Žarko Paić

Iz paučine vlastite biblioteke i njezine utonulosti u davne dane kad su knjige imale dostojanstvo i rang najviše vrijednosti ovog odvrtjeloga vremena izranja na stol iznova veličanstvena knjiga, jedna od onih spram koje imam posebnu smjernu naklonost. Napisana je auratskim stilom čiste ljepote kazivanja o epohi iščeznuća s naslovom koji zauvijek ostaje naprosto savršen: Jesen srednjega vijeka. Svaku jesen u ovo doba ta knjiga i poezija Rainera M. Rilkea stapaju se u jedno, tvoreći sinestetičko suglasje o onome što pripada sjetnome ugođaju i duhu apsolutne melankolije.

Johan Huizinga (1872.-1945.), jedan od utemeljitelja kulturne povijesti, ubraja se među najutjecajnije nizozemske mislioce dvadesetoga stoljeća. Napisao je niz tekstova o temama koje sežu od srednjovjekovne umjetnosti do mehanizacije moderne Amerike. Objavljivanje Herfsttij der Middeleeuwen 1919. donijela mu je međunarodnu slavu i pridonijela višestrukim nominacijama koje je kasnije u svojoj karijeri dobio za Nobelovu nagradu za književnost, uistinu rijetko priznanje za profesora povijesti. Među ostalim njegovim važnim djelima su Erazmo (1924), U sjeni sutrašnjice (1935) i Homo Ludens (1938). Umro je u unutarnjem egzilu, nekoliko mjeseci prije oslobođenja Nizozemske kao nepokoreni humanistički intelektualac koji je nacizam i totalitarizam uopće prezirao kao najveće srozavanje europskoga duha u povijesti.

Knjiga Jesen srednjega vijeka bila je najava novog pristupa razmatranju povijesti polazeći od pojma kulture kao sustava složenih obrazaca života i povijesti kao artikulacije ideja koje su ponajviše ostavile utjecaja u oblicima umjetničkoga življenja. Pojednostavljeno rečeno, naspram pozitivnih znanosti modernoga doba i njihova pada u redukciju jezika kao računajuće planomjernosti, kulturna povijest od Jacoba Burkhardta do Jacquesa Le Goffa unijela je životnost u filozofijsko-književni diskurs suvremenosti. Huizinga je u tom sklopu narativne povijesti dosegao najviše vrhunce i čitanje njegovih knjiga predstavlja istinski užitak u tekstu, baš onako kako je to definirao Roland Barthes. Evo, u jedanaestome poglavlju Jeseni srednjega vijeka, naslovljenog „Slika smrti“, posljednji ulomak glasi ovako:

„Crkvena misao kasnog srednjeg vijeka poznaje samo dvije krajnosti: tužaljku zbog prolaznosti, zbog kraja moći, časti i užitka, zbog propasti ljepote, i slavlje zbog spasa duše u njenom blaženstvu. Sve što je između njih, ostaje neizrečeno. Živo se osjećanje okamenilo u prikazu mrtvačkog plesa i jezovitog kostura, izrađena do posljednjih tančina.“ (str. 151)

Danse macabre, o kojem Huizinga tako poetsko-analitički piše da se iz ideje srednjega vijeka na njegovome kraju ili jeseni što je daleko bolja prispodoba iščeznuća osjeća silazna putanja dekadencije, predstavlja više od simboličkoga čina slikanja i kiparstva urezanog u freske gotičkih crkvi sveudilj Europe. Ples mrtvaca ima metafizički smisao slike koja nadilazi povijesno-epohalnu smještenost u doba između 14. i 15. stoljeća u Nizozemskoj i Francuskoj. Zar nije dostatan dokaz ove fluidne prisutnosti motiva umiranja koju skolastika teologijski određuje upravo kao jaz između kraja povijesti grešnoga tijela i novoga rođenja u blaženstvu duše upravo filmski prikaz Apokalipse u remek-djelu fimske umjetnosti kao što je djelo Ingmara Bergmana, Sedmi pečat? Povratak umornoga viteza iz Križarskih ratova na obale sjevernih mora i šahovska igra sa smrću, ikonografija srednjovjekovne životne drame onih koji su unaprijed osuđeni na vlastiti žrtvopis poput djevojke optužene za vještičje čaranje i njezina smrt na lomači uz prizore nomadskoga putovanja glumačke družine kroz čudovišnu šumu i naposljetku Ars moriendi u onom sablasnome dvorcu, sve je to samo filmska analogija onome što Huizinga pripovijeda podsjećanjem na „Ogledalo smrti“ u pjesnika kakvi bijahu Chastelalin i Villon. U Jeseni srednjega vijeka čitamo kako

„makabralna vizija smrti ne poznaje ni elegično ni nježno. (…) Ovdje se odjednom čuje mnogo usrdniji glas nego u tisućglasnom memento mori. Nisu li narodna priča i narodna pjesma u tim stoljećima sačuvale osjećaje o kojima literatura nije znala gotovo ništa?“ (str. 150 i 151.)

Nova čitanja ove najvažnije Huizingine knjige u nizu zbornika objavljenih u posljednje vrijeme naglašavaju kako je ovo djelo, naravno, polifonijski složeno i nedvojbeno ključno za daljnji razvitak kulturne povijesti ove iznimno bitne epohe za modernu povijest Europe, ali historiografski je često prijeporno u zaključcima. Umjetnost je ključna za Jesen srednjega vijeka, premda su mu tumačenja vrlo osobna. Moguće je tako pronaći ograničene dokaze za ranu recepciju povijesti umjetnosti, ali povjesničari umjetnosti, poput Erwina Panofskoga, vidjeli su početak u ranom nizozemskome slikarstvu, dok je Huizinga vidio samo kraj srednjovjekovnoga slikarstva. Sve to, međutim, ne može umanjiti vrijednost njegova pothvata. Zaboravlja se da je povijest u bitnome smislu ono što pripada osmišljavanju života u prošlosti ne mistifikacijom ili omalovažavanjem svijesti na toj razini društvenih odnosa. (v. prir. Peter Arnade, Martha Howell i Anton van der Lem, Rereading Huizinga: Autumn of the Middle Ages, a Century Late, Amsterdam University Press, 2019).

Povijest kao melankolija u Huizinginoj knjizi ne pretendira biti nikakva univerzalna istina o biti jednog povijesnoga razdoblja koje se za razliku od Grčke i Rima zasnivalo na linearnome shvaćanju vremena, na metafizici koja je strogo razlikovala onostrani svijet od ovostranoga, na vjeri u Posljednji sud i na oblikovanju svijeta života iz duha uzvišenosti onog što je simbolički označavala ideja katedrale. Zato ovu knjigu valja čitati kao umjetničku povijest koja nadilazi granice historijskoga opisa onog što je iščezlo u vremenu i ostavilo nam žive dokaze nove prisutnosti u dokumentima: knjigama, slikama, spomenicima i naposljetku nečemu krajnje fluidnome, ali toliko moćnome da je zapravo to važnije od svekolike materijalnosti tragova koje krase muzeje i pinakoteke. Riječ je o ideji stvaranja svijeta kao apokaliptičke postaje u vremenu u kojoj smrt i umiranje čovjeka postaju više od morbidne teodiceje povijesti.

Knjiga Jesen srednjega vijeka završava s pitanjem o nastanku ili „dolasku novoga oblika“, ne epohe, što pretpostavlja već ono što će biti temeljni pojam hermeneutike duhovne povijesti od Diltheya do Spenglera. Razlog što Huizinga oprezno najavljuje kraj epohalno-povijesne zaokruženosti religiozne ekstaze i duhovne askeze u razumijevanju vremena i svijeta života zacijelo leži u tome što se ništa u povijesti ne zbiva pravocrtno i ništa ne dolazi odjednom i naglo u novome događanju s kojim nestaje ono što je izgubilo svoje bitne mogućnosti razvitka. Renesansa stoga nije došla kao posvemašnji novum i oslobođenje od srednjovjekovne slike svijeta. Kaže Huzinga kako renesansa

„dolazi tek onda kad se mijenja t o n  ž i v o t a, kad oseka ubitačnog poricanja života uzmakne pred novom plimom i kad zapuše stalan, svjež povjetarac; ona dolazi tek kad u duhovima dozrije vedro pouzdanje da je došlo vrijeme ponovnog osvajanja sviju divota antičkog svijeta u kojima se čovjek tako dugo ogledao.“ (str. 343)

Veličajne su one knjige koje o povijesti govore svagda kroz analogije. Uvijek se pritom u središte postavlja ono iskonsko. Tako i Huizinga ne može na kraju Jeseni srednjega vijeka bez spominjanja „antičkoga svijeta“ kao nedostižnog uzora i kao putokaza za svaku moguću nadolazeću budućnost. Renesansa dolazi kao osvit ili kao proljeće na kraju jedne već prohujale jeseni one epohe koju Umberto Eco u jednom svojem sjajnome ogledu uzima kao simboličko mjesto za nastanak novog srednjega vijeka. I još k tome, posve uvjerljivo pokazuje sve pojavne forme u kojima naša suvremenost više nalikuje zatvorenosti „mračnoga srednjovjekovlja“ negoli otvorenosti renesanse spram posve drukčijeg svijeta s horizontom ljepote i uzvišenosti uz procvat tehnike kao temeljnih ideja novoga i obnove u povijesti. Analogije nisu često od neke pomoći u mišljenju. Možda je naše doba, koje nema značajke epohe, uistinu bez presedana i zato samo izvanjski podsjeća na ono što su i Huizinga i Eco na svoj navlastit način nastojali unijeti u raspru oko duha vremena. Kako god bilo, povijest kao melankolija podaruje nam mogućnost da shvatimo koliko je umjetnost u najdubljem smislu jedino što preostaje od prošlosti s njezinim apokaliptičkim plesom mrtvaca. Pritom je nešto neporecivo. Ni holandski povjesničar kulture ni talijanski semiotičar sigurno nisu bili i vidjeli nešto zadivljujuće i zapanjujuće, i to Danse macabre na beramskim freskama u crkvi sv. Marije na Škrilinah kod Pazina, koja očuvanošću, motivima i stilom podaruju iznimnost  slikovnome nasljeđu srednjovjekovlja u hrvatskoj kulturnoj baštini. Eto, sve je međusobno povezano i razvezano, svaki trenutak u životu koji se odvija kao carstvo jednostavnosti i kao sumrak vrijednosti na kraju jedne zauvijek proživljene jeseni srednjega vijeka.