Žarko Paić

„Temeljno načelo kritike napretka: Cijena tehnološkoga napretka je toliko visoka da se može povećati samo daljnjim tehnološkim napretkom.“

Hans Blumenberg

1.

Hans Blumenberg (1920.–1996.) nesumnjivo se ubraja među najizuzetnije osobnosti u filozofiji druge polovice 20. stoljeća u Njemačkoj. Njegova metaforologijska istraživanja kroz intelektualnu povijest Zapada su uistinu impresivna, o čemu svjedoči ne samo njegovo djelo Theorie der Lebenswelt (Teorija svijeta života), Suhrkamp, Frankfurt na Majni, ​​​​2010. On prati kontinuitet i promjenu određenih metafora (poput metafora špilje, svjetla ili knjige) kroz povijest u književnosti, teologiji i filozofiji, kako bi opisao „metakinetiku povijesnih horizonata značenja i perspektiva“ i shvatio „podstrukturu misli“. Njegova duboka fenomenologijska istraživanja, koja su posvećena i oskvrnuću filozofijskoga ideala čistoga uma povratkom čovjeku (kao „biću koje ipak živi“) i antropologijskim eksplanatornim okvirima, kao i uspostavljanju fenomenologijske antropologije ili, pak, njegova književnopovijesna i teorijska istraživanja, koja su nastala pod utjecajem interdisciplinarne istraživačke skupine Poetika i hermeneutika, kojoj je bio jedan od utemeljitelja, svjedoče o golemom enciklopedijskome znanju. Osim toga, ne smijemo nikako smetnuti s uma nešto uistinu „subverzivno“ i „ekscesno“: Blumenbergovo dosljedno povlačenje iz akademske zajednice krajem 1980-ih, njegovo odbacivanje svekolikoga „akademskoga turizma“, pritiska objavljivanja pod svaku cijenu i drugih sveučilišnih obveza, te njegovo zasigurno ne bezbrižno povlačenje u izolaciju vlastitog spisateljskoga utočišta. To je čin dostojan duhovnoga respekta kako jučer, tako posebno danas kad je stvar s tzv. biti sveučilišta posve degradirana i svedena na državno-korporativno egzistiranje u prividnome svijetu pseudo-autonomije jedne institucije koja od srednjeg vijeka baštini upravo izravno spekulativni militarizam i ustrojstvo disciplinarnoga društva „balzamiranih pjesnika“.

Ovdje je, kao što je dobro poznato, radio isključivo noću, zbog činjenice da mu je, kao polu-Židovu tijekom nacističke ere, bio onemogućen pristup sveučilištima te je pokušavao nadoknaditi izgubljene godine zbog nedostatka sna. Čini se da hajdegerovski pomno promišljena konačnost života nije bez razloga bila i  središnja tema u Blumenbergovome mišljenju. Posve sam uvjeren da je uz Heideggera i filozofe kibernetike kao što su to bili Max Bense i Gotthard Günther četvrta ključna osoba za razumijevanje nastanka i biti onog što nazivam tehnosferom odlučujući mislilac upravo Blumenberg. Njegove povijesno-filozofijske studije o nastanku znanosti u novome vijeku te postavke o mitu modernosti, uz uistinu monumentalnu studiju Rad na mitu (Arbeit am Mythos, Suhrkamp, Frankfurt na Mjani, 1979, hrv. prijevod: Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017. S njemačkoga preveo Sead Muhamedagić) dostatan su dokaz koliko je utjecao na suvremenost svojim mišljenjem spoja enciklopedizma i inovativnosti.

2.

Od 1951. godine, Hans Blumenberg se više puta bavio problemom tehnologije u raznim kontekstima. Sljedeći razlozi mogu se pronaći za njegov odabir ove u to vrijeme prilično začudne teme: (1) Blumenberg je imao izvanredno oštro oko za važna filozofijska pitanja svojeg vremena; kao mladi znanstvenik bio je prilično ambiciozan i suočavao se s gorućim problemima ljudskoga postojanja – te je prepoznao, između ostalog, veliko značenje tehnologije za intelektualnu klimu tog doba. Uz ovu seizmografsku svijest o pitanjima vremena općenito, on pokazuje izuzetno visoku osjetljivost na specifično filozofijske probleme tehnologije (originalnost stvaranja, razlika između imitatio i inventio, tehničarev “osjećaj za mogućnost”, razigrani karakter tehnologije). Usto, za Blumenberga je tehnologija nesumnjivo, neobično rano i brzo, postala istinska i respektabilna tema u intelektualnoj povijesti. (2) Razmišljanje o tehnologiji omogućuje mu, prije svega ꟷ čak i prije studija modernosti, pa i prije razvoja njegove metaforologijske metodologije ꟷ da sve jasnije formulira vlastiti stav. U svojem ranom filozofskome radu, Blumenberg je u početku vrlo snažno orijentiran prema Heideggeru i razvija se u njegovu okrilju.

Nakon što se bavio fenomenologijskim i fundamentalnim ontologijskim temama originalnim pristupom u spoju sa skolastičkom problematikom, Hans Blumenberg, svojim prvim ogledom o tehnici 1951. godine kreće putem koji će ga sve više udaljavati od Heideggera. Heideggerova filozofija tehnike koja je pedesetih godina 20. stoljeća bila iznimno aktualna i respektabilna, više ne služi kao model za Blumenbergova razmatranja. U zaključku ovog priloga osvrnut ću se na tu razliku. Inače, već krajem pedesetih godina 20. stoljeća će sam Blumenberg katkad vrlo eksplicitno smjerati diskreditiranju Heideggerove filozofiju tehnike i, posebno, ismijati njegovo “nazadno neprijateljstvo prema tehnologiji i ‘pozitivnoj znanosti'”. Ovo smatram naprosto Blumenbergovim kardinalnim promašajem u prosudbi tzv. Heideggerova „konzervativizma“. (v. o tome: Žarko Paić, Tehnosfera, sv. 2: „Crna kutija“ mnetafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.)

3.

Knjiga pod nazivom Spisi o tehnici (Suhrkamp, Berlin, 2010) okuplja prethodno nedostupne tekstove Hansa Blumenberga iz različitih razdoblja njegove karijere, koji zajedno tvore koherentnu filozofiju tehnike. Iako je glavni fokus knjige, u smislu duljine i intelektualnoga napora, usmjeren pitanju kako je mogao nastati tipično moderni oblik tehnologije utemeljene na znanosti i znanosti orijentirane na tehnologiju, prilozi se također bave suvremenim napetostima između tehnologije i svijeta života, kao i pozicioniranjem tehnologije unutar moderne filozofije. Nije potrebno posebno ponovno naglašavati da je u njemačkome jeziku ono što misle i Heidegger i Blumenberg u svojim razmatranjima „biti tehnike“ adekvatno modernome poimanju tehnologije koju engleski jezik pretpostavlja već činom poveznice grčkih izraza téhne i logos.

Knjiga počinje ogledom “Atomski moral – pandan atomskoj strategiji”, napisanim 1946., godinu dana nakon bombardiranja Hirošime. Prije ove zbirke nije bilo široko poznato da je odavde nastala definirajuća tema Blumenbergove filozofije: tumačenje prirode kao neiscrpnog potencijala za ljudsko biće koje sebe smatra “slobodnim” kao stvarateljem tehnoloških konstrukcija. Oslobađanje sila atomske jezgre signaliziralo je “neiscrpnost” prirode i “apsolutnost” tehnološke autonomije. Blumenberg opetovano priziva poznatu metaforu “demonske” prirode tehnologije, ali formulira zadatak svođenja na interpretaciju ne tehnologije, već čovječanstva. Ali kako?

U svojem drugome ogledu u knjizi Blumenberg artikulira teorijsku razliku između općenito antropološki utemeljenog temeljnog odnosa prirode i tehnologije i specifično povijesne interpretacije. Iz antropološke perspektive, samodestruktivna sadašnjost bila bi rezultat kontinuiranog razvoja tehnološke životinje “čovječanstva”; iz povijesne perspektive, moderni odnos između prirode i tehnologije mogao bi proizaći iz specifične, diskontinuirane koncepcije koja je, takoreći, izmišljena na početku modernog doba. Iza Blumenbergove sklonosti drugome čitanju ležao je moralni imperativ da samo povijesno razvijena konstelacija nudi priliku za preformulaciju koja bi mogla dovesti do manje upitnog tehnološkoga odnosa s prirodom. Unatoč gotovo konzervativnim prizvukom, Blumenberg nikada nije podlegao kulturnome pesimizmu kojem su mnogi filozofi prve polovice 20. stoljeća težili suočeni s determinističkom snagom industrijske i birokratske tehnologizacije društva. U završnom ogledu ove zbirke, o motivacijama tehnološkoga napretka, on inzistira na tome da se korektivne mjere za te negativne događaje ne mogu pronaći ni kroz romantične ni revolucionarne scenarije bijega, već samo unutar same moćne paradigme tehnološke modernizacije. Kao primjere, osim uspješnog sprječavanja svjetskog nuklearnoga rata, navodi raspravu o automatizaciji 1960-ih i pristupe rješavanju ekoloških problema.

Središnji teorijski tekstovi bave se pitanjem kako se rano moderno razdoblje oslobodilo kontinuiteta zapadne intelektualne povijesti i krenulo putem tehnološke modernizacije za koju nije postojao konceptualni model. Blumenberg se bavi ovom temom s izvanrednom erudicijom, obuhvaćajući njezine drevne korijene, srednjovjekovne sukobe, probne eksperimente renesanse i odgovore ranog modernoga razdoblja. Čitatelji njegova glavnog djela o legitimnosti modernoga doba bit će upoznati s tim vezama; ali samo ovdje predstavljena kompilacija čini opipljivom vodeću ulogu koju promišljanje o tehnologiji igra u njemu. (Hans Blumenberg, Die Legitimität der Neuzeit, Suhrkamp, Frankfurt na Majni, 1996.) Ova će uloga biti ukratko opisana: Blumenberg tvrdi da je tehnologija, kao područje „autentičnosti ljudskoga stvaranja“, dosegla „jedinstveni metafizički rang“ u ranom modernome razdoblju.

Prema Blumenbergu, ta spoznaja se ne pokazuje u spektakularnim tehnološkim otkrićima, već u suptilnome dijalogu u koji Nikola Kuzanski, oko 1450. godine, uključuje skolastičara, retoričara i lik kojeg naziva idiota (neobrazovani). Dijalog se tiče inherentne kvalitete žlice: Kuzanski, glasom idiota, brani vrijednost žlice od naizgled superiornih stvari prirode, koje postoje prema vječnim idejama. Iako je ulazak žlice u stvarnost uvjetovan, samo njezino biće izražava neovisnu i autonomnu kreativnu volju čovječanstva. Ovo ponovno vrednovanje je toliko značajno jer žlica niti slijedi model iz prirode (poput odjeće, koja imitira životinjsko krzno) niti pridonosi ispunjenju ideala inherentnog prirodi (kao što je implicirano u konceptu mimetičkoga umjetničkog djela). Žlica svoje dostojanstvo izvodi isključivo iz proizvoljne moći ljudskoga izuma. Ovaj način razmišljanja je paradigmatski za Blumenberga jer razbija klasični identitet “prirode i bitka”. Ako je bit tehnološkoga objekta utemeljeno u vlastitoj neprirodnoj ontologiji, tada je tehnološko biće ekspanzivnije od božanski stvorene prirode. Utemeljeno je u području mogućnosti koje čovječanstvo, kao kreativno biće, otvara. Kroz ovo tumačenje žlica stječe kulturno-povijesnu moć koja nam omogućuje da shvatimo oslobođenje tehnološke kreativnosti u odnosu na prirodu kako je fenomenalno doživljena i idealno zamišljena. Usput, u posve drukčijem kontekstu to će tvrditi i fenomenologijski filozof Norbert Elias u svojoj kapitalnoj studiji O procesu civiliziranja.

Za Blumenberga, posljedica ovog pristupa je da se sva postojeća ograničenja proglašavaju svladanima, čak se protežu i na tehnološku uporabu atomskih sila. Sve što postoji po prirodi samo predstavlja primjer onoga što je moguće po prirodi. Rani vrhunac ovog razdvajanja bitka i prirode (povezanih u kozmosu) u spajanje bitka s kontingencijom (zamišljenom u svemiru) jest filozofija Renéa Descartesa. U njegovim Principia philosophiae, podrijetlo svijeta postaje moguće rješenje formalnoga modela; u njegovom, pak, Traité de l’homme, postojeće čovječanstvo postaje moguće rješenje hipotetskoga konstrukta. Kasnije, najvažniji novi instrument znanstvenoga opisa stvarnosti kao što je to prirodni zakon dosljedno postaje dizajn za kauzalne mogućnosti, za koje su uočljivi fenomeni tek aproksimacije. To je povijesno podrijetlo napetosti između tehnologije i svijeta života, čija je analiza, od Husserlove Krize europskih znanosti 1936. godine važna sastavnica fenomenologijske filozofije, kojoj Blumenberg zacijelo istinski pripada. Bliska povezanost znanosti i tehnologije u modernosti u konačnici je inherentna činjenici da nove (znanstveno utemeljene) tehnologije ispunjavaju prostor mogućnosti definiran prirodnim zakonom sa sve više primjera, a da ga nikada ne iscrpljuju.

Analogija između kršćanskoga Boga stvoritelja i čovječanstva, koje se ostvaruje kroz kreativnost, a time i kroz tehnologiju, sugerira daljnje tumačenje da, prije ili kasnije, cilj više neće biti proširiti Božja djela s djelima čovječanstva, već integrirati ljudske izume u koherentno, samostalno djelo stvaranja. Industrijalizacija označava početak ovog razvoja; U svojem tijeku, stvarnost kao svijet života određena iskustvom prirodnih fenomena radikalno se zamjenjuje tehnologijama koje prožimaju rad, organizaciju, komunikaciju i potrošnju. Tehnologije više nisu samo instrumenti koji se mogu interpretirati prema shemi korisnosti, već mediji koji se moraju interpretirati prema shemi mogućnosti oblikovanja. Ova napetost između svijeta života i tehnologizacije jedna je od konstanti ove knjige.

Blumenberg je, naravno, svjestan da se kasnosrednjovjekovni argument o idiotovoj žlici ne može uzročno povezati s modernim razvojem događaja. Naprotiv, on je znak – uz mnoge slične koji se uočavaju u drugim kasnosrednjovjekovnim tekstovima – promjenjivog ljudskog razumijevanja samoga sebe. Ova promjena oslobađa “prostor za manevriranje” (Blumenbergova omiljena riječ) koji je modernome dobu bio filozofski, teologijski i moralno potreban da bi se krenulo na svoje putovanje napretka. U tom smislu, žlica je delikatna, ironična metafora koju Blumenberg suprotstavlja ikoničnim simbolima modernosti od renesanse ꟷ topu, šestaru i tiskarskome stroju ꟷ koji predstavljaju moć, novac i znanje.

Je li Blumenbergov model uvjerljiv? Neki kritičari mu zamjeraju da društveno-povijesne pristupe smatra prilično nedostojnim sugovornicima, ne nužno na ravnopravnoj intelektualnoj osnovi. Leonardo Olschki, koji je već 1920-ih proučavao nelatinsku literaturu o znanosti i tehnologiji ranog modernoga razdoblja, spominje se samo zato što njegov rad nudi uvid u “pojačanu prijemčivost za nove doktrine”. Edgar Zilsel, koji je 1940-ih izradio detaljne studije slučaja o novim epistemologijskim idealima praktičara (inženjera, arhitekata, kirurga, navigatora i drugih), nije spomenut. Utjecajna studija Borisa Hessena, *Socio-ekonomski korijeni Newtonovih Principia*, predstavljena u Londonu 1931., te kasnija djela o povijesti znanosti Roberta Mertona i Henryka Grossmanna izostavljena su. Moja je postavka da je kao i u slučaju Heideggera, unatoč Blumenbergova povijesno-filozofijskoga enciklopedizma, njegov pristup „ontologijski“ i „fenomenologijski“, a ne sociologijski, pa je otuda ono što ima karakter izvedenih društvenih odnosa važno za neka druga istraživanja, ali nije nužnost uopće da se uključuju u prominentno filozofijska.

Uvijek valja metodički razgraničiti ono što je pitanje onto-geneze u razlici od problema socio-geneze, jer je posrijedi i u metafizičkome i u postmetafizičkome smislu o drugačijem rasporedu pojmova i kategorija. Stoga treba napomenuti da su Blumenbergova djela od velike vrijednosti za rekonstrukciju dubokog intelektualno-povijesnog diskursa o bitku, prirodi i kontingenciji, te za njegov doprinos oslobađanju ideje nesputane tehnološke kreativnosti. Međutim, literatura o doprinosu istraživača praktičarima svjetonazoru u kojem se jedinstvo tehnologije i prirode otkriva kroz eksperiment, kauzalnu analizu i kvantitativno modeliranje bila bi jednako vrijedan dodatak.

4.

Ako se „druga priroda“ mehaničkoga svijeta strojeva shvati onako kako je to postavio Hans Blumenberg, naime kao „posljedica tehničke volje“, tada je razvidno da se ono „organsko pojavljuje kao proizvod konstrukcije“. (Hans Blumenberg, „ Das Verhältnis von natur und Technik als philosophisches Problem“, u: Schriften zur Technik, str. 29.)

Čini se da je oscilacija između radikalnoga stava o tehnici kao biti znanosti i znanosti kao biti tehnike u slučaju Blumenbergova mišljenja ponajprije određeno time što se nastoji precizno fenomenologijski pokazati razvitak sâme stvari mišljenja. Ona se preobražava iz grčko-srednjovjekovnoga shvaćanja prirode i svemira (physis, φύσις -kosmos,  κόσμος -ordo) do božanskoga djela svrhovite „prirode“ s tajnim planom utkanim u samostvaralačko djelo umjetnosti. Kada nastupa radikalan obrat ove kauzalno-teleologijske sheme nastaje nešto uznemirujuće. Za Blumenberga se radi o „tehničkome razumijevanju bitka i istine uopće“. (Hans Blumenberg, „Technik und Wahrheit“, u:  Schriften zur Technik, str. 45.)

Tehnika kao primijenjena znanost, što je bila značajka ranoga novovjekovlja i mehanologije, postaje u moderno doba industrijske reprodukcije tehnologijom. To samo znači da se bit tehnike pokazuje sada u promjeni karaktera znanosti. Metoda i eksperiment fizikalnih znanosti kao paradigme u Newtona s vodećim pojmom mathesis preoblikuju se na koncu 19. i početkom 20. stoljeća s uvođenjem Darwinove biologijske teorije evolucije, termodinamike, te Einsteina i kvantne teorije, u produktivnu sintezu prirode i života. Time se obistinjuje Heideggerova postavka, a na navlastit način razrađuje je i Blumenberg, da su moderne znanosti rezultat promijenjene biti moderne tehnike. Sve su takve znanosti usmjerene „koristi“ i „oslobađanju“ od antropocentrične slike svijeta koja je nastala s Kopernikom i omogućila ubrzani „napredak“ i „razvitak“ tehničkoga izlaganja bitka. Nije stoga slučajno da se i u Bleumenberga i u radikalnih konstruktivista Giambattista Vico uzima kao novovjekovni prethodnik modernoga tehnologiziranja svijeta.

 U stvaralaštvu u kojem se nastavlja djelovanje prirode pod drugim uvjetima razotkriva se bit ljudske povijesti. Kada to imamo u vidu, moguće je misliti ono neljudsko kao čistu konstrukciju izvan zadane matrice prirode i kulture. Štoviše, pokazuje se ne samo mogućim, već i nužnim, preokrenuti dosadašnji metafizički poredak kategorija i pojmova da bismo opisali razmjere povijesno-epohalne promjene nastale u 20. stoljeću s paradigmom reproduktivne tehnologije. Ona postaje zamašnjakom „napretka“ i „razvitka“ znanosti. U tom pogledu čini se posve opravdanom Blumenbergova tvrdnja o odnosu organskoga i mehaničkoga s obzirom na pojam konstrukcije:

„Tehnika nije, dakle, derivat znanosti, već je ona aktualiziranje jednog bitnog momenta znanstvene istine sâme.“ (Hans Blumenberg, „Technik und Wahrheit“, u:  Schriften zur Technik, str. 47.)

Dva načina razumijevanja biti tehnike pogađaju, dakle, istodobno bit čovjeka i njegov položaj u stvaranju slike svijeta. Ako se iz prvoga može iščitati transepohalnost tehnike „urođene“ čovjeku, krećemo se na rubu esencijalizma. Značajke su to pripadne različitim antropologijama od filozofijske do strukturalne i kibernetičke. U sklopu odnosa tehnike i vremena u suvremenoj filozofiji na tragu Heideggera, Simondona i Leroi-Gourhana ovo je posebno razradio Bernard Stiegler. U drugome putu promišljanja, najveći prilog dohvaćanju odnosa između grčke, moderne i suvremene tehnike proizlazi, naravno, iz Heideggerova kasnoga mišljenja od kraja 1930-ih do kraja 1960-ih godina. Ono što se, pak, pokazuje izazovnim za naše uvide o razlikovanju tehnike, tehnologije i tehnosfere odnosi se na pitanje: a što kada ni transepohalni pristup tehničkome izlaganju bitka, a niti povijesno-epohalni više ne omogućuju nešto što se tehnogenezom konstruira kao autonomni objekt koji misli i osjeća te ujedno predviđa s pomoću kibernetičkih pojmova informacije, povratne sprege-petlje (feedback-loop), kontrole i komunikacije buduće procese autopoietičkoga stvaranja „umjetnoga života“ (A-life)?

Znanstvena „istina“, o kojoj govori Blumenberg, nije ništa znanstveno, već pripada filozofijskome problemu prvoga reda u suvremeno doba. To je problem smisla odvijanja procesa bez metafizičkoga prvoga uzroka i posljednje svrhe. Kada umjetna inteligencija (A-intelligence) za svoj linearno-kružni „napredak“ i „razvitak“ ne potrebuje više nikakve izvanjsko-unutarnje razloge ili uvjete mogućnosti zvali se oni Bog, priroda, supstancija, prvi pokretač ili bilo kako drukčije – kako misliti ovu novu konstelaciju? Autonomni objekti nastali „radom“ kibernetički stvorene mreže kao virtualne aktualizacije „novoga“ već su posvuda u primjeni. Uskoro će biti našom svakodnevnicom. Sve vrvi od dronova do robotiziranih vozila, od laserske tehnologije vizualiziranja tijela do kvantnih računala koji sami prenose informacije i sami stvaraju nove programe.

Priroda se više ne pojavljuje omotana nevinošću bivanja i prstenom vječne igre bitka u kružnome gibanju. S mašinerijom dolazi doba „banalnosti“ života. Preobrazbom njegove tajne u tehničko razrješenje problema ulazimo u složenost svijeta izgrađenog logikom tehnoznanosti (technoscience). I sama tehnologija koja se do 1960-ih godina zasnivala na ideji izvanjske kontrole autonomnoga događaja kibernetičkoga sklopa više ne odgovara stanju stvari. Na djelu je upravo ono što su Heidegger i Blumenberg, a jednako tako i Max Bense, pretpostavili kao način odvijanja tehničkoga svijeta u nadolazećem razdoblju tehnosfere – prelazak iz „stvari“ mišljenja u mišljenje kao „stvar“.