Žarko Paić

U knjizi Karla Löwitha, Von Hegel zu Nietzsche, Kohlhammer, Stuttgart, 1958. autor jedne od najboljih studija o Nietzscheovu mišljenju, naslovljene Nietzsches Philosophie der ewigen Wiederkehr des Gleichen, Kohlhammer, Stuttgart, 1956., govoreći o pokušaju prevladavanja nihilizma pokazuje da kada se tvrdi kako je Nietzsche filozof ‘našeg vremena’, tada valja postaviti pitanje ʺšto je vrijeme za samoga Nietzschea. Glede njegova odnosa spram vremena potrebno je reći troje: 1. da je kao jedna europska sudbina Nietzsche prvi filozof našeg ‘doba’; 2. da je on kao filozof našeg doba jednako suvremen kao i nesuvremen; 3. da je kao posljednji ljubitelj ‘mudrosti’, također i ljubitelj ‘vječnosti’.ʺ (str. 190) U okviru onog što nazivamo ‘sudbinom’ Nietzsche proročanski najavljuje svoje ime za buduće mišljenje koje će se morati suočiti s potresom pri sricanju njegova imena jer je mišljenje toliko radikalno i toliko iritantno za religiju, moralizam i znanstveni objektivizam, pa je za očekivati da će morati proći mnogo desetljeća obilježenih ratovima svih vrsta, od stvarnih do duhovnih, nakon kojih će se morati priznati da je njegovo ime sinonim za veliku politiku.

Znamo da je to izgovorio u spisu Ecce homo. I s pravom Löwith upozorava da se takvo izricanje, gotovo narcističko orfičko vidovnjaštvo nužno povezuje s ʺmegalomanijom duševno oboljelogaʺ, ali i ʺkao proročansko znanje, kao bezumno i kao dubokoumnoʺ. (str. 191) Boraveći u Veneciji 1884. godine, Nietzsche piše da će njegovo mišljenje za nekih pedesetak godina mnogima otvoriti oči. I doista je bilo tako i još uvijek jest tako da je Nietzsche sudbina, suvremeno-nesuvremeni filozof i posljednji ljubitelj ‘mudrosti’ i ‘vječnosti’. Problem je, međutim, u onome što pripada mišljenju suvremenosti kao njegova ‘tradicija’, a u to će svaki danas povjesničar filozofije svrstavati kao što je to na stanovit način bio i činio Löwith ne samo Nietzschea, već još dvojicu njegovih duhovnih srodnika iz 19. stoljeća, Marxa i Kierkegaarda. No, dok se za Nietzschea i Kierkegaarda uvijek pronalazi razlog za njihovu tzv. aktualizaciju u 21. stoljeću, jer je Nietzsche suvremen gotovo po svemu što je promislio i napisao, a Kierkegaard dobrim dijelom zbog pronalaska pojma egzistencije te etičko-religioznoga obrata koji pruža nadu u nadolazeće, čini se da je Marx kao što sam to napisao u knjizi Nemezis – Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022., str. 20-24., zbog komunizma i njegova nasljeđa u 20. stoljeću postao paradigmom zastarjelosti. I to zbog činjenice što je tehnosfera dokinula pojam rada i uskoro će se to dogoditi i s pojmom kapitala, te je na njihovo mjesto dospjela praksa rada kao znanstvena povijest, da to kažemo s pomoću Sutlićeve programatske sintagme za bit Marxova mišljenja. Ipak, da riješim sve moguće nesporazume.

Marxovo je mišljenje u cjelini kritika Hegelove konstrukivne dijalektike i otuda je najava kraja kapitalizma samo najava i kraja emfatičke uporabe i funkcioniranja metafizičkih kategorija mišljenja. Paradoks je stoga da je Nietzsche aktualan zbog ideje ‘nadčovjeka’ i prevladavanja nihilizma, a Kierkegaard zbog samstvene singularne egzistencije čovjeka koji u strepnji i drhtanju iščekuje tjeskobno dolazak budućnosti, dok Marx, koji je najviše učinio za apoteozu i kritiku Hegela kao da ispada iz igre, naravno, zbog utopijskoga horizonta njegova komunizma koji je u totalitarnome pseudo-ozbiljenju 20. stoljeća postao odioznim znakom za svako ozbiljno promišljanje suvremenosti.

Nietzscheu nije pritom naškodilo gotovo ništa, pa ni njegova mizoginija, latentni antisemitizam, sklonost nekim problematičnim iskazima nalik uzgoju ili eugenici budućeg ljudstva koji će pripremiti dolazak nove vrste nad-ljudi, iako znamo koliko je njegova sestra falsificirala rukopise iz Ostavštine koje su tako bezočno instrumentalizirali filozofi nacizma. Marxu ne bi naškodilo ništa da nije čitav projekt realizacije komunizma još od Lenjina dobio prizvuk čistoga revizionizma i dogmatske politizacije kao uvoda u totalitarno skretanje. No, Marx kao niti Nietzsche ni po čemu nisu tzv. utopijski mislioci. Razlog leži u tome što misle oboje vrijeme iz horizonta bivanja ili postajanja drukčijim od puke prolaznosti i ovjekovječene aktualnosti.

Nietzsche je naš ‘suvremenik’, baš kao i Marx i Kierkegaard, zato što je istodobno paradigmom modernosti zbog autonomije i oslobađanja od diskurzivne prisile filozofije kao institucionalno-akademskoga ustrojstva samoga života, ali i naš ‘nesuvremenik’ zato što je umjesto ekstaze vremena u kairosu zbivanja poput Kierkegarda težio stapanju s vječnošću. Kad u Nesuvremenim razmatranjima Nietzsche zahtijeva od filozofa da prevlada u sebi svoje vrijeme, ali i da bude poput Wagnera dijete svojeg vremena, onda taj iskaz označava želju za proturječnim pripadanjem suvremenosti. Vječnost nije prazno vrijeme ‘loše beskonačnosti’ kako je to ironično kazivao Hegel. Naprotiv, ovaj izraz odnosi se na nemoguću ekstazu života kao događanja koje istodobno živi u svakom trenutku vremenosti jer zna da je takvo vremenovanje istodobno jednokratna singularnost kao živa vječnost, a ne mrtva ireverzibilnost.

Nećemo dalje nizati usporedbe triju mislilaca prevladavanja nihilizma, iako je jasno da se u slučaju Kierkegaarda ovaj izraz ne može izjednačiti s njegovom kritikom Hegela i metafizike te povratkom religioznoj transcendenciji kao izvoru osobne slobode čovjeka. Dostatno je ukazati na to da su sva trojica mislioca nakon Hegela do danas ostali nedosegnuti zbog pojmovno-kategorijalnoga razračunavanja s filozofijom kao metafizikom. To sam imao za potrebu posebno istaknuti u svojoj knjizi Sfere egzistencije – Tri studije o Kierkegaardu, Matica hrvatska, Zagreb, 2017. Usput, podnaslov Löwithove utjecajne knjige Od Hegela do Nietzschea glasi Revolucionarni obrat u mišljenju 19. stoljeća Marx i Kierkegaard. Čini se da je postalo stoga razvidno da su sva trojica mislioca u znaku ovog pojma koji je Marxov par excellence, a ne Nietzscheov ili Kierkegaardov. Paradoks je da je revolucija ostvarena i da je egzistencija postala supstancijalnom osnovom postojanja novoga subjekta. U oba slučaja riječ je o modifikacijama umjetne inteligencije u liku tehnosfere. Stoga su i Marx i Kierkegaard ‘realizirani’ u doba apsolutnoga nihilizma kibernetike. No, što je s Nietzscheom? Je li i on kao ‘nesuvremeni suvremenik’ u istoj situaciji ili je njegova ‘sudbina’ ipak drukčija?

Moj je odgovor podastrijet u knjizi Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021. Tamo izrijekom stoji da je problem s prevladavanjem metafizike kao nihilizma stvar mišljenja koje u suvremenosti ne može više biti ‘aktualno’ iz jednostavnog razloga što je tehnosfera kao treći poredak kibernetike s onu stranu razlike ideje i pojave, transcendencije i imanencije, mrtvoga i živoga. Iskaz o smrti Boga više ništa ne znači za nadolazeću budućnost, a nihilizam je ovjekovječeno tehnologiziranje svijeta kojemu se ništa više ne može suprotstaviti osim žrtvovanja singularnoga pojedinca i njegova vlastita života. Mahnitost samoga Nietzschea, njegovo tzv. torinsko ushićenje kako ga mitopoetski naziva Pierre Klossowski u svojoj knjizi Začarani krug iz 1969. godine, samo je ‘alogična’ i ‘mistična’ posljedica jedinog načina prihvaćanja sudbine posljednjeg filozofa na ishodu metafizike koji da bi ispunio svoje poslanstvo mora uzeti novo ruho dekadentne umjetnosti i kao ‘sveta luda’, kao raspeti Dioniz u liku Zaratustre, najaviti došašće nadčovjeka koji predstavlja početak onog što više nije filozofija, a nije niti umjetnost, već se kao tehnoznanstveni zloduh ‘novoga’ pojavljuje u liku umjetne inteligencije.

Dakle, svo troje mislilaca u 21. stoljeću su svoje odigrali. Njihovo je vrijeme ispunjeno, a drugi je razlog zašto samo Nietzsche od njih ima mogućnost da ostane nedodirljiv na sve mijene vremena i na dosadnu prozu pragmatiziranja jezika. Pitate se zašto? Evo Vam odgovora.

U Ecce Homo Nietzsche pjeva:

Štite nužnosti!

         Najviša zvijezdo bitka!

        ‒ koju nijedna želja ne dosiže,

        Neokaljana nijednim Ne,

        Vječno Da bitka,

        Vječno sam tvoje Da:

        jer ja te ljubim, o vječnosti!