Žarko Paić

1.

Istinsku analizu misterija i veličajnosti američke demokracije u njezinoj djevičanskoj fazi rane modernosti dao je jedan francuski aristokrat, autor sjajnih putopisa i remek-djela političke teorije O demokraciji u Americi. U romanu Thomasa Manna Doktor Faustus na jednom mjestu čitamo i ove rečenice koje imaju svojevrsnu moć proročanstva: „Alexis de Tocqueville je rekao da su iz revolucije kao iz zajedničkoga izvora potekle dvije rijeke: jedna za ljude i njihove slobodne ustanove, a druga je ona koja utječe u apsolutnu vlast.“ Tko je bio Alexis de Tocqueville?  Rođen je u Parizu 29. srpnja 1805. u obitelji grofa koji će kasnije postati prefekt tijekom Restauracije. Preko majke bio je praunuk Malesherbesa, suca koji je životom platio čast obrane Luja XVI. Studirao je pravo, što ga je dovelo do karijere u pravosuđu, a karijeru je započeo 1827. kao istražni sudac na dvoru u Versailleu. Nakon Srpanjske revolucije 1830., Alexis de Tocqueville želio se distancirati od francuske politike. Stoga je otišao u Sjedinjene Države sa svojim prijateljem Gustaveom de Beaumontom na studijsko putovanje kako bi ispitao i istražio zatvorski sustav. Zar nije u tome baš on prethodnik Foucaulta i njegova remek-djela Nadzora i kazne: Rađanje zatvora (Informator-Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 1994. S francuskoga prevela Divina Marion)

Njih dvojica putovali su zemljom deset mjeseci i vratili se u Francusku u proljeće 1832. Sljedeće godine, nakon što je iz političkih razloga dao ostavku na sučevu dužnost, Tocqueville je kratko vrijeme proveo u Engleskoj, gdje je produbio svoja istraživanja o demokratskim sustavima. Iz svojih putnih bilješki crpio je materijal za svoju prvu knjigu, Demokracija u Americi, čiji je prvi svezak objavljen 1835. Stil je elegantan, a sadržaj užitak za um. Knjiga je odmah postigla uspjeh. Objavljivanje drugog sveska, u travnju 1840., donijelo je autoru izbor u Francusku akademiju. Prvi svezak Demokracije u Americi bavi se izvornom Amerikom predsjednika Andrewa Jacksona. U drugom svesku autor proširuje svoj opseg na demokratski fenomen i njegovu vjerojatnu budućnost. Tocqueville pokazuje da su vladavina prava i individualne slobode bitne pokretačke snage ekonomskoga i društvenog napretka. Međutim, bojao se da će demokratski pokret i individualizam na kraju dovesti do atomizacije društva i uspona despotske države. Zahvaljujući pronicljivosti svojih uvida, Tocqueville je među najpoznatijim francuskim piscima u Sjedinjenim Državama, a upravo se u toj zemlji vodeći stručnjaci za njegovo djelo i danas mogu pronaći. Među njegovim mnogim citatima koji potiču na razmišljanje, ovaj se posebno ističe, odjekujući iznimnom lucidnošću:

„Nacije danas ne mogu spriječiti jednake uvjete unutar svojih granica; ali ovisi o njima hoće li ih jednakost voditi u ropstvo ili slobodu, u prosvjetiteljstvo ili barbarstvo, u blagostanje ili bijedu.“ (v. Alexis de Tocqueville, De la démocratie en Amérique. Souvenirs. L’Ancien Régime et la Révolution, Introductions et notes de Jean-Claude Lamberti et Françoise Mélonio, Laffont, Coll. «Bouquins», Paris, 1986.)

2.

Jedan od najznačajnijih društvenih teoretičara i intelektualaca u Francuskoj 20. stoljeća, Raymond Aron, autor znamenite studije o totalitarizmu koja pripada vrhu klasične literature o tom složenom problemu koji ulazi u područje povijesti političkih ideja, politologije i sociologije moći kao i političke filozofije, autor je teksta koji zaslužuje posebnu pozornost. Njegov je naslov „Idées politiques et vision historique de Tocqueville“, a objavljen je 1960. godine u renomiranome časopisu Revue française de science politique, Vol.10/3(str. 509-526). Već na početku ove rasprave Aron ustvrđuje kako Tocqueville kao autor dviju amblematskih knjiga o demokraciji i tiraniji, one O demokraciji u Americi i one druge Stari režim i revolucija, pokazuje da je istraživanje fenomena nastanka moderne demokracije nužno komparativno, jer je sveza između Francuske kao predvodnice duha revolucionarnih zbivanja u Europi i Amerike kao kolijevke novoga svijeta univerzalne slobode čak i u bitnim razlikama utemeljenja nacije-države (etat-nation) neraskidiva. Uostalom, i danas svjedočimo koliko je ta prosudba ujedno predskazujuća i postaje sve više fluidna negoli je to bilo od razdoblja kad je Tocqueville napisao svoju knjigu (1834-1840.).

Naime, nakon drugoga mandata Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a uistinu se već može s punim pravom govoriti da je njegov „režim“ na putu da slomi ono što je od 19. stoljeća bilo određeno vladavinom demokratskih institucija slobodnoga društva, a ono što nazivamo državom u doba nove razdiobe svijeta kroz apsolutnu moć geopolitike nije samo u vlastitoj zemlji dospjelo do znakova autokratske vladavine i prezira demokracije, već je nizom akcija u svijetu njegova politika postala opasan primjer kancerogene sveze privatnoga korporativizma i neoimperijalne moći ustrojene prema načelima „novoga suverenizma“.

Aron u ekstenzivnoj analizi postavki koje zagovara Tocqueville tvrdi da ni Francuska ni Sjedinjene Države neće izbjeći neodoljiv pokret koji vuče moderna društva prema demokraciji. „Postupni razvoj jednakosti je providonosna činjenica. Posjeduje glavne karakteristike takve činjenice; ona je univerzalna, trajna je, svakodnevno izmiče ljudskoj kontroli, svi događaji, kao i svi ljudi, doprinijeli su njezinom razvitku.“ Ali demokracija, bila ona sudbina ili providnost našeg vremena, rađa različite institucije u političkome poretku; posebno, ona ne bira definitivno između slobode i despotizma. Neka demokratska društva jesu ili će biti slobodna, druga već jesu ili će biti servilna. I upravo stoga Aron dovodi u svezu na teorijskoj razini istraživanja Alexisa se Tocquevillea i Karla Marxa, jer obojica pokušavaju odgovoriti na pitanje jesu li ideje moderne politike kao što su sloboda i jednakost uopće ostvarive u kontekstu razvitka dva načina konstitucije društva i države unutar nečega što je referencijalni okvir djelovanja kakav nastaje nakon Francuske revolucije u Europi i Americi, a posrijedi je industrijski kapitalizam sa svim popratnim posljedicama njegova utjecaja na nacije, narode, figuru građanina i klasno-socijalno ustrojstvo društva.

No jasno je da pod demokracijom najčešće misli na stanje društva, a ne na oblik vladavine. “Neodoljiva revolucija” koja u autorovoj duši proizvodi svojevrsni vjerski teror, prije je društvena negoli politička; teži “postupnome i progresivnome razvitku jednakosti”. Prije ili kasnije, Francuska će, poput Amerike, postići gotovo potpunu jednakost uvjeta. Demokracija, kako je vidi ovaj potomak velike obitelji, stoga je nestanak aristokracije, izjednačavanje uvjeta. Stoga zamišlja “liberalnu republiku ili represivnu republiku”, a još više “demokratsku slobodu ili demokratski despotizam”. Fragment koji smo citirali dokazuje samo da je Tocqueville oklijevao potpuno prekinuti tradicionalnu upotrebu riječi demokratski, koja označava način vladavine, a također i da po njegovom mišljenju pridjev demokratski primijenjen na vladu podrazumijeva sudjelovanje naroda u upravljanju javnim poslovima. Kada Tocqueville spominje demokratski despotizam, on misli na despotizam koji se može pojaviti u demokratskim nacijama; On ne namjerava pripisati dostojanstvo demokracije despotizmu. Jer, kao način vladavine, despotizam je suprotnost demokraciji.

Sve što Aron u svojim razmatranjima posebno naglašava nije tek „velika priča“ o povijesnim uvjetima nastanka „demokracije u Americi“ u 19. stoljeću i aktualnosti Tocquevilleovih političkih promišljanja. Kontekst u kojem se pojavljuje ova rasprava 1960. godine kada Aron kao radikalni kritičar ideje komunizma u Sovjetskome Savezu i posvuda u svijetu zahtijeva obranu ne samo tradicionalnoga liberalizma kao ideologije ljudskih prava i vjere u demokratska načela nesumnjivo je jedan od razloga koje valja ovdje izdvojiti. Naime, u zbiljskome stanju međunarodnih odnosa to je doba Hladnoga rata između Zapada te Sovjetskoga Saveza i Kine, ali još je mnogo važnije nešto drugo. To je težnja koju Aron izvodi koja položaj SAD-a nužno otvara kao analogiju s onime što je Tocqueville vidio kao rak-ranu američke demokracije ju samome začetku. Posrijedi je instrumentaliziranje ideje demokratske većine u provedbi politike koja na ovaj ili onaj način ruši ideal republike i može dovesti do „demokratskoga despotizma“.

To znači da je za istinsku demokratsku svijest o napretku i razvitku nacije-države u sklopu modernoga kapitalizma bitno kako će se uskladiti imperativi slobode i jednakosti. No, ono što je najvažnije i ima dalekosežne posljedice i za suvremenost, kad je ono što je još Habermas u knjizi Legitimacijski problemi kasnoga kapitalizma iz 1973. godinenazvao dolaskom neoliberalizma u ekonomiji, politici i kulturi procesima „kržljanja demokracije“, rezultat proloma konzumerizma i društva spektakla, a Tocqueville je upozorio da demokraciju u Americi pogađa još u 19. stoljeću zaraza zvana masovna zaokupljenost građana svojim privatnim strastima i sklonošću zabavi umjesto „civilne religije“ slobode. Sve to dovodi do mogućnosti pada u bezdan „demokratskoga despotizima“. Naime, „Tocqueville je, u srcu, bio aristokrat koji nije prezirao jednakost uvjeta života, ali se gnušao servilnog duha koji prisiljava na poslušnost. Bojao se da će isključiva težnja za blagostanjem proširiti takav duh niskosti među ljudima, izoliranima u svojim sitnim poslovima.“ (Raymond Aron, nav. tekst, str. 514.) No, nije li znakovito da je Aron čitanjem Tocquevillea upozorio i na još nešto što je u 21. stoljeću postalo conditio sine qua non ne samo globalnoga trenda desnoga populizma, već i svih drugih političkih ideologija i pokreta, a to je pitanje nacije i kulturnoga identiteta nositelja suverenosti. Što je, dakle, taj navlastiti „duh američke nacije?“

„To je spoj duha religije, duha slobode i duha trgovine. Među puritancima, duh religije bio je ujedinjen s duhom slobode. Živeći usred divlje prirode, puritanci su spontano tražili svoje spasenje u iskorištavanju ili dominaciji nad svojim okolišem. Posvećeni potrazi za bogatstvom, sačuvali su čisti moral i vjeru svojih predaka. Dakle, duh američke nacije je načelo liberalne demokracije.“ (Aron, nav. tekst, str. 519.)

Međutim, za Arona nije stvar u tome da izvede svoje pobijanje pozitivizma u sociologiji u djelu Augusta Comtea, kako bi se možda moglo pomisliti, jednostavnim povratkom Tocquevilleu, uzdignutom na status nenadmašnoga autoriteta. Odbacujući svaki dogmatizam, u skladu sa zahtjevima weberijanske sociologije, Aron zagovara kritičku upotrebu koncepata koje je koristio Tocqueville. Kao i kod Marxa, ili kod Comtea od kojeg se osjeća distanciranijim, Aron poduzima rigorozno ispitivanje Tocquevilleovih postavki i pokušava, u svjetlu stvarnosti 20. stoljeća, procijeniti njihovu relevantnost. Često se pozivajući na Tocquevilleovu misao u svojim knjigama, Raymond Aron ističe i konvergencije i nepremostive suprotnosti između demokratskih i totalitarnih poredaka vladavine. No, zacijelo je neporecivo da mu je teorijska relevantnost Tocquevillea istinska analogija za kritiku totalitarizma, ali i za kritiku demokratskih zastranjenja koje mogu postati nečim čudovišno opasnim za budućnost liberalnih poredaka u svijetu. Ono što se zbiva s Amerikom označava od druge polovine 20. stoljeća sudbinu ne samo Europe i Zapada, već i čitavoga svijeta.

3.

Jedan od najznačajnijih američkih političkih filozofa i teoretičara suvremene politike, autor o kojem sam pisao i u svojoj knjizi Totalitarizam? (Meandarmedia, Zagreb, 2015.), Sheldon Wolin, pisac nezaobilazne i uistinu provokativne knjige naslovljene Democracy Incorporated: Managed Democracy and the Specter of Inverted Totalitarianism iz 2008. godine, objavio je i izazovnu postavljenu knjigu o Tocqeuvilleu, još 2001. godine – Tocqueville Between The Two Worlds: The Making of Political and Theoretical Life (Princeton University Press). Baveći se pritom analizom fundamentalne knjige o Americi i na Tocquevilleova teorijska putovanja i političke vizije, Wolin podaruje čitanje mislioca koji se bori s modernim silama započetim u 17. i 18. st. i postavlja dijagnozu koja bi se mogla bez problema primijeniti na naše  stoljeće. Riječ je o postavci da je upravo s Tocquevilleom u modernome političkome mišljenju, kao što je to bilo i s Marxom i Weberom, u središte postavljen problem moći. Zanimljivo je da se Wolin ovdje ne referira na Foucaulta koji je ovu liniju analize fenomena moderne politike izveo kroz svoje pojmove disciplinarnoga i nadzornoga društva da bi sve kulminiralo pojmovima biopolitike i dispozitiva moći koji s neoliberalizmom u potpunosti postaje logika sustava upravljaštva (gouvernementalité) i pokoravanja građanskoga društva interesima transnacionalnih korporacija.

          Moderno doba definirano je širenjem novih vrsta moći: moći nove znanstvene metode, ekonomske moći rastuće buržoazije i sve racionaliziranijeg državnog aparata koji je pokušavao kooptirati i znanstvenu i narodnu moć. Moderni teoretičari, poput Thomasa Hobbesa, imali su zadatak iskoristiti te nove oblike moći kroz nove slike poput „prirodnog stanja“ i nove političke pojmove poput „autoriteta“. Za razliku od antičkih filozofa, čija se potraga za istinom svodila na štovanje univerzalnoga reda i harmonije, moderni teoretičari koristili su istinu kao sredstvo za organiziranje politike, ekonomije i prirodnoga svijeta. Međutim, Wolin ističe varijaciju moderne političke misli koja je umjesto toga nastojala ograničiti modernu moć. Montesquieu je, na primjer, suprotstavio sveobuhvatnim, moći naklonjenim teorijama svojih suvremenika, vlastitu svojevrsnu anti-teoriju: opisom zajednica opterećenih posebnim manirama i običajima koje ni znanost ni država nisu mogle lako prihvatiti. Prema Wolinu, upravo iz te Montesquieove tradicije Tocqueville će se suočiti s modernom moći.

          Wolin u svojoj knjizi tvrdi da Tocqueville, kao teoretičar i tvorac mitova, mora birati između dva „imaginarija“ koji su povezani s demokracijom: revolucijom ili centralizacijom. Drugim riječima, on može prikazati moć Mnogih koja teži ili stalnoj revoluciji ꟷ činjenica koju je francuska povijest dokazala kao moguću ꟷ ili despotizmu, koji se konceptualno (iako ne i povijesno) povezuje s demokracijom kroz fenomen uniformnosti. Kao što čitatelji Tocquevillea dobro znaju, on privilegira centralizaciju kao najveću opasnost, nagađajući da će revolucije postati rijetke u demokratskome dobu. „Demokratski despotizam“, dakle, a ne beskrajna revolucija, pojavljuje se kao najmoćnija mitska tema modernosti u Tocquevilleovom djelu. To je zlo protiv kojeg Tocqueville usmjerava svo svoje teorijsko oružje, pokazujući svojim čitateljima kako religija, lokalna uprava, udruge i pravna profesija, između ostalog, mogu obuzdati njegovu moć. Međutim, sama snaga tih institucija i običaja proizlazi iz njihove montiskjeovske posebnosti, i kako moć Mnogih raste i prihvaćaju ih država i tržište, otpor koji pružaju može se pokazati uzaludnim.

          Vidimo sada da je i ono što je mučilo Raymonda Arona, liberalnoga kritičara totalitarizma u 20. stoljeću u kojem su posrijedi političke ideologije i režimi talijanskoga fašizma, njemačkoga nacionalsocijalizma i sovjetskoga i kineskoga komunizma, ali isto tako i ono što je bila nelagoda za Sheldona Wolina, uvjetno kazano anarhističkoga kritičara liberalnoga „obrnutoga totalitarizma“ Amerike 21. stoljeća, ima svoje neskriveno podrijetlo u analizama demokratskoga paradoksa koje je razvio upravo Tocqueville. Između slobode i jednakosti, naime, zjapi čudovišan bezdan koji se može postupno i raspadom univerzalne sveze obrazovanoga građanstva i „civilne religije“ slobode prometnuti u svoju suprotnost. Pojam despotizma u međuvremenu je usmjeren na političke režima nezapadnjačkih kultura, što ma svoju genealogiju još s radovima Karla A. Wittfogela o sustavu vladavine „orijentalne despocije“, pa je postalo uobičajeno smještati ovaj pojam uz političke poretke autokratskih režima Putinove Rusije i Jinpingove Kine, dok se pojam tiranije koristi za one poretke koji su inherentno liberalno-demokratski i degeneriraju u poredak strahovlašća i razaranja institucija građanskoga društva. (v. Timothy Snyder, On Tyranny: Twenty Lessons From The Twentieth Century, Crown, 2017.)

          Je li, dakle, Tocquevilleova analiza „demokratskoga paradoksa“ u slučaju Amerike, a to prije svega znači zlouporabu pojma jednakosti kao tiranije većine spram manjina, ono što će dovesti do toga da ga i sam Thomas Mann uključuje u svoj roman Doktor Faustus u kojem je ponajprije riječ o pitanjima glazbene umjetnosti u kontekstu raspada čitavog jednog svijeta humanizma i liberalne demokracije s nakanom da se rasvijetli upravo ono zastrašujuće: nastanka apsolutne vlasti koja demokraciju prezire i koristi kao puko sredstvo za suspenziju ustavne države i pretvaranja nove vladavine u trajno izvanredno stanje (Ausnahmezustand)?

Najveći politički mislilac u povijesti Amerike bio je ovaj francuski aristokrat koji je dobro znao kako između „staroga režima“ (rojalizma) i „revolucije“ jedino što preostaje modernome razdoblju svjetske povijesti jest „vjera“ u ono što nema svoj temelj, a uvjet je mogućnosti svih drugih pojmova politike. To je „vjera“ u apsolutnu slobodu bez koje Amerika upravo u trećem desetljeću 21. stoljeću proživljava svoj  sumrak demokracije.