O tehno-patologiji umjetnoga života

June 15, 2024
Francis Bacon Studija uz Velázquezov Portret Pape Inocenta X 1953.
Francis Bacon - Studija uz Velázquezov portret Pape Inocenta X 1953.

Je li ključ za odnos između posthumanoga tijela i ljudske-suviše-ljudske onto-patologije s patnjom i čitavim repertoarom ekstatičke osjetilnosti histerije kao u slici Francisa Bacona Study after Velázquez’s Portrait of Pope Inocent X iz 1953. godine u pojmu autopoietičke interakcije mišljenja kao vizije i programa? Kad čitamo različite filozofijske i teologijske analize o ljudskome tijelu poput spisa Jeana-Luc Nancyja Noli me tangere suočavamo se s pitanjem o fenomenologiji dodira i tjelesne patnje i blaženstva. Ako ‘brutalno’ svedemo ovu novu metafiziku tijela i njezine suptilne osjetilnosti na zajednički nazivnik kibernetike, vidjet ćemo da sve ono što je živo osjeća u vibraciji užitka i patnje. Uostalom, iskustvo boli je nužno za estetsku katarzu kao duhovno-duševno pročišćenje tijela od nasrta zlih demona. Grčka tragedija je rođena u iskustvu pra-boli i i patnje kako je to bjelodano pokazao Nietzsche u ranome spisu Rođenje tragedije iz duha glazbe iz 1872. godine. Njezini su temeljni pojmovi oni koji proizlaze iz područja psyché kao što su to strah i suosjećanje, kako to tvrdi Aristotel u Poetici.

No, suosjećanje nadilazi estetsku razinu afekcije živoga stvora kao što je čovjek i prelazi u ključnu etičku kategoriju i to ne grčkoga svijeta, već suvremenoga svijeta posvemašnje apatije i nedostatka empatije spram Drugoga. Nikakav, čak ni glazbeni mesijanizam u Wagnerovim operama poput Parsifala ne bi bio moguć bez primarnoga iskustva boli i patnje. No, oba su osjećaja samo odnos intenziteta fizičke i psihičke ranjivosti čovjeka i ne mogu biti apsolutizirani kao uvjet mogućnosti estetike i etike ranjivosti bez onog što ovo stanje tragedije uopće omogućuje, a to je bezrazložnost faktičnosti bitka kao bezdana između prirode i duha, volje i slobode.

Utoliko se čini samorazumljivim zašto u mojoj analizi tehnosfere s obzirom na iskustvo čiste tjelesnosti tzv. posthumanoga stanja pitanje boli i patnje zahtijeva drukčije ‘utemeljenje’ sinestetičkoga događaja kojim se odnos čovjeka i mislećega stroja dovodi do nove katarze izvan metafizičkoga dosega grčke tragedije te kršćanske ekstaze i agonije tijela.

         Što je to sinestetički događaj? To je ono što proizvodi osjećaje koji su rezultat biokibernetičke osjetilnosti i o tome bi nam mogli više govoriti jedan teorijski fizičar i kozmolog poput Hawkinga i jedan filozof poput Nancyja. Hawking je živio i mislio samo zahvaljujući razvijenoj tehno-medicini koja mu je omogućavala da se kreće prikovan uz pokretnu stolicu i da govori s pomoću modulacije zvuka. O svojem vlastitome sinestetičkom iskustvu užitka, boli i patnje tijela poznati znanstvenik nije reflektirao i od njega se to nije niti očekivalo. Ali, Nancy jest u sjajnome ogledu L’Intrus (Uljez). (Jean-Luc Nancy, L’Intrus, Galilée, Pariz, 2000..) U njemu se bavi mišljenjem o vlastitome iskustvu življenja s transplantiranim srcem, onim Drugim u sebi.

Sinestetički događaj označava ulazak drugog živoga bića kao organa u ljudsko tijelo, npr. svinje ili čovjeka koji umirući podaruje svoje srce kao anonimni davatelj organa u svrhu buduće transplantacije. Ipak, posthumano tijelo jest viša razina djelovanja zato što se radi o tehničkome objektu koji poput umjetnoga mozga biološkome tijelu daje veće izvedbene moći življenja u složenoj biokibernetičkoj situaciji. Umjesto svinje ili drugoga čovjeka tehno-patologija će očito biti ‘napredak’ u medicini iz jednostavnoga razloga što se metafizika boli i patnje, tzv. ljudska tragedija povijesti, nadomješta s pragmatikom transhumanoga uploadinga. Umjesto bioetičko-estetskoga ‘uljeza’ potrebno je govoriti o ‘ugradnji’ implantata koji funkcioniraju operativno i mijenjaju se kad im istekne rok trajanja s novim, još boljim i svrsishodnijim. Znamo, naravno, da tijelo čovjeka i životinje nije bezdušni aparat i automat. Ta, nismo mi valjda bezosjećajna kohorta Kartezijanaca, već sve samo fino bioetičko društvo mrtvih Alterijanaca kojima je Lévinas na srcu i Jonas u duši. I baš zato moramo imperativno kazati da ugradnja implantata znači i produljenje života svinje koju će na kraju drugoga života čovjek možda ipak zaklati iz svojih povijesno-metafizičkih razloga preživljavanja unatoč tome što o tome misli kritička teorija društvenoga veganizma.

Tehnosfera kao sinestički događaj kraj je svake onto-patologije i zato je logika mesa-metala-koda, što bi rekao Stelarc, s onu stranu tragedije povijesti i njezinih veličajnih herojskih žrtava. To što se u suvremenosti nastavljaju obredna klanja naroda s još većim intenzitetom samo je dokaz da je čovjek u svojoj čudovišnosti biološke vrste suvišan da bi tehno-patologija bila djelotvornom.      

Similar Posts

Tehnosfera kao postdigitalna moda

1. Uvod Alcheringa je aboriđinski izraz za ono što Hesiod u Teogoniji naziva zlatnim dobom. Heidegger je analizom grčkoga pojma arché dospio do tzv. prvoga početka bez kojeg ne bi mogao kazati da nakon metafizike kao nihilizma slijedi spasonosni ‘drugi početak’ (andere Anfang). (Heidegger, 2005) Što nam sve to govori negoli da i u mitskoj […]

July 13, 2024

Sloboda kao eksperiment

1. Može li još zgoditi se istinsko iskrsavanje onog jedinstvenoga događaja koji se pojavio u mišljenju otvorenosti bitka iskonskim Grcima ili je ireverzibilnost povijesti fatalna sudbina kozmosa, prirode i čovjeka? Kad danas nemisaoni pozitivisti u ruhu kozmologije tvrde da je svemir nastao Velikim praskom i da će nestati vlastitim urušavanjem ili entropijom, pa je čovjeku […]

July 12, 2024