Žarko Paić

1.

Najznačajnija teorija komunikacije kao djelovanja zacijelo je ona Jürgena Habermasa. U opreci s Lyotardovom postmodernom, ali s gotovo istih teorijskih pozicija, analizira se mogućnost svojevrsne nove utopije demokratskoga javnoga (raz)uma u okviru socijalno-kulturne politike liberalne konstrukcije zajednice. Njemačka teorija novih medija s Kittlerom kao teorijskim predvodnikom, kako smo pokazali, svoje postavke o komunikaciji iznijela je u suprotstavljanju cjelokupnoj tradiciji neomarksističke teorije medija. U tom kontekstu kao posve izdvojena figura pojavljuje se Habermas. Dvije faze njegova mišljenja nisu nipošto posve razdvojene. Postoje stanoviti pomaci, ali naklonost paradigmi moderne koja se kao nedovršeni projekt zbiva u svim sferama suvremenoga društva i kulture neupitnom je osnovom njegove teorije (Habermas, 1968, 1981, 1988).

U spisu Tehnika i znanost kao ideologija iz 1968. godine Habermas slijedi ideje filozofskog antropologa Arnolda Gehlena. Tehnika produžuje ljudske organe. Društvo je određeno radom, a tehnika je kvalitativno novo nadomještanje fizičkoga rada industrijskoga razdoblja. Habermas se kritički odnosi spram Herberta Marcusea, jednog od njegovih prethodnika u programu frankfurtske kritičke teorije društva, zato što je tehniku apsolutizirao na račun rada. Tehnika za njega nije nikakva osloboditeljica čovjeka od prisile i nužde rada, nego društveni fenomen. Tehnika i znanost pojavljuju se u kapitalizmu kao ideologija. To znači da se kroz njihovo uspostavljanje glavnim moćima društvene interakcije ljudska sloboda svodi na nešto tehnički nadomjestivo.  Područje interakcije čovjeka s čovjekom i prirodom jest područje autonomnoga djelovanja.

Komunikacija se zato Habermasu nužno pojavljuje u elementu socijalne znanosti o slobodi koja se suprotstavlja prisili i nuždi rada (tehnici i znanosti). Već je otuda vidljivo da Habermas pripada „humanističkoj“ struji teoretičara medija. Njegova je spoznajno-teorijska pozicija u prvoj fazi mišljenja svođenje bitka na društvenu sferu događanja nepokorive slobode. Taj metafizički dualizam nije bio odlikom Flusserove komunikologije. Naprotiv, ljudska se sloboda komunikacije pretpostavlja, ali ne kao subjekt spram kojeg je tehnika i znanost objektom. U tome leži problem s Habermasovim pojmom komunikacijskoga djelovanja. Nije nipošto slučajno da je kritika takvoga koncepta uvjet mogućnosti oslobođenja teorije novih medija od „pogubnosti digitalnoga humanizma“. Pogledajmo kako se dalje razvija utopija komunikacijske racionalnosti kao cilja/svrhe liberalno-demokratske tvorbe zajednice iz Habermasovih uvida.

On razlikuje između rada i interakcije. Rad je djelovanje sa svrhom. Njime se ozbiljuju definirani ciljevi. Takvo je djelovanje instrumentalno, racionalni izbor ili spoj obojega. Instrumentalno djelovanje utemeljeno je na tehničkim pravilima. Empirijsko znanje omogućuje predviđanje budućih procesa. S druge pak strane, racionalni izbor koji se krajem XX. stoljeća razvio kao nova sociologijska teorija djelovanja posebno u ekonomskome području interesa određenih posebnim kulturnim tradicijama, odvija se prema strategijama koje počivaju na analitičkome znanju. Takve strategije omogućuju izbor preferencija. Iz njih proizlazi uspostava sustava vrijednosti. Strategijsko djelovanje racionalnoga izbora ovisno je od ispravnoga vrednovanja alternativa u ponašanju subjekata/aktera, dok je instrumentalno djelovanje stavljanje organiziranog sredstva u funkciju dosezanja cilja djelovanja. Habermas razlikuje, dakle, komunikacijske ciljeve i svrhe.

Rad se suprotstavlja interakciji odnosno komunikacijskome djelovanju. U spisu Tehnika i znanost kao ideologija najavljuje se cijela problematika komunikacijskoga djelovanja. Umjesto tog pojma Habermas sinonimno koristi pojam interakcije. No, što je za Habermasa prve i druge faze komunikacijsko djelovanje? To je simbolički posredovana interakcija. Dva ili više subjekata koji međusobno djeluju nalaze se suprotstavljeni u nekoj društvenoj situaciji. Njihova interakcija je simboličko posredovanje njihovih ideja i stavova. Komunikacijska situacija u kojoj se nalaze, prema Habermasu, određena je time što se ravna prema važećim normama na osnovu kojih se osobe ponašaju i to očekuju od Drugih. Idealna govorna situacija pretpostavlja idealnu interakciju sudionika javne rasprave, Kako to izgleda nije lako zamisliti. Model za to zacijelo nije politički republikanizam moderne, nego antičko-rimska institucija agore ili javnoga trga.

2.

U drugoj fazi Habermasova mišljenja, koja se do danas otvara njegovim dvosveščanim opsežnim djelom Teorija komunikacijskoga djelovanja iz 1981. godine, uvode se pojmovi koji zamjenjuju rad i interakciju. To su sustav i svijet života. Preuzeo ih je iz fenomenologijskih spisa kasnoga Edmunda Husserla. Institucionalni okvir društva čini njegov sociokulturni svijet života. Rad je područje racionalnoga djelovanja sa svrhom, koje ima karakter instrumentalnog djelovanja. To je područje sustava kojeg čine znanost, tehnika i tehnologija. Nasuprot tome, područje je slobode ili interakcije određeno strategijskim djelovanjem čovjeka. Interakcija ili komunikacijsko djelovanje odvija se u svijetu života na temelju sociokulturne posebnosti skupina i subjekata/aktera demokratske liberalne politike. Suprotnosti rada i interakcije u prvoj fazi Habermasova mišljenja odgovara suprotnost sustava i komunikacijskoga djelovanja.  Shema je sljedeća:

Sustav (djelovanje sa svrhom) – rad – strategijsko i instrumentalno djelovanje

Svijet života (sociokulturne norme) – interakcija – komunikacijsko djelovanje

Sustavi su, primjerice, privreda i država. Utjecaj Maxa Webera na Habermasovu teoriju modernosti čini se odlučnim čak i više no što je to Marx, Hegel i Schelling kad je riječ o analizi rada i prirode u okviru filozofijskoga sustava. Sustavi također međusobno počivaju na interakciji. No ta je interakcija djelovanje sa svrhom. Sustavno je uvijek ono djelovanje koje strategijski i instrumentalno nastoji „pokoriti“ primarnu nesvodivost slobode na tehničke strukture. U doba moderne vladajuće su kategorije industrije, robe, novca, napretka, kapitala i državne birokracije. Sustavi i djelovanje zasnovano na dosezanju racionalne svrhe prevladavaju nad svijetom života. Određenje se politike strukturalno mijenja. To je za Habermasa od velike važnosti. Područje političkoga za komunikaciju postaje bitnim stoga što je politika od Aristotela do Hegela i Marxa djelatno ozbiljenje slobode u zajednici.

U moderni politika više nije sredstvo, kao u novovjekovnome određenju kod Machiavellija, nego djelovanje sa svrhom: rješavanje tehničkih pitanja. Institucije političkoga djelovanja putem tehnike u moderni se posve depolitiziraju. Javnost u političkome smislu postaje javni forum ili demokratska interakcija političkoga naroda i države. Upravo je to vladajuća forma komunikacije u moderni. Ideal racionalne komunikacije koji zastupa Habermas na paradoksalan je način depolitizirana sfera političke komunikacije. Paradoks je, dakle, u tome što se do komunikacijskoga djelovanja u modernome društvu, politici i kulturi dolazi tek kad se politika kao ozbiljenje slobode dekonstruira. Moć se pritom strukturalno prebacuje na državno-društvene birokratske institucije koje djeluju strategijski-instrumentalno. One nadomještaju izvornu moć politike. Drugim riječima, depolitizirana javnost institucija sustava djeluje čudovišno ne-ljudski zato što je racionalno organizirana sila. Habermas je opis modernoga sustava institucija doveo do krajnje točke modernoga racionaliziranja kakav je postavio Max Weber (Habermas, 1981).

Namjesto tehnicizirane komunikacije sustava, koja počiva na djelovanju sa svrhom, istinsko komunikacijsko djelovanje događa se u svijetu života. Tehnika i znanost su ideologija zato što svjesno-racionalno skrivaju bît ljudske slobode time što je svode na strategiju i instrument za „druge svrhe“. Univerzalna institucija modernoga tehniciziranja svijeta života jest – tržište. Sve se naposljetku ravna prema „zakonima tržišta“. Tako se i komunikacija u svijetu novih medija može tehnicistički, prema Habermasu, oblikovati s obzirom na model tržišne privrede.  Komunikacija kao razmjena informacija na taj način postaje robom. To je, dakako, neotklonjivo. Sustav na kojem počivaju informacije društveno je ustrojen tako da međuljudske odnose prikazuje/predstavlja kao odnose između stvari. Marxova kritika fetišizma robe iz Kapitala i u Habermasovim analizama moderne komunikacije zauzima bitno mjesto. Tehnička logika prožima sve podsustave. Ništa se u tom pogledu ne može promatrati izvan sustava.

U svijetu života događa se komunikacijska racionalnost tako što se vladajući oblik dijaloga zasniva na idealu komunikacijskoga djelovanja. Umjesto djelovanja sa svrhom što pripada svijetu sustava, ovdje je riječ o slobodnome djelovanju. Ono obuhvaća razumijevanje, istinu, istinosnost (Wahrhaftigkeit) i ispravnost odnosno normativni kontekst. Umrežene (vizualne) komunikacije funkcioniraju na taj način što razotkrivaju kako se iza onog ekspresivnoga i kognitivnoga skriva normativni kontekst interakcije. Pravila su igre unaprijed postavljena. Ona nisu privremena, nego univerzalna. To je bitna razlika Habermasa i njegova koncepta komunikacijskoga djelovanja spram Lyotarda i postmoderne. Da bi se komunikacijski proces odvijao nesmetano normativni okvir interakcije mora biti jezično razumljiv svima. Ne određuje jezik normi „pravila ponašanja“, nego norma (komunikacije) određuje pravila ponašanja jeziku. Tako bi se moglo kantovski interpretirati ono što Habermas ustvrđuje u obratu moderne filozofije subjekta spram kasnomodernoga okreta spram jezika (Habermas, 1988).

3.

Habermasov pojam komunikacijskoga djelovanja izveden u knjizi Teorija komunikacijskoga djelovanja umjesto oštroga reza između sustava i svijeta života kao tehniciziranja slobode djelovanja sada se zadobiva u novoj suprotnosti općih medija kasnomodernoga društva. To su novac i moć. Habermas pritom polazi od temeljne postavke moderne filozofije s vrhuncem u Hegelovu sustavu apsolutnoga duha. Izvorno jedinstvo sustava i svijeta života razara se onog trenutka kada se pravo kao političko sredstvo ozakonjenja kazne osamostaljuje u formi državne organizacije. Pravo je institucionalizirana moć. Tek s tom pretpostavkom nastupa kapitalistička moderna privreda. Tržište nije tek mjestom simboličke i realne razmjene roba. Mjesto posredovanja jest opći ekvivalent razmjene – novac. S pomoću novca dolazi do univerzalnoga posredovanja svih društvenih odnosa i svih kulturnih poredaka značenja jednih s drugima. Ekonomija se osamostaljuje od politike i kulture. Tim činom moderno se društvo ekonomski postavlja sustavom strategijskoga/instrumentalnoga djelovanja. Svi su drugi momenti interakcije potisnuti u sferu svijeta života. Komunikacijsko je djelovanje, dakle, pokušaj uspostave mogućnosti (spo)razumijevanja u situaciji znanstveno-tehničkoga koloniziranja i medijatiziranja svijeta života. Tehničko-racionalna logika novca kao moći u svijetu sustava nastoji pokoriti sociokulturne odnose razumijevanja, dijaloga i povjerenja.

Što se iz toga može zaključiti? Ponajprije, Habermas je u diskursu racionalnosti komunikacijskoga djelovanja imao u vidu drukčiji način tvorbe racionalnosti uopće. Instrumentalno djelovanje ideologijsko je djelovanje. Ono počiva na tehniciziranoj verziji racionalnosti. Komunikacijsko djelovanje je dijalog i razumijevanje koje postavlja u igru mogućnost sporazuma. To mjesto pomirenja suprotstavljenih područja sustava i svijeta života jest novi komunikacijski „um“ – demokratski javni konsenzus. Tehnika kao ideologija nije totalitarno pokoravanje svijeta života. Ona ima mogućnost kritičke primjene samo uz pretpostavku da se njezina logika – djelovanje sa svrhom – okrene u smjeru slobodnoga djelovanja koje nema u sebi kauzalno-teleologijski model.

Time komunikacijsko djelovanje nije „besmisleni“ razgovor da bismo se bolje razumjeli, kao što je to metoda svih interkulturalnih dijaloga religija i civilizacija. Posve suprotno, to je pokušaj da se komunikacija kao i medij razumije sredstvom/svrhom istinskoga zajedništva na drukčijim temeljima. Ali kakvim? Utopijsko tlo neke idealne komunikacije izvan društva i kulture koji se nalaze u stalnim sukobima interesa, „kulturalnim ratovima“ i drugim oblicima prisile zacijelo je iluzija komunikacije. Što preostaje? Habermas je krajem 1960-ih godina marksizam i traganje za „novim društvom“ izvan liberalno-demokratskoga ispunjenja modernih ideja slobode smatrao neprimjerenim teorijsko-praktičnim pozicijama za analizu suvremenoga doba znanosti i tehnike. Njegov kritički socijalno-demokratski republikanizam, koji proizlazi iz njegove teorije komunikacijskoga djelovanja, nije stoga oportuna politika konsenzusa u globalnome kapitalizmu s glavnim polugama moći kapitala – socijalna država plus korektivna tržišna privreda – nego logični „racionalni izbor“. Ali problem je što se takav izbor opravdava idealnom govornom situacijom javnoga demokratskoga (raz)uma. 

Prevedemo li tu Habermasovu filozofijsko-sociologijsku diskurzivnu logiku u kojoj su povezani Marx, Weber, Luhmann i kritička teorija društva na suvremeni jezik novih medija nalazimo se u situaciji koja je više negoli paradoksalna. Protiv Habermasove kritike tehnike i znanosti kao ideologije moguće je primijeniti novu kritiku kritike ideologije. Na taj je paradoks među prvima implicitno ukazao još Peter Sloterdijk u uvodnim dijelovima svoje knjige Kritika ciničkoga uma 1983. godine, a eksplicitno u polemici s Habermasom povodom stavova Sloterdijka o genetskoj tehnologiji i posthumanizmu iskazanom u kontroverznom predavanju Pravila za ljudski vrt (Sloterdijk, 2000). Izlazak iz kritike ideologije nije više samorazumljiv. Čak se čini da je to nešto krajnje nepodesno za razumijevanje suvremenoga informacijskoga društva globalnoga kapitalizma i iz njega izvedenih komunikacijskih modela.

4.

Tehnika i znanost, odnosno svijet života nije nešto suprotno svijetu života. Tehnologija nije koloniziranje svijeta života, nego je već uvijek svijet biotehnički uklopljen u novo jedinstvo prirode, društva i kulture. Teorija medija i novih medija – od McLuhana, Flussera, Baudrillarda, Virilioa, Kittlera do Manovicha i drugih – pokušaj je da se fatalni dualizam moderne i postmoderne konstrukcije zajednice razriješi upućivanjem s onu stranu spora tehnike i čovjeka. Tehnika je posthumani sklop. U tom sklopu novi mediji ne porobljavaju ljudsku „izvornu“ slobodu. I Habermas je umnogome tragao za izlazom iz labirinta takvog dualizma koji je bio odveć tvrdo postavljen u njegovoj teoriji prve faze. Ali „vjera“ u prosvjetiteljsku mogućnost napretka u „svijesti o slobodi“ putem komunikacijskoga djelovanja preostala je glavnom teškoćom programa nedovršene moderne. Komunikaciju je Habermas uvijek shvaćao kao proširenu interakciju društvenih subjekata/aktera u promijenjenoj kulturnoj okolini. Tehničko-tehnološke uvjete komunikacije – informacijsko društvo globalnoga doba s procesom digitalizacije ekonomije, politike i kulture – nije razmatrao drukčije negoli kao ideologijske uvjete porobljavanja slobode života.

Tako je razrješenje suprotnosti rada i interakcije, sustava i svijeta života u komunikacijskome djelovanju vidio kao nekovrsnu utopiju komunikacijske racionalnosti prosvijećenoga čovjeka koji prihvaća demokratske norme kao uvjete razumijevanja Drugoga. U čemu je glavni problem takvoga dualnoga koncepta informacije – komunikacije? U tome što je poput mladoga Marxa u tehnici i znanosti vidio otuđenje i ideologiju, a u društvenim uvjetima racionalnoga diskursa slobodne zajednice realiziranu utopiju komunikacije (komunizma interakcije bez rada). Habermasov je dualizam rada/tehnike i svijeta života/slobode dovršetak teorijskih postavki frankfurtske kritičke teorije društva. Od Adorna i Horkheimera  do Habermasa „kritika instrumentalnoga uma“ bila je kritikom društvenih uvjeta otuđene komunikacije. Zato nije začudno da se pojmovni aparat ove neomarksističke teorije ponajviše iscrpljivao u kritici manipulacije, nadzora, autoritarnosti medija kao državno-društvene moći kapitala nad slobodom čovjeka. 

Ali problem je u tome što je tzv. svijet života već unaprijed ideologijska iluzija tzv. izvorne slobode. Život nije ništa izvantehnički komunikacijski neproturječno. Već je Hegel život shvatio kao proces razmjene energije, materije i informacija u pojmovima subjektivnoga, objektivnoga i apsolutnoga duha. Proces komunikacije jest proces razmjene energije, materije i informacija u medijski posredovanome svijetu novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija.

Konačno, u cijeloj teoriji novih medija kad je riječ o odredbi pojma komunikacijsko djelovanje samorazumljivo se pretpostavlja da je djelovanje nešto čime se potvrđuje ljudska sloboda stvaranja novoga događaja. Pojam se informacije uvijek razmatra spekulativno-pragmatički, a pojam komunikacije društveno-kulturalno. No time se čini temeljna kategorijalna pogreška. Međuovisnost dvaju razdvojenih područja ili sfera jest tolika da se više ne može govoriti o pojmu djelovanja bez tehničko-tehnoloških uvjeta djelovanja uopće. Novi su mediji kao nove informacijsko-komunikacijske tehnologije empirijska potvrda nemoći da se komunikacijsko djelovanje isključivo svede na jezik racionalnosti ljudske slobode u svijetu života.

Komunikacijsko djelovanje nije ozbiljenje racionalnosti i svagda novi oblik „racionalnoga izbora“ čovjeka. Pojam djelovanja pokazao se spornim nakon uvođenja biotehnologije u život. Biopolitička produkcija moći u globalnome poretku znanja razorila je istodobno tradicionalni „humanistički“ koncept kulture (Paić, 2008). Sve je to potrebno imati na umu kad se nastoji razumjeti logika i jezik novih medija. Kao novi mediji i kao nove tehnologije novi su mediji postkultura digitalnoga doba ili njegova univerzalna tehnokultura.

Nije li time razriješen vjekovni metafizički spor između tehnike i čovjeka, prirode i kulture, stroja i života?