Žarko Paić

Sukob između životnosti kao vjerodostojnosti književnosti i onog što je puka suprotnost tome i naziva se sofizmom ili neobaroknošću kao estetiziranjem života traje već odavno. Vjerojatno je tome izvorište već u sukobu između grčke i rimske književnosti, izvornika i kopije, ali navlastito će u punoj snazi i razmjeru odbojnosti prvog spram drugoga doći u 20. stoljeću. Ponovno je glavni akter Antonin Artaud koji je u svojem ulasku u francusku književnost početkom 1920ih godina institucionaliziranu moć i diskurs književnosti čak i u avangardnome ruhu nadrealizma proglasio  ‘svinjarijom’ i to zato što su za njega knjige bile manje vrednije od života. Neobarokni ili postmoderni neokrunjeni kralj svjetske književnosti 20. stoljeća, jer nije dobio Nobelovu nagradu, nesumnjivo je Jorge-Luis Borges. O njemu sam napisao esej u knjizi Montaignov rez koja je objavljena još 2004. godine u izdanju Antibarbarusa. I na jednom sam mjestu ukazao na to problematično mjesto njegova duhovnoga položaja među piscima. Evo niza:  aleksandrinizam-manirizam-postmodernizam-Borges. Može i od kraja spram početka. U tekstu sam koristio metaforu mirisa ružine ruže, one ruže koja za razliku od plotinske nije vječna, već samo književno ovjekovječena. Temeljna je figura ove ‘skolastičke’ književnosti citat, a njezin temeljni pojam simulakrum. Život postaje metafizička otmjena igra, vrijeme zbivanja prelazi granice prostora i vremena u stvarnosti, a posvemašnji ugođaj ove borgesijanske fuge postaje ono što bismo mogli nazvati ‘racionalnom mistikom’ teksta. Zato nije začudno zašto ga u svojoj postmodernoj klasifikaciji znanosti i znanja spominje i Michel Foucault u Riječima i stvarima, dok će, pak, Gilles Deleuze svoj pojam ‘kaosmosa’ dobiti preko trijade Joycea, Gombrowicza i Borgesa. Kad smo konačno spomenuli ime pisca koji ga strastveno negatorski osporava, ali ne tako da bi umanjio njegovu veličinu, već da bi kritički odbacio ono što Borges simbolizira u povijesti literature, vrijeme je da citiramo i ono najvažnije što Gombrowicz zamjera i doslovno prezire kad je riječ o borhesovštini.

ʺBorges-erudit užasan je ignorant, a također nije ni previše inteligentan, jer je erudicija u svojoj biti neinteligentna. (…) Oh, ali ne iritira mene Borges, ja bih se s njime i njegovim djelom nekako i sporazumio u četiri oka,- ljute me borhesovci, ta armija esteta, cizelatora, konesera, posvećenih, surara, metafizičara, pametnjakovića, sladokusaca…Taj čisti artist posjeduje nemilu sposobnost da oko sebe unovači ono što je najbezvrednije i najuškopljenije!ʺ ( Witold Gombrowicz, Posmrtna autobiografija, Fraktura, Zagreb, 2014., str. 136. i 137. S poljskoga preveo Mladen Martić. )

O Gombrowiczu kao književnome ‘princu dekonstrukcije’ prije Derride i o njegovim metodama ironije i rušenja svih lažnih idola europskoga duha pisao sam u knjizi Neiskazivost – O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019. Ono što kaže o borhesovštini to je neporecivo. No, problem je s njegovim proznim djelima, a to vrijedi čak i za slavni roman Ferdydurke da je u silnoj avangardnoj akciji negacije Teksta kao takvog danas nečitljiv. Ono što jedino ostaje od ovog anti-neobaroka kao egzistencijalnoga otpora sustavu književnosti nacije-države i Kulture pseudo-domoljublja kojim je iritirao Poljake i Poljsku su njegovi Dnevnici i Posmrtna Autobiografija. Tzv. fikcionalne forme književnosti kojima se bavio ovaj anti-Borges slaveći više argentinske krave od njezinih pisaca u svojem apsurdnom dobrovoljnome izgnanstvu koje mu je spasilo život od nacističke okupacije i razaranja Poljske, gle čuda, nisu Gombrowiczu osigurale besmrtnost, već neumoljivi ispadi Jastva i Sebstva do krajnjih granica cinizma kao samosvijesti moderne literature. Nekako bih se sporazumio s Gombrowiczem u njegovoj težnji da spasi književnost od pošasti mandarinizma i literature za pisce.  No, već je Ortega y Gasset u eseju o slikarstvu i slici jasno pokazao da s Velázquezom otpočinje doba slikarstva za slikare, s Mallarméom pjesništva za pjesnike, s Bohrom fizike za fizičare. Tzv. život uglavnom se vodi kao fikcija i iluzija života, pa je književnost, doduše, vjerodostojnija i divlje iskrena kad proizlazi u svojoj goloći istine iz Gombrowiczevih Dnevnika. No, nemojmo utvarati da je Poljak u pravu kad Borgesa onako žestoko ponižava kao manje inteligentnoga od recimo njegova ljubimca Sabatta. Pročitajte razgovore Borgesa i Sabatta, pa ćete vidjeti svu raskoš mišljenja i kazivanja pisca Alepha. Dakle, stvar nije u inteligenciji i visini IQ-a neobaroknoga majstora književnosti kao šahovske igre, nego u tome što je ovaj stil zasićen trojstvom aleksandrinizma naše hiperznanstvene epohe koja  svoju stvaralačku originalnost crpi iz sinkretizma, eklektičnosti i hibridnosti. Samo je razlika u tome što se Gombrowicz svojim otmjenim i radikalno-kritičkim stilom pobunjenika protiv života kao Teksta ne uklapa u kalupe svijeta kao Akademije i Knjižnice, babilonske lutrije i neobarokne vječnosti za učene neznalice. Njegov je svijet onaj trans-atlantika i vječitog prkosa i pobune protiv svega onog što je Borges simbolizirao i još uvijek to čini. No, ne vrijedi li isto i za rimskoga klasika Vergilija i za njegova ironičnog kritičara, subverzivnoga disidenta Ovidija prognanog na otok u Crnome moru?

Književnost je užitak u tekstu, imao je pravo Roland Barthes. Svi epigoni i sva ta silna svojta borhesovaca, ali i gombrowiczevaca, ne znače baš ništa i nitko ih ne čita. Ostaju samo oni koji vrijede, i koji drukčije i različito, umijeće pisanja uzdižu do carstva riječi, carstva smisla, bilo ono nalik ‘racionalnoj mistici’ ili ʺpobunjenome životu’. Sve drugo je vrijedno zaborava.