog „utemeljenja“ s pomoću ove-one konstrukcije. Jasno je, dakle, da je slika o kojoj je ovdje riječ ne-slika u metafizičkome smislu, jer nije oponašanje neke već uvijek opstojeće zbilje kao mimesis, a niti nešto predstavlja u smislu fiksne predmetnosti kao reprezentacija. U toj knjizi po prvi se put izričito govori o tehnosferi koja nadilazi granice ovog „svijeta“ i bezuvjetno mijenja ne samo identitete i kulturu u globalno doba, već i čitav način oblikovanja svjetovnosti svijeta. Tehnosfera, a ne tehnika niti, pak, tehnologija jest najznačajniji pojam i „novi apsolut“ suvremenosti iz kojeg sve što uopće postaje, a nije fiksna zbilja u prirodi i društvu, više nema značajke postojanosti i nepromjenljivosti bitka. Umjesto toga, sve se u „beskonačnoj brzini“ kako to određuju Deleuze i Guattari u knjizi Što je filozofija? pojavljuje kao virtualna aktualizacija događaja koji nije ni teologijsko-politički referencijalni okvir u smislu Heideggerova Ereignisa niti, pak, l’événementa u okružju Badiouove „političke ontologije“.

Događaj o kojem je riječ nastaje iz „biti“ tehnosfere koja nije ništa ni tehničko niti tehnologijsko, već se može i mora misliti onkraj granica metafizike koja se realizirala u kibernetici, kako je to izričitio ustvrdio Heidegger u predavanju „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ 1964. godine. Eto, ako se sve to ima u vidu, onda je ipak razvidnije zašto u svim mojim knjigama ovaj pojam, koji samo izvanjski ima svoju uporabnu vrijednost unutar tzv. STEM-područja, dakle u okviru suvremenih tehnoznanosti, kozmologije, informatike, neurokognitivizma, posthumanizma i transhumanizma, valja razumjeti transverzalno, u svim smjerovima i krivuljama suvremene filozofije. Kažem, samo izvanjski i zato ću ovo „predavanje“ nastojati posvetiti „djeci“, kao svojevrsnu posvetu i parafrazu Lyotardovih pokušaja da objasni što je on to zapravo htio reći u svojem uistinu predskazujućem djelu za suvremenost kao što je to Postmoderno stanje iz 1979. godine.

Njegova Postmoderna protumačena djeci iz 1986. godine čini niz tekstova iznimno koncizno i odlično napisanih i iako se čini da je napustio poziciju svojeg mišljenja iz njegove temeljne knjige, to je kao što sam pokazao u svojim analizama u Posthumanome stanju iz 2011. godine i Trećoj zemlji: Tehnosfera i umjetnost iz 2014. godine samo dijelom točno. Naime, smatram da je „napuštanje“ pozicije postmodernosti bilo korak dalje u smjeru mišljenja koje je smjeralo izravno spram pojma neljudskoga ili posthumanizma drugim sredstvima, pa je pitanje tzv. novoga mišljenja uvjetno kazano istog statusa kao i promjena stila u Picassovu slikarstvu. Samo je Wittgenstein u filozofiji 20. stoljeća radikalno mijenjao smjer vlastita filozofiranja, iako je ono što povezuje Tractatus logico-philosophicus i Filozofijska istraživanja više od odnoga što ta dva djela zapravo razlikuje: i u jednom i u drugom djelu pitanje jezika postaje pitanje realizacije transcendentalne logike u „jezičnim igrama“ (Sprachspiele) polazeći iz perspektive „događaja“ kao pragmatičnoga uputstva djelovanja. Ako sve to uzmemo kao povod za moje samorazumijevanje mišljenja tehnosfere, onda je nužno u daljnjem tumačenju izvesti ono što je, doduše, već izvedeno u stotinu paragrafa knjige Transverzale ꟷ ili o tehnosferi kao mišljenju (https://zarkopaic.net/news-and-events/transverzale-ili-o-tehnosferi-kao-misljenju/), ali sada s nakanom posvemašnjeg „pojednostavljenja“ same stvari koja se razotkriva u ovome pojmu.

Zašto tehnosfera nije ni tehnika niti tehnologija, već „stvar koja misli“?

Kad držite olovku u ruci, s njom se možete upiknuti u oko, možete je gristi, šiljiti da bolje piše, neprestano je vrtjeti i staviti je kao majstor-drvodjelja iza uha. No, Vi ste „dijete“, pa prijeti opasnost da s olovkom probodete vlastiti nos ili se možda toliko naviknete na nju da Vam se čini kako njezine rukotvorne mogućnosti imaju auru čarobnjaka. Olovka je tehnika jer služi da biste pisali i crtali. Ima unaprijed određenu svrhu i ta joj svrha, grčki telos, određuje formu koja ne može biti forma lopate koja je isto tako tehnika. Rukotvorstvo, ono što je vezano uz ljudsko tijelo posve prirodno i što oponaša prirodu u svojoj tehničkoj formi, to je nešto krajnje instrumentalno, svodivo na sredstvo za neku ovako ili onako pojmljenu svrhu. Forma je ovdje mišljena transcendentalno. Nije, dakle, u našoj imaginaciji da stvorimo olovke za divove ili patuljke, za Aliene i grčke mitologijske bogove. Ne, forma je eidos i morphé kroz koju se svrhovitost djelovanja odvija kao vladavine izvornoga smisla onog što su Grci znamenovali téchne. Sve to će biti zastarjelo, ali ne i neuporabno, s nastankom novovjekovne odnosno moderne tehnologije. Ona je još uvijek, doduše, sredstvo za neku drugu svrhu, ali budući da nije riječ o rukotovorstvu, već o metalurgiji i primjeni matematički određenih znanosti u promjenu same biti prirode kao takve (fizike, kemije i biologije), instrumentalno oponašanje prirode postaje poluautomatski stroj koji potrebuje čovjekov „logos“ u smislu upravljanja proizvodnjom i kontrolom procesa da bi sustav razmjene izneđu prirode i ljudskoga svijeta imao svoju postojanost i učinkovitost.

Tehnologija za razliku od tehnike jest promjena u biti prirode i njezino pokoravanje instrumentalnim ciljevima (ne)ljudskoga poput eksploatacije energije i gradnje hidrocentrala (omiljeni Heideggerov primjer razlike spram vodenice na Rajni u znamenitome predavanju „Pitanje o tehnici“).  Evo, dakle, razlike između tehnike i tehnologije. Prva ima za svoj referencijalni okvir mitsku sliku svijeta i obožavanje prirode koju oponaša (mimesis). Svi drevni narodi prirodu obogotvoruju i nastoje biti spram nje smjerni i na distanci od njezine ljepote i uzvišenosti jer je priroda samorađajuće božanstvo koje omogućuje čovjeku njegov iskonski zavičaj i obitavalište kao i svim drugim bićima. Tehnika stoga ne mijenja bit prirode, već je posve u njezinoj nužnosti i poretku sklada (holiistička paradigma). To uopće ne znači da je u biti prirode vječan i postojan sklad i kozmičko savršenstvo, već samo ono što je povijesno-epohalno pripisano stanju ravnoteže između sklada i kaosa kao nereda u biti svijeta. Druga se, pak, korijeni u logičko-matematičkoj proračunljivosti kojim se priroda mijenja s pomoću mehanosfere ili mehaničke tehnologije čija se bit sastoji u onome što označava pojam reproduktivnosti (Guttenbergov stroj, lokomotiva, kinematoskop, teleskop). Beskonačna reprodukcija izvornika (razlika originala i kopije) pokazuje da je bit tehnologije u znanstveno-pragmatičnoj reprodukciji matrice ili obrasca kojim se više ne oponaša priroda kao takva, već se reproducira model kao okvir za proizvođenje predmeta umjesto stvari.

Nije nimalo slučajno da je najznačajniji slučaj u avangardnoj umjetnosti istovjetan logici djelovanja mehaničke reprodukcije stroja koji ima značajke poluautomatike. Naravno, riječ je o Duchampovu „izumu“ readymades kao estetskoga objekta. No, tehnologija kao sredstvo-svrha stvaranja „novoga“ u svojoj mehaničkoj reproduktivnosti već je na putu da posve isuši supstanciju prirode i svijet preobrazi u zone neljudskoga (atonalna glazba Schönberga, Langov film Metropolis, arhitektura čistoga funkcionalizma prema modelu stroja kao tvornice estetskih objekata u ideji Le Corbusiera). Tehnika oponaša prirodu, a tehnologija proizvodi mehanički svijet estetskih objekata u njihovoj beskonačnoj reproduktivnosti. Referencijalni okvir moderne tehnologije nije više mit, već logika prirodnih znanosti s njihovim pojmovljem metode, eksperimenta i istraživanja. Model ili obrazac za modernu tehnologiju još je uvijek ljudsko tijelo koje se preoblikuje u svojoj materijalnoj fundamentalnoj strukturi u medij. Uostalom, najznačajniji teoretičar medija Marshall McLuhan shvaća medije kao produžene organe ljudskoga tijela.

Tehnosfera je kraj metafizički shvaćene povijesti u kojoj je jezik bio nadređen slici i broju, o čemu svjedoči povijesni luk od filozofije do tehnoznanosti. Njezina je bit u trijadi računanja-planiranja-konstrukcije polazeći ne više od mitske prirode ili znanstvene primjene u reproduktivnoj tehnologiji. Umjesto ljudskoga tijela s njegovom protežnošću (res extensa), težište se premješta u sam organ za proizvođenje misli, dakle u ljudski mozak s njegovom neuralno-kognitivnom mrežom koja više ništa ne oponaša niti reprezentira iz izvanjskoga svijeta. Umjesto ove pasivne sinteze logičko-estetičkih sudova i zorova kao u Kantovoj transcendentalnoj metafizici, na djelu je stvaranje stroja mišljenja kao autonomnoga objekta koji “misli“ s pomoću algoritamske komputacije. Ovo mišljenje nije više razlika programa i vizije (Heidegger će to njemački nazvati razlikom Rechnen i Dichten). Sada je posrijedi tehnoznanstvena konstrukcija objekata ne iz prirode niti kao uradaka tehnološke reprodukcije stvarnosti.

Tehnosfera autopoietički konstruira stanja i događaje kao kontingentne informacije koje proizvode druge informacije i tako u procesu ireverzibilne reverzibilnosti dovode do nastanka „novoga“ kao umjetne stvarnosti/života (AL). No, ta je stvarnost/život rezultat tehnogenetske konstrukcije koja nadilazi razliku fikcije i zbilje, prirode i ljudske okoline. U okružju laboratorija tehnoznanstvenoga eksperimentiranja umjetni mozak sintetizira umjetnu stvarnost/život tako što je generira. Umjetna inteligencija kao autopoietički stroj „stvara“ novu stvarnost/život koja formalno ima značajke ovog „stvarnoga“ stanja stvari u smislu metafizički shvaćenoga bitka, bića i biti čovjeka. No, čovjek više nije „subjekt“ a tehnologija više nije „supstancija“. Umjesto ovih spekulativno-dijalektičkjh pojmova i suprotnosti, sinteza koja je na djelu dolazi iz onoga što nadilazi sve prirodno i sve ljudsko-suviše-ljudsko. To što je onkraj metafizike i povijesti jest sveza ljudskoga mozga i mreže kozmičko-prirodnih čistih kontingencija. Homo kybernetes postaje pravi izraz ove nove „kibernetičke antropologije“, a film Stanley Kubricka 2001: Odiseja u svemiru paradigmatska „slika mišljenja“ za posthumano stanje. Put u svemir označava kraj povijesti ljudske ukorijenjenosti u zemlju/Zemlju kao što tehnosfera kao „novi apsolut“ označava kraj tehničko-tehnološke „sudbine“ čovjeka i svih drugih prirodnih bića u novoj bio-kibernetičkoj okolini. Vidjet ćete, draga moja „djeco“, kad se sve tako čudovišno ubrza i kad u uporabu uđu kvantna računala i čitav arsenal fascinantnih senzora i aparata/dispozitiva za poboljšanje mentalno-tjelesne strukture biološki već odavno zastarjeloga čovjeka. (v. o tome moju knjigu Suvišan čovjek: Refleksije, Matica hrvatska, Zagreb, 2021).

Samo je, dakle, pitanje vremena kad će tehnološka singularnost koju nazivam pojmom tehnosfere u potpunosti zavladati ne samo ljudskim mišljenjem, već i djelovanjem i predviđanjem nadolazeće budućnosti. Ono što određuje ovo novo mišljenje kao svezu tehnološke racionalnosti i tehnološke intuicije koja proizlazi iz autonomnoga samorazvitka umjetne inteligencije (AI), koju neki filozofi poput Nicka Bostroma nazivaju „superinteligencijom“, su dva pojma koja povezuju sliku i broj: vizualizacija i kvantifikacija. Apsolutna vidljivost i apsolutno mjerenje čistih kontingencija određuju sadašnjost i budućnost onoga što pripada pojmu svijeta i svjetovnosti polazeći ne više od metafizike, već od kibernetike i post/transhumanizma. Jezik kao uvjet mogućnosti metafizičkoga mišljenja u formi mita, umjetnosti i filozofije nalazi se na svojem kraju.

Ima li još uvijek alternative ovoj „nužnoj kontigenciji“ tehnosfere?

Vratimo se Lyotardovu mišljenju iz razdoblja kad u zbirci rasprava Neljudsko na uistinu poticajan način promišlja mogućnosti (filozofijskoga) mišljenja u doba posthumanizma, odnosno u doba već nastajućih formi tehnosfere poput kibernetičke tjelesnosti koja dokida sve postojeće elementarne forme egzistencije čovjeka kao bića sinteze uma i tijela (rex cogitans i res extensa). Lyotard više ne tumači „djeci“ dalekosežne konzekvencije tzv. postmodernoga stanja. Usput, 1979. godine u znamenitome spisu nastalom kao narudžba Sveučilišnoga vijeća pri vladi Quebeca o stanju sa znanjem u najrazvijenim društvima Zapada, on već najavljuje „kraj ere-profesora“ i promjene u statusu humanističkih znanosti zbog uvođenja nove informacijsko-komunikacijske tehnologije.

U spisu Neljudsko njemu postaje posve jasno da je stvar s humanistikom u najširem smislu riječi došla do zida svih daljnjih mogućnosti nastalih u iskonu grčke metafizike i realiziranih u Hegelovoj apsolutnoj znanosti. Stoga u maniri Heideggera razlikuje dva modela mišljenja. Jedan je onaj koji proizlazi iz logike tehnoznanosti i njemu pripada kvantifikacija i pragmatika znanja, a drugi je svojevrsni konceptualni hologram noezisa koji omogućuje da čovjek misli posve različito i drukčije od stroja mišljenja (umjetne inteligencije). Ukratko, to što Lyotard na tragu Heideggera nastoji obraniti nije ništa drugo negoli ono isto što u svojem dijalogu opetuju na drukčiji način jedan matematičar i kozmolog kao što je Roger Penrose i jedan filozof neoparmenidovstva i nove ontologije kao što je Emanuele Severino. Svi oni „vjeruju“ da AI neće postati u potpunosti autonomni misleći objekt koji će sjediniti racionalnost i intuiciju na posve drukčiji način (vjerojatno sintetički na razini „bekonačne brzine“ transverzalnoga procesa transformacije događaja u stanja za koje pojam posthumanoga više neće biti mjerodavan) od ljudske „genijalnosti“ nalik Einsteinu i Tesli, primjerice. Drugim riječima, svi nastoje obraniti ono što je Heidegger „najplastičnije“ nazvao mišljenjem opuštenosti (Gelassenheit). Heidegger je još uvijek to mogao imati kao „alternativu“ onome što je nazivao postavom (Gestell) kao biti tehnike.

          No, tehnosfera nadilazi svekoliko mišljenje „opuštenosti“ spram moderne tehnologije kakvu je 1950-1960 ih godina još uvijek imao u vidu Heidegger, iako je krajem 1960ih u jednom seminaru s Eugenom Finkom o Heraklitu kristalno jasno vidio da s kibernetikom ulazimo u postpovijesnu avanturu vladavine informacije nad bitkom, povratne sprege i kontrole nad bićem i komunikacije nad biti čovjeka. Naime, umjesto njegova četvorstva zemlja-nebo-smrtnici-besmrtnici ili bitak-bog-svijet-čovjek fundamentalna struktura kibernetike obuhvaća „novo četvorstvo“ i to ovo: informacija-povratna sprega-kontrola-komunikacija. Kad to imamo u vidu, onda postaje bjelodano da više nije riječ o odnosu mišljenja i bitka, već o odnosu sustava i okoline na temelju tehnoznanstvene konstrukcije u formi vizualizacije i kvantifikacije veličina.

Uostalom, već Max Planck kaže da su mjerljvost i kvantitet temeljne kategorije „bitka“ u okviru kvantne mehanike. Nema mogućnosti nikakve „opuštenosti“ spram tehnosfere iz jednostavnog razloga što je riječ o trećem poretku kibernetike, o transklasičnoj logici mislećih strojeva koji sami upravljaju ne samo sobom, već i Drugima i od svijeta stvaraju mrežu čistih kontigencija. Primjere nije potrebno ovdje nizati, jer sam ih „ontologijsko-ontički“ izveo u mnoštvu svojih knjiga i zbornika i časopisa od politike, globalizacije, rata, filma, glazbe do arhitekture i dizajna. Sve je rezultat nastajućega procesa tehnogeneze „smart objekata“ koji u „internetu stvari“ povezani s drugim takvim autonomnim objektima nadmoćno upravljaju svijetom i sve prelazi u stanje koje Ray Kurzweill, najznačajniji futurolog posthumanizma, naziva tehnološkom singularnošću.

Što bi uistinu bila zbiljska alternativa vladavini tehnosfere „danas“? Povratak prirodi i mitskome svijetu koji je nastojao pjesnički oživjeti Hölderlin i na njegovu tragu Heidegger? Možda neka socijalno-utopijska proizvodnja eko-fundamentalizama koja naivno vjeruje da čovjek još uvijek može kontrolirati intenzitet tymosa i agresije koja nije više u njemu samome, već je „otjelovljena“ u supersoničnome oružju i pametnim bombama za uništenje Drugoga? Ili, možda suživot klasične humanistike s pohvalom „čovjeka“ i njegovih plemenitih umijeća poput poezije i filozofije u smislu povratka njihovim izvorima i očuvanja njihove uzvišene zadaće prosvjetljenja i produhovljenja „čovjeka“?

Zaključak

Odgovor koji podastirem je, naravno, „kulturpesimistički“. Nema „alternative“ tehnosferi osim prihvaćanja da je najveći mogući razvitak AI kao AL jedina preostala „alternativa“ svim pogubnim posljedicama katastrofalne povijesti antropocena. Sve drugo je pseudo-mišljenje i kvazi-odlučnost u već viđenim i stoga zastarjelim i promašenim „alternativama“ koje se sve nisu znale niti uspjele suočiti i razračunati s „biti“ tehnosfere. Još jednom ću navesti Heideggera iz predavanja pod nazivom Prilog povijesti bitka iz njegovih Sabranih djela:

„Ni jedna revolucija nije dovoljno revolucionarna.“

Eto, to je to. Ništa se ne može očekivati od mišljenja kao „alternative“ mišljenju tehnosfere ako se svodi na povratak iskonu ili utopiji neke imaginarne budućnosti s očekivanjem „nadolazeće zajednice“ apsolutne pravednosti i slobode. Sve je to izigrano i stoga pripada mauzoleju metafizičke slonovače.

Preostaje samo mišljenje koje se odlučno, sustavno, sintetički razračunava s logikom tehnogeneze i vladavinom tehnosfere polazeći ne više od teleologije-eshatologije-teodiceje kao spasonosnoga događaja koji dolazi iz otvorene budućnosti, već od najteže moguće situacije u kojoj se nalazimo, a koju određuje ono što Vanja Sutlić u Praksi rada kao znanstvenoj povijesti na jednom mjestu naziva pseudo-sintezom metafizike i postmetafizike, koja pretpostavlja vladavinu posljednje forme nihilizma, one koja nije više u znaku Nietzcheova ne-htijenja i volje za Ništa. 

Preostaje još samo Ništa koje pokreće sve što jest i to Ništa nije nihil absolutum. To je Ništa koje sebe nadilazi beskonačnom samoproizvodnjom događaja ispražnjenih od smisla.

Jedina preostala „alternativa“ mišljenju tehnosfere nalazi se u volji za osmišljavanjem prostora-vremena otvorenosti samoga življenja bez redukcije na bilo što već uvijek opstojeće.