Žarko Paić

1.

Prvi integralni prijevod jednog spisa francuskoga filozofa i sociologa Jeana Baudrillarda na hrvatski uslijedio je s velikim zakašnjenjem. Već je prohujala furija postmoderne, ohladila se «priča« o različitim verzijama «kraja povijesti«, a ni filmovi s temom tehnoloških apokalipsi nakon rušenja Twinsa nisu drugo do pokop svake vrste imaginarne jeze. Pa ipak čitanje filozofski ključne zbirke eseja mislioca koji iznova provocira postavkom o duhu terorizma kao biti zapadnjačke metafizičke kulture pokazuje se kao dobar razlog za prevrednovanje Baudrillardova značaja uopće. Simulakrumi i simulacije su zbirka eseja s temeljnom postavkom o totalnome kraju metafizike u doba ozbiljene znanstveno-tehnološke apokalipse u društvu spektakla. Simulacija djeluje nuklearno i genetičko, a ne zrcalno i diskurzivno. To znači da Baudrillard unaprijed nastoji razbiti uvriježene predrasude kako je zbilja nešto fiksno i samostojeće, a imaginarno fluidno i neopstojeće.

Naprotiv, doba implozije zbiljskoga omogućeno preobrazbom svijeta u sliku svijeta, kako je to tridesetih godina XX. stoljeća izvodio Heidegger u Doba slike svijeta, zahtijeva gubitak obje referencije novovjekovne subjektivnosti. Zbilja je za Baudrillarda jednostavno operativni pojam. Ona više ne posjeduje nikakav atribut zbiljnosti u smislu tradicionalnih dualističkih sustava mišljenja.

          Ako je društvo spektakla (G. Debord) oznaka zatvorenoga kruga kapitalističke shizofrenije objekata kao subjekt-supstancija povijesti u svojem dovršetku, tada je koncept simulacije zapravo bit postmodernoga obrata. Simulacija označava gubitak bilo kakve transcendentalne «iluzije« opstojnosti u svijetu. To je radikalni subjektivizam s idejom o kraju subjekta. Baudrillard esejistički «spektakularno« pokazuje da s konceptom simulacije više nije moguće govoriti o istini i laži, zbiljskome i imaginarnome, jer ona polazi od utopije načela istoznačnosti. Simulakrumi su, pak, fenomenološki prikazi života suvremenoga čovjeka kao bića bez zbiljske/imaginarne oznake, kao neobičnoga stvora opsjednuta slikama objekata s kojima se poistovjećuje. Svako je društveno stanje stoga nalik dvojniku i replikaciiji. Savršen model svih poredaka simulakruma jest Disneyland.

Ova Baudrillardova knjiga objavljena je 1981. godine. Četiri godine poslije izišla je Amerika. Nema nikakve dvojbe da je filozofski, dakle strogo pojmovno, Baudrillard navijestio sve fenomene koje će samo sjajno opisati. Tako je i u slučaju «Amerike« kao paradigme postmoderne refleksije svijeta «kraja povijesti«, Zaljevskoga rata 1991. i terorističkoga napada na New York 2001. pisac/prorok novog tehnološkoga nihilizma strahotnu zbilju pokorio vlastitim teoretskim modelima. Čitajući Simulakrume i simulaciju upravo sada moglo bi se reći da je Baudrillard imao dobro razvijen njuh za tijek povijesnih mahnitosti i da ih je ako ne predvidio ono uvjerljivo opisao na temelju već u pojmu razvijenih poredaka simulakruma. To se prije svega odnosi na njegove analize iščeznuća televizijskoga spektakla kao proizvoditelja «nove zbilje«. U diktaturi medijske slike svijeta on je prepoznao ne samo mogućnost, nego i zbilju kraja svake ideologije. Usuprot McLuhanu i svim naknadno osviještenim medijskim apokaliptičarima Baudrillard je u Simulakrumu i simulaciji postavio radikalnu antihumanističku postavku, kao što je to učinio Foucault kad je govorio o «smrti čovjeka«.

Više nije moguće beskrajno opetovati Debordove priče o društvu spektakla kad ne postoji ni otuđenje ni čežnja za izgubljenim zavičajem, već je sve tek realizirano doba apsolutnoga «događaja« u vremenu bez medija. Mahnitost dokidanja zbiljskoga i intime u današnjem reality-showu implicitna je pretpostavka takvog hiperrealnoga društva koje Baudrillard ima na umu. Time je doveden u pitanje tradicionalni model kauzalnosti na kojem je izgrađena novovjekovna metafizika. Uzrok i posljedica više se ne mogu spoznajno utemeljiti kao prekretno za perceptivnu moć čovjeka. Televizija i napredak virtualnosti unutar sklopa novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija stvara novi poredak vrijednosti. To je vrijeme apsolutne simultanosti u kojem je život postao virtualan isto tako kao i smrt. Zato je Baudrillard već u prikazu vijetnamskoga rata vidio događaj «kraja povijesti« mnogo prije Fukuyame.

Ali u tom spektakularnome događaju francuski teoretičar s viškom «moralne ravnodušnosti i cinizma« nije arikulirao svoju neupitnu vjernost neoliberalnoj metafizici novoga svjetskoga poretka ili globalizacije. Hladnom analizom nepristrana motritelja Baudrillard drži stvarnost simulacije nepodnošljivom, okrutnijom od Artaudova kazališta okrutnosti zato što više nema nikakve idealnosti i utopičnosti tijela kao «živoga organizma«. Agonija zbiljskoga i racionalnoga stoga otvara eru simulacije. Baudrillardov radikalni obrat ontološke sheme novovjekovnoga subjektivizma zato sada glasi: simulacija prethodi zbilji, a ne obratno. Što to «konkretno« znači ? Ništa drugo negoli puku frazu da je povijest na filmu zamijenila mitove. Apokalipsa u filmu F.F. Copolle «Apokalipsa danas« jest poredak simulakruma vijetnamskoga rata, a ne ono što se «stvarno« tamo događalo. Povijest je izgubljena referenca i zato se preobražava u mit. Ta Baudrillardova postavka nije njegova osobna «izmišljotina«. Ona je kolektivno vlasništvo poststrukturalističke i postmoderne teorije. Naći ćemo je u djelima Lacana, Deleuzea, Derridae, Foucaulta. Kad se, dakle, u objašnjenju hiperrealnosti, spektakularnosti i apokalipse teroristički napad na Twinse uzima kao dokaz da se katastrofa već dogodila simulacijom zbilje ili pretvorbom u fantomske horor slike američkih filmova «disaster« tematike, tada se samo opetuje postmoderna opčinjenost s idolima praznine, površinom događaja.

Baudrillard je dvadeset godina prije teksta objavljenog u Le Mondeu krajem 2001. godine («Duh terorizma«) zapisao: «Terorizam je uvijek terorizam zbilje«. U esejima o holokaustu, apokalipsi, efektu muzeja Beaubourg u Parizu, Ballardovu romanu Sudar u kojem se nazire dovršeni hladni erotizam/pornografija tijela kao «proteze« tehnološke smrti zbiljskoga, Baudrillard razvija priču o kraju svih socioloških iluzija o mogućnosti kritičkoga odnosa s poretkom simulakruma i simulacije. Čitatelju s nervom za kritičku teoriju, s vjerom u moć prevratnoga subjekta, ovo će se štivo ne samo činiti nego će i djelovati užasno «cool« za umrtvljivanje svijesti pričom o beskrajnome krugu kapitalističkih metamorfoza u kojima je svaki viši oblik perverzije nužan i očekivan s «užitkom«. Kraj subjekta u procesu kloniranja zamijećen je, dakle, mnogo prije euforije i skepse oko vrijednosti terapeutskog kloniranja ljudske embrionalne stanice prošle godine.

Baudrillardovi su uvidi, nema sumnje, dalekosežni i lucidni. Za filozofsku analizu značajno je naposljetku što on postavlja tri reda simulakruma poput ironične parafraza Hegelove dijalektičke trijade. Smrti Boga odgovarao bi prirodni poredak simulakruma sa slikom, imitacijama i krivotvorinama. Utopiji svijeta primjeren je produktivni simulakrum s ključnim pojmovima energije, snage i tvari. Treći, posljednji simulakrum jest simulakrum simulacije u kojem vladaju kategorije informacije, modela i kibernetičke igre. Kao što je u Hegelovoj Enciklopediji filozofijskih znanosti posljednji stadij «objave« apsoluta u povijesti lik znanosti kao realizirane filozofije u odnosu na umjetnost i religiju kao «niže« stupnjeve razvitka ideje, tako se Baudrillard u «simulakrumu simulacije« poigrava s realiziranim pojmovljem naše tehnološke civilizacije.

Modeli nisu više transcendencija zbilje, niti nešto imaginarno spram realnoga, nego anticipacija svake «moguće« zbiljnosti. Krug je zatvoren time što se neprestano otvara iluzijom da društvo smjera spram sve više i više faze napretka. Paradoksalno je da je Baudrillard kao sociolog toj suvremenoj društvenoj znanosti ispisao nekrolog prije stvarne «smrti«, kao što je to učinio Heidegger filozofiji. U revijskome tonu vedroga nihilizma kraja XX. stoljeća Baudrillard i nadalje piše i misli isto. Njegova ironična izjava da je nihilist prozirnosti, kao pripadnik trećeg završnoga stadija nihilizma naspram pionirskoga u doba wagnerijanske romantike i drugoga koji je s avangardom polučio apsurd političkoga nihilizma, i danas je problematična zato što polazi od bezdana svake moralne alternative. Teorijski nihilizam postmoderne završio je s Baudrillardom u melankoliji. Ne treba žaliti za prošlošću pod uvjetom da smo je zauvijek zakopali u spomenike mrtve zbilje. Baudrillardov temeljni filozofski spis to uistinu dokazuje.

2.

Djelo Marca Augéa, Nemjesta: Uvod u moguću antropologiju supermoderniteta posvećeno je antropologiji svakidašnjice. Autor je redovni profesor pariške Ecole des hautes études en sciences sociales, koju je vodio od 1985. do 1995. godine. Glavna su mu djela Théorie des pouvoirs et idéologie, Symbole, fonction, historie, Le Dieu objet. Pour une antropologie des mondes contemporains. Analiza prostora anonimnosti ili pak «otuđene« funkcije unutar sveopćeg robnoga svijeta znakova kao što su zračne kule, brze prometnice, petlje, kolodvori za Augéa nije istoznačno prijenosu klasične mehaničke komike Jacquesa Tatija u teoriju. Da bi se spoznala mijena funkcije tijela i samosvijesti unutar supermoderniteta, kojim autor označava duh vremena u kojemu živimo, potrebno je propitati što se događa s antropološkim obzorjem čovjeka u takvim prostorima. Ono što čini bit ne-mjesta naspram boravišta i obitavališta jest to što je korisnikov odnos s takvim prostorom ugovoran a ne životno-iskonski. Simbolički se odnos realizira s pomoću željezničke, autobusne ili avionske karte, listića za plaćanje cestarine, kao i kolicima u supermarketu.

Čovjek je na tim nemjestima u stanju posvemašnje anonimnosti, bez drugoga identiteta osim potrošačkoga. Zanimljivost ovog antropološkog eseja jest u njegovu drukčijem iščitavanju «već viđenoga« u djelima Chateaubrianda, Baudelairea i Benjamina koja se odnose na Pariz i francusku «provinciju«. Augé polazi u svojoj analizi od usvojenog kritičkoga suda da se ideja napretka nasukala na grebenima XX. stoljeća. Osporavanje vodeće prosvjetiteljske maksime kojoj je Condorcet ispisao filozofski hvalospjev odnosi se na užase svjetskih ratova, genocide i totalitarizme. Kad koristi pojam supermoderniteta tada Augé misli poglavito na figuru prekomjernosti vremena. Nije posrijedi sinonim za postmodernu, koja je za autora tek naličje cijelog antropološkog obzorja o kojem je riječ. Prekomjernost prostora je povezana sa smanjenjem planeta razvitkom informacijskih tehnologija. Vrijeme se pak zgušnjava obiljem informacija.

Zato za Augéa opstoje tri figure prekomjernosti supermoderniteta: 1) događajno preobilje, 2) prostorno preobilje i 3) individualizacija. XXI. stoljeće će biti antropološko zato što će iznova morati ideji ljudskoga habitusa vratiti dostojanstvo. Antropološko je mjesto stoga konkretna i simbolička izgradnja prostora, a ne nemjesto. Dok je prvo geometrijsko, drugo je apstraktni niz pravaca u beskonačnost. No sva suvremenost nije supermoderna i tako utopljena u strahotnome funkcionalizmu prostora nemjesta. Augé ne iznosi utopijske nacrte povratka staništa ili boravišta kao slike regionalističkoga Heimwega, što uvijek asocira na neki oblik provincijalizma i kampanilizma. Nemjesto je oprečno utopiji zato što je izgrađeno na ideji mehaničke svrsishodnosti skraćivanja vremena u doba opće prekomjernosti. Kao u filmovima Jima Jarmuscha mi prolazimo i susrećemo se sa živim osobama samo kad stroj prestane funkcionirati, kad se dogodi neka neželjena pustolovina ili kad naprosto poželimo biti lišeni bilo kakve životne i moralne stege.

Cijeli je Augéov esej suvislo ispripovijedan dualizam prostora i vremena u suvremenoj kulturi koju prilično tvrdo nazivlje supermodernitetom. Kako je u današnjem žargonu sve «super« što zadovoljava opći prosjek užitka i razonode, tako bi se i za ovu knjigu moglo reći da je «super« pod uvjetom da se autoru kritički ne podastire na račun što nije vjerodostojno izložio kritiku moderniteta u antropološkome smislu. Sve je ostalo na «super« jednostavnoj i ne baš zahtjevnoj pripovijesti koja više podsjeća na neobavezne fragmente o putovanju između Pariza i francuske provincije kroz nemjesta teške funkcionalnosti. Uostalom, sve je to izgledalo «super« kad je Jacques Tati s neizbježnom satrovskom lulom pravio totalni rusvaj na nemjestima. Danas je to nezamislivo s istim likom i istim zgodama.

Zato su Nemjesta samo nevjerodostojna utopija društva koje svoje boravište nužno pronalazi unutar krajnje nesimpatičnih prostora arhitektonske pustoši.