Copyright ©2026 Žarko Paić

Slike Sudnjega dana

Giorgio Agamben, „Sudnji dan“ (Profanacije, Meandarmedia, Zagreb, 2010.

S talijanskoga prevela Vanda Mikšić)

October 9, 2024
Slike Sudnjega dana
Giorgio Agamben

Odmah da razriješimo prijepor je li Apokalipsa ili Sudnji dan samo izmišljotina židovsko-kršćanske religijske eshatologije ili je stvarno tako da će doći propast svijeta u nekom od mogućih katastrofičnih formi koje su raspoložive na meniju? Pročitajte kratak Derridin spis o tom problemu, pa ćete se uvjeriti kako izvorno grčko značenje apokalipse i suvremeno francusko, a tako je i u hrvatskome jeziku, dijeli razlika svjetova. Izvorno je ono što označava raskrivenost i razotkritost novoga svijeta, a današnje vulgarno pokriva sav repertoar katastrofizma. Dakle, već je u smislu jezičnoga vulgariziranja posrijedi ne zbrka, već promjena značenja jedne odlučne riječi zapadnjačke metafizike u drugu koja izvorno nema nikakve veze s apokalipsom. A sada o fikciji i stvarnosti. Što je izmišljotina u fantaziji koju obilježavaju tekstovi mita, religije i umjetnosti drugo negoli jedina prava stvarnost. Za one koji vjeruju u Knjigu (Stari i Novi zavjet Biblije), sve što je tamo zapisano dolazi od Boga i ne može se nikakvim sredstvima priručnoga ateizma predstaviti kao neko metaforičko i simboličko značenje. Stvarnost Sudnjega dana proizlazi iz biti monoteizma abrahamskih religija.

Objava nužno pretpostavlja postanak svijeta, njegov evolucijski razvitak s Čovjekom kao vrhuncem Knjige postanka, te dolazak novoga doba nakon Kristova raspeća i uskrsnuća. No, kao što je poznato, u Ivanovoj Knjizi otkrivenja svijet mora zadesiti čitav niz katastrofičnih događaja od najezde skakavaca do kuge i sličnih zala i nevolja da bi nakon toga u času Sudnjeg dana nastupilo ono posljednje i prvo u iluminaciji blaženstva i savršenstva odnosa Boga, čovjeka i svijeta. Suvremena astrofizika i kozmologija, pak, ne prorokuju nikakav kraj svijeta u znakovima Jerihonskih trublji, već znanstvenim jezikom pokazuju da prema drugome zakonu termodinamike, slavnoj entropiji, za približno pet do šest milijardi godina dolazi toplotna smrt Sunca i čitave galaksije. Posthumanizam stoga umjesto govora o biološkome tijelu čovjeka i soteriologiji Uskrsnuća konstruira „veliku priču“ spasa polazeći od preobrazbe čovjeka u tehnološku singularnost. I tako smo razriješili prijepor oko fikcije i stvarnosti Sudnjega dana, zar ne? Nismo još. E. zato ćemo onako uzgred čitati kratak ogled Giorgija Agambena naslovljen jednostavno „Sudnji dan“ iz njegove knjige Profanacije, jer nas zanima zašto je talijanski mislilac toliko zapeo da dokaže kako s fotografijama oslikavamo ne taj strašni Sudnji dan iz povijesti metafizike kao povijesti religija koje su i danas mjerodavni svjedoci ovog problema, već

„svijet kakav bi bio na posljednji dan, na Dan srdžbe.“ (str. 25)

Polako, ovdje je istinski problem u razumijevanju budućega vremena. Znamo da se ono nadolazeće iz tradicionalne metafizičke „velike priče“ o prisutnosti kao nizu „sada“ uvijek razlaže iz vremenske ekstaze ili dimenzije sadašnjosti. Tako je to zapečatio još Aristotel, pa od njega i skolastike mislimo pojam vječnosti svagda kao „vječito sada“ (nunc stans). Heidegger u svojem Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) ovu paradigmu shvaćanja vremena uzima za vladajuću u čitavoj povijesti metafizike. No, istodobno je i destruira kao vulgarno shvaćanje, jer se iz jedne ekstaze ili dimenzije vremena sudi ili mjeri kako prošlost, tako i budućnost. Otuda je novi vijek kao vijek znanosti i tehnike posve u znaku vladavine ove moćne i praktično-pragmatične aktualnosti koja određuje „bit“ sadašnjosti. Agamben, dakle, razlikuje između posljednjega i Sudnjega dana. Ali, koji je kriterij njegova razlikovanja to nije objašnjeno. Štoviše, u nastavku ogleda kao da se ono posljednje izjednačava s pojmom Sudnjega dana i dalje ne raščlanjuje. Nije to nimalo slučajno. Rekao sam već nekoliko puta u svojim knjigama, navlastito u Izgledima nadolazeće filozofije: Metafizika-Kibernetika-Transhumanizam da je povijest zapadnjačke metafizike trijada eshatologije, teodiceje i soteriologije. U sva tri slučaja posrijedi je ono konačno ili posljednje kao čin providnosti kojim se spasonosno ozbiljuje kroz misterij Božje prisutnosti u svijetu nakon njegova prelaska iz niže u višu fazu razvitka duha. Nije Leibniz sa svojom Teodicejom posljednja riječ filozofije, već Hegel sa svojom Enciklopedijom filozofijskih znanosti. Duh nas spašava u liku apsoluta kao supstancije-subjekta od svih privida, zabluda i katastrofičnih događaja povijesti kao krika i bijesa ljudske nesavršenosti. Taj duh ne lebdi nad vodama kao onaj u Bibliji, već se pojavljuje na kraju povijesti kao ozbiljenje apsolutne ideje koja u sebi obuhvaća ono subjektivno i objektivno (svijest i samosvijest u liku znanosti apsoluta uopće). Prvo najavljuje posljednje i podaruje mu u tendenciji lik njegove pojavnosti. Zato je tzv. posljednji dan o kojem govori Agamben s obzirom na fotografske slike zapravo Sudnji dan, ili dan Apokalipse, koji ne traje 24 sata na Zemlji. Umjesto kronometrijski određenoga vremena trajanja niza sada, mi se susrećemo nužno s ispunjenim duhovnim vremenom autentične egzistencije koja se ne može svesti na računajuće operacije tehnički konstruiranoga aparata/sata koji mjeri vrijeme ne kao apsolutnu veličinu, već kao relativan odnos protjecanja sekundi i minuta, te satova na Zemlji.

U ovom čitanju Agambena mene neće uopće zanimati koju on to fotografiju uzima za primjer istinske slike Sudnjega dana. Ako Vas baš to intrigira, evo: to je poznati i znameniti dagerotip Boulevard du Temple, jer se uobičajeno smatra da je to prva fotografija na kojoj se nalazi ljudski lik. Iako Agamben naširoko opisuje simboličnu vrijednost banalnosti onog što vidimo na slici ove fotografije, a riječ je o muškarcu koji je dao da mu ulašte cipele, mislim da je važnije od prepričavanja scene s prve fotografije na kojoj je zabilježen Čovjek zahvaljujući tehničkoj slici aparata ono što se smatra najobiničnijm pokretom ljudskoga tijela. Sudnji dan, dakle, označava zbroj svih dana Čovjeka na ovoj Zemlji do trenutka njegova posljednjeg dana i dovršetka metafizički određene povijesti. Ne zanima me, rekoh, to što Agamben kao i u drugim sličnim prigodama uzima u korelaciji ono što primjerice Walter Benjamin misli o kretnjama i fotografiji, uz razliku grčkoga i kršćanskoga shvaćanja Hada i pakla. (str. 27) Ono što je mnogo važnije od svega rečenoga jest da se slika Sudnjega dana pokazuje iz biti fotografije. A kao što je poznato od Benjamina preko Barthesa do Flussera, najbanalnija definicija ovog novoga medija tehničke slike svodi se na hvatanje ili ovjekovječenje trenutka (vremena). Sve se zauvijek „oprisutnjuje“ ili biva oprošljeno tako što je već viđeno u nadolazećoj budućnosti iz „nunc stansa“. Ono što će se dogoditi u toj budućnosti koju oprisutnjuje slika Sudnjega dana jest događanje zbroja trenutaka kao sveze KAIROSA i APOKALIPSE. Ovo je moja postavka koju sam iznio u nekoliko tekstova o problemu vremena i tehnosfere, a ne Agambenova. On nigdje u tekstu svojeg „Sudnjega dana“ ne spominje grčkoga boga sretnoga trenutka, čiji je jedan kip inače pronađen uokolo Trogira i krasio je naslovnice sjajne biblioteke nekadašnje izdavačke kuće „Stvarnosti“ iz Zagreba i njezinih bisera poput knjiga Huga Friedricha o modernoj poeziji, Kostasa Axelosa i planetarnoga mišljenja itd. Kairos je u simboličkome značenju smisao Benjaminova shvaćanje vremena, a Apokalipsa ovo ovjekovječenje sreće i savršenstva svijeta nužno dovodi do krajnjih konzevencija, naime do neizbježne propasti u vremenu. Ono što je vremenito propadljivo jest i jedino se može očuvati od propasti s pomoću slike i jezika kao tehnosfere ili umjetnoga pamćenja što ga Freud naziva Super-Ego.

Sada slijedi ipak ono autentično što mislioca poput Agambena u ovom tekstu „Sudnjega dana“ posve „iskupljuje“ od pada u raspričanost i analogiziranje fragmenata fikcije i stvarnosti. On, naime, kaže i ovo:

„U istome smislu i ja smatram da zahtjev koji nam se upućuje s fotografija ne nosi u sebi ništa estetsko. To je prije zahtjev za iskupljenjem. Fotografska je slika uvijek više od slike: ona je mjesto odmaka, sublimnoga raskoraka između osjetilnosti i spoznaje, kopije i zbilje, uspomene i nade. (…) A propos tjelesnog uskrsnuća, kršćanski su se teolozi pitali, ne pronalazeći zadovoljavajući odgovor, bi li tijelo uskrsnulo u istome stanju u kojemu se zateklo u smrtnome času (možda čak i staro, ćelavo i bez noge) ili bi se vratilo u mladenačku potpunost. Origen je tu beskrajnu raspravu okončao tvrdnjom da ne uskrsava tijelo, nego njegova slika, eidos. Fotografija je u tome smislu proročanstvo slavnoga tijela.“ (str. 29)

Slika ne nadomještava tijelo kao njegova fikcija stvarnosti, kopija one platonski mišljene ideje koja prethodi svakoj umjetničkoj izvedbi u svijetu sjena. Fotografska je slika ne samo tehnički proizvedena kopija ovoga svijeta jer je njezina operativnost intencionalna: fotografija je uvijek slika nečega, pa čak i mogućnosti fotografiranja samog trenutka slikanja nečega kao nečega. Problem je u slici kao iluziji stvarnosti Sudnjega dana kojeg Agamben izjednačava na kraju ovog ogleda sa „svakim danom“. Nije, dakle, riječ o novosti događaja kraja svijeta u nadolazećoj budućnosti koja će biti nešto nikad viđeno. To je naprosto nemoguće ne tek iz kozmoloških razloga stroge zakonitosti djelovanja prostora-vremena u kojem se zbiva logika nastanka i širenja svemira kao i njegove implozije. Riječ je o kontinuumu događaja kao ponavljanja i razlike, kako bi to rekli delezijanski. Stoga taj strašni Sudnji dan, događaj Apokalipse, ono posljednje i prvo nije ništa drugo negoli ono što kao u fotografskoj slici odgovara biti proizvođenja stvarnosti kao fikcije koja ovjekovječeno traje „nunc stans“ čak i ako materija od koje je načinjena slika propadne u bezdanu vremena. Ona traje u duhu slike kojom se život preobražava u stanje novoga anđela bezvremenske struje svijesti. Slike su arhetipi jedne drukčije vječnosti od ove koju nam je u nasljeđe ostavila veličajna metafizika Zapada. Ta drugost i drugačijost slike proizlazi iz njezine apsolutne svjetlosti koja čak i vječnu tamnu tvar pretvara kao na slikama Anselma Kiefera u znak iskupljenja i nade.

Dagerotip Bulevard du temple, 1838.
Dagerotip Bulevard du temple, 1838.

Recent Posts

Što još uopće s ideologijom?

Što još uopće s ideologijom?

1. Za Louisa Althussera, vodećeg francuskog neomarksističkoga filozofa druge polovine 20. stoljeća, ideologija nije samo skup lažnih ideja ili pasivna iluzija, već istinsko bojno polje i materijalna sila neophodna za klasnu borbu. U svojem poznatom tekstu iz 1970. godine „Ideologija i ideologijski državni aparati“, on redefinira ideologiju ne kao "lažnu svijest", već kao zamišljeni odnos pojedinaca prema njihovim stvarnim uvjetima postojanja. Za Althussera, teorija i filozofija nisu neutralne. On definira filozofiju kao "klasnu borbu u teoriji" ili kao "filozofsku borbu za riječi koja je dio političke borbe". Cilj je osloboditi znanost (historijski materijalizam) od ideologijskih iskrivljenja buržoazije. Izazov je stoga povući jasnu granicu između znanosti koja proizvodi znanje i ideologije koja služi klasnim interesima. Ideologija ne lebdi u zraku. Ona ima materijalno postojanje ukorijenjeno u institucijama. Dominantna klasa, pak, koristi ove strukture za reprodukciju odnosa eksploatacije. IAD (ideologijski aparati države) su škola koja je postala dominantni aparat u kapitalizmu, Crkva, obitelj, mediji, kultura. Budući da su ovi aparati sredstvo kojim buržoazija održava svoju hegemoniju, oni odmah postaju mjesto žestoke klasne borbe. Dominirana klasa pokušava im se oduprijeti, voditi političke bitke unutar njih i subverzivno neutralizirati njihove funkcije. Althusser tvrdi da ideologija interpelira pojedince kao subjekte. Od rođenja smo uronjeni u rituale i materijalne prakse koje diktiraju kako djelujemo i mislimo kako bismo se prilagodili utvrđenom poretku. „Borba“ ovdje leži u osvještavanju i preokretanju ove podložnosti. Da bi se emancipirali, potlačeni se moraju suprotstaviti dominantnoj ideologiji proleterskom ideologijom borbe, sposobnom strukturirati otpor i organizirati konkretnu političku akciju. Ovaj koncept ideologije također je bio predmet intenzivnih intelektualnih sporova u svoje vrijeme. Mislioci, primjerice, poput Jacquesa Rancièrea kritizirali su Althusserovu viziju, tvrdeći da je njegova stroga razlika između „Znanosti“ (koju su zastupali partijski intelektualci) i „Ideologije“ (u kojoj su mase navodno stagnirale) zapravo služila opravdavanju akademskoga autoriteta i političkog revizionizma, a ne istinskoj pobuni naroda. Badiou, pak, tvrdi da Althusserov strukturalizam unatoč svojim znanstvenim pretenzijama zadržava oblik idealističkoga zatvaranja. Zarobljavajući pojedince unutar sveobuhvatne ideologijske matrice u kojoj je svaki oblik otpora unaprijed kodiran od strane samog sustava, Althusser otuda ne uspijeva objasniti kako se istinski postupak istine može pojaviti izvan strukturnoga polja. (v. https://pages.mtu.edu/~jdslack/readings/CSReadings/Hall_Signification_Representation_Ideology.pdf ) 2. Althusser izvodi ključnu razliku između dvije vrste državnih aparata koji služe reprodukciji kapitalističkog sustava. Represivni državni aparat (RDA) obuhvaća policiju, vojsku, sudove i zatvore. On funkcionira prvenstveno putem nasilja i prisile (fizičke ili administrativne) i jedinstven je. Ideologijski aparati države (IAD) obuhvaćaju školu, crkvu, obitelj, medije, sindikate i kulturu. Oni funkcioniraju izričito putem ideologije. Za razliku od represivnoga aparata, oni su pluralni, disperzirani i često pripadaju privatnoj sferi. U feudalizmu je crkva bila glavni ideologijski aparat. U modernome kapitalizmu, škola je preuzela ulogu dominantnoga IAD-a.. Ona preuzima djecu iz svih društvenih slojeva u najranjivijoj dobi i godinama ih uči "vještinama" prožetim vladajućom ideologijom: kako se ponašati, poštovati hijerarhiju, prihvatiti svoju sudbinu radnika ili menadžera. Ideologijski aparati države nisu monolitni. Budući da su to mjesta gdje se ideologija mora svakodnevno prakticirati, oni postaju poprište klasne borbe. Vladajuća klasa ne može lako upravljati tim aparatima kao vojskom; ona mora stalno nametati svoju hegemoniju. Potlačene klase mogu unutar tih aparata (primjerice kroz sindikate, alternativne medije ili borbene prosvjetne radnike) pronaći prostor za kontra-ideologijsko djelovanje i organiziranje otpora. Jedna od najpoznatijih Althusserovih teza glasi: „Ideologija interpolira pojedince u subjekte.“ To znači da mi ne postajemo slobodni pojedinci koji naknadno biraju u što će vjerovati, već nas ideologija konstruira kao svoje sljedbenike prije nego što smo toga uopće svjesni. Althusserova slavna rečenica iz eseja Idéologie et appareils idéologiques d'État kako ideologija nema povijest često zbunjuje jer se čini da proturječi marksizmu koji sve promatra kroz povijest. Međutim, Althusser ovdje koristi igru riječi i teorijsku analogiju s Sigmundom Freudom i njegovim konceptom nesvjesnoga (koje je za Freuda također bezvremeno i nema povijest). Althusser time misli na dvije stvari. Ideologije u množini (npr. kršćanska ideologija, buržujska ideologija, feudalna ideologija) imaju svoju povijest. One se mijenjaju, nastaju i nestaju s promjenom ekonomskih epoha. Ideologija u jednini označava samu strukturu i mehanizam kako ljudska svijest funkcionira. Taj mehanizam odnosno činjenica da ljudi uvijek moraju kroz imaginaciju i simbole osmišljavati svoj odnos prema stvarnosti, vječan je. Ideologija, prema ovome shvaćanju, prati ljudska društva od pamtivijeka i postojat će čak i u komunizmu. Althusser ovdje citira samoga Marxa iz Njemačke ideologije. Ideologija je poput sna – ona nema vlastitu neovisnu povijest jer je ona samo odraz stvarne, materijalne povijesti klasne borbe. Ideologija se ne razvija sama od sebe u zraku; njezine promjene su uvijek rezultat onoga što se događa u ekonomskoj bazi i političkim sukobima. Ona nema svoju autonomnu povijest, već je njezina povijest posuđena od povijesti klasnih sukoba. 3. Usporedba Louisa Althussera i Antonija Gramscija, uz pojašnjenje Althusserove provokativne teze da „ideologija nema povijest“, zadire u sam vrh marksističke teorije 20. stoljeća. Obje teorije pokušavaju odgovoriti na isto pitanje: Zašto radnička klasa ne podiže revoluciju iako je kapitalizam očito izrabljivački sustav? Međutim, njihovi odgovori nude bitno različite naglaske. Iako oba mislioca napuštaju stari, vulgarni marksistički stav da je ekonomija jedino što pokreće povijest (ekonomski determinizam), oni fenomenu moći pristupaju iz različitih kutova: Kod Gramscija, hegemonija je pitanje kulture i pristanka kao psihološki i društveni savez klasa, dok je kod Althussera to pitanje strukture i materijalnih aparata države koji doslovno proizvode poslušne subjekte.No, ako ideologija nema povijest, onda je prema Althusseru i strukturalizmu, što također vrijedi i za Barthesov koncept metajezika kao lingvističke strukture kodiranja društvene stvarnosti, ideologija kao superstruktura ništa drugo negoli sam povijesni odnos. Zašto? Zbog toga jer povijest nije vječno zbivanje jednog te istoga u genezi i razvitku čovjeka od prastanja (Ur-Staat rekao bi Deleuze) do mogućnosti realizacije komunizma, već dinamika otvorenosti same metafizike u znaku sukoba između znanosti i ideologije u modernome kapitalističkome društvu. Odnos je fluidan ali gotovo skriveni nadodređujući pojam strukturalizma kojemu je Althusser u filozofijskome smislu dao neomarksistički pečat svojim djelima kao što su to Za Marxa i Kako čitati Kapital. (v. https://www.abebooks.com/Marx-ALTHUSSER-Louis-Fran%C3%A7ois-Masp%C3%A9ro/31115242679/bd ihttps://www.amazon.co.uk/Lire-Capital-Louis-Althusser/dp/213056853X) U njima je uspostavio scijentističku to jest determinističku interpretaciju Marxa kao onog koji se dijeli na doba filozofije ili ideologije (od 1842-1845. tzv. Rani radovi o otuđenju rada i čovjeka) i doba znanosti kao kritike političke ekonomije (od 1845-1883. ili od Teza o Feuerbachu do Grundrisse i Kapitala. Ključni pojam razdvajanja nije ništa iz logike evolucijskoga kontinuiteta, već diskontinuiteta zato što Althusser preuzima od filozofa znanosti Gastona Bachelarda pojam epistemologijskoga reza, kojim pokazuje da je između dva Marxa posrijedi posvemašnji ponor jer znanost u kapitalizmu supsumira pod sebe filozofiju i tako djeluje kao nadređena moć svojevrsne nad-ideologije. Razlog je u tome što je moderni kapitalizam rezultat totalnosti procesa sinteze robe, novca i kapitala u samosvrhu povijesnoga razvitka u kojem je država genetička funkcija represivnoga sustava ideologijskih aparata. (v. https://www.europe-solidaire.org/spip.php?article18972 ) Zato je ovaj pojam IAD-a u sprezi s Gramscijevom pojmom ideologije kao kulturalne hegemonije u klasno-socijalnoj borbi proletarijata i kapitalističke klase kao Kulturkampf na tzv. metapolitičkoj razini zapravo paradoksalno i nadalje "djelotvoran". Naime, to pokazuju stalne građanske pobune u Francuskoj zadnjega desetljeća te posebno ove 2026. godine, koje su upravo krenule iz područja školstva i obrazovanja. No, problem je ontologijski daleko složeniji zato što ideologija kao sinteza znanosti i tehnologije u doba tehnosfere nije više problem tzv. lažne ili istinite svijesti kao onaj Sloterdijkov kardinalni cinizam svijesti kojim znamo da nas izrabljuju, ali i nadalje činimo isto, već onoga što Deleuze naziva noologijom. (v. https://purehost.bath.ac.uk/ws/portalfiles/portal/155859043/Deleuze_s_Transformation_of_the_Ideology_Critique_Project_Noology_Critique.pdf ) Dakle, Althusserovi su IAD "djelotvorni" na razini metapolitičke borbe s nacijom-državom iako bez vidljiva rezultata radikalne reforme ove države, ali su posve nedjelotvorni u borbi protiv prave "istine" da je tehno-korporativna država danas umrežena u sustav geopolitičke moći info-kognitivnoga kapitalizma onkraj granica nacije-države. 4. Jesu li pritom nedavni građanski prosvjedi u Francuskoj i Europi potvrda Althusserove teze da je škola dominantni Ideologijski aparat države (IAD)? Oni su zacijelo dokaz da je IAD i dalje živo poprište Kulturkampfa na metapolitičkoj razini. No, paradoks je kako su ovi aparati "djelotvorni" za artikulaciju revolta i prepoznavanje klasnoga sukoba, ali su strukturno nemoćni za radikalnu transformaciju. Zašto? Zato što je država protiv koje se bune pretrpjela genetsku mutaciju. Ona više nije nacionalno-suvereni aparat iz 1968. godine koji se može "preoteti" ili slomiti na barikadama. Althusserov model interpelacije pretpostavlja da nas aparat "doziva" unutar koordinata nacije-države. No, u doba tehnosfere, ideologija više ne funkcionira na osi istinito/lažno niti kroz klasičnu alijenaciju. Umjesto Althusserovih institucionalnih aparata (škola, crkva) koji djeluju izvana, info-kognitivni kapitalizam djeluje kroz ono što Deleuze naziva noologijom – slikom misli, unutarnjim kodiranjem samog kognitivnoga aparata. Moć se disperzirala iz institucija u kibernetičke mreže i algoritme. Althusserovi IAD-i ostaju zarobljeni u logici teritorijalne nacije-države. Danas, u info-kognitivnome kapitalizmu, tehno-korporativna država je deteritorijalizirana i umrežena u globalne geopolitičke tokove podataka i kapitala. Kada algoritam, digitalna platforma ili tehnokratski protokol info-kapitala interpelira pojedinca, on to ne čini kao francuski policajac na ulici koji viče "Hej, ti tamo!". On to čini kroz neprimjetnu modifikaciju ponašanja, unutar same tehnosfere, pretvarajući čovjeka u "dividuu" (Deleuzeov pojam za raspršenog subjekta kontrole). Zato su prosvjedi u školama 2026. godine istovremeno i herojski i tragični: oni pogađaju vidljivu ljušturu staroga IAD-a, dok stvarna operativna moć info-kognitivnoga kapitalizma neometano teče kroz digitalne mreže onkraj svih državnih granica. Ljevica gotovo da unisono nema suvisloga odgovora na razvitak tehnosfere koju ontologijski uspostavljam tako što tvrdim da je AI samo jedan stadij "beskonačne brzine" razvitka autopoietičke logike kraja povijesti. Zato se naivno i dogmatski govori neprestano o tzv. tehno-fašizmu i tehno-feudalizmu i o tradicionalnim humanističkim "utopijskim" frazama o povratku neposrednosti odnosa s prirodom i čovjekom. Sve je to Marx na kojeg se ljevica uvijek krivo poziva za svoje teze odavno radikalno i bezobzirno nazvao "povratkom u feudalni socijalizam". Razlog je taj što se tehnosferu ne može nadzirati tako što će se je etičko-pravno obuzdati. Ideologija je za Marxa bila pojam povijesno-epohalne granice djelovanja svijesti kao iluzije same stvarnosti u modernome kapitalizmu i svijesti kao kritike ove iluzije koja uspostavlja moć djelovanja kroz ono što Vanja Sutlić u svojem tumačenju Marxa i to radikalno protiv "humanizma" i "scijentizma", dakle i Frankfurtske škole i Althusserova neomarksizma naziva praksom rada kao znanstvenom poviješću. (v. https://zarkopaic.net/news/nova-knjiga-zarka-paica-2/ ) Dakle, što ćemo s Marxom ako on eksplicitno zagovara na tragu Hegela apsolutni razvitak tzv. proizvodnih snaga koje određuje smjer kretanja društvenih odnosa, a te su snage znanost, industrija i tehnologija? Biti protiv AI i autogenerativne strukture tehnosfere jer prijeti "čovjeku" da će ga zamijeniti i pretvoriti u suvišnoga čovjeka? Je li zapravo kako to tvrdim sve ovo od Althussera do Žižeka i njegova neolakanovskoga pojma kritike ideologije zapravo pokušaj da se zastarjelost i komunizma i Marxa i svih modernih teorija o društvu (ne samo "lijevih", već i navlastito "desnih") dovede do neke vrste re/humaniziranja svijeta u trenutku dok je mogućnost same ljudske povijesti jedino "smislena" u kretanju spram onoga što je onkraj granica ove totalne neoimperijalne logike osvajanja teritorija, energije i kontrole nad Drugime? Teorijska ljevica je danas zapravo „konzervativna“ jer tehnosferu pokušava misliti kategorijama iz 19. i 20. stoljeća, proglašavajući autopoietički samorazvitak tehnologije „tehno-feudalizmom“ ili „tehno-fašizmom“, što je doista ispod razine mišljenja suvremenosti. 5. Kada definiram tehnosferu i AI kao njezin trenutačni stadij kroz pojam „beskonačne brzine“ i kibernetičkoga autopoiesisa (samostvaranja), time se radikalno ukida iluziju da se ta struktura može „zauzdati“ etičkim povjerenstvima, pravnim regulacijama ili humanističkim apelima. Tehnosfera nije oruđe u rukama zle buržoazije; ona je postala „subjekt povijesti“ koji je usisao i čovjeka i društvo kao „supstanciju povijesti“. Vanja Sutlić je u svojoj epohalnoj interpretaciji Marxa u djelima poput Biti i suvremenosti i nadasve u Praksi rada kao znanstvenoj povijesti prokazao i Frankfurtsku školu s njezinom mantrom o kritičkoj teoriji društva i Althussera kao neomarksistički scijentistički determinizam. Sutlić je prepoznao da Marxov ključni pojam nije ni „čovjek“ ni „struktura“, već praksa rada kao povijesno realizirani bitak tradicionalne ontologije. Za Marxa na tragu Hegela, povijest jest razvitak materijalnih proizvodnih snaga. A te snage su znanost, tehnologija i industrija.Prema tome, kapitalizam nije anomalija koju treba moralno osuditi, već nužna, brutalna faza koja oslobađa te proizvodne snage iz okova prirode. Kada ljevica danas jadikuje nad sudbinom „čovjeka“ kojeg će AI pretvoriti u „suvišnoga“, ona izravno faktično „izdaje“ Marxa. Naime, Marx bi u AI-ju vidio terminalni stadij objektivacije uma – trenutak u kojem živi rad biva potpuno istisnut mrtvim radom (tehnologijom), čime se kapitalistički odnos kao razmjena rada za nadnicu ukida iznutra. No, tehnosfera više ne služi proizvodnji robe radi profita kako je mislio klasični marksizam, već proizvodnji same egzistencije. AI i autogenerativne strukture nisu „lažna svijest“; oni su ontologijsko ustrojstvo stvarnosti. Žižekov pokušaj da spasi kritiku ideologije preko lakanovskoga manjka gdje ideologija funkcionira jer skriva fundamentalnu prazninu/traumu subjekta zakazuje pred tehnosferom. Razlog je u tome što tehnosfera nema „manjak“ – ona je čista, generativna, algoritamska punina. Ona ne skriva ništa zato jer radi. Sve moderne teorije, od lijevoga Althussera do desnih kulturalnih suverenista, pate od melankoličnoga humanizma zato što pokušavaju re/humanizirati svijet koji je ontologijski prešao u sferu posthumanoga stanja. Tražiti „povratak prirodi“ ili „autentičnome ljudskome susretu“ u doba tehnosfere jednako je utopijski kao što je u srednjem vijeku bilo traženje povratka plemenskoj zajednici. Ako je tehnosfera totalni sustav info-kognitivnoga kapitalizma koji proždire prostor, energiju i Drugoga, gdje se uopće otvara prostor slobode? Sugeriram da se izlaz ne nalazi u frontalnome sukobu s tehnosferom jer svaki otpor unutar kôda samo hrani algoritam, već u mišljenju i djelovanju koje se locira onkraj granica te totalne logike. To nije povratak unatrag kao reakcija, već radikalni iskorak prema van. Ako je bit tehnosfere neoimperijalno osvajanje i kontrola nad Drugime u pretvaranju svega u podatak i resurs, onda istinska alternativa može biti samo ontologija razlike i događaja u deleuzeovskome smislu. To znači afirmaciju onoga što je neizračunljivo, nepredvidljivo i što izmiče algoritamskome kodiranju. Činjenica da tehnosfera stvara "suvišnoga čovjeka" kao onoga koji više nije potreban kao radna snaga za kapital ujedno je i trenutak radikalne emancipacije. Čovjek je napokon oslobođen nužnosti da bude "proizvodna snaga". Pitanje je ima li ljevica hrabrosti misliti post-radno društvo, ili će zauvijek ostati zarobljena u sindikalnoj obrani radnoga mjesta koje je tehnologija odavno učinila anakronim. Pravim marksističkim paradoksom, tehnosfera provodi ono što je ljevica samo sanjala – ona uništava tradicionalno građansko društvo i njegove IAD-e. No, umjesto komunizma, ona uspostavlja carstvo beskonačne brzine kôda. Ne vidim danas ni u jednog jedinoga mislioca tzv. globalnoga utjecaja koje ovdje spominjemo ꟷ ni onih na tragu Althussera poput Žižeka ili Sloterdijka ili pak onih poput tehno-determinista kao što su Land i neki drugi ꟷ ništa prekretno za razumijevanje biti suvremenosti jer je riječ o onima koji nisu poput Heideggera, Sutlića i Deleuzea otvorili mogućnost riječi-pojma suvremenosti kao što je tehnosfera u „mojoj“ ontologiji. Svi su i nadalje ispod razine Hegela i Marxa i pokušavaju se orijentirati u mišljenju kritike kapitalizma pojmovima koji su odavno nedjelotvorni, a tako je kako smo vidjeli i s IAD-om u Althussera. Biti na razini zadaće mišljenja suvremenosti ne znači biti na barikadama Pariza i europsoih gradova niti dijeliti naivno uvjerenje da će rušenje autokratskih režima demokratskim izborima riješiti temeljni problem svijeta koji nije izvan sustava i matrice info-kognitivnoga kapitalizma, već u njegovoj "biti" u samoj "praznoj jezgri" kao što je to autopoiesis tehnosfere koja stvara novi život, a ne više čovjek s njegovim željama za povratkom u Ur-Staat ili harmoniju neba i zemlje. 6. Ako povijest više nije genetski razvitak čovjeka od pra-stanja do komunizma, nego otvorenost metafizike koja je samu sebe realizirala i zatvorila u tehnosferi, što uopće znači misliti? Mišljenje na razini zadatka suvremenosti više ne može biti „kritika“ u prosvjetiteljskome smislu kao razotkrivanje laži da bi se došlo do istine, jer tehnosfera ne laže – ona učinkovito proizvodi jedinu funkcionalnu stvarnost. Istinsko mišljenje danas mora biti radikalni epistemologijski i ontologijski rez koji se ne bori protiv tehnosfere, nego je misli u njezinu totalitetu, prepoznavajući da je čovjek unutar te matrice već postao kibernetički privjesak. Ontologija tehnosfere stoga nije tek još jedna teorija u nizu. Ona je dijagnoza trenutka u kojem je bitak postao informacija, a povijest prešla u fazu tehnologijske autopoiesis. Sve izvan toga je nedjelotvorno i anakrono. Bit ću posve uvjeren da postoji mogućnost drugačijega mišljenja nakon što smo dospjeli do realizacije kibernetike u tehnosferi kao APSOLUTNOGA ZIDA kraja povijesti tek kad se otvori u mišljenju mogućnost pronalaska "smisla" ili "ideje" onoga što nije više "novo" kao nastavak kapitalizma drugim sredstvima, već kao radikalno "novoga" koje pretpostavlja kontingentni događaj slobode i otvorenosti "duhovnoga bitka". Zato ne vidim u današnjim teorijama tzv. komunizma nikakve "novosti" i "progresizma" osim starih republikansko-demokratskih i katkad anarhističkih ideala u borbi za novu zajednicu koji nisu ostvareni zapravo nigdje, jer su imperijalni poretci svijeta u 21. stoljeću još uvijek drastična realizacija moći kao apsoluta koji povezuje logiku djelovanja oligarhije-autokracije-posttotalitarizma-neoliberalizna-tehno-korporativne države. Unutar tehnosfere, napredak je uvijek tehnološki napredak – beskonačna brzina kôda. Ako ljevica pokušava biti „progresivna”, ona nužno igra na terenu tehnosfere i gubi. Kontingentni događaj slobode stoga ne može biti u smjeru naprijed (u smislu linearne povijesti). On mora biti vertikalni rez u vremenu – ono što Benjamin naziva sadašnjim vremenom (Jetztzeit) ili Heidegger događajem (Ereignis). Radikalno Novo nije sljedeći stadij u razvitku proizvodnih snaga; ono je prekid te autopoietičke nužnosti. Imperijalni poretci 21. stoljeća funkcioniraju jer su uspjeli svesti „duhovni bitak” na kognitivni kapital – na informaciju koja se može pohraniti, izračunati i monetizirati. Sloboda se pojavljuje tek kada se afirmira ono što nazivam neizračunljivim ostatkom egzistencije. To je točka u kojoj ljudsko mišljenje i djelovanje odbijaju biti funkcionalni. Duhovni bitak se otvara tamo gdje sustav nailazi na radikalnu kontingenciju – na događaj koji se ne može predvidjeti algoritmom niti supsumirati pod logiku neoimperijalnoga osvajanja teritorija i energije.

November 17, 2026
Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026