Žarko Paić

Volim knjige koje govore o umjetnicima/umjetnicama u prijelazu iz faze imaginarnoga u simboličko, kako bi to kazao Lacan. To je ono razdoblje u životu kad se već sve naslućuje o singularnome događaju života u osobi koja preuzima svoju „sudbinu“ tako što izgovara apologiju kultu slobode odrješitim NE masi ili institucijama građanskoga društva i političke države. Takav neotklonjivi NE zahtjevu za pokornošću i disciplinom izgovara Krležin alter-ego Kamilo Emerički u Zastavama kad odbija u Pečuhu slušati mađarsku himnu kao gojenac vojnoga učilišta jer je to za njega, kao Hrvata, poniženje i najgora uvreda, premda mu je posve jasno kakva će ga zadesiti kazna za takvo osorno ponašanje. Isto vrijedi i za lik peruanskoga gojenca u vojnome garnizonu u Limi u ranome romanu Maria Vargasa Llose, Grad i psi u kojem se beskrupuloznome nasilniku Jaguaru jedini suprotstavlja Pjesnik, kako ga nazivaju, Ricardo Arano, u ime slobode, pravednosti i istine, koliko god to danas izgledalo naivno i idealistički nevino. Ipak, pravi prethodnik u idejnome i narativnome smislu ove estetsko-moralne pobune protiv zla umreženoga svijeta kakav se pojavljuje ne izvan ovoga svijeta škole-vježbališta-odgajališta, već u njegovoj samoj biti, predstavlja lik Stephena Dedalusa iz ranoga romana Jamesa Joycea, Portret umjetnika u mladosti. Razlog se čini jednostavan. Joyce je u svojem autoportretu prikazao ideju modernoga umjetnika koji izjednačuje oba svijeta, onaj imaginarni i onaj simbolički u koji će se uskoro sunovratiti kao u mračni bezdan i koji će zapravo postati samo nastavak institucije zaštite od izvanjskoga svijeta drugim sredstvima. Ono što sva tri pisca savršeno opisuju u svojim romanima, i Krleža, i Llosa i Joyce, nije ništa drugo negoli nužnost proboja umjetnosti izvan granica moralno-političke kloake ili jalova oportunizma s kojim čovjek zavarava sam sebe i umjesto vjere u svijet, održava ga na životu varljivi i užasavajući osjećaj dužnosti kao najgori oblik nastanka zle savjesti. U suvremenoj društvenoj teoriji nastanak modernoga doba s njegovom logikom institucionaliziranja kapitalizma polazeći od trijumfa racionalnosti izveo je najvjerodostojnije Michel Foucault u studijama o ludilu, zatvorima, upravljaštvu (gouvernementalité) kojim se sustav tzv. tehnologije sebstva još od kršćanstva internalizira kao pitanje tjelesnoga odgovora na izazove slobode i seksualnosti kao pitanje krivnje i zle savjesti. Ali, ipak, uvjet mogućnosti reza s ovom monstruoznom politikom disciplinarnoga društva nalazi se u modernoj književnosti kao prostoru egzistencijalne odluke da se živi i piše protiv uspostavljenih pravila.

Joyceov roman kao autonomni nabačaj svih tema i opsesija koje će imati u Uliksu svoju topografiju duše i duha završava s imenovanjem gradova Dublina 1904. i Trsta 1914. godine. Glavni lik romana je, dakle, mladić u katoličkome internatu u Dublinu, Stephen Dedalus, koji u simboličkome smislu predstavlja potencijalnoga umjetnika, ideala i zbiljskoga utjelovljenja ideje autonomnosti i kulta slobode. Istinska bit modernosti, kako je to pokazao već spomenuti Michel Foucault u svojoj analizi poetske sudbine Charlesa Baudelairea, jest upravo u tome što je pisanje kao transgresija života drugo lice onoga što pripada autentičnoj slobodi. Jer sloboda nije ovjekovječeno stanje mira i spokojstva. Ona je nemir i patos destrukcije svih stega i utega koje pojedinca posvećenoga umjetnosti sprečavaju da bude dostojan uzdignuća i mogućeg pada u bezdan nihilizma. U Dedalusovu slučaju to je institucija katoličke Crkve kao temelja vjekovne opsjednutosti Irske svojim duhovnim nasljeđem i identitetom. Ali Crkva nije misija Isusa Krista na ovoj zemlji, već utisnuće konzervativnoga morala i političkoga tradicionalizma svim dostupnim sredstvima od kojih su odgoj i obrazovanje prva i posljednja dogma razvitka osobe kao kolektivne praznine društva koje ne štuje slobodne i karizmatske umjetnike, već stupove prava, ekonomije, religije, vojske i banaka. Joyce je stoga u Portretu umjetnika u mladosti ispisao metafizičko-simboličku „pedagošku antipoemu“ o izravnim i suptilnim metodama tlačenja slobode duha i premda je posrijedi izdvojeni položaj mladića-muškarca u patrijarhalnome poretku u kojem uvijek postoji neka Nora i neki James, nije teško zaključiti da je njegova anatomija uspona i propasti modernoga društva nadzora i kontrole još okrutnija spram pravoga „subjekta“ odgoja i obrazovanja kao što je to žena. Ne može se poreći isto tako da je s njegovom Molly Bloom u Uliksu ovaj proces duge i mučne povijesti emancipacije žene u modernome zapadnjačkome svijetu trenutak reza s lakanovskim sustavom imaginarno-simboličke institucionalizacije Moći koja počiva na ideološkoj laži svim sredstvima. Stoga su ženski likovi u Joyceovim književnim djelima uistinu ono čudovišno i nelagodno, Unheimlich, traumatsko Realno, a ne nastavak romantičnih junaka-pisaca drugim sredstvima.

Kad čitam ovaj Joyceov roman pred očima mi zabljesne čitav svijet krhotina iz prošlosti u kojoj je na tako sustavan i zastrašujući način oblikovana fundamentalna struktura ponašanja i ljudske drame postojanja s krikom i užasima Drugih, onih manjinskih i nezaštićenih iza Zida i zidina moćnih institucija zabrane logike ekstatične tjelesnosti. Povijest liceja i konvikata, internata i srodnih „pratećih“ odgojno-obrazovnih ustanova ne samo u Irskoj koja je u tome paradigmatska za pobunu protiv Crkve i njezinih licemjernih zahtjeva za etikom represivne ćudorednosti jest istodobno povijest unakažavanja i nasilja nad slobodom osobe kao nepokornoga subjekta vlastite želje za tvorbom svijeta bez tutorstva izvana. Joyce je u ovome romanu satkao mrežu od riječi koje su poput eksperimenta i igre mreža frazema, klišeja, banalnosti i uzvišenosti, jezika ulice i govora ustanove koja „pripušta“ u svoj dualni diskurs i ono blasfemično upravo zato što ono ne razara skolastičku vjernost govorenju koje sakralizirala stvarnost spregom latinskoga i narodnih jezika. Umjesto toga, njegov je svijet začudna nakupina svega onoga što sačinjava tu heterogenost modernoga doba. U hrvatskome prijevodu Lea Držića (Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1981.) i s instruktivnim pogovorom Ive Vidana naslovljenim „Svojevoljni izgnanik u vlastitom gradu“, roman zadobiva primjereno posredovanje i sve zvuči kako i treba jer posrijedi je priča o umjetnosti koja u samome imenu glavnoga junaka sabire ideju legende iz grčke mitologije, Dedala koji je sebi napravio krila, potom napustio labirint koji je sam stvorio i prepustio se svojoj sudbini, te njegovo razračunavanje sa svijetom i samim sobom u godinama koje nazivamo formativnim i koje su zauvijek upisane u monolitnu ploču ljudske memorije kao godine zlatnoga doba makar ono bilo i najgora trauma koju pisac nastoji čitav život zaboraviti da bi mogao živjeti u relativnoj spokojnosti prevladavanja drugih ne manje lakših prepreka u vlastitoj težnji za samoopravdanjem.

I što naposljetku James Joyce kao Stephen Dedalus ili umjetnik u mladosti čini? Ništa drugo negoli što radikalno ruši sve uzde koje ga sapinju i tište. Umjetnik kao moderni autentični subjekt kulta slobode ima pred sobom imperativ koji sjedinjuje ono estetsko i ono etičko-političko. Mora napustiti tradicionalnu obitelj kao i raskrstiti s irskim katolicizmom, što znači da mora postati otpadnik i heretik. Njegova Irska, međutim, nije ona Irska koju naziva „krmačom koja proždire svoj okot“. Problem je što je ovaj subjekt negacije i prevladavanja jedne ustajale metafizike močvare koja društvene odnose truje vječnim tlapnjama i izlikama za provincijalizam u Joyceovu romanu osuđen na stanje svojevrsne mladenačke iluzije protesta protiv fatamorgane. Njegov je san uhvaćen u zamku samozavaravanje i jedino što ga nosi dalje, u mračnu noć oslobađanja od okova neumitne zlokobne prošlosti jest ona briljantna misaono-jezična umotvorina koja povezuje duh skolastike sa sv. Tomom Akvinskim i dublinskim misliocem-piscem ꟷ epifanija. Joyce shvaća taj pojam i teologijski i profano, i filozofijski i književno, kao „očitovanje duha neke stvari.“

Gojenac jezuitskoga internata u Dublinu, onaj koji se školovao na slavnome Trinity Collegu, postaje nužno otpadnik od svega što je oblikovalo njegovu zemlju i duh naroda. I do kraja života, stvarnog i spisateljskoga, vodi intimnu i zbiljsku borbu sa sablastima ove zlokobne „epifanije“ koja je ujedno milost Božja i njezino opovrgnuće, čudo postojanja i znak otklona od svijeta kao slučaja apsolutne modernosti. Portret umjetnika u mladosti završava s gradovima Dublinom i Trstom. Ali, kako otpočinje? S citatom besmrtnoga disidenta, rimskoga pjesnika Ovidija kojeg je car August prognao na zabačeni otok Tome u Crnome more, na kraju svijeta. Citat je iz Ovidijevih Metamorfoza, VIII, 18 i glasi:

Et ignotas animam dimittit in artes.

Nije nimalo slučajno Joyce izabrao ovaj citat. Riječ je o stihu koji se odnosi na mitološkoga junak Dedala, tvorca kretskoga labirinta i umjetnih krila za let ponad morskoga klanca, iz dobrovoljnoga ropstva u žuđeni prostor slobode. A simboličko značenje stiha ionako je svima jasno. Onaj koji je svoju dušu darovao mračnim umjetnostima tehničke primjenjivosti, tome nema spasa jer je osuđen na svoje vlastito prokletstvo. Pisanje je apsolutna sloboda i nema većeg prokletstva i užitka od njegovih tragova u našem varljivome sjećanju na zlatno doba kad je „željeti još pomagalo“.