Žarko Paić

U ‘Uvodu’ moje knjige Izgledi nadolazeće filozofije – Metafizika, kibernetika, transhumanizam, Mizantrop, Zagreb, 2023. godine, koja po intenciji petoknjižje Tehnosfera preobražava u nužno šestoknjižje, a broj šest u numeričkome značenju pripada Saturnu, šestom planetu Sunčeva sustava i zaštitniku melankoličnih umjetnika i prokletih mislilaca poput Nietzschea, primjerice, tako da simbolički označava i sklad i propast, i dobro i zlo, a nikad samo jedno ili drugo, stoje i ove rečenice.

Da bi svijest kao samosvijest mogla djelovati interaktivno, odnosno komunikacijski povezano s drugim subjektima/akterima u zajednici nužno je da se uspostavi ono što omogućuje komunikaciju uopće ─ jezik kao izvedbeni način bitka-u-svijetu. Bez jezika animal rationale, dakle, čovjek koji vodi vlastitu egzistenciju, ne može postojati u okviru horizonta smislenoga svijeta. Sve se, međutim, radikalno mijenja kada umjesto „mozga“ u tehnogenetskoj konstrukciji „umjetnoga života“ (A-life) mišljenje postaje enaktivno i pragmatično uputstvo za djelovanje u „internetu stvari“. Tada umjesto jezika tehnička slika preuzima moć interaktivne vizualne komunikacije. Svijest u svojem tehnologiziranome ustrojstvu postaje pragmatički know-how. Jednostavno, umjesto mišljenja kao kazivanja svijeta u mediju jezika, „forma života“ autonomnoga objekta u stanju „ugradnje“ (embedment) rastjelovljuje mišljenje. To je početak vladavine inteligentnih kompjutora nad ljudskim-odveć-ljudskim svijetom, kojeg je Stephen Hawking predvidio kao „postbiološku evoluciju“ i kao najveću opasnost za preživljavanje čovječanstva u nadolazećem razdoblju. (str. 21)

Intencija ove šeste, zaključne knjige ili stvarnog appendixa Tehnosfere je zapravo radikalno Unheimlich. Vidjet ćemo i zašto je to tako. Ponajprije, dopustite da ukratko objasnim zašto je bilo nužno moju glavnu ‘ontologijsku’ postavku čitavog sklopa mišljenja kao realizacije programa ‘imanentne transcendencije’ izvesti u pet svezaka, kako je i objavljeno 2018-2019. godine zaslugom Slavka Amulića. Povijest u metafizičkome smislu bila je u znaku putovanja ili napretka i razvitka pet temeljnih duhovnih moći koje spajaju onto-teo-kozmo-antropologijsko ustrojstvo mišljenja prvoga početka i posljednje svrhe. Čovjek je, kako vidimo, nužno po rangu zadnji ili četvrti moment načina mišljenja koji pretpostavlja kružnu strukturu ili logiku zbivanja samoga mišljenja. Taj kružni način odvijanja koji spaja savršenstvo bitka, boga i kozmosa s čovjekom Grci su nazivali sferom. Krugovi i kruženja odgovaraju obliku planeta u svemiru i načinu kojim tzv. nebeska tijela postoje u svojem kretanju oko sebe i oko svojeg Sunca ili središnje zvijezde koja im daje snagu i moć postojanosti do posljednje granice njihova trajanja koje astrofizičari mogu gotovo s velikom preciznošću izračunati. Ovaj sferični oblik planeta u svemiru odnosno kozmosu odgovara ideji metafizike kao kružnoga načina misaone avanture koja spaja linearnost i nelinearnost, bez obzira je li kretanje planeta oko svoje osi zapravo uvijek odstupanje od savršenstva kruga i više nalikuje elipičnome obliku. Od iskona povijesti do njezina kraja u pojmu tehnosfere postoji pet duhovnih moći ili, kažimo to jezikom Ernsta Cassirera, simboličkih formi mišljenja ‒ mit, religija, umjetnost, filozofija i znanost. Zar nije istodobno samorazumljivo da čovjek kao animal rationale ima upravo pet osjetila ‒ vid, sluh, njuh, dodir i okus? Vid ili osjetilo vizualnosti postaje u doba tehnosfere odlučujuće i uspostavlja se važnijim od sva ostala četiri kroz tehnološki napredak vizualizacije. To oko kojim vidimo u dubine svemira kad je neka zvijezda nastala, kad gledamo njezinu prošlost, a ne sadašnjost, nije više nikakvo prirodno osjetilo, već je tzv. šesto oko.

Naime, vizualizacija je rezultat onog neljudskoga koji omogućuje ljudskome njegovo proširenje osjetilnosti izvan granica biološke zadanosti. Šesto osjetilo je stoga sinestetički događaj postajanja ili usavršavanja mogućnosti umjetne inteligencije kao posthumanoga stanja u kojem se ideja čovjeka preobražava iz animal rationale u homo kybernetes. Zato je ovaj ‘šesti’ svezak Tehnosfere u bitnome smislu i kraj filozofije kao trijade postmetafizičkoga sklopa metafizike-kibernetike-transhumanizma. U ovoj knjizi nema više nikakvoga govora o mitu, religiji, umjetnosti, već samo o znanosti, ili točnije kazano o tehnogenezi kontingentnih svjetova. Zašto ipak onda naslov Izgledi nadolazeće filozofije ako je postalo izvjesno iz same strukture mišljenja tehnosfere da je povijest kao ideja napretka i razvitka ‘čovjeka’ dovršena u njegovome ozbiljenju izvan granica ljudskoga-suviše-ljudskoga, ničeanski govoreći? Zar filozofija ima neku skrivenu moć kojom se jedina može ‘suprotstaviti’ tehnoznanstvenome načinu mišljenja koje počiva na logici računanja, planiranja i konstrukcije?

Mišljenje kao filozofija, kako je to ponajbolje izveo Heidegger, misli a da ne teži biti ni praktični svjetonazor niti pragmatičko rješenje nekog životnoga problema, da ne govorimo o tome da mišljenje misli a vjera počiva na objavi, i da se posebno ne spominje kako mišljenje misli a umjetnost stvara nove svjetove iz sfere imaginacije. Izgledi su uvijek mogućnosti, a ono nadolazeće označava modus vremenske ekstaze budućnosti koja je već u sadašnjem stanju tehnosfere ireverzibilna. Pa, kakvi su onda izgledi filozofije u stanju vladavine umjetne inteligencije kao novoga apsoluta koji algoritamski može postati sve što je virtualno moguće u svojoj aktualizaciji, te razviti kognitivne sposobnosti izvan svih granica dosadašnjih povijesno dovršenih pet osjetila čovjeka? Ne baš dobri, možda i nikakvi. Čovjek više nije u ideji ljudskim bićem, a mišljenje od višeznačja i višeglasja u biti postaje jednoznačnost i jednoglasje onog neljudskoga koje nadilazi sve postojeće biološke granice postojanja. Filozofija je ‘stvar’ ljudskoga mišljenja, a ne hologram autopoietičkoga stroja koji u tendenciji postaje singularnošću ili ‘spiritualnim strojem’. Njezina je zadaća izvan logičke i tehnogenetske konstrukcije svjetova. I, kakvi su joj onda izgledi ako ne mali ili nikakvi u posve isušenome svijetu čistih kontingencija gdje je sve programirano i vizualizirano, gdje umjesto ne-savršenstva ljudskoga tijela vlada interakcija posthumanoga tijela i njegove kognitivno-sinestetičke okoline. Izgledi, međutim, postoje. Oni su u onome što AI kao tehnosfera ili šesto osjetilo u svojoj tehno-poiezi ne može doseći upravo zato jer misli iz logike ireverzibilnih događaja.

No, što ako postoje mogućnosti u-kronije, zakrivljenosti sfera, raskola ili liotarovski kazano différend u onome što je još neki preostatak ljudskoga i to ne kao logosa, već kao mito-poiesisa koji u sebi obuhvaća i psyche i corpus u iskonskoj artikulaciji lutanja ovom planetom do posljednjega daha kojeg ne može opravdati nikakva kozmodiceja novoga mišljenja, već samo i jedino ono što su i Platon i Schopenhauer postavili kao zadaću filozofije, da bude naime umijeće umiranja ‒ melete thanatou? Između tehnološke besmrtnosti ili singularnosti i ljudske smrtnosti razlika je u tome što je prva rezultat napretka u znanstvenoj pragmatici posthumanoga tijela, a potonja drevno iskustvo mišljenja o vlastitome početku i kraju poput početka i kraja jedne planete i zvijezde u misteriju nastanka i nestanka samoga života. Izgledi nadolazeće filozofije nisu usmjereni više prema ‘naprijed’, već prema ‘natrag’.

Kaže Jorge Luis Borges u Priručniku iz fantastične zoologije kako postoji neka mitska ptica koja užasno plaši kanadske drvosječe kad sijeku trupce u šumi, a ona im leti iznad glave, ali tako da ne leti naprijed, već unatrag. I onda, Borges kao Borges, završava s ovom parabolom o čudnoj ptici ovako. Ona leti natraške zato što joj nije stalo znati kuda ide, već odakle dolazi.