Žarko Paić

Spasonosno nije negacija „katastrofičnoga“. Naprotiv, riječ je o samopotvrđivanju onoga što možemo nazrijeti u ontičkim fenomenima iščekivanja ishoda s težnjom mišljenja da nadvlada ono strahotno i čudovišno. Nije li simptomatično da Deleuze i Guattari na početku zaključka spisa Što je filozofija? kažu: „Zahtijevamo samo malo reda da se zaštitimo od kaosa.“

Što možemo poduzeti protiv onog „katastrofičnog“ osim djelovati svagda tako da se spriječi neželjeni ishod. Moguće je nadati se da će sve naposljetku ispasti dobro, da svijet neće propasti u bezdan. Doista, zahtijevati barem „samo malo reda“ protiv sveprodiruće moći kaosa, koji očito više nema ništa s onim iskonskim kaosom kakav su u vidu imali Grci, čini se razumnom strategijom otpora. Međutim, kaos s kojim se mi suvremeni nastojimo nositi ima značajke „kaosmosa“ ili pak „stvaralačkog kaosa“. Kako god bilo, riječ je o nečemu što sjedinjuje pojam entropije iz drugog zakona termodinamike i determinističkog kaosa koji tvrdi da se stvari zbivaju simultano tako što zamah krila leptira na Havajima dovodi do erupcije gejzira na Islandu.

Isprepletenost odnosa fuzije prirode i tehnologije u antropocenu dosegao je vrhunac u razaralačkom događaju Drugoga svjetskog rata i američkog bombardiranja Hirošime i Nagasakija atomskim bombama. Tada je prijetnja još imala obrise fuzije fizike i biologije, dviju temeljnih znanosti modernoga doba. U 21. stoljeću se između „prirode“ i „života“ ubacuje čista tehnologija. Ona više ne „oponaša“ bitak, niti ga „predstavlja“ u njegovu načinu pojavljivanja. Umjesto toga tehnosfera konstruira događaje kao virtualnu aktualizaciju sklopova u kojima se ono živo povezuje s neživim, ono ljudsko s neljudskim. Kaos više nema ništa s iskonskim stanjem bezobličnosti materije iz koje nastaju anorganska i organska priroda. Sada je na djelu „drugi“ kaos, koji u sebi ima mogućnost preobrazbe iz događaja kontingencije u stanja entropije. Novije znanstvene teorije kaosa u matematici i fizici usmjerene su opisivanju nelinearnih dinamičkih sustava, što znači da se događaji pojavljuju na prividno nepredvidljiv način. Te su teorije interdisciplinarnoga karaktera u nastojanju da objasne kontingentnu narav kozmičko-zemaljskih fenomena pomoću čitavog niza pojmova nastalih u okviru kibernetike poput povratne sprege-petlje (feedback-loop), ponavljanja, fraktalnosti i auto-poietičkoga djelovanja. Svjetovi nastaju i nestaju, sve se miješa i uzajamno križa, kako kaže Fernando Pessoa u jednom fragmentu svoje „kaotične“ Knjige nemira.

Pogledajmo načas temeljne pojmove u diskursu o „katastrofičnim vremenima“ kako ih navodi već spominjana Isabelle Stengers. To su redom: GMO-događaj, prijetnja regresije, geo-inženjerstvo, globalno zagrijavanje, kapitalizam, zajednički uzroci, i na koncu – gotovo za ne povjerovati – glupost. Ako je sve prethodno neupitno, iako bi se možda moglo dodati globalnu prijetnju terorizma, nije baš posve jasno kako to glupost može biti uvedena u diskurs kritike antropocena. Što ovdje znači taj „zdravorazumski“ izraz? Zacijelo ne manjak potencijala IQ-a pojedinaca. Isto tako glupost ne može biti tek negacija razuma i uma. Iako bismo mogli kazati da je i Krleža govorio o tome kako je „ljudska glupost kozmičkih razmjera“, to je tek relativno uspjela književna metafora. Naravno, radi se o nečemu drugom. I u tekstovima Bernarda Stieglera o gramatiziranju svijesti i o odgovoru na zahtjeve tzv. „društva znanja“ upravo se taj izraz rabi za oznaku glavnog problema ravnodušnosti spram vlastita uvježbavanja imaginacije.

Razlog je očekivan. Naime, umjetna inteligencija odnosno tehnosfera sve radi sama, od pronalaženja skrivenih mjesta na Zemlji i enciklopediziranja znanja kao sažetka za uporabu u svakodnevnom ophođenju (know-how) do toga da „smart-aplikacije“ preuzimaju proces učenja isporučujući korisnicima gotove informacije. Stoga „glupost“ nastaje kao popratna posljedica želje za užitkom i rasterećenjem od briga svakodnevice. Ljudsko znanje više nije moć, već je moć samo ono znanje koje posjeduju strojevi mišljenja. Odnos između ljudskoga i neljudskoga stoga postaje posredovan onom vrstom znanja koja se danas pojavljuje čistom moći tehno-znanstvenoga pristupa konstrukciji „umjetnoga života“ (A-life). Kad takvo znanje proizvodi pragmatične učinke u zbilji ono postaje nova moć upravljanja svijetom. Kriterij primjenjivosti znanja u poboljšanju životnih uvjeta potire u drugi plan sve druge parametre vrijednosti znanosti za razumijevanje složenosti ljudske egzistencije. 

Utoliko je „zaglupljenje“ čovjeka nužni ishod toga da se odgovornost s pojedinca preusmjerava na elitu stručnjaka za određeno područje. Isabelle Stengers nadalje smatra da je tu na djelu proces „uzurpacije Zemlje“ (intrusion of Gaia). U toj aktivnosti otimanja, nasilnog zaposjedanja i uništavanja njezinih izvora dolazi do svjesnog povlačenja i zadržavanja  potrebe da se ne djeluje, jer to ionako radi netko drugi umjesto nas. Kad se ta ravnodušnost spram preuzimanja odgovornosti spoji sa željom za neznanjem može se govoriti o „gluposti“. (Isabelle Stengers, Au temps des catastrophes. Résister à la barbarie qui vient, 118-119.)

Umrtvljenje mišljenja koje želi kritički otvoriti prostor za raspravu uzrokuje masovno „zaglupljivanje“ poželjnom djelatnošću. Jer u tom se procesu više ne može znati što je istina, a što laž. U svakom slučaju, mnogi bi se gotovo mogli složiti s duhovitom opaskom Alaina Badioua da je danas umjesto religije ekologija postala „opijumom za narod“. Razlog je u tome što umjesto odlučne političke akcije obrata neoliberalnog kapitalizma posvuda imamo samo kontra-kulturalne pokrete poput „No logo“, naime zahtjeve za kavom bez kofeina, mantre o veganizmu i nutricionizmu. Riječ je tu o pukim patetičnim gestama, koje ovaj svijet u njegovu estetiziranom nihilizmu samo čine još moćnijim i prilagodljivijim na promjene. Nije stoga neočekivano da su pokušaji stvaranja različitih ekologijskih političkih alternativa postojećem neoliberalnom oligarhijski usmjerenom kapitalizmu uglavnom nastavak prosvjetiteljstva drugim sredstvima. Bez ikakvih teškoća ubrzo se takve alternative pojavljuju kao nove „politike održivoga razvitka“ a da pritom vladajući sustav ideja o tzv. zaštiti okoliša nije uopće doveden u pitanje.

Da bi se dogodio radikalan obrat u mišljenju o Zemlji koja spaja ono praiskonsko i suvremeno kroz procese „prosvjetljenja“ čovjeka kao kibernetički shvaćena bića, potrebno je istodobno preusmjeriti kritiku globalnoga društva razmetljive potrošnje u nastojanje da se bit tehno-znanstvenoga osvajanja Zemlje oslobodi od težnje za bezuvjetnom vladavinom u formi kontrole nad nesvodljivim područjem ljudskoga. Govoriti stoga o „zaglupljivanju“ u doba kada nastaje zbiljska mogućnost u povijesti da tehno-znanosti ovladaju svim aspektima života mora se činiti doista paradoksalnim. No, nemoguće je zanijekati da se u svekolikom „javnom prostoru“ iskazivanja stavova pojavljuju i glasovi onih koji tvrde kako je Zemlja ravna ploča, a cijepljenje protiv COVIDA-19 tek izlika trans-nacionalnih korporacija da u sprezi s državom uvedu nove oblike kontrole i podjarmljivanja slobode pojedinca, da se ne govori pak o drugim fenomenima masovne paranoje.

Ipak, problem je u nečemu drugom. Kapitalizam današnjice, koji se još k tome naziva kognitivnim, dakle „umnim“, takvim koji se zasniva na spoznaji, za pretpostavku ima razvitak tehno-znanosti u „društvima kontrole“. (Yann Moullier-Boutang, Cognitive Capitalism, Cambridge 2012, 56 i d.:

„Da bi primjereno definirali treći tip kapitalizma koji je u procesu formiranja, moramo spojiti troje: vrstu akumulacije, način proizvodnje i specifičnosti iskorištavanja živog rada. Akumulaciju razumijemo kao ulaganje koja društvo stvara i putem svojih javnih vlasti i putem ponašanja privatnih agenata, bilo u poduzećima bilo u kućanstvima. Akumulacija se stoga ne može svoditi na ,bruto fiksni kapital‘ ekonomista. […] Pod kognitivnim kapitalizmom dakle podrazumijevamo način akumulacije u kojem se objekt akumulacije sastoji uglavnom od znanja, koje postaje osnovnim izvorom vrijednosti, kao i temeljnog položaja u procesu vrednovanja. […] Način proizvodnje kognitivnog kapitalizma, ako želimo dati opis koji je konkretan, ali dovoljno općenit da pokrije druge različite situacije (proizvodnja materijalnih dobara, usluge, znakovi i simboli), temelji se na kooperativnom radu ljudskog mozga spojenog u mreže putem računala.“)

To znači da ulaganje u sofisticirane grane novih tehnologija i načina uporabe na tržištu mora zadovoljiti interese vladavine bio-političke elite. Bilo bi pogrešno tvrditi da se novo shvaćanje znanosti i znanja otuda izvodi iz neke misteriozne moći kognitivnoga kapitalizma. Naprotiv, eksponencijalni rast tehno-znanstvenoga osvajanja svijeta proizlazi iz nečega što je ujedno izvanjska i unutarnja granica kapitalizma kao takvog. Riječ je o tehnologičkoj biti suvremenih znanosti koje više ne reflektiraju o „biti“ prirode. Umjesto toga, one laboratorijski konstruiraju sklop „umjetne prirode“ u procesima nastanka hibridnih bića. (Martin Carrier, „Knowledge is Power“, or How to Capture the Relationship between Science and Technoscience“, u: Alfred Nordmann, Hans Radder i Gregor Schiemann (ed.), Science Transformed? Debating Claims of an epochal Break, Pittsburg 2011, 51-52. )

„Najvažnija preusmjeravanja sadašnje znanosti ne zbivaju se na metodologijskoj već na ontologijskoj razini. To se odnosi na ‘tehno-znanstveni obrat’ s obzirom na objekte znanstvenog istraživanja. Mnogi objekti znanstvenog proučavanja nisu više dijelom nedodirljive prirode; oni su proizvedeni umjetno. Tehno-znanstveni obrat na ontologijskoj razini znači da većina eniteta i procesa koji pripadaju znanstvenom istraživanju nisu pronađeni ili otkriveni, već su naprotiv stvoreni. Laserski procesi, klorofluorougljici (CFCs), ugljične nanocijevi ili slojeviti sustavi feromagnetskih tvari i krom u magnetskome polju (u kojem se stvara golema magnetna rezistencija) teško da bi mogli nastati iz prirode. Proizveli su ih ljudi i to svjesno, ali ih se tumači kao objekte stvorene slučajem prirode.“)

Zato nova logokracija počiva na moći ekspertnog znanja, a ne na iluziji o univerzalnosti javnog intelektualca kakav je bio karakterističan u doba modernosti, s paradigmatskim figurama Jean-Paula Sartrea ili pak Raymonda Arona. Stoga novi mandarini neoliberalnog kapitalizma nisu epistemolozi, već epidemiolozi. U jazu između uspona „smart-kapitalizma“ i njegove tamne sjene, naime masovnog „zaglupljivanja“ neprestanim bijegom u neodgovornost spram odlučivanja o javnim pitanjima u globalnom umreženom društvu, kao što je to bjelodano u borbi organizacija civilnoga društva protiv bezobzirnog korporativnog privatiziranja „prirode“ i „društva“ – o čemu svjedoče ne samo prosvjedi aktivistapokreta Greenpeace nego i zahtjevi za smanjenjem ispuštanja stakleničkih plinova u atmosferu na razini neuspjela globalnog dogovora SAD-a, Kine i vodećih industrijskih država svijeta – svijet se sve više pokazuje kao moguća realizacija zone iz apsolutnog distopijskog filma Stalker Andreja Tarkovskog. Nije li čudovišno da je upravo ono što iz tog filma fascinantno „zrači“, naime zlokobno protjecanje prljavih voda kroz kanal, tjeskobno disanje zemlje i zapušteni crni pas, pravo zrcalo antropocena na kraju iscrpljenih mogućnosti modernog „napretka“ i „razvitka“?

Ako smo barem dijelom postali iznova svjesni koliko smo „prizemljeni“ u svojem uzvišenom poslanstvu da budemo kao vrsta/rod dostojni onoga što je veliki renesansni mislilac Marsilio Ficino nazvao copula mundi, pri čemu je naglasak na duhovnoj svezi s Bogom, onda je uistinu paradoksalno da svaki oblik „spasa“ proizlazi iz odnosa s „katastrofičnim“. Znao je to dobro Heidegger kad se utjecao Hölderlinu i njegovu stihu iz himne Patmos koji kazuje da ondje gdje raste opasnost prebiva i ono spasonosno. No ako spasonosno znači puko održanje čovjeka u ovim post-historijskim „mračnim vremenima“, bez ikakva dubljeg obrata – duhovnog, spoznajnog, etičkog i političkog – onda je sve unaprijed uzalud. Doduše, riječ „obrat“ nužno ima teologijski prizvuk onoga što pripada teodiceji, odnosno Božjoj providnosti i ljudskom iskupljenju. Ipak, mnogo prije te redukcije spasonosnog na Božji čin milosti, koji čovjek treba zaslužiti svojim preobratom (metanoia), za što je najbolji primjer nauk sv. Pavla i njegov osobni „slučaj“, postoji iskonski obrat samog bitka i vremena. O njemu Severino u Biti nihilizma kaže sljedeće:

Iako je pravo značenje spasa spas istine – tj. dovršenja ovoga razotkrivanja bitka koje je usmjereno vječnom pojavljivanju istine bitka – svako drugo značenje spasa može se prihvatiti jedino ako je povezano s tim izvornim značenjem. Ako je to istina, onda proglašenje spasa (kerygma) može spasiti u ovom iskonskom smislu, što je također istina teologije, osobito danas, kad se shvaća da su nestali uvjeti da se kerygma čuje. Ali teologija je također u ovlasti metafizičkog nihilizma; njezina optužba da je takav glas nemoguć u naše vrijeme utemeljena je u istome vladajućem mišljenju – tj. ništavilu bića – koje sámo priječi istinsko slušanje. Jedini zov u povijesti Zapada bio je metafizički zov, u kojemu je sve prolazilo samoćom Zemlje i u kojemu, prema tome, nije bilo nadolazećega i kerygme da nam donese spas. (Emanuele Severino, The Essence of Nihilism, Verso, London-New York, 2016., 246.)

Zašto sve dosadašnje „revolucije“, od one nastanka novoga vijeka do ove posljednje u tehno-znanostima, s nastankom umjetne inteligencije i mogućnošću bio-genetskog stvaranja „života“, ne samo da nisu ono spasonosno nego su možda čak nastavak onog „katastrofičnog“ drugim sredstvima? Odgovor koji slijedi još je manje očekivan, naime zato jer sve one teže spašavanju „čovjeka“, a ne bitka i vremena u otvorenosti i samoći Zemlje. Čovjeka više ne treba spašavati, čak ni od njega samoga. Njegova „suvišnost“ u biološkom ustroju egzistencije ionako se nadomješta različitim tehnikama poboljšanja njegove tjelesne strukture, u rasponu od pred-natalne selekcije do genske terapije.

Naposljetku, posve je jasno da produljenje biološke granice ljudskog života, jer neporecivo je da sve duže živimo zbog boljih uvjeta preživljavanja i zaslugom medicine, nije pitanje i smisla života, osobito ako on vene i sahne do posvemašnje agonije tijela. Očuvati vrstu/rod koju nazivamo „čovjekom“ znači ponajprije očuvati cjelinu bitka, polazeći od onog što bijaše prvo i početno, kako za Parmenida i grčku metafiziku tako i za istočnjačku mudrost. Očuvati znači spasiti, ali ne u smislu čuda Božje ili ljudske intervencije, kao u spektakularnim pseudo-mesijanskim filmovima 21. stoljeća, koje Hollywood proizvodi po šabloni popularne apokaliptike i iskupljenja. Ono što se istinski „čuva“, pod uvjetom da se želi uopće čuti zov onoga što Severino u dosluhu s Parmenidom naziva kerygmom, jest postojanost u novom načinu mišljenja.

Nedostaje nam postojanosti u promjeni, jer suvremeni svijet u cjelini predstavlja otvoreni prostor-vrijeme ubrzanih promjena. Prema matrici tehno-znanstvenoga mišljenja svaka promjena mora biti ujedno i preokret u shvaćanju razloga koji dovode do takvih prekretnih događaja. U ekstazi čistoga bivanja/postajanja očuvati mogućnost postojanosti „čovjeka“ više nije izvjesno ako se osmišljavanje egzistencije ne vodi polazeći od čuvanja iskonske predaje o smislu bitka uopće. Očuvati tradiciju znači biti istinski suvremen.

Međutim, sve to nije još pravi lijek od opasnosti koja se najavljuje s onih pet ranije spomenutih pojmova/kategorija mišljenja koje navodi Heidegger u spisu Osmišljavanje, koji tako reći postavljaju dijagnozu današnjeg stanja odnosno vladajućega povijesnog procesa, i kojem se na njegovu razornom putu gotovo ništa ne može suprotstaviti. Je li onda pokušaj mišljenja obrata za koji nikad nije kasno samo još jedna mito-poetska bajka, koja umjesto religiozne nade i iskupljenja nudi mišljenje koje je lišeno eshatologije i teleologije, a ipak još uvijek govori o spasonosnom. Treba jasno i odlučno reći da ono što je nastalo u iskonu Grka s iskustvom pra-Zemlje ne može postati „moć“ mišljenja u suvremenosti, već iz tog razloga što je naš današnji problem u tome da tehnosfera nadilazi sve „prirodno“ i „tehničko“, a time i sve „zemaljsko“ kao takvo.

Za razliku od antropocena, u doba tehnosfere čovjek prelazi granice vlastite subjektivnosti i moći utjelovljene u vladavini nad prirodom. Kapitalizam je, kako samo vidjeli, savršeni model „napretka“ i „razvitka“ čovjeka kao metafizičkog subjekta upravo zato jer polazi od ničega i završava u ničemu. Kad se ono „zemaljsko“ više ne može spasiti drukčije do prepuštanjem Zemlji da samostvaralački stvara i razara, tad ono što još jedino ostaje nije povratak iskonu i ideji vječnosti, koju, mora se priznati, upravo Severino tako lucidno promišlja. Što preostaje nije više ništa spasonosno. Jer pitanje o „smislu života“ sad smjera na izlazak iz metafizičkoga začaranog kruga. Pitanje je kako iznaći mogućnost da se Zemlji vrati ono što je tijekom povijesti tako velikodušno prepušteno totalnoj mobilizaciji apsolutne moći kapitala, čija bit je u tome da, kao i „umjetni život“, nema svoju „bit“, ili pak da je ona naprosto ništa.

Sve su „revolucije“ dovršene, sva su „mesijanstva“ propala. Ali apokaliptička navještenja i katastrofičnost kao da su tamna sjena i „revolucija“ i „mesijanstva“. Ovaj život „ovdje“ i „sada“ u svojoj radosnoj i moćnoj jednokratnosti jedino je što još vrijedi živjeti, čak i kad je u svojim krajnjim svrhama ništavan, čak i kad se opire svođenju na „racionalnost“ i „održivost“. U svim preobrazbama i oblicima, njegovo je savršenstvo u tome da glasom postojanosti na ovoj jedinoj Zemlji čuva svoje baštinike od propasti u bezdanu sveprodirućeg nihilizma.

(Zaključno poglavlje iz knjige Suvišan čovjek: Refleksije, Matica hrvatska. Zagreb, 2021. Priredio: Damir Barbarić)