Povijest kao katalog slika

Mali princ vs. Junaci Pavlove ulice

June 28, 2024
antoine-de-saint-exupery
Antoine de Saint-Exupéry

Vraćamo se u djetinjstvo kao starci i kao islužene stvari koje se ne bacaju na smetlište, već u muzeje odsluženih ready-made tvorevina. Tehnološka singularnost pretpostavlja ideju o „seljenju duša“ iz organsko-biološke raznolikosti ljudske vrste u virtualne avatare. No, kako je to Borges već u svojem Besmrtniku pronicljivo najavio postoje dva modusa ovog učitavanja vlastite osobnosti u kolektivni psyché tehno-čovječanstva. Prvi je određen užitkom u mišljenju koje ionako nema ni spola niti bilo kakve tjelesne partikularnosti, a drugi je obilježen agonijom dosade zbog nužnosti ponavljanja. No, užitak u mišljenju svagda je ponavljanje kao stvaralački simulakrum bitka, a dosada je u tome što ni onaj eleatski model ponavljanja kao reprize prošlosti i onaj kjerkegorovski kao vrtnja budućnosti nisu više ponorom razdvojeni. Besmrtnost otuda može biti samo produženje onog istoga kao ponavljanje razlike, jer je vremenska ekstaza ovog načina ljudske-i-neljudske egzistencije zauvijek vječna sadašnjost (nunc stans).

Kad mislim o Drugima, primjerice o Borgesu, uvijek imam sliku njegova lika kao mudroga starca sa štapom, slijepog homerijanski usmjerenoga pisca koji unatoč oduzetosti vida ima posvemašnju nadmoć nad svim Drugima zbog toga što ga služi pamćenje, a sjećanje mu je ionako sredstvo-svrha mišljenja koje povezuje i Swedenborga i Keatsa, i Schopenhauera i gauchose, i kineski zid i kafkijanske rizome praškog židovskoga groblja. Tome usuprot, sliku koju imam pred očima kad mislim na Arthura Rimbauda pokazuje nam buntovnog i drskog dječaka-mladića na putu kroz vidovite krajolike svih njegovih sezona u paklu. Hannu Arendt uz neizbježnu cigaretu među prstima krasi uzvišena ljepota u mladosti, potom ozbiljnost i lucidnost pogleda u zrelim godinama, te u starosti prodoran pogled žene koja misli i vraća se svojim ishodištima, Heraklitu, Sokratu i sv. Augustinu. Što preostaje drugo negoli slika djeteta, koje kao što znamo nema spolne oznake, već je poput neodređenosti trećeg lica jednine u svim jezicima Ono. Reći će se, i Aristotel i Hegel su bili na početku Ono. No, moje „slike“, moji „snovi“ kao što možemo razabrati su slike s crteža, dagerotipija i fotografija i prema tome nisu bit autentične ljudske egzistencije, već recimo to starinskom terminologijom mimetizma, ‘odraz’ su lika u materijaliziranoj formi slike. Ono što, međutim, pripada djevičanskome izvoru života, nevinosti bivanja, slici djeteta, sve je to moguće razumjeti tek iz perspektive kraja ljudskoga vijeka u metafizičkome smislu.

Čitajući Hegelovu teodiceju apsolutnoga duha vidimo da je bit refleksije u onome što omogućuje „prvi početak“, a to je pad apsoluta u vrijeme. Zato je i moguće zamisliti kraj povijesti kao položaj kojim čovjek-kao-samosvijest u formi tehno-znanstvenoga apsoluta gleda iza sebe u prošlost kao u golemi katalog slika. Usput, a o tome će biti riječi ekstenzivnije drugom prigodom, Alexandre Kojève, veliki tumač Hegela u 20. stoljeću, kad je već odustao od filozofije povijesti u kraju metafizike i postao službenik Europske banke za obnovu i razvitak i do kraja života bavio se dosadom upravljaštva, bio je pasionirani fotograf na svojim putovanjima svijetom, od Japana, Indonezije, Afrike…Boris Groys pronašao je u arhivima Francuskoga ministarstva vanjskih poslova golemu zbirku njegovih tzv. amaterskih snimaka zemalja, krajolika, ljudi i organizirao je izložbu o tome. Zar to nije dokaz što preostaje od putovanja svjetskoga duha od-do, od djevičanskoga izvora prirode do filozofijskoga apsoluta znanosti  ‒ katalog slika i ništa više.

Ono, ono iskonsko djetinje, ono što i Nietzsche „idealizira“ u djelu Tako govoraše Zaratustra, živi u ne-vremenosti, u prostoru imaginarnog rajskoga vrta, u ne-znanju o svijetu kao foknerovski rečeno kriku i bijesu sveopće mahnitosti života. I drukčije biti ne može. Povijest mora početi kao putovanje i lutanje Onoga što se razvija u vremenu da bi dospjelo do Ničega. I sada slijedi šok za sve koji misle da ću za najbolju knjigu koja govori o djetinjstvu uzeti francuskoga književnika i avijatičara Antoinea de Saint-Exupéyja i njegova Malog princa. Ne. Najgenijalnija knjiga koja pripada prikazu istine i gubitka svih iluzija djetinjstva je roman mađarskoga književnika Ferenca Molnára, Junaci Pavlove ulice, objavljenog 1906. godine.

To je knjiga koju bi trebalo analizirati ne s pomoću pojma mimezisa jer oponaša sve ono što je bit kaosa i entropije u tzv. stvarnome svijetu ratova i nasilja, osvajanja prostora i bitke za slobodu do posljednje kapi krvi. Trebalo bi ga analizirati uz pomoć pojma Gro§raum  Carla Schmitta i deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija. Obrana i posljednji dani, čast i junaštvo, žrtvovanje i sloboda, eto, to su temeljni pojmovi ove mitske heroike djetinjstva, a ne mistifikacija nedužnosti do kraja svijeta. Ono otpočinje, dakle, kao Unheimlich, i upravo se zbog toga nastoji platonski kao ‘plemenita laž’ otkloniti iz svijeta da bi iluzija vječnoga mira i ne-djelovanja imala svoje opravdanje. No, eto Vam najvećeg ironičara u metafizičkome mišljenju povijesti uopće. Ne, nije to Nietzsche, veliki slobodarski duh i idol svih subverzivnih struja u suvremenoj filozofiji i umjetnosti. To je, gle užasa, herr Staatsphilosoph, prof. dr. sc. Georg Wilhelm Friedrich Hegel. Na jednom mjestu Filozofije prava, on kaže da je predodžba o rajskome stanju čovječanstva s idealiziranjem djeteta i nevinosti bivanja istovjetna slici ‒ zoološkoga vrta.

Ono mora postati Ja samo zato da bi na kraju postalo opet ono prije no što padne u bezdan ništavila.

Mišljenje kao ‘učitavanje’ psiho-tehno-logike u mozak AI samo je zamrzavanje onog što iz agonije dosade ponavljanja bitka postaje besmrtno postajanje svagda Drugoga i drugoga.

Dijete ne misli, ono sanja vlastite slike kao prizore nadolazećega svijeta kojeg iz čiste obijesti možemo nazvati sretnom iluzijom kraja.

Ferenc Molnár

Similar Posts

Tehnosfera kao postdigitalna moda

1. Uvod Alcheringa je aboriđinski izraz za ono što Hesiod u Teogoniji naziva zlatnim dobom. Heidegger je analizom grčkoga pojma arché dospio do tzv. prvoga početka bez kojeg ne bi mogao kazati da nakon metafizike kao nihilizma slijedi spasonosni ‘drugi početak’ (andere Anfang). (Heidegger, 2005) Što nam sve to govori negoli da i u mitskoj […]

July 13, 2024

Sloboda kao eksperiment

1. Može li još zgoditi se istinsko iskrsavanje onog jedinstvenoga događaja koji se pojavio u mišljenju otvorenosti bitka iskonskim Grcima ili je ireverzibilnost povijesti fatalna sudbina kozmosa, prirode i čovjeka? Kad danas nemisaoni pozitivisti u ruhu kozmologije tvrde da je svemir nastao Velikim praskom i da će nestati vlastitim urušavanjem ili entropijom, pa je čovjeku […]

July 12, 2024