Žarko Paić

1.

Zapisano je da će ovo trajati

nesnosno dugo.

Svi će mahnito tražiti priznanje

da su nešto više od paukova plaza

po mračnim stubištima.

Naborano čelo Samuela Becketta

pred zidom i prikaza

Bustera Keatona

u filmu koji ništa ne govori

suvremenicima pomame

za realnim,

preostaju tek znakovima

iscrpljenosti govora.

Nikakav trag,

tek dokumenti

umnoženih

slika…

2.

Našli su se u kinoteci.

Ono je bilo neizbježno.

Ona je podigla

plisiranu suknju

do savršeno vlažnoga

trokuta.

On je iz hlača izvadio

već nabrekao kurac.

Gledali su se.

Isprekidani zvukovi

burleske s ekrana bili su

jedino što se pamti.

Kad je svršeno,

izašli su razdvojeni

u olujnu

noć.

3.

Pratio ju je do

Umjetničkoga paviljona.

Govorili su o

granicama šokiranja,

prizorima iz tramvajskih susreta

s uličnim bandama

i o nedostatku pravog ganuća

kao glavnoj bolesti

ovog vremena.

Nitko se više ne sjeća

oluje.

Dogovorili su

da se vide sljedeći tjedan na kavi.

Nisu se našli.

4.

Pisali su jedan drugome

o tome kako im se ljudi gade,

kako svoju slobodu

ne žele uništiti

u zamjenu za mogući raspad

nikad realno doživljene veze,

navodili sva opskurna mjesta

koja još vrijedi posjetiti

dok ih ne otmu mediji

i pretvore

u

jednoliki

užas

zaborava.

Prestali su pisati.

Prestali su govoriti.

5.

Stubišta kojima prolaze

još su mračnija.

Veze su prekinute.

Ovo i ono

odmotava se

neizmjerno

kratak

trenutak.

6.

Da.

Vidjeli su se još jednom.

Tada su navodno gledali

Debordove filmove o granicama

ničega.

Bilo je to na početku.

Tada je još obzirna samoća

bila pregrađena zidovima

između njezina

i

njegova svijeta.

Ali bilo je to davno

i nitko se toga

više ne sjeća.

Kao ni razloga

zbog čega će

ovo

trajati još

nesnosno dugo.

7.

To je naprosto tako i ne može biti nikako drukčije.