Žarko Paić

U iskušenju stvaranja bilo kakvog moralnoga kodeksa koji bi možda imao nekog smisla u ovoj mračnoj suvremenosti mnogi .zagovornici povratka tzv. univerzalnim moralnim vrijednostima kao da zaboravljaju ono što je na pregnantni način uspostavio u svojem mišljenju francuski filozof i kompozitor, autor sjajnih studija o Bergsonu i jedine ‘ontologijske’ knjige o smrti u 20. stoljeću, Vladimir Jankélévitch u njegovu djelu Paradoks morala (Le paradoxe de la morale). Tamo, naime, stoji da

ʺzabrana uvijek manje ili više krije iskušenje terora. A zabrana koja nije samo izravna zabrana zabranjenih stvari, već zabrana same nakane zabranjivanja, i ne samo zabrana te nakane, već radikalna zabrana svakog zabranjivanja ‒ ta bezgranična zabrana krči put sve radikalnijem moralnom fanatizmu. (…) Pošto je moralni zakon za oskvrnitelja postao neka vrsta zabranjena užitka…užitak je taj koji nameće zakon. Uspostavit će se obveza uživanja, pa čak i religija uživanja, štoviše teologija uživanja!ʺ (AGM, Zagreb, 2004., str. 35. S francuskoga preveo Daniel Bučan)

Što je izvor morala ako ne ono što je povijesno-epohalno, a ne vječno, uspostavljeno kao ideja dobra u značenju vladavine umnoga načela vladavine zbiljom ili, pak, poretka u kojem umjesto uma osjećaj činjenja dobra dovodi do ozbiljenja u životu. Jankélévitch nužno mora pretpostaviti da osim Kantova rigorizima moralne dužnosti spram univerzalne istine postoji i čin koji proizlazi iz osjećaja da se nepravda u nekom djelovanju treba otkloniti odmah i bezuvjetno. Taj osjećaj označava istodobno suosjećanje s onima koji su žrtve nepravednoga Zakona. Ono što, međutim, izaziva posebnu pozornost u Jankélévitchevu promišljanju jest to da on suprotstavlja dva svjetonazorno-životna stava spram morala.

Prvi je fundamentalizam, a drugi libertinstvo. Prvi se u svakoj prigodi zalaže za Zakon kao zabranu onog što je po njegovu mišljenju nedopustivo i zahtjeva sankcije, a drugi je načelno protiv svake moguće zabrane. Zabrana zabranjivanja, pritom, nije više puka negacija Zakona, već otvoreni put do ‘terora uživanja’. Je li fundamentalizam stoga moralno opravdano postupanje protiv slobode kao apsolutnoga prava na užitak ili je riječ o teroru koji u ime zabrane užitka uspostavlja načelo ne-slobode kao Zakon?  I drugo, je li libertinstvo koje tolerira univerzalno pravo na uživanje svakome bez obzira na posebnosti bilo koje vrste doista ‘moralni fanatizam’ s tendencijom da postane i religija i teologija uživanja?

          Vidimo nešto doista ne samo paradoksalno, već i aporetično. To je gotovo lakanovski iskazano. Naime, da anti-moral ili libertinska tolerancija spram Drugoga počiva na prirodi odnosno užitku kao bestemeljnom temelju života iz kojeg proizlazi pojam tjelesnoga blaženstva i metafizičke sreće. Uživati se želi zbog samoga užitka tjelesnosti čovjeka unatoč znanju o mogućnostima rizika od bolesti i smrtonosnome ishodu, primjerice, uživanja u alkoholu, duhanu, drogama, promiskuitetnoj seksualnosti itd. Anti-moral koji zahtijeva zabranjivanje svake zabrane počiva na ekstatičnome shvaćanju tjelesnosti kao prava pojedinca da izabere svoj stil života. Užitak je ovdje u korelaciji s individualizmom. Sloboda nije ni dužnost niti zabrana ne-slobode, već egzistencijalni događaj uživanja u vlastitoj autonomiji bez obzira na sve moguće negativne posljedice ovog apsolutnoga slobodarstva. Uostalom, ono što je rezultat ove slobode u modernome društvu nije drugo negoli tjeskoba, narcizam, osamljenost i otuđenje. No, to ne znači da slobodi kao užitku nedostaje racionalnoga utemeljenja. Ideja dobra iz koje moral proizlazi nije pitanje strasti i osjećaja, jer bi to onda nužno dovelo do fanatizma kao terora u izvršenju pravednosti, kako je i nastao Termidor u doba Francuske revolucije. Fanatizam, doduše, može imati i ovu drugu, racionalnu strukturu političko-ideologijske militantnosti u smislu anti-Robespierrea koji u ime Razuma i Utopije zahtijeva masovnu deportaciju u logore kao što je to bilo u doba Staljina i drugih komunističkih diktatura u svijetu. Sloboda kao užitak i egzistencijalni događaj autonomije življenja sjedinjuje i um i strasti, govoreći kartezijanski. No, ako je pitanje izvora anti-morala jasno, jer zabrana zabranjivanja upućuje na apsolutno uživanje kao sredstvo-svrhu življenja, onda nije bjelodano što je tome suprotno i što je bestemeljni temelj svake zabrane u ime Morala. Je li to neka viša instancija od ljudskoga tijela kao takvoga iz koje se onda izvodi pojam čovjeka i njegovih sloboda, prava i dužnosti? Jankélévitch nije filozof morala kao moralist u smislu klasičnih francuskih pisaca na tragu jansenizma i paskalovske logike srca. Posve suprotno, njegova je filozofijska pozicija sveza Bergsonova vitalističkoga materijalizma i egzistencijalne filozofije života. Otuda kao i u Lévinasa etika prethodi ontologiji, pa je otuda samorazumljivo zašto uopće govor o paradoksima morala s obzirom na život u modernome liberalno-demokratskom društvu (Vidi o tome moj pogovor slovenskome izdanju knjige Paradoks morale, KUD Apokalipsa, Ljubljana, 2006., str. 244-277.)

Očigledno je da je Bog prva i posljednja riječ svakog etičkoga fundamentalizma. Da bi moglo uopće doći do zabrane nečeg u svijetu ili nekoga tko Zakon dovodi u pitanje svojim mišljenjem i djelovanjem, da bi moral mogao utemeljivati zajednicu koja izvanjski počiva na političkim načelima sekularnosti u shvaćanju države i društva, potrebno je da se uspostavi granica između teleologije i kauzalnosti, odnosno svrhe ljudskoga bitka kao takvoga i uzročno-posljedičnih veza u empirijskome svijetu faktičnosti. Nakon teocentrizma Srednjeg vijeka metafizika Zapada počiva na logici antropocentrizma, što znači da je moderni pojam etičkoga djelovanja umjesto božanske transcendencije zasnovan na paradoksu morala. To više nije autonomija moralne dužnosti u smislu Kantova kategorička imperativa. Umjesto ovog dualizma uma i tijela, logike i estetike, etičko djelovanje mora biti vjerodostojno življenje za Drugoga, pa je ‘logično’ da će između zabrane uživanja i zabrane zabranjivanja uživanja biti nužno pronaći instanciju posredovanja upravo stoga što je samo moderno društvo pluralni mozaik vrijednosti, a ne jednoznačnost moralnih uvjerenja. Između fanatizma vjere i teologije uživanja, a to je stalni sukob u postmodernome sklopu relativizma i tolerancije Drugoga, te se čini da je sve drugo teror i tiranija Vjere ili Razuma, postoji samo mogućnost da se moral održi na de-ontologijskim pretpostavkama. Zato su svi problemi današnjeg etičkoga relativizma izvan područja ispita savjesti glede onog što čini bioetički sklop poput eutanazije, prava na pobačaj ili njegove zabrane do pitanja o zabrani pornografije ili njezinome dopuštenju u narcističkome društvu spektakla zbog proširenih slučajeva pedofilije i seksualnoga nasilja nad maloljetnicima.

‒Jankélévitch u svojem plaidoyeru za ontički minimum ljubavi koja se nalazi u decentriranome središtu ove egzistencialne etike misli Drugoga kao slobodnoga subjekta svoje vlastite suosjećajnosti. I zato je ono što je još preostalo od etike za posthumani svijet samo i jedino egzistencijalna komunikacija između onih koji su različiti toliko da su na posve suprotnim stranama u ideologijsko-političkome i svjetonazornome smislu. Između ‘fundamentalista’ i ‘libertinaca’ ne može, dakako, biti pomirenja u stavovima oko života i njegovih očitovanja u svijetu. Sve bi drugo bilo nalik montipajtonovskoj lakrdiji u kojoj bi Amiši negirali postojanje Boga u ime prava na užitak, a cyberanarhisti glasali na izborima za rasističke-desničarske političare koji žele imigrante strpati u geta. Ono jedino što još moral može biti u doba kaosa i entropije jest transkulturalna komunikacija između jednakih i slobodnih koji i zabranu kao takvu i zabranu zabranjivanja smatraju borbom za ispunjenje svoje ‘moralne dužnosti’ i to ne iz načela teleologije niti iz djelovanja prama modelu kauzaliteta. Ono što pokreće sve današnje ‘moralne prijepore’ kao cultural wars u globalno umreženim društvima jest s onu stranu morala. To je pitanje o dostojanstvu egzistencije čovjeka koji u suočenju s onim neljudskim u formi tehnosfere više nema uporišta ni u Bogu niti u Užitku bez granica.