Žarko Paić

Vraćamo se u djetinjstvo kao starci i kao islužene stvari koje se ne bacaju na smetlište, već u muzeje odsluženih ready-made tvorevina. Tehnološka singularnost pretpostavlja ideju o „seljenju duša“ iz organsko-biološke raznolikosti ljudske vrste u virtualne avatare. No, kako je to Borges već u svojem Besmrtniku pronicljivo najavio postoje dva modusa ovog učitavanja vlastite osobnosti u kolektivni psyché tehno-čovječanstva. Prvi je određen užitkom u mišljenju koje ionako nema ni spola niti bilo kakve tjelesne partikularnosti, a drugi je obilježen agonijom dosade zbog nužnosti ponavljanja. No, užitak u mišljenju svagda je ponavljanje kao stvaralački simulakrum bitka, a dosada je u tome što ni onaj eleatski model ponavljanja kao reprize prošlosti i onaj kjerkegorovski kao vrtnja budućnosti nisu više ponorom razdvojeni. Besmrtnost otuda može biti samo produženje onog istoga kao ponavljanje razlike, jer je vremenska ekstaza ovog načina ljudske-i-neljudske egzistencije zauvijek vječna sadašnjost (nunc stans).

Kad mislim o Drugima, primjerice o Borgesu, uvijek imam sliku njegova lika kao mudroga starca sa štapom, slijepog homerijanski usmjerenoga pisca koji unatoč oduzetosti vida ima posvemašnju nadmoć nad svim Drugima zbog toga što ga služi pamćenje, a sjećanje mu je ionako sredstvo-svrha mišljenja koje povezuje i Swedenborga i Keatsa, i Schopenhauera i gauchose, i kineski zid i kafkijanske rizome praškog židovskoga groblja. Tome usuprot, sliku koju imam pred očima kad mislim na Arthura Rimbauda pokazuje nam buntovnog i drskog dječaka-mladića na putu kroz vidovite krajolike svih njegovih sezona u paklu. Hannu Arendt uz neizbježnu cigaretu među prstima krasi uzvišena ljepota u mladosti, potom ozbiljnost i lucidnost pogleda u zrelim godinama, te u starosti prodoran pogled žene koja misli i vraća se svojim ishodištima, Heraklitu, Sokratu i sv. Augustinu. Što preostaje drugo negoli slika djeteta, koje kao što znamo nema spolne oznake, već je poput neodređenosti trećeg lica jednine u svim jezicima Ono. Reći će se, i Aristotel i Hegel su bili na početku Ono. No, moje „slike“, moji „snovi“ kao što možemo razabrati su slike s crteža, dagerotipija i fotografija i prema tome nisu bit autentične ljudske egzistencije, već recimo to starinskom terminologijom mimetizma, ‘odraz’ su lika u materijaliziranoj formi slike. Ono što, međutim, pripada djevičanskome izvoru života, nevinosti bivanja, slici djeteta, sve je to moguće razumjeti tek iz perspektive kraja ljudskoga vijeka u metafizičkome smislu.

Čitajući Hegelovu teodiceju apsolutnoga duha vidimo da je bit refleksije u onome što omogućuje „prvi početak“, a to je pad apsoluta u vrijeme. Zato je i moguće zamisliti kraj povijesti kao položaj kojim čovjek-kao-samosvijest u formi tehno-znanstvenoga apsoluta gleda iza sebe u prošlost kao u golemi katalog slika. Usput, a o tome će biti riječi ekstenzivnije drugom prigodom, Alexandre Kojève, veliki tumač Hegela u 20. stoljeću, kad je već odustao od filozofije povijesti u kraju metafizike i postao službenik Europske banke za obnovu i razvitak i do kraja života bavio se dosadom upravljaštva, bio je pasionirani fotograf na svojim putovanjima svijetom, od Japana, Indonezije, Afrike…Boris Groys pronašao je u arhivima Francuskoga ministarstva vanjskih poslova golemu zbirku njegovih tzv. amaterskih snimaka zemalja, krajolika, ljudi i organizirao je izložbu o tome. Zar to nije dokaz što preostaje od putovanja svjetskoga duha od-do, od djevičanskoga izvora prirode do filozofijskoga apsoluta znanosti  ‒ katalog slika i ništa više.

Ono, ono iskonsko djetinje, ono što i Nietzsche „idealizira“ u djelu Tako govoraše Zaratustra, živi u ne-vremenosti, u prostoru imaginarnog rajskoga vrta, u ne-znanju o svijetu kao foknerovski rečeno kriku i bijesu sveopće mahnitosti života. I drukčije biti ne može. Povijest mora početi kao putovanje i lutanje Onoga što se razvija u vremenu da bi dospjelo do Ničega. I sada slijedi šok za sve koji misle da ću za najbolju knjigu koja govori o djetinjstvu uzeti francuskoga književnika i avijatičara Antoinea de Saint-Exupéyja i njegova Malog princa. Ne. Najgenijalnija knjiga koja pripada prikazu istine i gubitka svih iluzija djetinjstva je roman mađarskoga književnika Ferenca Molnára, Junaci Pavlove ulice, objavljenog 1906. godine.

To je knjiga koju bi trebalo analizirati ne s pomoću pojma mimezisa jer oponaša sve ono što je bit kaosa i entropije u tzv. stvarnome svijetu ratova i nasilja, osvajanja prostora i bitke za slobodu do posljednje kapi krvi. Trebalo bi ga analizirati uz pomoć pojma Gro§raum  Carla Schmitta i deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija. Obrana i posljednji dani, čast i junaštvo, žrtvovanje i sloboda, eto, to su temeljni pojmovi ove mitske heroike djetinjstva, a ne mistifikacija nedužnosti do kraja svijeta. Ono otpočinje, dakle, kao Unheimlich, i upravo se zbog toga nastoji platonski kao ‘plemenita laž’ otkloniti iz svijeta da bi iluzija vječnoga mira i ne-djelovanja imala svoje opravdanje. No, eto Vam najvećeg ironičara u metafizičkome mišljenju povijesti uopće. Ne, nije to Nietzsche, veliki slobodarski duh i idol svih subverzivnih struja u suvremenoj filozofiji i umjetnosti. To je, gle užasa, herr Staatsphilosoph, prof. dr. sc. Georg Wilhelm Friedrich Hegel. Na jednom mjestu Filozofije prava, on kaže da je predodžba o rajskome stanju čovječanstva s idealiziranjem djeteta i nevinosti bivanja istovjetna slici ‒ zoološkoga vrta.

Ono mora postati Ja samo zato da bi na kraju postalo opet ono prije no što padne u bezdan ništavila.

Mišljenje kao ‘učitavanje’ psiho-tehno-logike u mozak AI samo je zamrzavanje onog što iz agonije dosade ponavljanja bitka postaje besmrtno postajanje svagda Drugoga i drugoga.

Dijete ne misli, ono sanja vlastite slike kao prizore nadolazećega svijeta kojeg iz čiste obijesti možemo nazvati sretnom iluzijom kraja.