Žarko Paić

Edgar Morin, francuski je filozof i sociolog, antropolog i teoretičar kulture, autor je preko 60 knjiga u kojima je otvorio mogućnost da se „složena misao“ (pensée complexe) uspostavi kao projekt stvaranja novih medijskih, kulturalnih, vizualnih i filmskih studija. Neka od njegovih najcjenjenijih djela su L’Esprit du temps. Essai sur la culture de masse (1962.), La Méthode (6 svezaka, 1977. – 2004.), L’Intelligence de la complexité (1999.), Penser global. L’humain et son univers (2015), O estetici (2016), La Connaissance, le mistere, le savoir (2017).

Knjiga Film ili imaginarni čovjek: Antropološko-sociološki esej kroz 8 poglavlja razvija iznimno poticajne postavke o filmu kao tjelesnome iskustvu estetskoga stvaranja ljudskoga totaliteta. U modernome društvu film otuda ima ključno mjesto posredovanja između ljudske imaginacije i načina kojim se svi drugi procesi socijaliziranja I kulturaliziranja svijeta odvijaju u stalnome razvitku. Morin smatra da je za studije o filmu kao autonomnoj djelatnosti, a ne pukoj primjeni umjetnosti na masovni medij od fotografije do filma, nužno potrebno uzeti u obzir ono što izučava antropologija. Stoga je film “složeni san i stvarnost”, realizacija želja modernoga čovjeka u prostoru ambivalentnoga razvitka modernoga kapitalizma s njegovim tehnološkim napretkom i pronalažnjem novih izvora viška vrijednosti.

Film je dovoznačne naravi, ujedno opažajne i participativne, što dovodi to toga da se u njemu ogleda potreba čovjeka za pasivno-aktivnom reprezentacijom u svijetu. No, ono što je za njegov uspjeh očito presudno jest da je medij koji nadilazi tradicionalne medije i time postaje meta-medij tehnološko-kulturalne prisutnosti u čitavome svijetu zbog toga što sjedinjuje slikovnu fascinaciju predmetom pogleda s dinamičnim odnosom samoga filma s društvenim krajolikom u kojem se događa. Ova Morinova knjiga, premda objavljena 1950-ih godina, imala je u Francuskoj, ali i u Americi, ulogu svojevrsnog “prvog početka” nastanka akademskih filmskih studija te je utoliko više od znanstvenoga interesa u našim uvjetima poznavanje Morinova “složenoga mišljenja” u kojem film ima dalekosežno značenje za razumijevanje suvremenoga čovjeka. Navest ćemo jedan karakterističan ulomak iz knjige koji svjedoči o načinu kojim autor promišlja bit filma i njegovu moguću budućnost:

„U tom stadiju oniričke anticipacije, filmski svijet je doslovno postao svijet duhova ili fantoma, baš kao u velikom broju drevnih mitologija: eterični svijet kojim plove sveprisutni duhovi. Ekran je raspršen u prostoru. Posvuda fantomi. No, koliko god mašta išla dalje, ili točnije, vraćala se svome izvoru, fantomi su se ponovo spustili na zemlju. Oni su među nama, tjelesne sablasti jednake kao i mi sami. Svojom čistom arhaičnošću, halucinantnom prisutnošću u stvarnome svijetu, totalni film na kraju udvostručuje naš svijet.“

U Morinovu razumijevanju ovog odnosa između oniričkoga načina filmske magije i njegova društvenog i kulturalnoga djelovanja u svim aspektima modernosti, posve je jasno da postavka o kretanju spram ideje „totalnoga filma“ pretpostavlja ubrzanje tehnologije zasnovane na načelima suvremenih znanosti, ali isto tako i želje promatrača za stapanjem sa slikom koja dovodi imaginarnu projekciju želja do realizacije u životu kao filmu. Kinematička industrija zbiva se u promijenjenoj estetičkoj situaciji, koju ova knjiga matestralno opisuje. Ono što osobito valja istaknuti jest njezin način izlaganja, koji spaja znanstveni diskurs sociologije i antropologije s jednostavnošću i ljepotom kazivanja, utoliko više što je posrijedi pokušaj da se film ne shvati tek iz njegove autonomne perspektive „sedme umjetnosti“, već također i iz cjeline svih estetskih dosega koji nikad nisu tek stvar puke estetizacije svijeta. Morin je u tome, na tragu Sartreove fenomenologije slike i Drugoga iz njegova temeljnoga djela Bitak i ništavilo, teoretičar filma koji nastoji pokazati kako se imaginarno ne može pritom odijeliti od konkretne prisutnosti čovjeka, što samo znači da s filmom ova dimenzija ljudske osjetilnosti poprima novo značenje estetske konstrukcije društvene stvarnosti.

Morin uvodi u raspravu o antropološko-sociološkome shvaćanju filma ponajprije vlastito razumijevanje pojma imaginarnoga, ali s jasnim tragovima Sartreova filozofijskoga tematiziranja ovog pojma iz fenomenološke perspektive i njegove teorije slike. Za Morina potreba za filmom u modernom društvu proizlazi iz želje promatrača kao subjekta imaginacije za projekcijom vlastitih želja u slikovnu strukturu onoga što ima karakter kretanja i prikazivanja realnosti na vjerodostojan način. Posebno je u epistemološkom smislu važno istaknuti da Morin uspostavlja međusobni odnos, gotovo slično onome što će filozofijski učiniti Deleuze na tragu Bergsona u svojim znamenitim studijama o filmu, između forme koja obuhvaća ono imaginarno s tehnološkim potencijalima kretanja u stalnome ubrzanju. Na taj se način film otvara kao nužan problem razlikovanja onog estetskoga i onog što pripada društveno-kulturalnim pretpostavkama njegova razumijevanja uopće.

U ovoj se knjizi filmska projekcija definira kao univerzalni i multiformni proces, koji povezuje snove i želje s realnim društvenim i kulturnim artefaktima. Otuda za Morina film predstavlja magičnu i afektivnu participaciju estetske proizvodnje, razdiobe i potrošnje samoga života. Film se stoga pokazuje bitnim fenomenom društvene artikulacije masovne svijesti i načina kulturne proizvodnje u tehnološki razvijenim društvima Zapada, koji je imao bitnu funkciju u demokratiziranju ne samo kulture, već i proizvodnje društvenih struktura estetskoga oblikovanja svijeta.

U cjelini, posrijedi je knjiga koja argumentacijski suvereno promiče onu vrstu mišljenja o filmu koja nadilazi usko-stručne filmološke pristupe, jer Morin polazi od postavke da je stvaranje „imaginarnoga čovjeka“ pitanje koje pogađa u središte onog što se u znanstvenom smislu danas interdisciplinarno smješta u prostor između sociologije i antropologije.