Žarko Paić

Treća rasprava iz Nietzscheove knjige Uz genealogiju morala (Zur Genealogie der Moral), napisane 1887. godine u Švicarskim Alpama, naslovljena je „Što znače asketski ideali?“. U njoj mislilac prevladavanja nihilizma kao biti zapadnjačke metafizike negdje pred kraj razmatranja ustvrđuje onako „ničeanski“ da je čitav problem naše kulture u tome što je sazdana na sukobu

„Platona protiv Homera: to je cijeli, pravi antagonizam ꟷ tamo „onostrani“ s najboljom voljom, veliki klevetnik života, ovdje njegov nedragovoljni obogotvoritelj, zlatna priroda. Služnost umjetnika u službi asketskog ideala stoga je najpravija korupcija umjetnika koja može postojati, na žalost jedna od najuobičajenijih. Jer ništa nije podložnije kvarenju od umjetnika. I fiziologiski proračunato, počiva znanost na istom tlu kao i asketski ideal.“ (Friedrich Nietzsche, Genealogija morala, AGM, Zagreb, 2004., str. 178. S njemačkoga preveo Mario Kopić. Redaktura prijevoda i pogovor Damir Barbarić)

Nije naša kultura ništa, dakle, „novo“ i „moderno“. Ona je u cijelosti određena polazeći od iskona grčke metafizike koju je kršćansko srednjovjekovlje samo prilagodilo svojim imperativima vrijednosti, točnije rastjelovila je i utisnula okljaštrenu u dugovjeko trajanje zapadnjačke racionalnosti iza koje stoji dvoznačnost: uzde i utezi militantnoga platonizma i transgresija i prokletstvo svagda oslobađajućega homerizma. Nietzsche je pred kraj života suprotstavio dvije figure grčkoga utemeljenja mišljenja i kazivanja bitka na taj način da je tzv. genealogiju morala izveo iz vladavine „asketskih ideala“. Znanost je kao i religija pod svoje okrilje obuzela i zauzdala iskonsku filozofiju tako što joj je ostavila prostor i vrijeme ideja koje više nisu jedno sa zbiljom, već onkraj života kao norme i regulativni ideali. Filozofija je otuda postala metafizički okvir opravdanja svijeta kao beživotnosti i udaljenosti od istinske drame bivanja, a to je znanosti i religiji omogućilo da ljudsko tijelo uistinu rastjelovi, odnosno da ga reducira na materijalne efekte i psihološke afekte, s konačnim gubitkom onog što je mladi Nietzsche pronašao u biti grčke tragedije kao sveze ekstaze i smrti (erosa i thanatosa), bez čega sam život postaje dosada besmrtnosti i agonija pukog trajanja. Što je drugo preostalo kao alternativa ovom procesu smrtne redukcije tijela negoli nastanak morala kao nauka totalne askeze koja svoj posljednji razlog postojanja ima u mržnji spram života kao takvoga. Eto, tako Nietzsche u svim svojim stadijima „fiziologijske estetike“ dovodi zapadnjačku metafiziku krajem 19. stoljeća do njezina nužnoga kraja. I ono što je najveličajnije uopće u njegovu mišljenju kao pisanju ꟷ jer je uz Marxa i Kierkegaarda upravo on paradigma suvremenoga stanja u kojem samo tekst još nadilazi slikovne taloge pustoga vremena ꟷ jest da je figuru filozofa nastojao izbaviti iz okova filistarskoga (znanstveno-religioznoga) nihilizma povratkom u ono iskonsko kroz uzdizanje figure umjetnika do refleksivnoga Parnasa pojma. Nije, dakle, problem čitave zapadnjačke metafizike u tome što mi nismo imali filozofiju kao tragičnu igru umjetnosti protiv zloguke oholosti beživotnoga morala mandarina i duhovnjaka bez autentičnoga mišljenja nepokornosti uma i tijela pred nasiljem institucionalnih sustava obrazovanja i odgoja.

Ne, problem je u onome što Nietzsche nije nikad radikalno sasjekao u temelju kao korifeje lažne onostranosti, kao predstavnike pseudo-morala iz duha filozofije-znanosti-religije. Ostavio je ipak intaktnim figuru umjetnika od njegove nužne degeneracije i koruptnosti koja se pojavljuje uvijek kad umjetnost služi samoj sebi kao larpurlartistički Pantheon bez bogova i kad se upregne u jaram politike kao estetike. Tada je srozana na „umjetnost“ kao beživotno stanje „umjetnoga života“ kao što se to danas pojavljuje u tzv. posthumanoj umjetnosti i njezinoj totalnoj besmislenosti i dosadi. I nije začudno utoliko što je posve promašio u prosudbi Baudelairea i njegove „dekadencije“. O demonu tzv. repolitizacije umjetnosti nemam više namjeru govoriti jer sam o tome sve rekao u svojim kritičkim prilozima uz Badioua i Rancièrea. (v. Žarko Paić, Treća zemlja: Umjetnost i tehnosfera, Litteris, Zagreb, 2014.) Svaka apoteoza neke nazovi „progresivne“ političke intervencije u umjetnost uvijek završava porazno po smisao ne umjetnosti, već njezine pokretačke „biti“, životnosti života. Nema nikakve ni „progresivne“ ni „regresivne“ umjetnosti jer su to kategorije izvedene iz logike modernoga shvaćanja linearne povijesti. Ali, ipak, u zasluge Nietzschea valja ubrojiti nešto uistinu veličanstveno, što možemo pronaći u njegovim zapisima iz Ostavštine. Na jednom mjestu, naime, govori o umjetnosti kao o stimulansu za život. Zar to nije naprosto odlučujuće za razumijevanje suvremenosti kad smo barem deklarativno lišeni fascinacije s lažnim bogovima prošlosti i još lažnijim fetišima budućnosti? Život sam kao bivanje, a ne bitak, nije dovoljno pustiti da se razvija jer bi to značilo pristati uz njegov opskurni biologizam.

Umjesto toga, život treba začarati duhom pobune i obrata svih postojećih vrijednosti; životu treba svagda novog pokretačkoga elana koji ne može doći ni od filozofije, a nekmoli od znanosti i religije. Stimulans znači otvorenost onog novoga iz duha stvaralačke emanacije onog što je „više od života“, onog što su Grci nazivali homerstvom i homerskim i koje je prethodeće svakoj mitskoj slici nastanka umjetnosti uopće. Homersko, međutim, nije više nikakva suprotnost Platonu i njegovu svijetu ideja. Ne treba nam, zar ne, nikakav povratak „mračnome dobu“ svijeta koji se nalazi u Ilijadi s prvim stihovima u kojima pjesnik zaziva boginju da mu pjeva o srdžbi Ahileja što Trojancima zada tisuću jada, a junacima ahejskim na bojnome polju smrtne rane tijela kao hranu zvijerima i pticama. Ne, potrebna nam je ona umjetnost i ona figura umjetnika koji sjedinjuje moć stvaranja i snagu refleksije, taj put prema homerskome Platonu onkraj svih promašaja tzv. moralne genealogije nihilizma s kojim smo naučili živjeti u sveopćem ravnodušju.

Znamo li još kako završava Nietzscheova rasprava-ogled „Što znače asketski ideali?“ Na to valja neprestano podsjećati. Završava s refleksijom o kraju čovjeka i besmislenosti patnje. I naravno, ovim riječima.

„I da još jednom na kraju kažem ono što sam rekao na početku: čovjek će radije htjeti i ništa, nego ne htjeti.“ (isto, str. 189)  

Htijenje, uvjet mogućnosti svake moći kao odnosa, a ne bitka kao takvoga, nije dovoljno da bismo se izbavili od demona zapalosti u stanje koje znanost i religija objašnjavaju i propovijedaju. Umjetnost kao stimulans života više ništa ne objašnjava niti propovijeda. Ona refleksivno djeluje kao estetski imperativ da je moguće još uvijek živjeti drukčije.