Žarko Paić

1.

Knjiga Deana Komela Obilježja smisla zbirka je ogleda, rasprava i komentara iz suvremene filozofije s jasnim fenomenologijskim tragom. Autor se potvrdio kao jedan od vodećih slovenskih mislilaca nakon Ivana Urbančiča, što je posvjedočeno njegovim brojnim knjigama na slovenskome i njemačkome jeziku o hermeneutici, fenomenologiji, Heideggeru, problemu humanističkih znanosti danas. Dean Komel jedan je od utemeljitelja, a od 1996. godine i predsjednik, Fenomenološkoga društva u Ljubljani. Surađuje s brojnim međunarodnim filozofskim udruženjima i projektnim skupinama. Surađuje u uredništvu mnoštva časopisa i književnih zbirki za filozofiju i kulturu (Nova Revija, Ampak, Phainomena, Orbis Phaenomenologicus, Topos, Aut, Teoria, Analecta Hermeneutica,Libri nigri – Magazzino di filosofia, Divinatio, Bulletin heideggérien, ForHum, Creativity Studies). Isto tako, jedan je od utemeljitelja Međunarodnoga instituta za hermeneutiku (Toronto, 2001.), Srednjoeuropske konferencije za fenomenologiju, Organizacije fenomenologijskih organizacija (Prag, 2002.). Od 2005. godine vodi istraživačke djelatnosti na Institutu za humanistiku Nove revije, čiji je i suosnivač, kao i međunarodnoga Foruma za humanistiku (2014.) pri istoj ustanovi. Njegove najznačajnije studije objavljene unatrag desetak godina na slovenskome i njemačkome jeziku su Den Nihilismus verwinden, (Traugott Bautz, Nordhausen 2012.) Totalitarium (2019.), V paralelah smisla (2023.)  Na hrvatskome jeziku, izuzev brojnih rasprava u filozofskim časopisima i zbornicima, objavljene su njegove knjige Smisao posredovanja (2008.), Razotkrivenost prebivanja (2018.),Suvremenosti (2018.) i Obilježja smisla (2019).

Usto, Komel je angažirani filozof na posve navlastit način u svakodnevnome diskursu pokušaja obrane dostojanstva umjetnosti u doba tehničke konstelacije bitka. Uz brojne nagrade za svoj znanstveni rad u području filozofije u inozemstvu, 2003. godine nagrađen je Zoisovom nagradom Republike Slovenije za vrhunska dostignuća u znanosti.

Sve tekstove u ovoj zbirci odlikuje preciznost iskaza i lucidnost postavljanja bitnih pitanja s kojima se bavi fenomenologija danas: kriza, jezik, Europa, humanistika, kultura, utopija, egzistencija. Način izlaganja predstavlja uzorni spoj hermeneutičke metode razlaganja tekstova i njihovo dovođenje u svezu s problemima suvrmenoga svijeta. Tako se, primjerice, u analizi pojma krize Komel nadovezuje na iskustvo grčke filozofije i istovjetna razmišljanja Husserla i Heideggera o biti Europe. No, korak dalje od toga čini njegov stav da se iznova moraju preispitati temeljni pojmovi zapadnjačke metafizike.

U cjelini, riječ je o knjizi u kojoj jezgrovitost iskaza i otvaranje novih pitanja o smislu ljudske egzistencije u doba planetarne sudbine bitka iziskuje sabranost jezika, njegovu razigranost s vjerom u ono što je Derrida na kraju svojeg misaonoga života nazivao „politikom prijateljstva“. Ovo su tekstovi čiste i ujedno angažirane refleksivnosti s kojima čitatelj istodobno zapodijeva dijalog u brizi za dušu i u obrani kulture kao najvišeg okružja smisla.

2.

DeanKomel je suvremeni filozof koji uistinu zaslužuje vjerodostojnost svojim zalaganjem za ono što je odavno već iščezlo u našoj zapadnjačkoj tradiciji, a samo se deklarativno i prigodno spominje kao ideologijska floskula. Naravno, riječ je o dijalogu i njegovim temeljnim pretpostavkama kao što je autonomija jezika i poštovanje Drugoga u njegovu nesvodivu identitetu. Ovo potvrđujem iz vlastitih iskustava jer više od dvadeset godina intenzivno surađujem s njime oko mnoštva projekata, simpozija, časopisa i zbornika poput Phainomene i drugih aktivnosti unutar Inštituta za humanistiku Nove revije u Ljubljani. Ovaj živi dijalog posredovan je do sada s velikim brojem publikacija, a u časopisima poput Tvrđe i Europskoga glasnika mogu se pronaći brojne tematske cjeline o rečenome, među kojima izdvajam i one o problemu nihilizma u suvremenosti, potom tematske cjeline o Ivanu Urbančiču kao i Vanji Sutliću.

No, što je zapravo bit dijaloga od Platona do Heideggera i Gadamera? Već u „Uvodu“ ove knjige nailazimo na objašnjenje da riječ „smisao“ ima navlastito pojmovno značenje, a ono se uspostavlja u stvaranju humanističkoga znanja i vrijednosti koja određuju naša životna iskustva koje dijelimo s drugima u svijetu. Nije teško razabrati da je pitanje „smisla“ daleko više od bilo kakve ove ili one hermeneutike kao filozofijske metode ili načina uvida u bit života kroz povijesno kretanje od iskona do suvremenosti. U navedenome iskazu je kristalizirano mišljenje i Husserla i Heideggera, jer smisaonost pretpostavlja egzistencijalnu otvorenost čovjeka kao bića slobode i usmjerenosti na svijet koji se ne može jedino svesti na instrumentalne i znanstvene „istine“ i postupke koji su u međuvremenu postali dijelom onoga što Komel u svojoj iznimno važnoj knjizi naziva pojmom totalitariuma. (v.
 https://www.researchgate.net/publication/340410328_TOTALITARIUM)

          Ono što je problem s kojim se suočava i Komel u svojim filozofijskim analizama suvremenosti jest pitanje o mogućnostima prevladavanja tehničkoga nihilizma samoga života. Naime, već u prvome ogledu u ovoj knjizi koja se bavi smislenošću humanistike i smisla humanosti ono što povezuje dijalog i razumijevanje sa smislom jest povijesnost unutar koje se odigrava događanje ljudske egzistencije. Neupitno je da se pojam humanosti ovdje ne svodi ni na kakvu subjektnocentričnu fantazmu koja od renesanse i novoga vijeka obuzima zapadnjačku civilizaciju, a koja nikad zapravo nije mogla odrediti bit čovjeka iz njegove autentične povijesnosti. Otuda je razvidno kako je rezultat ovog metafizičkoga redukcionizma da se zapravo čovjek hipostazira kao biće suverene moći onog neljudskoga koje raskorjenjuje i prirodu i ljudski svijet njegovim pretvaranjem u predmetnost predmeta i posvemašnje otuđenje i raščovječenje onog trenutka kad se čovjek, kako je to mjerodavno pokazao Heidegger, shvaća kao subjekt cjelokupnoga povijesnoga zbivanja.

Čitav je povijesni svijet od antike do novoga vijeka još uvijek određen ovim dvojstvom naturalizma i humanizma, a poznato je da je rani Husserl u svojoj raspravi Filozofija kao stroga znanost imao u vidu nastojanje da se prođe između Scile i Haribde scijentifizma i svođenja filozofije na puki metafizički spiritualizam, jer pitanje smislenosti ljudske egzistencije nije samo pitanje održivosti čovjeka pred silama destrukcije, već i pitanje održivosti cjelokupnoga svijeta života. Komelu je stalo povijesno-hermeneutički izložiti razloge zašto se humanistika, humanost i smislenost življenja u 21. stoljeću kao stoljeću apsolutnoga nihilizma i vladavine tehnoznanosti nužno nalaze pred gotovo apokaliptičkim izazovom obrane temeljnih vrijednosti europske kulture koja je u svojoj biti krhka i otvorena u dijalogu s geopolitičkim opasnostima njezine neutralizacije kroz sustave biopolitike koji sam život ostavljaju bez temelja.

          Smisao nije stoga hegelovski apsolutni duh koji vlada u totalitetu svojih moći (umjetnosti-religije-filozofije), ali nije ni tehnoznanstveni racionalitet kibernetike. Naspram onih formi humanosti koji svoj cilj imaju u „moralnosti“, „humanizmu“, „“humanitarnosti“, „etičkome izazovu tehnoznanosti“, Komel pokazuje da je jedino pravo rješenje ovog problema „kraja humanizma“ u povijesnome obzorju artikulacije smisla. Ono može podariti samo ona znanost koja je po svojem načinu kazivanju onkraj „računanja“ kao mišljenja tehničke racionalnosti, a ta znanost se od modernoga doba razdvaja i spaja u tzv. društveno-humanističkim znanostima. Iskaz kako smisao humanosti određuje također i smislenost humanistike pretpostavlja za Komela obrat u samoj biti znanosti i to u doba realizirane posthumanosti.

3.

U tekstu o otimanju Europe posve se izričito pokazuje da je filozofijska refleksija o novoj europskoj situaciji nakon pada Berlinskoga zida 1989. godine bila određena misaonim horizontom različitih orijentacija od poststrukturalizma, fenomenologije, kritičke teorije, postmodernizma (Derrida, Gadamer, Habermas, Slotedijk, Eco, Vattimo). A to je značilo promišljanje onoga što je već čitavo stoljeće pratilo kao tamna sjena zapadnjačku misaonost i životne uvjete. Riječ je o pojmu krize. Za Komela je odlučujuće da se pojam krize mora razumjeti ne usputno niti sekundarno kao neka puka ekonomska ili politička pojava europske duhovne situacije. U krizi je, naime, samo razumijevanje smisla onoga što se od Husserla i Heideggera već 1930ih godina naziva europski horizont s vladavinom znanosti i svih otuda pratećih svjetonazora. Bliski su mi ovi stavovi, utoliko više što sam o tome pisao u studiji „Logos, imperium i apokalipsa: Europa i duhovni bitak u planetarno doba“, u knjizi Doba oligarhije; Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017. (v. isto tako: https://www.bib.irb.hr:8443/722956  https://www.rts.rs/lat/radio/radio-beograd-3/1802698/zarko-paic-logos-imperium-apokalipsa.html)

          No, tko to „otima Europu“ ako otklonimo bilo kakve sve grozomornije realpolitičke primisli o njezinu neumitnome raspadu s kojima se sve više suočavamo kad pogledamo zbiljsku situaciju s vladavinom onog što pripada samoj biti šmitovski kazano postimperijalne suverenosti? Očigledno nije riječ ni o kakvome otimanju ili krađi u ontičkome značenju pukoga barbarstva, jer Komel ne glorificira aktualni politički poredak EU ili bilo kakvu normativnu promjenu sadašnjega ustrojstva politički shvaćene Europe od Lisabona do Talina. Ono što stoji iza ove formulacije kojom je zapravo mitologijski i predstavljena drevna fenička princeza Europa krađom ili otmicom pohotnoga i razjarenoga Zeusa u liku bika nije ništa drugo negoli njezin strukturni i otuda inherentno unutarnji raspad smisla posredovan „diktaturom nad humanošću“ koji se očituje u posvemašnjem dehumaniziranju životnoga svijeta čovjeka.

Jezik kojim Dean Komel promišlja sustavno i precizno probleme i aporije nelagodnosti s kojima se humanistika i razotkrivanje smisla u sveopćem obesmišljavanju zbilje čak i progresivnim utopijama tehnokratizma susreće čitavo 20. stoljeće zaslužuje poštovanje. To je zalog istinskoga dijaloga s Drugime u situaciji koja je sve manje naklonjena svezi žive zapadnjačke tradicije i suvremenosti. Zato je i ova knjiga, objavljena u izdanju Litterisa u istoj biblioteci u kojoj su objavljeni i glasoviti Heretički eseji o filozofiji povijesti češkoga filozofa Jana Patočke, jednog od najznačajnijih mislioca ideje Europe, putokaz za daljnje promišljanje onoga što je od Heideggera svima postavljeno kao neotklonjiva zadaća mišljenja.