Žarko Paić

1.

Jezik je govorenje riječi kao elementarnih čestica mišljenja i nikad nije puki alat ili sredstvo za proizvođenje ideja kao formi misli. Nije isto tako ni samosvrha u smislu neke vrste lingvističkoga „larpurlartizma“, koliko god avangardna eksperimentalna poezija u Hljebnikovu „zvjezdanome jeziku“ ili Poundovu metahistoricizmu satkanom od stapanja svih mogućih metafora i simbola globalnoga cantosa pokušavala u jeziku vidjeti automaton ili autopoiesis koji radi sam o-sebi-i-za-sebe ono što mišljenju nije moguće bez kognitivnih slika čiji uzor nije u oponašanju stvarnosti kao izvornika, već u samoj tzv. biti jezika.

Najveći mislioci 20. stoljeća kao što su to bili Heidegger i Wittgenstein, a isto vrijedi i za Deleuzea, bili su istodobno i najveći mislioci jezika kao problema kazivajuće stvari mišljenja. Za kasnoga Heideggera koji je svoja ishodišta promišljanja tražio u poeziji Hölderlina i počeo rabiti dva izraza za mišljenje, a to su računanje (Rechnen) i kazivanje (Dichten), jezik govori, a čovjek je samo namjesnik, a ne tzv. subjekt govorenja. Za kasnoga Wittgensteina jezik nije više rezultat transcendentalne logike, već postaje jezičnom igrom (Sprachspiele-language games) kao formom života. Pogledajmo ukratko samo ovo. Heidegger koristi singularnost, dakle ono što proizlazi iz jednoga i jednokratnoga, naime jezik u analogiji s bitkom iz kojeg nastaju svi drugi jezici kao bića. Postoji uvijek u Heidegggera, unatoč njegova puta mišljenja onkraj metafizike u otvorenost ili čistinu/svjetlinu bitka (Lichtung des Seins), drugačiji red ili poredak, ono što se metafizički naziva rang iz kojeg slijedi da je prvo i obuhvatno bitak, potom biće, i naposljetku bit čovjeka bez kojeg ni bitak ni bića nisu „ništa“.

Za Wittgensteina u njegovoj drugoj fazi jezik se „demokratizira“ i više nema ranga, već samo „pluralna ontologija“ jezičnih igri kojima je „funkcija“ ne u značenju nečega već postojećega, već samo-pokazivanje nečega kao nečega u nastajanju. To je razlika između „štostva“ (quiddittas) i „dastva“ (quoddittas) bitka bića jer jezik nije samo stvar mišljenja, već i biće u smislu kazivajuće stvari koja ima svoj materijalni i duhovni organon kazivanja. Zato je Wittgensteinova teorija jezika kao forme života izravno vezana  s postmodernim ili bolje suvremenim prijelazom i obratom iz jezika u sliku (iconic turn). Razlog je taj što jezik više nije instrument za kazivanje bitka bića, već alat za proizvođenje značenja onoga što nastaje-postaje informacijom za komunikaciju. (v. o tome moje analize Heideggera i Wittgensteina u Tehnosferi sv. 2: „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja“, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.)

Usput, rasprava o Wittgensteinu završava ovako: Sve je samo konstrukcija. Što to znači drugo negoli da je jezik ne tek stvar koja je čovjeku „urođena“ i transcendentalno „utjelovljena/otjelovljena“ kao svojevrsni aparat ili dispozitiv komunikacije za razliku od životinja, već ponajprije proizvodna moć stvaranja novoga ne kao ljudskoga-suviše-ljudskoga, već neljudskoga kao takvoga. Zato smo s pojmom tehnosfere dospjeli do kraja (prirodnih) jezika i njihovih povijesnih mogućnosti podarivanja mitopoetske svetkovine smisla života. Umjesto toga, kraj metafizike pretpostavlja vladavinu jezika kao vizualne kognitivne semiotike.

Sjetimo se kako govori HAL 9000, superinteligentno računalo iz SF-filma 2001: Odiseja u svemiru Stanleya Kubricka. To nije govorenje, već kognitivno kazivanje koje ljudsku emocionalnost u višku strasti i temperamenta svodi na homologiju i homogenost mirne kontemplacije što ljudsku svijest čini inertnom i ujedno je zavodi mirnoćom i spokojem u izvršenju zadanih operacija u navigaciji svemirskim brodom kroz beskonačnost svemirskih prostranstava.

Desupstancijaliziranje jezika znači „isušivanje“ ljudske nesvodivosti kao biologijske „mane“ koja čovjeka približava životinjama, navlastito visokim primatima kao prethodnicima njegove evolucijske Odiseje povijesti.

2.

Jezik „nije“, već postaje smisleno-značenjskom strukturom samoga života koji nema jedinstvenu formu. Ono što ima su pra-i-post stanja, upravo ono što se često pojavljuje u promišljanjima Deleuzea i Guattarija u Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 u kojem se pojavljuju za razliku od Heideggerove „mitiopoetologike“ i Wittgensteinove „pragmatike jezika“ mašinistički sklopovi mehanosfere poput izraza deteritorijaliziranje/reteritorijaliziranje, potom ritornelo, zatim dijagrami, onda rizomatika i aksiomatika itd. Nije rijetkost da mnogi akademski izdavači, posebno američki, uz Deleuzeova djela kompiliraju i različite enciklopedijske rječnike njegovih pojmova. Toga sam se „načitao“ i tretirao sam tu industriju delezijanu kao samo drukčiji način stvaranja jednog začudnoga kulta suvremenoga filozofa kojeg svi počinju odjednom čitati, a malo tko zapravo uživa u njegovim jezičnim vratolomijama koje je teško na našim jezicima uopće izgovoriti. Razlog je jednostavan.

Heidegger piše iz duha njemačkoga jezika kojeg nastoji otvoriti u njegovim izvornim mogućnostima neologizama (npr. slavni Heideggerov pojam za bit tehnike, postav, njemački Ge-stell, potom ključni pojam njegova mišljenja, zgoda ili događaj, njemački Er-eignis), pa često čitanje njegovih spisa i predavanja predstavlja filologijsku igru najvišeg spekulativnoga dosega s elementima poetske drame povijesti osmišljavanja nekog pojma iz dubina grčke tradicije koji se očuvao u suvremenosti poput aletheaie, logosa, kairosa, moire.)

Tome usuprot, Deleuze nije „povijesni mislilac“; ne pripada tradiciji metafizike kao eshatologije i soteriologije, pa i kad uzima u razmatranje neke izraze koji sugeriraju odnos između prostora i vremena u artikulaciji njihova značenja za suvremenost onda to ne čini da bi upozorio na „sudbinsku“ moć jezika (npr. izraz Ur-Staat kao forme despotske države koja nije nikad stvarno prošlost za muzeje imaginarnih tvorevina ljudskoga duha).

          Jezik se s Deleuzeom u suvremenoj filozofiji tehnicizira do krajnjih granica eksperimentalne kombinatorike. Mnoge njegove postavke iz knjiga o ontologiji u ranome razdoblju 1960ih godina su naravno neoborive za razumijevanje našeg svijeta preobrazbi iz metafizike u kibernetiku, a sve postaje još više složenije kad počinje stvarati novu konceptualnu aksiomatiku i logomatiku koja će kulminirati fundamentalnom postavkom kako filozofija nije kao u Heideggera stvar osmišljavanja bitka iz „biti“ zgode ili događaja povijesno-epohalne otvorenosti, već pojmovna heterogeneza koja se pojavljuje i u znanostima i u umjetnosti.

Heidegger nije „stvarao“ nove pojmove, već je mitopoetski otvarao nove mogućnosti jezika u preoblikovanju tradicije, pa je stoga grčki jezik ostao ono neizbrisivo i nesagorivo i u mišljenju „drugoga početka“, ali ne kao jamstvo vladavine metafizike, nego kao putokaz na „šumskim putovima“ (Holzwege) jezika koji govori čovjeku iz „kuće bitka“. Wittgenstein je oslobodio jezik velikih gigantomahijskih zahtjeva metafizike i sveo ga na „uslužne djelatnosti“ jedne univerzalne pragmatike znanja koju možemo koristiti već prema potrebi, tako što joj mijenjamo krajnju svrhu.

Ovaj semiotički konstruktivizam postao je s Deleuzeovim tehno-kreacionizmom stvar mišljenja tehnosfere tek onda kad više jezik nije bit mišljenja ovog novoga konteksta tehnoznanstvenoga obrata. Umjesto jezika, a to je moja postavka, slika onkraj granica metafizike postaje „bit“ tehnosfere i sve postaje samo i jedino tehnogenetskom konstrukcijom događaja koji zahtijeva binarni kod i dva temeljna pojma za pragmatično funkcioniranje: kvantifikaciju i vizualizaciju kroz transklasičnu logiku koja više nema u vidu ni nebo ni zemlju (ni metafiziku ni rizomatiku), već samo umrežavanje informacija u sustave komunikacije koji nadilaze statičnost zemlje i postaju uvjet mogućnosti „beskonačnoga ubrzavanja“ slikovne ontologije jednog transverzalnoga svemira.

3.

Jezik se tehnologizira i postaje dispozitiv jedne transverzalne moći koju je poetski najavio Mallarmé svojom poemom Bacanje kocki neće nikada ukinuti slučaj. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/mallarmeova-aporija/) Kad ništa više nema svoju povijesno-epohalnu smještenost uz bitak, biće i bit čovjeka, kad je sve postalo kontingencija, entropija i kaos, samorazumljivo je da je jezik izgubljen u svemiru i da njegove fraktale, ne i krhotine, nalazimo u „govorenju“ tehnosfere kroz jezičnu generativnu gramatiku ChatGPT-a. Ako niste to još primijetili, ovaj „stroj mišljenja“ posve nadomješta one dosadne rječnike pojmovlja Deleuzea, a o tradicionalnim rječnicima misaonih sklopova Heideggera da se i ne govori.

Što ćemo još s Wittgensteinom u doba tehnosfere? Ništa, jer njegov je koncept jezičnih igara kao forme života realizirana kibernetička pragmatika znanja u samoj slikovnoj biti tehnosfere. Sve što ste oduvijek htjeli znati o „filozofijama jezika“ koje su žarile i palile krajem 20. stoljeća pod vidom tzv. jezičnoga obrata u filozofiji (linguistic turn) pripada lingvistici kao muzejskoj transdisciplini humanističkih znanosti i filozofi tog smjera postali su više ili manje dobri kustosi postmetafizike u njezinoj „beskonačnoj brzini“ zamrzavanja u prostoru bez vremena.

          Kad jezik više ne govori, a slika više ne pokazuje, onda broj sve više računa naše posthumano stanje polazeći od informacije kao informacije kao informacije.    

I tako u beskonačnost.