Žarko Paić

1.

Sljedeći korak bit će prijeći

u stanje mirovanja.

Ništa se više neće promijeniti.

Činiti novo znači oponašati

majmune.

Okružit ćemo se zaposjednutim otocima

s kojih se bijeg čini uzaludnim.

Neće ih biti dovoljno

za nove kolonije

praznoglavih osvajača.

Ispovijesti i traume bližnjih

postat će gore

od ove raskošne praznine

bez očekivane katarze.

2.

Putovat ćemo sve više

da bismo ispunili zavjet

srednjovjekovnih hodočasnika

u traganju za zlatnim fetišima

nade.

Vraćat ćemo se nigdje

kao udomljeni vječni uljezi.

Isprobat ćemo povratak iskonu

zahtjevom za žrtvom

nedužnih.

Koncentrične gradove

poniženih bijedom posjećivat ćemo

turistički

da bismo doživjeli egzotiku

groze.

3.

U sumračno ljetno popodne

klanjat ćemo se pod stupovljem

na Korintu

posvećenom

čistom

teroru.

Ne pamtimo bolje dane od ovih.

Bilo je blažene sporosti i oporosti,

ali nikad nije bilo ovako neprozirno

i nesvodivo na minule epohe,

nikad ovako sjajnoga užitka

u složenosti privatnih kaosa.

Sv. Augustin kaže:

sedes animi est in memoria.

4.

Učinimo još taj presudni korak!

Zaboravimo na jednokratnost sebe

i povećajmo

memoriju!

Razotkrit ćemo odjednom

da izvan nje ne postoji ništa osim

gladi,

ledenih zima,

krvavih revolucija,

svetih ratova,

pohvale proždiranju

i

silovitosti

bez

kraja.

5.

U noćima poput ove

vratit ćemo se u djetinjstvo

i u zamračenoj sobi lutati

od

zida

do

zida

poput šišmiša.

Iz one perspektive

ovo je savršeni napredak želje.

Opojnost ruže,

ulazak u santu leda,

nestanak boli!

6.

Pamćenje je stroj,

još uvijek odveć spor,

ali nedostižan

svakom budućem čuvaru

onog što preostaje

od povijesti.

Ne pamtimo bolje dane od ovih.

Ili gotovo pa bolje.

Zaustavimo još dah.

On pamti naše disanje,

mi njegov

posljednji

uzdah.

7.

Ili gotovo pa posljednji.