Copyright ©2026 Žarko Paić

Vrijeme kao iluzija?

Uvodno poglavlje drugoga sveska Tehnosfere: „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja

Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.

April 9, 2026
Vrijeme kao iluzija?
Max Bense

1. Od stroja vječnosti do strojeva vremena: Einsteinova aporija

Albert Einstein izrekao je 1955. godine nešto zagonetno i jednostavno. Za razumijevanje nadolazećega razdoblja vladavine tehničkoga svijeta u svim područjima njegove protežnosti – društva, politike, kulture, ekonomije, psihologije, znanosti – kao da se obistinjuje ta postavka. Štoviše, ona postaje uvjet mogućnosti daljnjeg bavljenja tehnologiziranjem života. Razlog leži u tome što strojevi određuju granice odnosa između životinjskoga i ljudskoga bitka, „prirode“ i „umjetne egzistencije“. Izreka Einsteina glasi:

„Za nas uvjerene fizičare razdvajanje između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ima značenje tek puke iluzije.“ (Navedeno prema: Henning Genz, Wie die Zeit in die Welt kam: Die Entstehung einer Illusion aus Ordnung und Chaos, C.Hanser, München, 1996., str. 6.)

Kada to tvrdi otac-utemeljitelj paradigme moderne fizike i još k tome tvorac najsloženije teorije o općenitoj relativnosti vremena sa znamenitom formulom E=mc2, očito je da težina iskaza zahtijeva najveću moguću ozbiljnost u promišljanju dalekosežnosti ove misli. Ponajprije, u postavci je implicitno istaknuta bitna i gotovo nepremostiva razlika između fizike i metafizike. Jer posve je jasno da se fizika ovdje razumije kao „pozitivna znanost“ na navlastit način u odnosu spram filozofije i teologije. Iako se izrijekom potonje ne spominju, lako je zaključiti da Einstein nastoji obeshrabriti svako poimanje vremena koje bi se suprotstavljalo ideji o nadilaženju razdvajanja između tri ekstaze vremenitosti, da se poslužimo govorom Heideggera iz Bitka i vremena (Sein und Zeita). Ako, dakle, fizika ne može pristati na ideju razdvajanja koja leži u osnovi prosječnog, čak empirijski izvedenoga shvaćanja vremena kao protjecanja niza „sada“ u odnosu na promatrača, tada se postavlja pitanje je li vrijeme uopće „relativno“ u odnosu na prostor u kojem se brzina svjetlosti pojavljuje uzrokom nastanka neke pojave u svemiru? Einsteinova izreka o „pukoj iluziji“ vodi nas s onu stranu svake moguće granice osjetilnosti promatrača (čovjeka?). Tamo gdje nas vodi nalazi se kraljevstvo čiste fizike. Ona prostor i vrijeme više ne raščlanjuje polazeći od promjene u stanju promatrača.

Umjesto toga, premješteno je težište na „apsolutnost“ vremena kao otvorenost višedimenzionalnosti. Jer iluzija može nastati samo kao problem svijesti. U modusu izvanjskoga ili unutarnjega opažaja zbiva se mogućnost opsjene. Što vidim određeno je mojim položajem u svijetu. Nije svejedno jesam li na tlu ili u zraku, ukorijenjen u zemlju ili izbačen u svemirska prostranstva. Nadalje, nije svejedno osjećam li „šestim čulom“ vibracije zemlje i strujanje elektromagnetskih valova poput nekih praiskonskih grabežljivaca na zemlji (morski psi, primjerice). Znači li to da fizika u odnosu spram svih drugih znanosti te filozofije i teologije kao metafizike ne može pasti u varljivo polje iluzornih ideja o „biti“ vremena? Ako, naime, ovu Einsteinovu izreku usporedimo s onom još slavnijom da se Bog ne kocka, vidimo podudarnost u tome što je slučaj u fizici (kontingencija) zapravo rezultat jedne u svakom slučaju neodređene „nužnosti“. Bez nje bi iluzija bila nemogućom.

Drugim riječima, za fiziku kao i za sve druge pozitivne znanosti pitanje vremena u smislu nemogućnosti razdvajanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti jest bitno metafizičko pitanje. Ono je to utoliko više što granica između Jednoga i Dvoje, bitka i vremena, identiteta i razlike ne proizlazi tek iz sveze ili odnosa mišljenja i zbilje, već iz same stvari koja omogućuje postojanje svijeta kao „nužnoga slučaja“. U svakom slučaju, Einstein u zagonetnome izrijeku podaruje fizici gotovo ono isto što i Aristotel u Fizici: da se pitanje o vremenu ne može izvesti bez razjašnjenja logike kretanja tvari u prostoru. Kretanje nije određeno prostorom u smislu nečega apsolutnoga. Uostalom, poznato je da Riemannov prostor i kvantna fizika uvode u optjecaj zakrivljenost umjesto kružnosti. Prostor u kojem se čestice kreću i sám je u koordiniranosti s kretanjem elektromagnetskih valova. Ništa nema unaprijed postojanu formu zadanosti budući da čestice sudaranjem tvari mijenjaju masu i energiju te stvaraju nove konfiguracije u-prostoru. To, pak, znači da se homogenost i praznina prostora preobražavaju u heterogenost i ispunjenost samo u konstelacijama odnosa snaga i veličina fizikalnoga svijeta.

Što vrijedi za prostor po analogiji mora vrijediti i za vrijeme. Kružnost vremena u klasičnoj metafizici izvodi se stoga iz ideje grčke atomistike. Kretanje atoma određeno je nužnošću njihove putanje (Demokrit) ili se, pak, radi o deklinaciji atoma kao slobodnome padu čiji uzrok proizlazi iz slučajnoga skretanja s ravne putanje (Leukip). U oba slučaja suočeni smo s modalnim kategorijama bitka (nužnost-slučajnost, nužnost-mogućnost, nužnost-sloboda). Usto, susrećemo se s drukčijim shvaćanjem odnosa uzroka i svrhe (télos) sâmoga poretka. Carstvo nužnosti i kraljevstvo slobode međusobno se odnose kao beskonačni pravac i beskonačna krivulja. Što se tiče vremena, ono nije ništa drugo negoli derivacija ideje kretanja u smjeru unaprijed određenoga pravca ili kontingencije krivulje u otvorenome prostoru triju dimenzija (prošlosti-sadašnjosti-budućnosti). No, ono što proizlazi iz fizike koja vrijeme ne razdvaja na tri dimenzije ili ekstaze predstavlja uistinu nešto čudovišno metafizički. Riječ je o aporiji iskona ili prvoga početka (arché). U svojoj općenitoj teoriji relativnosti ono što metafizika naziva učinkovitim uzrokom (causa efficiens) u smislu stvaranja „novoga“ u svijetu i novoga svijeta, Einstein pronalazi u C=brzini svjetlosti. Energija ne može nastati bez da se troma masa ne pokrene. I to takvom brzinom koja prolazi zakrivljeni prostor u 299.792.458 m u sekundi.

Vrijeme prije stvaranja svijeta i poslije čina stvaralačkoga postajanja međusobno se izvode samo iz onoga između (in-between). To ne može biti drugo negoli vrijeme ispunjenosti praznine u prostoru. Međutim, pitanje je o kakvoj se to praznini ovdje radi: o praznoj praznini ili praznini kao prostoru između dva dinamička objekta koja se kreću u interplanetarnome prostoru izvan djelovanja sila gravitacije? Ako je vrijeme za metafiziku samo iluzija, nije li još više to isto i prostor? Za koga se, međutim, ovo razdvajanje u „biti“ vremena čini pukom iluzijom? Odgovor je unaprijed jasan: za fizičare. Tko živi u iluziji? Metafizičari svih profila, naravno! U to duhovno jato valja svrstati ponajprije filozofe i teologe, ali i sve druge znanstvenike iz područja humanistike (humanities). Povjesničari bi bez razdiobe na prošlost, sadašnjost i budućnost ostali bez posla; futurolozi isto tako. Ipak, nije sve baš tako kristalno jasno.

Preostaje još samo Aristotelova temeljna misao koja tvori bit metafizike uopće. Sjetimo se da je odredba biti bitka kao prisutnosti (ousia) izvedena iz „sada“. Ono što je „sada“ zbiva se istodobno i „ovdje“. Istovjetnost vremena kao prisutnosti i prostora kao mjesta/položaja (topos) u kojem bitak prebiva na način bićevitosti bića postaje uvjetom mogućnosti razumijevanja vječnosti iz horizonta stalne prisutnosti (nunc stans). Od Aristotela do Hegela čitava metafizika počiva na vladavini bitka kao prisutnosti, kako je to izveo Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu), a na njegovu tragu Derrida zapečatio u spisu O gramatologiji (De la grammatologie) kako je logocentrizam nužan način pojavljivanja bitka u modusu prisutnosti bića. Logos neskriveno upravlja poviješću bez obzira je li riječ o glasu ili pismu.(Vidi o tome: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 317-366.)

2. Implozija informacija

No, što ako ono što misle fizičari već proizlazi iz logike stvari mišljenja prije razdvajanja na vremenske ekstaze ili dimenzije, a što filozofija u iskonu od Heraklita i Parmenida ima u vidu kada upućuje na problem vremena iz onoga što je vječno i nepromjenljivo, postojano i nerazdvojivo, te postaje uvjetom mogućnosti svake singularnosti bića? Cijeli niz pitanja koje smo iznijeli može se sabrati u jednome. Ima li bez kretanja uopće prostora-i-vremena? Ako nema, onda je iluzija misliti da se svijet kao takav može objasniti izvan zakona fizike koja je s Einsteinom i kvantnom teorijom uspostavljena u 20. stoljeću. Apeiron s onu stranu vremenitosti otvara se mišljenju ishodištem ove aporije. Einstein je izvodi da bi pokazao kako jedino iz fizike čestica slijedi mogućnost nastanka ideje stroja vremena i stroja s onu stranu vremena. Odmah valja kazati da ovdje nije riječ o mehaničkim strojevima (mašinama). Posrijedi je ideja nastanka onoga što već uvijek postoji kao kozmičko-prirodni potencijal. Uz dodatak: stroj ne oponaša (mimesis) bitak kao takav u formi prirode (physis, natura).

Naprotiv, stroj tehnogenetski proizvodi uvjete za promjenu prirode u njezinoj faktičnosti. Razlika se pokazuje u tome što tzv. „prvi stroj“ pretpostavlja lutanje svemirom unutar granice „beskonačne brzine“ (vitesse infinie), dok „drugi stroj“ sâm stvara prostor vlastite protežnosti polazeći od ideje implozije informacija. (Jean Baudrillard, „The Ecstasy of Communication“, u: Hal Foster (ur.), The Anti-Aesthetic: Essays on Postmodern Culture, The New Press, New York, 1998., str. 145-153.) Još ni izdaleka nismo razriješili aporiju. Einsteinov je novi put u razumijevanju nastanka svemira i stvaranja svijeta iz ideje „velikoga praska“ morao obuhvatiti upravo ove dvije mogućnosti da bi općenita teorija relativnosti vremena naposljetku imala praktično dalekosežne posljedice za razvitak suvremene tehnologije. Prva je mogućnost izvedena iz makrofizike, a druga iz mikrofizike. Stroj vremena nije stoga utopijska slika putovanja iz budućnosti u prošlost, nego problem odnosa između različitih svjetova koje povezuje pojam brzine svjetlosti. Nasuprot tome, stroj vječnosti pretpostavlja nadilaženje onoga što pripada fizici kao takvoj i ulazi u zone spekulacija o antitvari, tamnoj tvari i crnim rupama.

Ukratko, radi se o sažimanju značenja informacije kao tehničkoga uputstva za djelovanje. Što je veća brzina protoka informacija u zatvorenom krugu (bez) značenja, to je mogućnost dekodiranja poruka manja. Vrijeme se sažima do te mjere da je brzina isporuke iznad kognitivnih sposobnosti „prirodnoga uma“. Zbog toga je komunikacija između subjekata/aktera u procesu interaktivnosti određena međusobnim djelovanjem strojeva. Ne komuniciraju ljudi, već živi strojevi zahvaljujući tome što je povećanje kognitivnih kapaciteta omogućeno sve većim proširenjem „radne memorije“. Brzina i pamćenje odgovaraju onome što se ontologijski i tradicionalno naziva bitkom i vremenom. Brzina je odlika kibernetičkoga shvaćanja „bitka“ kao informacije, a pamćenje nadilazi nesvjesni oblik sjećanja tvari i prelazi u stadij postojanoga trajanja (durée). Vidljivo je da potonji pojam potječe iz Bergsonove vitalističke metafizike. (Henri Bergson, Matière et mémoire: Essai sur la relation du corps à l’esprit, P.U.F., Pariz, 1939.)

Razlika između protjecanja vremena kao niza „sada“ i pojma trajanja jest bitna razlika između bitka i vremena kao samosvijesti čija je temeljna značajka sjećanje. Utoliko je samo po sebi razumljivo zašto se kibernetika kao metatehnika bavi usavršavanjem onoga što pripada ideji „umjetne inteligencije“ (A–intelligence). Odnos između trajanja i sjećanja nije tek problem filozofije i psihologije. Što se može pohraniti u sjećanju kao trajni zapis pripada biti informacije u kibernetičkome ustrojstvu tehničkoga svijeta. Na tome počiva mogućnost komunikacije na daljinu (telematika). (Vilém Flusser, „Die kodifizierte Welt“, u: Medienkultur, S.Fischer, Frankfurt a. M., 2005. 4. izd., str. 21-28.)

Kibernetičar Gotthard Günther nazvao je logiku „drugoga stroja“ transklasičnom. A njezine su temeljne kategorije izvedene iz ne-aristotelovske logike: i-i, odnosno tertium datur. (Gotthard Günther, Das Bewustsein der Maschinen: Eine Metaphysik der Kybernetik, AGIS-Verlag, Krefeld i Baden-Baden, 1963., str. 48-52.)Kada se to ima u vidu, moguće je zaključiti da sve što pripada novovjekovnome pojmu prirode već unaprijed označava konstrukciju nastalu dosezima prirodnih znanosti. Pojam se prirode za razliku od klasičnoga doba Grka shvaća u Galileja promijenjenom prirodom. To je ona priroda koja se dohvaća misaonim eksperimentom. Već je iz toga bjelodano da između prirode kao samorađanja i samoniklosti (physis) i prirode kao tehnički preoblikovane tvari i tvorevine (natura naturans i natura naturata) postoji nepremostiv jaz. Prva je priroda u znaku filozofije i mitologije kao metafizički sklop bitka-Boga-svijeta-čovjeka, a drugu prirodu odlikuje sve ono što je rezultat mehaničke konstrukcije.

U pravu je stoga Max Bense kada ustvrđuje da se iza tehničkoga svijeta nastaloga u doba novoga vijeka do 20. stoljeća nalazi ideja „filozofijske konstrukcije meta-tehnike“. (Max Bense, Kybernetik oder die Metatechnik einer Maschine, u: Ausgewählte Schriften, sv. 2: Philosophie der Mathematik, Naturwissenschaft und Technik, J.B.Metzler, Stuttgart, 1998., str. 429.) Ovaj pojam meta-tehnike odnosi se istodobno i na pojam meta-znanosti. Zašto? Jednostavno zato što filozofija, prema Benseu, ne može imati nikakav određeni predmet. Ona ga, naprotiv, posuđuje iz područja znanosti. Ali tako da mu zauzvrat određuje metafizičke granice. Ono što je krajnji cilj tehnike ukoliko se polazi od tradicionalne ideje svrhovitosti djelovanja unutar tehničkoga sklopa nije ništa tehničko. Ali nije niti, pak, ništa znanstveno. To može biti samo uvid da pojam tehnike od novoga vijeka postaje sâma bit prirodnih znanosti. Na taj način posljedično zadire u bit prirode. Nije, dakle, tehnički svijet tek puka primjena znanstvenih dostignuća u zbilji kako to zamišlja naivni determinizam. Znanosti o prirodi sjedinjuju teorijsko razmatranja objekta i njegovo praktično preoblikovanje. Svaka prirodna znanost bilo da je riječ o fizici, kemiji, biologiji nastoji svoj predmet konstituirati polazeći od njegove mogućnosti da postane eksperimentalno iskusiv kao tehnički objekt.

No, da bi se to postiglo ideja objekta pretpostavlja mogućnost tehničkoga preoblikovanja biti prirode. Čemu inače potraga za mehaničkim strojevima koji zamjenjuju ljudske „prirodne“ sposobnosti uma da u prirodi razotkriva zakonitosti i pravilnosti promjena bitka? Max Bense pronicljivo upozorava da je opsesija matematičara i filozofa 17. stoljeća poput Pascala i Leibniza bila zajednički projekt „duha vremena“ u traganju za preoblikovanjem matematike u stvaranje stroja koji računa=misli. Kalkulativna „priroda“ takvoga mišljenja postavlja u središte ideju računalnoga stroja. On predstavlja „mozak“, dok se tehnika izvedbe pokazuje problemom mehanike gibanja. Metatehnička bit stroja mišljenja odgovara metaznanstvenoj „prirodi“ novoga vijeka. Kako to objasniti? Ponajprije, vidjeli smo da postojanje mogućnosti dva stroja – vremena i vječnosti – dovode do približavanja metafizike Aristotela i onoga što pripada pokušajima suvremenih filozofijskih rastemeljenja klasične logike (Heidegger i kibernetika). To se približavanje odvija u nepremostivim razlikama. No, pojam stroja nipošto ne proizlazi iz mehaničke strukture kretanja tvari u ideji reprodukcije prirode. Organskome se pridodaje konstrukcija. Otuda ljudsko tijelo nije modelom za digitalne strojeve koji se zasnivaju na prijenosu informacija s pomoću elektromagnetskih valova. Čisto mišljenje označava čisto računanje (theoria). A ono mehanički upravlja promjenom prirode iz stanja postojanosti promjena u tehnički dispozitiv promjene postojanosti. Budući da se ovdje radi o spajanju mehanike i upravljanja, jasno je da kibernetika u svojem matematiziranju „prirode“ nastoji obuhvatiti ideju vremena s onu stranu razdvajanja na prošlost, sadašnjost i budućnost.

Ova promjena sada ima obrat u strukturi mišljenja kao računanja (komputacije). Upravljanje (grč. kybernetes) ne proizlazi više iz „prirode“ u značenju živućih sustava biljaka i životinja koje evolucijski nastoje održati vlastitu vrstu procesima učenja i reprodukcije. Naprotiv, sám tehnički način egzistencije omogućuje „prirodi“ njezin opstanak u formi stroja života. U tom se pogledu mehanika koja je bila pretpostavka novovjekovne fizike nadomješta elektromehanikom ili elektronikom. Drugi zakon termodinamike koji govori o entropiji živih sustava u ravnoteži koja smjera raspadu i kaosu dovodi se do sinteze s pojmom upravljanja i komunikacije u tehničkome svijetu. Što vrijedi za strojno organizirani način komunikacije između čovjeka i njegove (tehničke) okoline, vrijedi isto tako za odnose među ljudima i za čitav sklop prirode-kulture na Zemlji. Međutim, ovdje valja načiniti konceptualnu razliku između stroja kao tehničkoga aparata i stroja kao načina organizacije ljudskih odnosa. Jedno bez drugoga nije moguće.

No, društva u povijesti s njihovim načinom proizvodnje i odnosima koji ovjekovječuju, primjerice rodno/spolne uloge, pitanje moći i ideologijsko opravdanje despotske države ne pripadaju u autonomno polje određenja života. Posve suprotno, svaki je ulazak tehničkoga sklopa u povijest iz temelja preoblikovao navike ponašanja ljudskih zajednica. Duhovna se iskustva i jezici u kojima se iskazuju znanja i vrednote mijenjaju tijekom povijesti. Tako je mitsko iskustvo vremena u odnosu spram linearnosti napretka moderne industrijske proizvodnje iščezlo u prostore umjetnosti melankolije. Mit više nema moć začaravanja stvarnosti. Iščeznuće sudbine s gubitkom mita nije, međutim, otišlo u nepovrat. Znanost i tehnika još od novoga vijeka nadomještaju pojam sudbine idejom determinističkoga kaosa. Što preostaje od onoga što Grci nazivahu arché? I sve i ništa, rekli bismo. Gubitak se iskonskoga odnosa spram podobnoga vremena o kojem pjeva biblijski psalmist, gdje sve ima svoje vrijeme zato što je riječ o prirodnim ciklusima rađanja i umiranja, plaća dobitkom varljiva imutka. Imati vremena za nešto drugo osim odmora od rada znači imati mogućnost slobode autentične egzistencije. Vrijeme tradicionalnih društava i vremenitost modernoga kapitalističkoga svijeta u globalnome poretku ekonomije, politike i kulture predstavljaju dva bitno različita pojma vremena.

To ne znači da se oni međusobno ne prožimaju, unatoč oprečnosti u shvaćanju bitka i vremena. Ne smijemo zaboraviti što je značila industrijalizacija i modernizacija: otuđenje, raskorijenjenost, bezavičajnost čovjeka. Ubrzanje vremena od novoga vijeka u društvima Zapada ostavilo je trajne posljedice po bioritam modernoga čovjeka. No, to ne znači da bi tehnički dispozitiv vremena u strukturi prazne vremenitosti globalnoga kapitalizma trebalo okrivljavati za psiho-fizičke promjene čovjeka i njegove okoline. Između tehnike i društva odnos je, doduše, nelinearan i nerecipročan. Sve stremi prelasku granica. Ali, društvo se ne može razmatrati samostalnom varijablom bez nesvodljivosti onoga što tvori bit tehničkoga sklopa. (Vidi o tome: Hartmut Rosa, Beschleunigung. Die Veränderung der Zeitstrukturen in der Moderne, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2005.)

Iako teorija složenosti (complexity theory) uvodi pojam nadodređenosti da bi determinizmu prirode i zakonu kauzalnosti oduzela tvrdi monizam linearnosti, u tehničkome sklopu vladaju preklapajuće tendencije nužnosti i slučaja. Zato neki autori govore o konceptu „otvorenoga stroja“ pozivajući se na postavke Gottharda Günthera, Gilberta Simondona i Martina Heideggera. Otvorenost označava nedovršenost. Usto, otvorenost doziva u pamćenje mnoštvo perspektiva. Kada nešto sebe određuje otvorenim posrijedi je autonomnost u izboru rješenja. Sve što vrijedi za otvorene sustave kojima vlada pojam povratne sprege (feedback), vrijedi i za „otvoreni stroj“. (Erich Hörl, „Die offene Maschine: Heidegger, Günther und Simondon über die technologische Bedingung“, MLN, Vol. 23, br. 3/2008. (travanj), str. 632-655. )

3. Kibernetički sklop: Wienerovi postulati

Glavni pojam kibernetike koji određuje sve odnose u tehničkome svijetu proizlazi upravo iz nastojanja da se ovlada odnosima ontogeneze i filogeneze života kao takvoga. Taj pojam jest – kontrola (control). Za razliku od nadzora s kontrolom više ne možemo uspostaviti prirodni dodir. Moć se ne izvodi neposrednim odnosom između čovjeka kao gospodara i roba/sluge. Umjesto toga sve je posredovano čudovišnom moći. Ona, pak, proizlazi iz karaktera novih tehnologija upravljanja sustavom i kolinom. Pravi ulazak u tehničko doba ljudske civilizacije koje predstavlja istinski „kraj povijesti“ dogodio se 1948. godine. Tada je Norbert Wiener objavio kapitalnu knjigu za nadolazeće razdoblje apsolutne tehnogeneze – Kibernetika: ili kontrola i komunikacija živoga bića i stroja (Cybernetics: or control and communication in the animal and the machine. (Norbert Wiener, Cybernetics: or control and communication in the animal and the machine, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, 1961. 2. izd.) Nakon toga svjedočimo ubrzanome tempu konstruiranja računskoga stroja.

Temeljna je postavka knjige da informacija postaje ključnom riječju/pojmom kontrole svih sustava na zemlji i u svemiru. Uspostavljanjem nove metateorije „svega“ otpočelo je razdoblje izbačaja čovjeka iz vlastite ukorijenjenosti u zemlju u međuzvjezdano prostranstvo. Promotrimo još malo dalekosežnost ovoga stava. Izbačaj u svemir nije povratak u mitsko kazivanje o kozmičko-prirodnoj „duši“ (anima mundi). Uostalom, svaki je povratak u rajsko stanje fikcija i iluzija. Budući da je za tehničku egzistenciju čovjeka kao posthumanoga stvora/stvari u formi kiborga i androida potrebno sjedinjenje racionalnosti i intucije kao „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) očito je da je pronalazak kibernetike označio kraj povijesnoga vremena. Tehnosfera ne prebiva u povijesti. Naprotiv, njezino je mjesto izbačeno iz „napretka“ i „razvitka“ onoga što je povijesnoj pustolovini još podarivalo neku vrstu utopije čak i kad je sve postalo distopijom. Sve što se nalazi u izbačaju prebacuje horizont svekolikoga dosadašnjega razumijevanja svijeta.

Vrijeme se tehnosfere određuje upravo onime što Einstein ima u vidu kada govori o razdvajanju na prošlost, sadašnjost i budućnost kao pukoj iluziji. Tzv. bezvremeno vrijeme uronjenosti (immersion) u virtualni prostor omogućuje čovjeku da raspolaže vremenom tako što ga može kontrolirati. A to je jedino moguće ako i sâm jest već uvijek objektom kontrole apsolutnoga vremena. Ono ga preobražava u točku, površinu, funkciju, strukturu i aplikaciju. Kontrola vlada, dakle, onime što se kontrolira ako onaj tko kontrolira i sâm zna da je pod kontrolom „Velikoga Trećega“. No, bez samosvijesti pojedinca ne može postojati suvremena tehnologija, Prethodno su strojevi nadzora bili zatvorenoga tipa. Sada je sve „otvoreno“. Ali tako da je zatvorenost prva pretpostavka „otvorenosti“. Kada sustav kontrolira okolinu onda su subjekti/akteri kontrole postali sâmi sebi prozirni. Zbog toga je shizofrenija identiteta u tehničkome svijetu nužna posljedica razdvajanja onoga što je drevna metafizika nazivala još „dušom“. O toj budućnosti ljudske egzistencije u doba tehničkih medija Günther Anders ostavio je najvjerodostojniji zapis:

„Do danas je kulturna kritika vidjela razaranje čovjeka isključivo u njegovoj standardizaciji, dakle u tome da je individuumu, pretvorenom u teorijsko biće, ostavljena samo numerička individualnost. No, danas je, dakle, proigrana čak i ta numerička individualnost; numerički ostatak i sam je još jednom ‘dividiran’, ‘individuum’ je pretvoren u ‘divisum’, rastavljen na mnoštvo funkcija. Razaranje čovjeka očigledno ne može ići dalje; čovjek očito ne može postati inhumanijim. Utoliko je zbrkanija i liecemjernija ‘renesansa cjelovitih gledišta’ koju s patosom i pozom slavi današnja psihologija, što je zapravo samo manevar da se sakriju krhotine čovjeka pod akademskom togom teorije“. (Günther Anders, „Svijet kao fantom i matrica: Filozofska razmatranja o radiju i televiziji“, u: Dražen Katunarić (ur.), Carstvo medija, Litteris, Zagreb, 2012., str. 144. S njemačkoga preveo: Borislav Mikulić)

Otklonimo li riječ razaranje jer ima značenje etičko-političke negacije ljudskosti, vidjet ćemo nešto zapanjujuće. Čovjek se u tehničkome svijetu, paradoksalno, oslobađa tek onda kada gubi značajke individualnosti. Ovo ne treba shvatiti ironijom jedne moderne tragedije bitka. Radi se o tome da se oslobađanje ne odnosi na oslobađanje od nečega li nekoga. U jezgri je tog procesa prisutna zatvorenost kruga s njegovim znakovima i značenjima. Sâm se krug omeđuje „crnom kutijom“ posve drukčije kontrole od one koju je moguće zamisliti u okružju metafizike. Kako to objasniti? Ono što Anders vidi pogubnim u serijskoj proizvodnji kasnoga kapitalizma, danas je postalo zastarjelim. Nije uopće stvar u tzv. gubitku osobnosti preobrazbom u funkcije i diobu određenu iz logike stroja. Novi stroj u digitalno doba sám misli i osjeća, ili je barem tome na putu s obzirom na istraživanja pojma „umjetne intucije“ (A-intuition). Stoga valja Andersove kulturpesimističke postavke očistiti od nostalgije za izgubljenim svijetom. Kada to učinimo, dobit ćemo jasnu dijagnozu posthumanoga stanja. Problem je u tome što su transklasični strojevi koje pokreće logika nematerijalnosti (informacijski ili biokibernetički kôd) s onu stranu „neljudskoga“ i „ljudskoga“.

To više nije ni po čemu važno. Štoviše, može se čak kazati da digitalni strojevi u svojoj glatkoći i čistoći estetski stvaraju privid ravnodušnosti spram krajnjega korisnika. Kontrola kao ključni pojam kibernetike omogućuje protokole komunikacije. Bez nje bismo bili prepušteni na milost i nemilost kaosa. I to u svim područjima života od društva, politike, kulture, ekonomije. Zamislimo samo situaciju kada zbog nestanka električne struje ne rade banke, ruše se kompjutorski sustavi koji povezuju raznolike institucije svakodnevnoga života. Kaos koji odjednom nalikuje poretku „bijeloga šuma“ (White Noise) kao u romanu američkoga pisca Don DeLilla ne pruža poretku bestemeljni temelj. (Don DeLillo, White Noise, Penguin, New York, 1986.) U kibernetičkome svijetu tehnosfere poredak i kaos nisu suprotstavljene kategorije. One se međusobno pretpostavljaju. U nelinearnoj logici transjunkcije koja počiva na nizu i-i poredak se uspostavlja kroz teoriju kaosa. Sâm pojam kaosa u sebi ima unutarnju strukturu metastabilnosti, kako to izvodi Gilbert Simondon. (Gilbert Simondon, L’individuation psihique et collective, Aubier, Pariz, 1989/2007., str. 77-79.)

Vrijeme tehnosfere otuda pripada tehničkome ubrzanju operacija potrebnih za obradu informacija i njihovo pohranjivanje. To je vrijeme bezvremenosti. Za razliku od „vječnoga sada“ (nunc stans) ono se rasprostire u „realnome vremenu“ kao aktualiziranje digitalne prisutnosti. Ono što ga čini mogućim, zbiljskim i nužnim jest implozija informacija. U pravu je bio Norbert Wiener kad je svoju inovaciju s pojmom kibernetike ogradio od pojmova Einsteinove općenite teorije relativnosti. U čemu je taj prodor kibernetičke bezvremenosti naspram rezultata kvantne fizike? Ni u čemu drugome negoli u postavci da je informacija nesvodljiva na bilo što materijalno. Ona se ne može izvesti iz Einsteinove formule E=mc2. Budući da nije energija, masa niti brzina, čini se da je posrijedi četvrta bitna kategorija suvremenoga doba tehnosfere. Paul Virilio kaže da nakon tri bombe koje su odredile 20. stoljeće – atomske, nuklearne i biološke – u 21. stoljeću više ne slijedi razdoblje eksplozija. Na dnevnome redu nalazi se još samo implozija informacijske bombe.(Paul Virilio, The Information Bomb, Verso, London-New York, 2000.)

Pojmovni eksperimenti upućuju na metode kojima metafizika i fizika grade svoje teorije o strojevima i vremenu. Iz navedenoga je bjelodano da dva različita stroja odgovaraju po analogiji i dvama shvaćanjima vremena. Vremenski stroj pretpostavlja upravo razlikovanje ekstaza ili dimenzija vremena koje Einstein smatra pukom iluzijom. To, dakako, ne znači da je san o putovanju kroz vrijeme, književno posvjedočeno romanom istoimena naslova H.G.Wellsa, Vremenski stroj (The Time Machine) iz 1896. godine, tek snatrenje utopista.(Hary G. Wells, The Time Machine, Dover Publication, London, 1896.) Bilo je mnogobrojnih pokušaja inženjerske konstrukcije ovog projekta. Prema Einsteinovoj općenitoj teoriji relativnosti to je moguće zato što vrijeme teče sporije ako je masa u golemim razmjerima veća od one koju možemo zamisliti kad je riječ o planetima s gravitacijom. Očito je da takva masa može postojati u područjima oko crnih rupa. Za putovanje kroz vrijeme hipotetski se čini mogućim otuda povezati udaljenosti između dvaju različitih masa: jedne gdje sekunde protječu „brzo“ i druge gdje protječu „sporo“. Tzv. crvotočine vremena ili svjetlosni tuneli dopuštaju prolaz kroz zid od vremena između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Iako na tom planu tehnologija još nije uznapredovala, a fizičari i kozmolozi predviđaju napredak u nadolazećem razdoblju, nema nikakve sumnje da se onaj drugi stroj vječnosti ne može više shvatiti iz fizikalnih kategorija.

Umjesto toga treba krenuti iz kibernetičke perspektive. Pojam „vječnoga sada“ (nunc stans), koji bi odgovarao bezvremenom vremenu, pretpostavlja nematerijalan prostor događaja. Taj je prostor virtualan. Nazivamo ga mrežom (network). Međutim, bez glavnoga pokretača svih događaja, a to može biti samo „umjetna inteligencija“ (A-intelligence), ne može postojati mogućnost zadržavanja informacija u „horizontu događaja“. Razlog leži u tome što mreža ne može biti pukim statičkim prostorom. Informacije se šire virtualnim prostorom kao što se interaktori umrežavaju. Ne treba se nipošto iznenaditi da filozofijski pojam „horizonta događaja“ rabi Stephen Hawking za svoju novu teoriju o biti nastanka „crnih rupa“. (www.http://youtube/DkRDmJpthXg Vidi još: Stephen Hawking, A Brief History of Time, Bantam, New York, 1996.)

Ako informacija stvara događaj, onda je mreža unutar koje se obrađuju i pohranjuju informacije „crna kutija“ metafizike. Ona je istodobno materijalna i nematerijalna, ima je i nema je, nastaje i nestaje, širi se i sažima se. Zbog toga je pitanje vremena u okviru kibernetike s ključnim pojmom informacije, kako je to najbolje definirao njezin utemeljitelj Norbert Wiener, pitanje određenja onoga što se zbiva kada kontrola i komunikacija između životinje i stroja dolazi na razinu nečega što svojim postojanjem nadilazi tehnički sklop. Riječ je o uvjetu mogućnosti „drugoga stroja“ ili onoga koji sâm sebe proizvodi i sâm sebi zadaje pravila nove forme tehničke egzistencije. Bit se ovog „trećega poretka kibernetike“ mora razložiti iz spekulativne mistike samosvijesti.

No, je li jezik samoproizvodnoga stroja mišljenja još uvijek jezikom koji govori tako što misli ono što „jest“ ili se ovdje rađa novi način mišljenja i govorenja kakav nismo još poznavali?

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026