Žarko Paić

       Kaosmos je ključan ‘pojam’ ne samo kasnoga Deleuzea, već i čitave suvremene filozofije i kozmologije. Iako ga je sam Deleuze prisvojio  od Joycea, Gombrowicza i Borgesa i dao mu novo značenje, njegovo je pravo ‘ontologijsko’ podrijetlo u stoika, a istinsko mjesto prožimanja mišljenja i bitka nalazi s u okrilju kibernetičke teorije složenosti i emergencije. Nije mi nakana ovdje otvoriti problem genealogije jednog hibridnoga sklopa koji, čini se, odlično pogađa u srž problema suvremenosti. Dostatno je tek ukazati da se na kraju prvoga i opširnije u drugome svesku moje Tehnosfere u sklopu analize pojmova informacije, feedbacka, kontrole i komunikacije u Norberta Wienera, Godharda Günthera i Maxa Bensea te pojma metastabilne ravnoteže Gilberta Simondona razvija ovaj način mišljenja transklasične logike i-i, istodobnosti i korelacije prostora i vremena kao virtualne aktualizacije. Sve što je krasilo postmodernu estetiku aleksandrinizma, od Eca do Borgesa, s trijadom pojmova sinkretizma, eklektičnosti i hibridnosti, sada se pojavljuje u onome što ima značajke ne-dijalektičke sinteze.

          Što to znači drugo negoli da ono pripadno tehnosferi određuje prirodi nove granice pojavljivanja. Istraživanja u području umjetne inteligencije najbolja su potkrepa ove postavke. Uostalom, kibernetika u svojoj biti nije samo-vođenje, samo-upravljanje i samo-organizacija iz logike prirode kao takve u smislu homeostaze, nego pokoravanje prirode ljudsko-neljudskim svrhama tehničke egzistencije. Biti-kao-stroj označava preokret u razumijevanju odnosa bitka i mišljenja kao nove tehnologije proizvodnje i distribucije informacija. Stoga kaosmosnije nikakva sinteza izvornoga nereda i reda na višoj razini spekulacije i refleksije, već kibernetičko prožimanje onog izvornoga i onog proizvedenoga polazeći od vladavine ‘Velikoga Trećega’.

           Stari su narodi kozmos-prirodu-čovjeka zamišljali kao rezultat teomahije iz koje kao pobjednik izlazi uvijek vrhovni moćni bog-Bog koji vlada svijetom kao svezom neba i zemlje na temelju uspostavljenoga reda u svim stvarima od mistike do ljudske naravi, od kozmologije do politike i umjetnosti. Sklad i ravnoteža pripisane su ontologijske značajke zapadnjačkoj metafizici od Grka do kvantne teorije. Sve ima svoje fiksno mjesto u prostoru i vremenu, a bitak je ono postojano, vječno i nepromjenljivo. Pojam kaosa u Hesiodovoj teogoniji označava ono bezoblično i čudovišno ne-skladno u svojoj nesvodivosti. Red kao taxis i kosmos je nastanak ravnoteže između odnosa bogova i ljudi. I zato je pojam koji ima za Parmenida isto značenje kao i bitak priroda ‒ physis. Dvojstva su nužna. Samo je pitanje kako se uspostavljaju, odozgo ili odozdo.

         Ako je prvo slučaj, onda je riječ o transcendenciji kao načelu oblikovanja pojavnoga svijeta, a ako je imanencija ona koja vodi igru, onda smo u jednoznačnosti bitka, u jednom jedinom svijetu empirizma za kojeg, doduše, kao u Spinoze može i Bog biti supstancija kao spoznata nužnost. No, oboje, i ono transcendentalno i ono što pripada imanentizmu svijeta umjesto manihejske borbe na život i smrt u epistemologiji sada se prožimaju u nečem ‘trećem’. Kant i Hume postaju mjerodavni za Deleuzea u formi mišljenja ‘transcendentalnoga empirizma’. Što je bilo posve razdvojeno sada se sintetizira, ali dvojnosti i nadalje preostaju samo u drukčijem metafizičkome odnosu. Što je, dakle, kaosmos‒ kaos kao red ili red kao kaos? I jedno i drugo. Ali, ovaj i-i, ili korelativna istodobnost onog što se događa u svijetu, i dobrog i lošeg, i autentičnoga i vulgarnog, i demokracije i diktature, i  napretka i nazatka, i čovjeka i inteligentnog stroja, ne može biti izvedivo bez onog ‘Velikoga Trećeg’, tertium datur, koji kibernetički usmjerava putanju lutajuće ireverzibilnosti ‘mišljenja’ i ‘bitka’. Kaosmos zato nije kibernetički ‘bog” tehnosfere, jer je novo četvorstvo uzroka za razliku od klasične Aristotelove sheme kauzaliteta-teleologije ono koje tehnogenetski i autopoietički stvara nove događaje, a ne kopira i oponaša ono što već uvijek jest kao bitak-bog-svijet-čovjek. Što znači u konzekvenciji moj naslov knjige Mišljenje kao događaj ‒ Kako čitati Deleuzea? (Mizantrop, Zagreb, 2022.)

Ovo.

           Kaosmos je događaj koji nastaje mišljenjem kao realizacijom kibernetike u tehnosferi. Umjesto sklada i ravnoteže prirode, sve se beskonačno ubrzava, postaje drukčije i različito od istoga, gubi supstancijalnu određenost hegemonije Jednoga, ruši se u tehnički bezdan, a ništavilo više nije Ništa kao nijekanje i ništavnost, već Ništa koje stvara iz mišljenja kao događaja kontingencije, ne više nužnosti. Sloboda prethodi kaosmosu i njezina je nesvodivost Unheimlich zbog toga što se odnosi i na životinje, i na ljude, i na stvorove nastale umjetnom inteligencijom. Sloboda izvan antropo-humanističkoga kruga metafizike postaje ono uistinu ‘kaosmotično’ za što naše mišljenje ne može više biti mjerodavno. I zato smo tako tradicionalno vjerni bilo kakvome redu iz dobre stare metafizičke povijesti. No, zaboravimo na te iluzije bez pokrića. Kad mišljenje ‘misli’ kao događaj, sve je otvoreno u svojoj ne-odredljivosti. Čak i to da nekim ‘čudom’ postanemo otporni na ovu mahnitu transformaciju stanja i procesa i otpočnemo iznova misliti na drevnim i neizbrisanim tragovima one ‘puste zemlje’ kojom prolazimo poput mjesečara u još dublju noć od ove globalno-planetarne pomrčine svijeta, razotkrivajući ipak znakove novoga svitanja.