Copyright ©2026 Žarko Paić

Stalker naš svagdašnji

Zona „trećega čovjeka“

(Palimpsest teksta „Čudovišna zona – Polis, city, metropolis“, u: Žarko Paić, Sklop i petlja: Što je preostalo od arhitekture?, TEHNOSFERA, sv. IV, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019.)

April 15, 2024
Stalker naš svagdašnji
Metropolis

U predavanju koje je Giorgio Agamben održao 11. studenoga 2006. godine na jednom seminaru u Veneciji posvećenom ideji metropolisa, nailazimo na sljedeću postavku:

„Ako se vratimo metropolisu, mislim da se ovdje ne susrećemo s procesom razvitka i rasta staroga grada, već s institucijom nove paradigme čiji karakter treba proučiti. Neprijeporno, jedna od njezinih glavnih značajki jest da je riječ o prijelazu od modela polisa utemeljenoga u središtu, to jest u javnome trgu ili agori, prema novome velegradskome oprostorenju (spatialization), koje zacijelo pripada procesu depolitiziranja, a čiji su rezultati vidljivi u čudovišnoj zoni gdje je više nemoguće odrediti što je privatno, a što javno.“ (Giorgio Agamben, „Metropolis“, http://www.generation-online.org/p/fpagamben4.htm Vidi isto tako o tom problemu i odličnu knjigu Massima Cacciarija, Architecture and Nihilism: On the Philosophy of Modern Architecture, Yale University Press, New Haven – London, 1993.)

Agamben je u već spomenutom predavanju razložio dvije paradigme tzv. „velegradske spacijalizacije“. Pozivajući se na Foucalta, tvrdi da je riječ o slučajevima iz povijesti europskih gradova na ishodu srednjega vijeka. Čudovišnost se imenovanja odnosi na prostore: (1) leproznosti i (2) kugonosnosti. Kao u drugim primjerima pokušaja pristupa tijelu izvan vladajućeg kartezijanskoga koncepta, tako je i u ovome riječ o negativnome određenju onoga što je predmet razlikovnosti. Lepra je bolest kože koja je u biblijsko doba bila znakom prokletstva. Lice se preobražava u mrežu simetričnih čvorišta u nakupinama što oboljelome daje izgled nakaznosti. Tradicijom je bilo uvriježeno isključenje oboljelih iz zajednice. Odlazak izvan grada u kolonije leproznih bila je istodobno još jedna kazna. No, ovaj puta socijalnoga isključenja iz normalnoga života grada. Drugi je oblik isključenja, prema Foucaultu, onaj koji se prakticirao za trajanja kuge. Označavao je veliki strah od prenošenja smrtonosne bolesti. Isključenje nije bilo udaljavanje oboljelih na rubove grada, već posvemašnja izolacija zatvaranjem u azile unutar grada. Nije teško zaključiti da je složena zarazna bolest kako je to pokazalo iskustvo s Covidom-19 i tzv. lockdownom samo nastavak ovog dvojstva isključenja Drugih iz logike zbivanja metropolisa kao mreže fraktalnih i „pametnih“ gradskih zona koje više nisu prirodni nastavak polisa i renesansnih agora Italije kao duhovne supstancije ljepote i uzvišenosti obitavanja u Gradu Sunca, već kraj ideje metropolisa kao kozmopolisa uopće. Razlog nije teško zamijetiti. Budući da drevni, mudri graditelji europskih srednjovjekovnih gradova nisu oblikovali tehnološke zone neljudskoga kao spacijalizirane prostore odvojenosti rada i tehnologije (profanosti) od prostora sakralnosti koje simboliziraju katedrale u središtu grada poput Sagrade Familie genijalnoga arhitekta Antonija Gaudija u Barceloni, a išlo im je na ruku što je način proizvodnje feudalnoga poretka bio primitivno stanje nastanka kapitalizma iz duha trgovišta uokolo prostora svetoga, onda je samorazumljivo da je ljudska egzistencija imala još uvijek svoj smjerni odnos spram prostora ustaljene statičnosti i polaganosti. Moderni je kapitalizam s idejom metropolisa i nebodera postao ubrzano događanje preobrazbe Grada u mrežu zona koje su ispresijecane fragmentacijom rada i dokolice, pa nije bilo teško predvidjeti da će uskoro sve postati ono što francuski povjesničar umjetnosti, filozof arhitekture Hubert Damisch lucidno naziva pojmom skylinea kao narcističkoga grada (Hubert Damisch, Skyline: The Narcisstic City, Stanford University Press, Staford, California, 2002.).

Giorgio Agamben
Giorgio Agamben

Pogledajmo zašto je suvremeni Grad u ideji nužno Zona koja ne počiva, kako je to protumačio Agamben na dva isključenja, leproznome prema vani i kugonosnome prema unutra. Oba isključenja još uvijek prepostavljaju da je arhitektura metafizički labirint svjetova koji pretpostavljaju odnos čovjeka kao graditelja i žitelja grada i svijeta njegove ekumene od polisa do renesansne agore i trgovišta kojim upravljaju Bog i zahtjevi ljepote i uzvišenosti nastale iz umjetnosti oblikovanja svijeta kao humanitasa. Uostalom, humanističke znanosti su istinski izdanak renesanse kojojc je izvor u neoplatonizmu. No, suvremena Zona više nije nimalo ništa ljudsko-suviše-ljudsko, već upravo ono što Damisch pokazuje tako zorno i upečatljivo u svojim razmatranjima. Neboder i korporacijski sustav gradnje poslovnih tornjeva, koji se uzdižu ponad Grada i svijet katedrala čine jučerašnjim svijetom za utjehu pogledu i religioznoj ekstazi života, ozbiljenje su narcističke želje za preobrazbom živoga u neživo, subjekta u objekt, da to kažemo obratom poznate Freudove formule psihoanalize: Gdje je bilo Ja, treba dospjeti Ono! (Wo Ich war, soll Es werden!) Narcizam je samo nastavak metafizike subjektivnosti drugim, psiho-arhitektonskim sredstvima. No, ne budimo nerealni i ne tražimo nemoguće ako je samo po sebi jasno da je aksiomatika kapitalizma naprosto u težnji za beskonačnim napretkom i razvitkom čega? Kapitala, dakako, a ne duhovnoga bitka s idejam reda i savršenstva između božanskoga, ljudskoga i prirodnoga. Zone isključenja ne mogu se više odnositi samo na lepru i kugu, ono izvanjsko i ono unutarnje, jer je taj dualizam neokartezijanskoga modela mišljenja i svijeta nestao u krhotine pojavom tehnosfere kao sinteze gena, informacije i kôda. Treća Zona, ona koja proizlazi iz premještanja Grada u mrežu kognitivno-informacijskih struktura mišljenja-kao-konstrukcije virtualiteta i tehnološke singularnosti više nije ni u kakvom tzv. realnome svijetu i to je konačno postalo jasno svima kad je iskustvo lockdowna zbog prijetnje globalne zaraze virusom Covid -19 dospjelo do transparencije svijeta kao „narcističkoga Grada“ iz trećega poretka kibernetike, a ne iz tzv. snova i različitih tehno-utopija. Ova Zona isključenja je totalna uključenost u prostor-vrijeme istovremenosti Nad-Ja iskustva koje stvara umjetna inteligencija i koje nužno označava prevlast ideje nad zbiljom, apsolutni trijumf tehnosfere kao AI-platonizma nad svime što je pripadalo autonomiji životinje i čovjeka. Lepra i kuga mogu se, doduše, vratiti u neki novi post-apokaliptički svijet isključenja kao uključenja u retro-futurizam novoga života ako od njega išta još preostane u mogućim sukobima između pomahnitalih imperija u šmitovski kazano velikome prostoru planetarno-globalnih ratova (Groβraum). Ali, nije to više nikakav nerješivi problem za suvremenu znanost i medicinu. Glavni je problem u tome što je metaforički kazano Treća Zona rezultat čudovišne simbioze filmske distopije Andreja Tarkovskoga Stalker i filmske post-ratne melodrame Carola Reeda Treći čovjek.

Pokušajmo definirati što je to „zona“? Izraz u engleskome jeziku kao „zoning“ ukazuje na prostorno planiranje u nadležnosti središnje vlasti države ili grada, a isto vrijedi i za decentralizirane upravne strukture. Prostor se određuje prema načinima uporabe, a ne prema unaprijed postojećem planu grada koji sjedinjuje sakralne i profane prostore življenja. Uzmemo li za primjer Dubrovnik, gradsku jezgru i moderno zdanje izvan omeđenih renesansnih tvrđava i trgova, nikad nećemo pojam „zone“ upotrijebiti za klasične forme odnosa arhitekture i prostora (crkve, palače, muzeje, trgove, mostove). Ono na što prvenstveno cilja ova tehnički ravnodušna riječ/pojam proizlazi iz epistemologijskoga reza između povijesti kao kontinuiteta vremena i „modernosti“ kao redukcije vremena na „oprostorenje“ (spatializing). U tom smislu početna je razlika prostornoga rasporeda građevina urbane jezgre i razdiobe grada u „zone“ (parkiralište, shopping, rezidencije, državne institucije, financijski sektor, zabava i parkovi) odnos između uronjenosti u prostor kao doživljaj pasivnoga promatranja i izbačenosti u „zone“ kao područja rada i dokolice u funkcionalnome shvaćanju iskustva življenja u gradu. Vidimo da je kriterij uvođenja ovog pojma posve jasan. Prostor se za razliku od darovanosti povijesnoga nasljeđa mora „iskoristiti“ krajnje racionalno. Usto, nužno ga je učiniti privremeno dostupnim za promet i druge vrste uporabe. No, „zona“ ne proizlazi iz događaja podarenosti bez uzvrata, dara življenja i smrti kako Derrida u kvazi-teologijskome kasnome mišljenju definira tajnu događaja (événement). (Jacques Derrida, Donner la mort, Galilée, Pariz, 1999.)

Naprotiv, ona je tek predmet uporabe, korištenja i shvaća se uvijek iz nužnosti ograničenja-razgraničenja spram povijesnoga prostora sjećanja. Nije nipošto slučajno što se simboličko mjesto zone kao sublimne katastrofe u totalitarnome svijetu pojavljuje u filmu Andreja Tarkovskoga Stalker. Tehnički se jezik neutralizira kao metajezik političkoga nasilja. I kada ne govori, takav se jezik utiskuje u nesvjesno kao prazan označitelj nečega čudovišnoga. Zona tako nadilazi granice svoje pragmatične uporabe ograničenja-razgraničenja prostora. Neka začudna zvukovno-značenjska jeza upućuje na znak opasnosti čim se riječ pojavi u svijetu umjetnosti. Sjetimo se tek kultne američke TV-serije Zona sumraka autora Roda Serlinga (Twilight Zone) od 1959-1964. godine i prizora iz filma Carola Reeda Treći čovjek (The Third Man) iz 1949. godine u kojem Orson Welles utjelovljuje lik negativca Harryja Limea, koji u ozračju sumornoga Beča nakon formalnoga svršetka 2. svjetskoga rata između ruševina i podijeljenih postratnih zona utjecaja Amerikanaca, Engleza i Rusa u nagonu za preživljavanjem postaje zločincem. Zona se izvodi iz traumatske razdiobe korporativno određenoga prostora. Tijekom preobrazbi modernoga kapitalizma zasnovanoga na industrijskoj paradigmi u informacijska društva znakova bez značenja njezina se uloga proširuje na nove pod-razdiobe. Unutar gradskih zona predviđenih za složenu reprodukciju svakodnevnoga života bujaju raznolike pod-zone. Budući da se arhitektura i urbanizam zasnivaju na jedinstvu forme i funkcije, rezultat je ovoga čudovišnoga obrata u tome da sada „zoniranje“ prostora prethodi „darovanosti“ nasljeđa. Naravno, posve je drugo pitanje kako u stvarnosti postupati etičko-politički ispravno ako je bujanje gradova u globalnome poretku prešlo granice održivoga razvitka. O tome osobito svjedoče kritičke studije globalitarizma s obzirom na apokaliptične crte s gradovima u Meksiku, Brazilu, Nigeriji u djelu Mikea Davisa Planet slamova (Planet of Slums) iz 2006. godine. (Verso, London-New York)

U ekonomskoj teoriji globaliziranih „urbanih zona“, koja posebnu pozornost posvećuje ulozi turizma u razvitku novih kulturnih djelatnosti, zone se definiraju načinom privlačenja investiranja kapitala u područja koja su latentno dostupna za preobrazbu u spoj starina i novotarija, zamrznute povijesti u muzejima i njezina ponovnoga uprizorenja u „događajima“ (events). U pojmu „zoniranja“ na djelu je ono isto što teoretičar kulture i književnosti Fredric Jameson naziv „kognitivnim mapiranjem“. Ako se grad ne razdijeli u mnoštvo različitih, ali međusobno povezanih „zona“, nema sigurnoga prihoda od kulturnoga turizma koji od 1960-ih godina uvelike zamjenjuje druge oblike ekonomije ponude (supply economy). Ipak, da bismo pojam „zoniranja“ grada razumjeli u njegovu obuhvatnome značenju koje ima upravo u suvremenosti urbanizma potrebno je upozoriti na to da su sve „zone“ bitno funkcionalne. Primjerice, u kanadskome slučaju urbanističkoga planiranja spominje se pet glavnih kategorija gradskih zona: (1) rezidencijalne, (2) rezidencijalno-trgovačke, (3) trgovačke, (4) industrijske i (5) prostorne (parkovi, sport, shopping-centri i zračne luke). Potonja je odrednica „zone“ ono što u bitnome označava hipermodernost gradnje i planiranja prostora „danas“. Francuski kulturalni antropolog Marc Augé skovao je za to primjereni pojam ne-mjesta (non-place). Njihova se „nemjestnost“ pokazuje u tome što su takvi prostori mobilni, privremeni, funkcionalni, pragmatični, homogeni u stilu i izvedbi bez obzira na regionalne navlastitosti, Naposljetku, oni su i estetski privlačni stoga što sjedinjuju potrošaštvo, želju za sudjelovanjem u interaktivnim „događajima“ (events) i brzinu kojom se kapital seli iz jedne u drugu „zonu“. (Marc Augé, Nemjesta: Uvod u moguću antropologiju supermoderniteta, DAGGK, Karlovac, 2001. S francuskoga prevela: Vlatka Valentić. Vidi također o tome: Kim Dowey, Framing Places, Routledge, London, 1999.)

Što se, pak, tiče arhitekture, ne možemo, doduše, govoriti o nekom upečatljivome „stilu“ korporativnoga graditeljstva. Bilo bi svetogrđe spram inventivnosti estetskih tipologija gradnje u to „živo blato“ uvlačiti sve one arhitekte koji se upuštaju čak i odveć napadno u jednolikost tipizirane gradnje. Ako je i osvježavaju ekscesnim i šokantnim rješenjima poput poslovnih tornjeva u obliku stožaca ili zakrivljenih krovova i slično, ne može se poreći da su istodobno dionici nečega što ih nadilazi u estetskome smislu. Nazovimo to mjesto sublimnoga objekta arhitekture u globaliziranome poretku ekonomije-svijeta izrazom koji je uporabio Rem Kolhaas – generički grad. Njegova je temeljna značajka u tome što pretpostavlja programiranje aktivnosti, svetkovinu transfera postmodernoga čovjeka, a ne njegovu vezanost uz nepokretne objekte. To znači da se singularnost objekta prenosi u preobrazbe forme i tipologije gradnje. Međutim, da bi takav grad mogao funkcionirati u svakodnevici život mora postati više od spontanoga događanja u institucijama obitelji, škole, radnoga mjesta, odmorišta, turističkoga obilaska, užitka u estetskim vrijednostima potrošnje objekata. Generički se grad ne nasljeđuje poput povijesnoga dispozitiva kulture i civilizacije. Nasuprot tome, sve je u procesu preklapanja vremena i prostora s informacijskim „kontejnerom“ u koji se ne baca digitalni otpad. Posve suprotno, to je novo mjesto za interakciju stilova života koji se ne mogu svesti na društvene uloge vladajućih modela i poredaka vrijednosti. Takav se grad nalazi u previranjima stanja, a prostor postaje ono što nećemo prevoditi jer u engleskome jeziku globalne „nemuštosti“ precizno ukazuje na kaotičnost novoga poretka. Rem Koolhaas nazvao ga je – junkspace. (Rem Koolhaas, „Junkspace“, October, br. 100/2002., proljeće, str. 175-190.)

Rem Kolhaas
Rem Kolhaas

No, prelazak prostora kao mjesta u „oprostorenje“ (spatializing) omogućeno je tek onda kada zone između isključene uključenosti i uključene isključenosti postanu uvjetom mogućnosti nemjesta, fluidnosti i ubrzavanja kapitala. Tako se stvaraju „fraktalni gradovi“ i high-speed društva umreženih identiteta bez postojanosti i temelja.( Vidi o tome: Hartmut Rosa i William E. Scheuerman (ur.), High-Speed Society: Social Acceleration, Power, and Modernity, Pennsilvania State University Press, Pennslivania, 2010.) Ovome možemo još dodati sljedeće: zone pretpostavljaju gradnju tzv. paket-aranžmana turističkih objekata u povijesnim gradovima (hoteli, wellness-objekti, bazeni, kockarnice, zabavni centri, restorani, kafići). Prilagođavajući se želji turista kao obrazovanoga potrošača za lagodnošću, užitkom i informacijskim navikama sve se nastoji iznova koncentrirati u središtu, a ne na rubovima velegradova. Problem nije tek u interpolaciji „novoga“ u zaštićenim gradskim jezgrama. Uostalom, zahtjevi neograničenoga rasta kapitalnih investicija u kulturnome turizmu već su doveli do mogućnosti zbiljske ugroženosti Venecije. Zbog najezde kruzera lidom izvan ograničene kontrole mogućnosti plovidbe nadomak povijesnih zdanja Duždeve palače i niza crkava zvoni zvono za uzbunu. Kakve su posljedice ove nove društvene transformacije vremena i prostora za arhitekturu i urbanizam? Možda je ponajbolje za odgovor na to pitanje prizvati u pomoć još jednom kontroverznog nizozemskoga arhitekta, teoretičara i pisca Rema Koolhaasa. Na jednom mjestu voluminoznoga djela, knjige-pastiša ostvarene u suradnji s kanadskim dizajnerom Bruceom Mauom, a naslovljenom simptomatično po standardiziranim mjerama odijevanja S,M, L, XL iz 1995. godine Kolhaas ustvrđuje:

„Ako uopće treba postojati ‘novi urbanizam’ on se neće zasnivati na poretku i svemoći fantazija o dvojnicima-blizancima (twin fantasies); bit će to uspostava nesigurnosti; neće više biti zaokupljenosti s rasporedom više ili manje trajnijih objekata, već s navodnjavanjem teritorija koji imaju potencijal; neće više biti cilj stabilne konfiguracije, već stvaranje polja koja omogućuju da procesi prilagodbe neće više biti kristalizirani u konačnome obliku…neće više biti opsesija s gradom, već s manipulacijom infrastrukture za beskonačne intenzifikacije i diverzifikacije, kratke rezove i nove razdiobe – ponovni pronalazak psihološkoga prostora…“ (Rem Koolhaas i Bruce Mau, S,M,L,XL, The Monacelli Press, Rotterdam – New York, 1995., str. 969.)

Ulazak u „čudovišnu zonu“, u kojoj se više ne zna gdje počinje javno, a završava privatno, gdje se zbivaju složeni procesi preklapanja arhitekture i dizajna s javnim politikama pogodovanja nadnacionalnoj suverenosti kada transnacionalne korporacije potiskuju nadležnost klasične države u drugi plan, označava ulazak u trajnu nesigurnost globalizirane ekonomije-svijeta. Nije nimalo začudno da se onda i zahtjevi za kontrolom prostora kroz korporativno upravljanje proširenim tržištima, virtualnim i aktualnim, odražavaju na pokušaje paradoksalne sprege između „psihološkoga prostora“ i stvarne „intenzifikacije i diverzifikacije“ kapitala u nove-stare zone produktivnoga investiranja. Koolhaas je u manifestnome tonu distopije kao znaka raspoznavanja suvremene arhitektonske prakse uputio na nemogućnost izlaza iz začaranoga kruga „umjetničke gradogradnje“ i „tehnološke izvedbe“ grada na kraju njegovih iscrpljenih mogućnosti. Nije li ovdje posrijedi neka vrsta „endizma“ u smislu svojevrsne apokalipse arhitekture „danas“ na tragovima Baudrillardova postmodernoga nihilizma? Nipošto. Dostatno je upozoriti na čitav niz radova interdisciplinarnih urbanih studija, kulturne geografije, sociologije grada i semiologije arhitekture unatrag tridesetak godina. Kao što to iskazuje jedan od vodećih stručnjaka u tom složenome prepletanju raznolikih diskursa društvenih i humanističkih znanosti, Edward W. Soja u jednom tekstu, susrećemo se s neizbježnim „urbanim restrukturiranjem“. Ono se odvija na planu neoliberalne ekonomije, teorije informacijskoga društva, fluidnosti kapitala pa sve do sprege suvremene umjetnosti i tehno-znanstvenih eksperimenata s „umjetnom inteligencijom“ (A-intelligence).

Hubert Damisch
Hubert Damisch

Ako je generički grad ujedno „biopolitički“ dispozitiv i zgusnuta točka kraja ideje velebnosti metropolisa, tada se njegov temeljni problem više ne ogleda u tome što je i sam postao zrcalom korporativnoga stroja neoliberalnoga kapitalizma. Dokidanje razlike između povijesnih prostora i industrijskih područja napretka kakav je još bio u prvome srazu svjetova bjelodan s onime što su učinili Le Corbusier i drugi avangardni arhitekti u potpunosti je doveo do sljedećega obrata. Isto vrijedi za sve plastične ili prostorne umjetnosti uključujući suvremenu modu. Grad u digitalno doba sjedinjuje generičke objekte i stroj replikacije s kojim sve što jest postaje mogućnost novoga događaja (event). No, nije to linearni grad beskonačnosti vlastita razvitka, već nelinearno polje upisivanja znakova korporativnoga „vlasništva“ u povijesni prostor javnoga ili zajedničkoga odlučivanja naroda (demos) o vlastitoj slobodi kao političkoj sudbini u nadolazećem vremenu. Dokidanjem razlike javnoga i privatnoga nastaju one „čudovišne zone“ što ih Agamben definira zonama nerazlikovnosti između dvije paradigme upravljalaštva (gouvernmentalité) na Zapadu: (1) autoritarni poredak vladavine i (2) demokratske procedure upravljanja. Gradom se više ne upravlja demokratskim procesima deliberacije slobodne i republikanski određene javnosti. Umjesto toga svjedočimo neskrivenome paradoksu da sloboda postaje moć odlučivanja meritokratskih elita oligarhije o preobrazbi javnoga prostora u korporativno „oprostorenje“ (spatializing). Sve postaje intervencija u-prostor. Kada se u nešto intervenira ne očekuje se drugo negoli da se mijenja dijelom ili u cjelini „prostorni plan“. Tko, dakle, odlučuje o tipu intervencije zadržava pravo na uporabu moći za sebe i svoje klijente.

Nema više „bipolarnoga poremećaja“ između povijesnih jezgri i industrijskih predgrađa. Ta je dijalektika središta i rubova napuštena u korist onoga što se na tragu Debordova koncepta „integriranoga spektakla“ američki politolog Benjamin Barber u svjetlu rasprave o Koolhaasovu junkspaceu osmjelio nazvati hibridnim sklopom „malltown square“, trgom u trgovačkome centru. Sužavanje prostora trga bez kojeg nema Sokrata i filozofije kao javnoga raspravljanja o svijetu i gradu na estetsko-potrošačku funkciju suvremenoga čovjeka predstavlja kraj reprezentacije arhitekture kao takve. Ne treba, dakako, prolijevati suze za historicizmom bez povijesti ako smo već odavno stupili u jednolike prostore „zoniranja“ i „brandiranja“ našeg fluidnoga identiteta. Ali, treba jasno iskazati prezir i bijes spram srozavanja demokratske baštine Zapada. Od polisa, cityja i metropolisa dospjeli smo do korporativne bezličnosti nemjesta, neprostora i nelagode s biti ljudske egzistencije „danas“. Arhitekt je već krajem 19. stoljeća na početku ere industrijaliziranja postao više urbani planer, a manje graditelj velebnih zdanja. Europu uistinu progone sablasti povijesnoga nasljeđa. Čine to sve više u intervalima u kojima se prodor razornoga duha potrošaštva sjedinjuje s duhom trgovaca. A njima nije dovoljno to što se bogate do nečuvenih razmjera bezočnosti. Oni još k tome teže postati estetskim i političkim reformatorima novoga doba. Arhitektura koja odgovara tom ne-duhu, da uporabimo izraz najvećeg kritičara moderne arhitekture i Beča kao kič-grada historicizma, Hermanna Brocha, pisca trilogije Mjesečari (Die Sclafwandler) iz 1930. godine u kojem se nalaze umetnuti eseji o arhitekturi i modernosti, zacijelo se ne može jedino svesti na jeftino zadovoljstvo i praznu uzvišenost.

No, problem je u tome što u odsutnosti povijesti nastaju projekti izmaštane, sanjane ili konstruirane „historije“ kao nadomjeska ili simulakruma Realnoga. Zato nam građevine više nisu ružne u odnosu na ljepotu renesansne i barokne gradnje. One su naprosto fascinantno dosadne. U estetskoj svetkovini narcizma za masovni puk nema više dubine niti smisla. Površine i dvostruki rezovi, blokovi i betonske petlje, sintetski materijali za sintetsko doba generičkih objekata koji stvarno ne postoje – eto arhitektonskih pojmova koji to uistinu i nisu. Vratiti se Sitteovu obzirnome nauku o „umjetničkoj gradogradnji“ koja poštuje povijest i trgovima podaruje mjesto ljudskoga susreta pod zvijezdama nemoguće je poslanstvo. Ako je Europa prestala biti nadahnućem za povijest ideja nakon dva svjetska rata, onda je zanimljivo da su njezini najveći arhitekti razasuti danas sveudilj globaliziranoga svijeta. Učiti od Manhattana ne znači od prostora korporativne elite praviti koncept za nadolazeće razdoblje apsolutne konstrukcije tehnosfere. U pravu je Bernhard Lagner kada tvrdi da od

„planerskog racionalizma odvojena mjesta, posredovan masovnim turizmom 20. stoljeća nastaje event, neautentična, zakonima kulturnog konzuma podložna pozornica turističkog doživljavanja.“ (Bernhard Langer, „Umjetnička izgradnja grada vs. junkspace“, Europski glasnik, br. 15/2010., str. 687. S njemačkoga preveo: Boris Perić)

Spor između povijesnoga nasljeđa i tehnološkoga napretka u arhitekturi naposljetku kao da se nastavlja svagda iznova u novome okružju i kontekstu društveno-kulturnih krajolika. Ako je, naime, autentičnost gradnje i planiranja prostora stavljena na kušnju pred izazovima zahtjeva za ubrzanjem investiranja bez obzira na dugoročne posljedice rizika koje nosi sa sobom mahnitost „napretka“, onda je isto tako neprijeporno da se širenju globalnih generičkih gradova ne nazire kraj. Rem Koolhaas je u tome vidio apokaliptički zov propasti arhitekture klasičnoga nadahnuća i prekrižio svaku nostalgiju za poviješću. Znamo ipak da je to nemoguć pothvat. Povijest se vraća nepredvidljivim događajima povratka izvorima (religiji, tradiciji, kulturi). Što preostaje od svega toga jest morbidni užitak doživljaja ruševina u srcu grada, onih ruševina nad kojima je svoje skice grada kao umjetničkoga djela ostavio Piranesi, a koje je u jednoj od najinventivnijih knjiga o suvremenoj arhitekturi oživio Manfredo Tafuri u djelu Sfera i labirint: Avangarde i arhitektura od Piranesija do 1970-ih ( La sfera e it labirinto: Avanguardie e architettura da Piranesi agi anni ’70) iz 1980. godine.

Ruševine ponad dubinskih slojeva zemlje svjedoče o tome da se arhitektura urušava pred nezadrživim prodorom neljudskoga u materijalizirane forme ništavila. Nije tu riječ tek o nekontroliranome bujanju gradova, nego ponajprije o nemogućnosti bilo kakve sustavne kontrole nad procesima globalizirane ekonomije-svijeta. Dok je još modernost bila u svojim utopijskim zanosima čista industrija volje za moć u osvajanju planete mobilizacijski ustrojenim pogonom u kojem je arhitektura bila predvodnicom duha serijalnosti i kolektivne želje za društvenim promjenama, doba junkspacea ne trpi više nikakve velike obrate osim preobrazbe gradnje u doba bez povijesti. Ruševine iz prethodnih epoha imale su od Piranesija do avangarde mistični zov dubina vremena iz kojeg se rađala nova arhitektura blistavih gradova. Čemu danas uopće još služe drevne i novije ruševine? Gotovo ničemu osim učinka ekstatične radosti za arheologe i ljubitelje starina te neviđene muke „racionalnih planera“ ionako već posve kaotičnih gradova bili oni fraktalni ili generički što učiniti s tom „nepotrebnom prtljagom“ daleke ili bliže prošlosti na čijim trulim temeljima stojimo na platformama od struna. Nitko to nije bolje iskazao od pjesnika Fernanda Pessoe u Knjizi nemira:

„Zašto je umjetnost lijepa? Zato što je beskorisna. Zašto je život ružan? Zato što je sav sačinjen od ciljeva i svrha i namjera. Svi su životni putovi zacrtani da bi se kretalo od jedne do druge točke. […] Ljepota ruševina? Zato što više ničemu ne služe. Draž prošlosti? Zato što je se sjećamo, jer kad se sjećamo, ona postaja sadašnjost, a to nije i ne može biti – besmisao, ljubavi moja, besmisao. […] Život je ono što od njega učinimo. Putovanja su putnici. Ono što vidimo nije ono što vidimo, nego ono što jesmo.“(Fernando Pessoa, Knjiga nemira: Sastavio Bernardo Soares, pomoćni knjigovođa u gradu Lisabonu, Konzor, Zagreb, 2001., fr. 330. i fr. 451. S portugalskoga prevela: Tatjana Tarbuk)

Ruševine se talože na podignutim razinama krhkih gradova naših snova, u carstvu trauma, gdje ništa više nije Realno osim konstrukcija generičkih objekata s kojima iščezavamo u ništavilo. Gradovi su posljednje zone stvaralačke tlapnje. Te čudovišne granice u-prostoru koji se gubi iz dana u dan i postaje ljepljivim poput sluza paukove mreže. Što je preostalo od arhitekture? Ruševine i snovi… samo puste ruševine i snovi bez prostora nakon što je povijest prestala biti oblikovnim kaosom i zaledila se u kocke i spirale prazne beskonačnosti. Samo još to.

Hubert Damisch
Rem Kolhaas
Rem Kolhaas Building

Recent Posts

Što još uopće s ideologijom?

Što još uopće s ideologijom?

1. Za Louisa Althussera, vodećeg francuskog neomarksističkoga filozofa druge polovine 20. stoljeća, ideologija nije samo skup lažnih ideja ili pasivna iluzija, već istinsko bojno polje i materijalna sila neophodna za klasnu borbu. U svojem poznatom tekstu iz 1970. godine „Ideologija i ideologijski državni aparati“, on redefinira ideologiju ne kao "lažnu svijest", već kao zamišljeni odnos pojedinaca prema njihovim stvarnim uvjetima postojanja. Za Althussera, teorija i filozofija nisu neutralne. On definira filozofiju kao "klasnu borbu u teoriji" ili kao "filozofsku borbu za riječi koja je dio političke borbe". Cilj je osloboditi znanost (historijski materijalizam) od ideologijskih iskrivljenja buržoazije. Izazov je stoga povući jasnu granicu između znanosti koja proizvodi znanje i ideologije koja služi klasnim interesima. Ideologija ne lebdi u zraku. Ona ima materijalno postojanje ukorijenjeno u institucijama. Dominantna klasa, pak, koristi ove strukture za reprodukciju odnosa eksploatacije. IAD (ideologijski aparati države) su škola koja je postala dominantni aparat u kapitalizmu, Crkva, obitelj, mediji, kultura. Budući da su ovi aparati sredstvo kojim buržoazija održava svoju hegemoniju, oni odmah postaju mjesto žestoke klasne borbe. Dominirana klasa pokušava im se oduprijeti, voditi političke bitke unutar njih i subverzivno neutralizirati njihove funkcije. Althusser tvrdi da ideologija interpelira pojedince kao subjekte. Od rođenja smo uronjeni u rituale i materijalne prakse koje diktiraju kako djelujemo i mislimo kako bismo se prilagodili utvrđenom poretku. „Borba“ ovdje leži u osvještavanju i preokretanju ove podložnosti. Da bi se emancipirali, potlačeni se moraju suprotstaviti dominantnoj ideologiji proleterskom ideologijom borbe, sposobnom strukturirati otpor i organizirati konkretnu političku akciju. Ovaj koncept ideologije također je bio predmet intenzivnih intelektualnih sporova u svoje vrijeme. Mislioci, primjerice, poput Jacquesa Rancièrea kritizirali su Althusserovu viziju, tvrdeći da je njegova stroga razlika između „Znanosti“ (koju su zastupali partijski intelektualci) i „Ideologije“ (u kojoj su mase navodno stagnirale) zapravo služila opravdavanju akademskoga autoriteta i političkog revizionizma, a ne istinskoj pobuni naroda. Badiou, pak, tvrdi da Althusserov strukturalizam unatoč svojim znanstvenim pretenzijama zadržava oblik idealističkoga zatvaranja. Zarobljavajući pojedince unutar sveobuhvatne ideologijske matrice u kojoj je svaki oblik otpora unaprijed kodiran od strane samog sustava, Althusser otuda ne uspijeva objasniti kako se istinski postupak istine može pojaviti izvan strukturnoga polja. (v. https://pages.mtu.edu/~jdslack/readings/CSReadings/Hall_Signification_Representation_Ideology.pdf ) 2. Althusser izvodi ključnu razliku između dvije vrste državnih aparata koji služe reprodukciji kapitalističkog sustava. Represivni državni aparat (RDA) obuhvaća policiju, vojsku, sudove i zatvore. On funkcionira prvenstveno putem nasilja i prisile (fizičke ili administrativne) i jedinstven je. Ideologijski aparati države (IAD) obuhvaćaju školu, crkvu, obitelj, medije, sindikate i kulturu. Oni funkcioniraju izričito putem ideologije. Za razliku od represivnoga aparata, oni su pluralni, disperzirani i često pripadaju privatnoj sferi. U feudalizmu je crkva bila glavni ideologijski aparat. U modernome kapitalizmu, škola je preuzela ulogu dominantnoga IAD-a.. Ona preuzima djecu iz svih društvenih slojeva u najranjivijoj dobi i godinama ih uči "vještinama" prožetim vladajućom ideologijom: kako se ponašati, poštovati hijerarhiju, prihvatiti svoju sudbinu radnika ili menadžera. Ideologijski aparati države nisu monolitni. Budući da su to mjesta gdje se ideologija mora svakodnevno prakticirati, oni postaju poprište klasne borbe. Vladajuća klasa ne može lako upravljati tim aparatima kao vojskom; ona mora stalno nametati svoju hegemoniju. Potlačene klase mogu unutar tih aparata (primjerice kroz sindikate, alternativne medije ili borbene prosvjetne radnike) pronaći prostor za kontra-ideologijsko djelovanje i organiziranje otpora. Jedna od najpoznatijih Althusserovih teza glasi: „Ideologija interpolira pojedince u subjekte.“ To znači da mi ne postajemo slobodni pojedinci koji naknadno biraju u što će vjerovati, već nas ideologija konstruira kao svoje sljedbenike prije nego što smo toga uopće svjesni. Althusserova slavna rečenica iz eseja Idéologie et appareils idéologiques d'État kako ideologija nema povijest često zbunjuje jer se čini da proturječi marksizmu koji sve promatra kroz povijest. Međutim, Althusser ovdje koristi igru riječi i teorijsku analogiju s Sigmundom Freudom i njegovim konceptom nesvjesnoga (koje je za Freuda također bezvremeno i nema povijest). Althusser time misli na dvije stvari. Ideologije u množini (npr. kršćanska ideologija, buržujska ideologija, feudalna ideologija) imaju svoju povijest. One se mijenjaju, nastaju i nestaju s promjenom ekonomskih epoha. Ideologija u jednini označava samu strukturu i mehanizam kako ljudska svijest funkcionira. Taj mehanizam odnosno činjenica da ljudi uvijek moraju kroz imaginaciju i simbole osmišljavati svoj odnos prema stvarnosti, vječan je. Ideologija, prema ovome shvaćanju, prati ljudska društva od pamtivijeka i postojat će čak i u komunizmu. Althusser ovdje citira samoga Marxa iz Njemačke ideologije. Ideologija je poput sna – ona nema vlastitu neovisnu povijest jer je ona samo odraz stvarne, materijalne povijesti klasne borbe. Ideologija se ne razvija sama od sebe u zraku; njezine promjene su uvijek rezultat onoga što se događa u ekonomskoj bazi i političkim sukobima. Ona nema svoju autonomnu povijest, već je njezina povijest posuđena od povijesti klasnih sukoba. 3. Usporedba Louisa Althussera i Antonija Gramscija, uz pojašnjenje Althusserove provokativne teze da „ideologija nema povijest“, zadire u sam vrh marksističke teorije 20. stoljeća. Obje teorije pokušavaju odgovoriti na isto pitanje: Zašto radnička klasa ne podiže revoluciju iako je kapitalizam očito izrabljivački sustav? Međutim, njihovi odgovori nude bitno različite naglaske. Iako oba mislioca napuštaju stari, vulgarni marksistički stav da je ekonomija jedino što pokreće povijest (ekonomski determinizam), oni fenomenu moći pristupaju iz različitih kutova: Kod Gramscija, hegemonija je pitanje kulture i pristanka kao psihološki i društveni savez klasa, dok je kod Althussera to pitanje strukture i materijalnih aparata države koji doslovno proizvode poslušne subjekte.No, ako ideologija nema povijest, onda je prema Althusseru i strukturalizmu, što također vrijedi i za Barthesov koncept metajezika kao lingvističke strukture kodiranja društvene stvarnosti, ideologija kao superstruktura ništa drugo negoli sam povijesni odnos. Zašto? Zbog toga jer povijest nije vječno zbivanje jednog te istoga u genezi i razvitku čovjeka od prastanja (Ur-Staat rekao bi Deleuze) do mogućnosti realizacije komunizma, već dinamika otvorenosti same metafizike u znaku sukoba između znanosti i ideologije u modernome kapitalističkome društvu. Odnos je fluidan ali gotovo skriveni nadodređujući pojam strukturalizma kojemu je Althusser u filozofijskome smislu dao neomarksistički pečat svojim djelima kao što su to Za Marxa i Kako čitati Kapital. (v. https://www.abebooks.com/Marx-ALTHUSSER-Louis-Fran%C3%A7ois-Masp%C3%A9ro/31115242679/bd ihttps://www.amazon.co.uk/Lire-Capital-Louis-Althusser/dp/213056853X) U njima je uspostavio scijentističku to jest determinističku interpretaciju Marxa kao onog koji se dijeli na doba filozofije ili ideologije (od 1842-1845. tzv. Rani radovi o otuđenju rada i čovjeka) i doba znanosti kao kritike političke ekonomije (od 1845-1883. ili od Teza o Feuerbachu do Grundrisse i Kapitala. Ključni pojam razdvajanja nije ništa iz logike evolucijskoga kontinuiteta, već diskontinuiteta zato što Althusser preuzima od filozofa znanosti Gastona Bachelarda pojam epistemologijskoga reza, kojim pokazuje da je između dva Marxa posrijedi posvemašnji ponor jer znanost u kapitalizmu supsumira pod sebe filozofiju i tako djeluje kao nadređena moć svojevrsne nad-ideologije. Razlog je u tome što je moderni kapitalizam rezultat totalnosti procesa sinteze robe, novca i kapitala u samosvrhu povijesnoga razvitka u kojem je država genetička funkcija represivnoga sustava ideologijskih aparata. (v. https://www.europe-solidaire.org/spip.php?article18972 ) Zato je ovaj pojam IAD-a u sprezi s Gramscijevom pojmom ideologije kao kulturalne hegemonije u klasno-socijalnoj borbi proletarijata i kapitalističke klase kao Kulturkampf na tzv. metapolitičkoj razini zapravo paradoksalno i nadalje "djelotvoran". Naime, to pokazuju stalne građanske pobune u Francuskoj zadnjega desetljeća te posebno ove 2026. godine, koje su upravo krenule iz područja školstva i obrazovanja. No, problem je ontologijski daleko složeniji zato što ideologija kao sinteza znanosti i tehnologije u doba tehnosfere nije više problem tzv. lažne ili istinite svijesti kao onaj Sloterdijkov kardinalni cinizam svijesti kojim znamo da nas izrabljuju, ali i nadalje činimo isto, već onoga što Deleuze naziva noologijom. (v. https://purehost.bath.ac.uk/ws/portalfiles/portal/155859043/Deleuze_s_Transformation_of_the_Ideology_Critique_Project_Noology_Critique.pdf ) Dakle, Althusserovi su IAD "djelotvorni" na razini metapolitičke borbe s nacijom-državom iako bez vidljiva rezultata radikalne reforme ove države, ali su posve nedjelotvorni u borbi protiv prave "istine" da je tehno-korporativna država danas umrežena u sustav geopolitičke moći info-kognitivnoga kapitalizma onkraj granica nacije-države. 4. Jesu li pritom nedavni građanski prosvjedi u Francuskoj i Europi potvrda Althusserove teze da je škola dominantni Ideologijski aparat države (IAD)? Oni su zacijelo dokaz da je IAD i dalje živo poprište Kulturkampfa na metapolitičkoj razini. No, paradoks je kako su ovi aparati "djelotvorni" za artikulaciju revolta i prepoznavanje klasnoga sukoba, ali su strukturno nemoćni za radikalnu transformaciju. Zašto? Zato što je država protiv koje se bune pretrpjela genetsku mutaciju. Ona više nije nacionalno-suvereni aparat iz 1968. godine koji se može "preoteti" ili slomiti na barikadama. Althusserov model interpelacije pretpostavlja da nas aparat "doziva" unutar koordinata nacije-države. No, u doba tehnosfere, ideologija više ne funkcionira na osi istinito/lažno niti kroz klasičnu alijenaciju. Umjesto Althusserovih institucionalnih aparata (škola, crkva) koji djeluju izvana, info-kognitivni kapitalizam djeluje kroz ono što Deleuze naziva noologijom – slikom misli, unutarnjim kodiranjem samog kognitivnoga aparata. Moć se disperzirala iz institucija u kibernetičke mreže i algoritme. Althusserovi IAD-i ostaju zarobljeni u logici teritorijalne nacije-države. Danas, u info-kognitivnome kapitalizmu, tehno-korporativna država je deteritorijalizirana i umrežena u globalne geopolitičke tokove podataka i kapitala. Kada algoritam, digitalna platforma ili tehnokratski protokol info-kapitala interpelira pojedinca, on to ne čini kao francuski policajac na ulici koji viče "Hej, ti tamo!". On to čini kroz neprimjetnu modifikaciju ponašanja, unutar same tehnosfere, pretvarajući čovjeka u "dividuu" (Deleuzeov pojam za raspršenog subjekta kontrole). Zato su prosvjedi u školama 2026. godine istovremeno i herojski i tragični: oni pogađaju vidljivu ljušturu staroga IAD-a, dok stvarna operativna moć info-kognitivnoga kapitalizma neometano teče kroz digitalne mreže onkraj svih državnih granica. Ljevica gotovo da unisono nema suvisloga odgovora na razvitak tehnosfere koju ontologijski uspostavljam tako što tvrdim da je AI samo jedan stadij "beskonačne brzine" razvitka autopoietičke logike kraja povijesti. Zato se naivno i dogmatski govori neprestano o tzv. tehno-fašizmu i tehno-feudalizmu i o tradicionalnim humanističkim "utopijskim" frazama o povratku neposrednosti odnosa s prirodom i čovjekom. Sve je to Marx na kojeg se ljevica uvijek krivo poziva za svoje teze odavno radikalno i bezobzirno nazvao "povratkom u feudalni socijalizam". Razlog je taj što se tehnosferu ne može nadzirati tako što će se je etičko-pravno obuzdati. Ideologija je za Marxa bila pojam povijesno-epohalne granice djelovanja svijesti kao iluzije same stvarnosti u modernome kapitalizmu i svijesti kao kritike ove iluzije koja uspostavlja moć djelovanja kroz ono što Vanja Sutlić u svojem tumačenju Marxa i to radikalno protiv "humanizma" i "scijentizma", dakle i Frankfurtske škole i Althusserova neomarksizma naziva praksom rada kao znanstvenom poviješću. (v. https://zarkopaic.net/news/nova-knjiga-zarka-paica-2/ ) Dakle, što ćemo s Marxom ako on eksplicitno zagovara na tragu Hegela apsolutni razvitak tzv. proizvodnih snaga koje određuje smjer kretanja društvenih odnosa, a te su snage znanost, industrija i tehnologija? Biti protiv AI i autogenerativne strukture tehnosfere jer prijeti "čovjeku" da će ga zamijeniti i pretvoriti u suvišnoga čovjeka? Je li zapravo kako to tvrdim sve ovo od Althussera do Žižeka i njegova neolakanovskoga pojma kritike ideologije zapravo pokušaj da se zastarjelost i komunizma i Marxa i svih modernih teorija o društvu (ne samo "lijevih", već i navlastito "desnih") dovede do neke vrste re/humaniziranja svijeta u trenutku dok je mogućnost same ljudske povijesti jedino "smislena" u kretanju spram onoga što je onkraj granica ove totalne neoimperijalne logike osvajanja teritorija, energije i kontrole nad Drugime? Teorijska ljevica je danas zapravo „konzervativna“ jer tehnosferu pokušava misliti kategorijama iz 19. i 20. stoljeća, proglašavajući autopoietički samorazvitak tehnologije „tehno-feudalizmom“ ili „tehno-fašizmom“, što je doista ispod razine mišljenja suvremenosti. 5. Kada definiram tehnosferu i AI kao njezin trenutačni stadij kroz pojam „beskonačne brzine“ i kibernetičkoga autopoiesisa (samostvaranja), time se radikalno ukida iluziju da se ta struktura može „zauzdati“ etičkim povjerenstvima, pravnim regulacijama ili humanističkim apelima. Tehnosfera nije oruđe u rukama zle buržoazije; ona je postala „subjekt povijesti“ koji je usisao i čovjeka i društvo kao „supstanciju povijesti“. Vanja Sutlić je u svojoj epohalnoj interpretaciji Marxa u djelima poput Biti i suvremenosti i nadasve u Praksi rada kao znanstvenoj povijesti prokazao i Frankfurtsku školu s njezinom mantrom o kritičkoj teoriji društva i Althussera kao neomarksistički scijentistički determinizam. Sutlić je prepoznao da Marxov ključni pojam nije ni „čovjek“ ni „struktura“, već praksa rada kao povijesno realizirani bitak tradicionalne ontologije. Za Marxa na tragu Hegela, povijest jest razvitak materijalnih proizvodnih snaga. A te snage su znanost, tehnologija i industrija.Prema tome, kapitalizam nije anomalija koju treba moralno osuditi, već nužna, brutalna faza koja oslobađa te proizvodne snage iz okova prirode. Kada ljevica danas jadikuje nad sudbinom „čovjeka“ kojeg će AI pretvoriti u „suvišnoga“, ona izravno faktično „izdaje“ Marxa. Naime, Marx bi u AI-ju vidio terminalni stadij objektivacije uma – trenutak u kojem živi rad biva potpuno istisnut mrtvim radom (tehnologijom), čime se kapitalistički odnos kao razmjena rada za nadnicu ukida iznutra. No, tehnosfera više ne služi proizvodnji robe radi profita kako je mislio klasični marksizam, već proizvodnji same egzistencije. AI i autogenerativne strukture nisu „lažna svijest“; oni su ontologijsko ustrojstvo stvarnosti. Žižekov pokušaj da spasi kritiku ideologije preko lakanovskoga manjka gdje ideologija funkcionira jer skriva fundamentalnu prazninu/traumu subjekta zakazuje pred tehnosferom. Razlog je u tome što tehnosfera nema „manjak“ – ona je čista, generativna, algoritamska punina. Ona ne skriva ništa zato jer radi. Sve moderne teorije, od lijevoga Althussera do desnih kulturalnih suverenista, pate od melankoličnoga humanizma zato što pokušavaju re/humanizirati svijet koji je ontologijski prešao u sferu posthumanoga stanja. Tražiti „povratak prirodi“ ili „autentičnome ljudskome susretu“ u doba tehnosfere jednako je utopijski kao što je u srednjem vijeku bilo traženje povratka plemenskoj zajednici. Ako je tehnosfera totalni sustav info-kognitivnoga kapitalizma koji proždire prostor, energiju i Drugoga, gdje se uopće otvara prostor slobode? Sugeriram da se izlaz ne nalazi u frontalnome sukobu s tehnosferom jer svaki otpor unutar kôda samo hrani algoritam, već u mišljenju i djelovanju koje se locira onkraj granica te totalne logike. To nije povratak unatrag kao reakcija, već radikalni iskorak prema van. Ako je bit tehnosfere neoimperijalno osvajanje i kontrola nad Drugime u pretvaranju svega u podatak i resurs, onda istinska alternativa može biti samo ontologija razlike i događaja u deleuzeovskome smislu. To znači afirmaciju onoga što je neizračunljivo, nepredvidljivo i što izmiče algoritamskome kodiranju. Činjenica da tehnosfera stvara "suvišnoga čovjeka" kao onoga koji više nije potreban kao radna snaga za kapital ujedno je i trenutak radikalne emancipacije. Čovjek je napokon oslobođen nužnosti da bude "proizvodna snaga". Pitanje je ima li ljevica hrabrosti misliti post-radno društvo, ili će zauvijek ostati zarobljena u sindikalnoj obrani radnoga mjesta koje je tehnologija odavno učinila anakronim. Pravim marksističkim paradoksom, tehnosfera provodi ono što je ljevica samo sanjala – ona uništava tradicionalno građansko društvo i njegove IAD-e. No, umjesto komunizma, ona uspostavlja carstvo beskonačne brzine kôda. Ne vidim danas ni u jednog jedinoga mislioca tzv. globalnoga utjecaja koje ovdje spominjemo ꟷ ni onih na tragu Althussera poput Žižeka ili Sloterdijka ili pak onih poput tehno-determinista kao što su Land i neki drugi ꟷ ništa prekretno za razumijevanje biti suvremenosti jer je riječ o onima koji nisu poput Heideggera, Sutlića i Deleuzea otvorili mogućnost riječi-pojma suvremenosti kao što je tehnosfera u „mojoj“ ontologiji. Svi su i nadalje ispod razine Hegela i Marxa i pokušavaju se orijentirati u mišljenju kritike kapitalizma pojmovima koji su odavno nedjelotvorni, a tako je kako smo vidjeli i s IAD-om u Althussera. Biti na razini zadaće mišljenja suvremenosti ne znači biti na barikadama Pariza i europsoih gradova niti dijeliti naivno uvjerenje da će rušenje autokratskih režima demokratskim izborima riješiti temeljni problem svijeta koji nije izvan sustava i matrice info-kognitivnoga kapitalizma, već u njegovoj "biti" u samoj "praznoj jezgri" kao što je to autopoiesis tehnosfere koja stvara novi život, a ne više čovjek s njegovim željama za povratkom u Ur-Staat ili harmoniju neba i zemlje. 6. Ako povijest više nije genetski razvitak čovjeka od pra-stanja do komunizma, nego otvorenost metafizike koja je samu sebe realizirala i zatvorila u tehnosferi, što uopće znači misliti? Mišljenje na razini zadatka suvremenosti više ne može biti „kritika“ u prosvjetiteljskome smislu kao razotkrivanje laži da bi se došlo do istine, jer tehnosfera ne laže – ona učinkovito proizvodi jedinu funkcionalnu stvarnost. Istinsko mišljenje danas mora biti radikalni epistemologijski i ontologijski rez koji se ne bori protiv tehnosfere, nego je misli u njezinu totalitetu, prepoznavajući da je čovjek unutar te matrice već postao kibernetički privjesak. Ontologija tehnosfere stoga nije tek još jedna teorija u nizu. Ona je dijagnoza trenutka u kojem je bitak postao informacija, a povijest prešla u fazu tehnologijske autopoiesis. Sve izvan toga je nedjelotvorno i anakrono. Bit ću posve uvjeren da postoji mogućnost drugačijega mišljenja nakon što smo dospjeli do realizacije kibernetike u tehnosferi kao APSOLUTNOGA ZIDA kraja povijesti tek kad se otvori u mišljenju mogućnost pronalaska "smisla" ili "ideje" onoga što nije više "novo" kao nastavak kapitalizma drugim sredstvima, već kao radikalno "novoga" koje pretpostavlja kontingentni događaj slobode i otvorenosti "duhovnoga bitka". Zato ne vidim u današnjim teorijama tzv. komunizma nikakve "novosti" i "progresizma" osim starih republikansko-demokratskih i katkad anarhističkih ideala u borbi za novu zajednicu koji nisu ostvareni zapravo nigdje, jer su imperijalni poretci svijeta u 21. stoljeću još uvijek drastična realizacija moći kao apsoluta koji povezuje logiku djelovanja oligarhije-autokracije-posttotalitarizma-neoliberalizna-tehno-korporativne države. Unutar tehnosfere, napredak je uvijek tehnološki napredak – beskonačna brzina kôda. Ako ljevica pokušava biti „progresivna”, ona nužno igra na terenu tehnosfere i gubi. Kontingentni događaj slobode stoga ne može biti u smjeru naprijed (u smislu linearne povijesti). On mora biti vertikalni rez u vremenu – ono što Benjamin naziva sadašnjim vremenom (Jetztzeit) ili Heidegger događajem (Ereignis). Radikalno Novo nije sljedeći stadij u razvitku proizvodnih snaga; ono je prekid te autopoietičke nužnosti. Imperijalni poretci 21. stoljeća funkcioniraju jer su uspjeli svesti „duhovni bitak” na kognitivni kapital – na informaciju koja se može pohraniti, izračunati i monetizirati. Sloboda se pojavljuje tek kada se afirmira ono što nazivam neizračunljivim ostatkom egzistencije. To je točka u kojoj ljudsko mišljenje i djelovanje odbijaju biti funkcionalni. Duhovni bitak se otvara tamo gdje sustav nailazi na radikalnu kontingenciju – na događaj koji se ne može predvidjeti algoritmom niti supsumirati pod logiku neoimperijalnoga osvajanja teritorija i energije.

November 17, 2026
Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026