Žarko Paić

Povijest svijeta kao povijest Zapada i Istoka je povijest metafizike s malim razlikama. Jedna od važnih knjiga o velikim duhovnim likovima ove povijesti kao egzistencijalnim sudbinama njihovih tvoraca jest zacijelo knjiga najznačajnijeg filozofa egzistencije Karla Jaspersa Ljudi sudbine: Sokrat, Budha, Konfucije, Isus, AGM, Zagreb, 2008. S njemačkoga prevela Dorta Jagić. Kaže Jaspers iz horizonta svoje ‘filozofijske vjere’ i ovo o duhovnim protagonistima ‘sudbine’ koji su i danas naši suvremenici, a hoće li to biti i u budućnosti, predmet je ovog promišljanja.

“Potvrđuje ih trajan utjecaj kroz tisućljeća sve do danas, riječ je o Sokratu, Budhi, Konfuciju i Isusu. Snagu njihovog povijesnog utjecaja nitko nije dosegnuo ni za petinu, niti je s takve visine govorio još i nama danas. Moglo bi se negodovati što ih se uopće naziva filozofima. Međutim, oni su imali iznimno značenje za sve filozofe. Nisu ništa zapisali (osim Konfucija), ali su usprkos tomu postali kamenom temeljcem snažnih misaonih pokreta. Nazvali smo ih četvoricom sudbonosnih ljudi. Oni stoje ispred i iza svega suvišnog što filozofi nazivaju općim mnijenjem.”

Jaspers je ‘čudan svat’ u suvremenoj filozofiji, sinkretički zagovornik kjerkegorovski  shvaćene egzistencije koju na kraju uzdiže do ove nemoguće ‘filozofijske vjere’ kao sinteze uma i religije polazeći od egzistencijalnoga apsoluta kao sekularizarnoga duha teodiceje koji nije ni anti-hegelovski, niti anti-metafizički, već je u skladu s Kierkegaardom ono duhovno kao takvo, nespoznatljivo i nedokučivo osim u graničnim situacijama ljudskoga života. Usto, Jaspers je pisac grandiozne Opće psihopatologije i vrhunskoga spisa Pitanje krivnje kojim je filozofijski vjerodostojno osvjetlao obraz njemačkih intelektualaca u razračunavanju s aveti nacizma uopće. Ono što karakterizira njegovu misaonu djelatnost je osim suprotstavljanja Heideggerovu mišljenju otvorenosti smisla bitka pojmom autentične egzistencije kao slobode djelovanja u otuđenome svijetu samstvenoga pojedinca i to da je posrijedi mislilac koji ono religiozno uvodi u suvremenu filozofiju a da to nije ni dogmatski svjetonazor niti razvodnjavanje metafizike kvazietičkim pitanjima, već izričito uspostavljanje onog nemogućeg kao aksioma svake buduće djelatnosti. To je smisao ‘filozofijske vjere’ koja ne počiva na novovjekovnome nauku o bogu filozofa od Descartesa, Spinoze, Leibniza, Kanta, Schellinga do Hegela. Umjesto ovog ontologijskoga ‘racionalizma’ kojeg ponajbolje iskazuje pojam teodiceje, Jaspers je mislilac egzistencijalne odluke kontingentne slobode savjesti i djelovanja iz načela odgovornosti pred bitkom kao onim obuhvatnim iz čega proizlazi etički čin spasenja ili propasti čovjeka. Iako ova filozofija egzistencije nije otvorila bitna pitanja ontologije i kozmologije 20. stoljeća, a isto tako ni filozofije politike, ono što joj daje posebni pečat navlastitosti jest suočenje s onim nemogućim, odnosom egzistencije kao ‘filozofijske vjere’ i metafizičkim pitanjem o smislu bitka uopće.

Pogledajmo sada ovaj niz: Sokrat, Budha, Konfucije, Isus. Prvi ostavlja etički pečat ‘brige za dušu’, kako bi to rekao Jan Patočka, tako što odlazi u smrt iz odluke da obrani čast i dostojanstvo filozofije pred porazom uma u sukobu s oligarhijskim sustavom vladavine degenerirane atenske demokracije. No, ono što je najvažnije jest njegova ‘vjera u filozofiju’ kao jedini put samoprosvjećenja i oslobađanja od dogmi i praznovjerja pseudo-znanja. Filozofija postaje sudbina kazivanja istine o bitku kroz navlastiti život posvećen filozofiranju na trgu među neukima i neupućenima u mistični govor i racionalne dokaze mišljenja. Ali, za Sokrata je upravo filozofski razgovor s Drugima bit filozofiranja kao puta dolaženja do spoznaje bitka, jer govor, a ne pisanje, podaruje živo svjedočanstvo ljudske komunikacije u polisu. Budha, tome usuprot, nije atenski građanin koji svetkuje slobodu i jednakost kao bit političke zajednice pravednosti, već indijski princ Gauthama koji žrtvuje lagodnost života u uživanju u Moći monarhijske vladavine nad Drugima. Umjesto ove laži kao ‘istine’ prirodne hijerarhije života koja se brani kozmološko-političkim razlozima ravnoteže života u svemiru, Budha odlazi u samoću i poput jedinog nosorogova roga kreće se prostranstvima duše i duha sveopće kozmičke praznine. Nauk samoprosvjećenja ne dosiže se u zajednici s Drugima, već u duhovnoj izolaciji kao putu spram nirvane. Biti-izvan-svijeta znači ekstatički živjeti u ispunjenju preobrazbi samoga života koji se zbiva kao vječno ponavljanje Istoga. Budizam stoga za razliku od sokratizma postaje ‘filozofijska vjera’ u samoprosvjećenje i u nužnost nirvane, dok sokratizam ostaje put filozofijskoga mišljenja kojemu autentičnost u konačnici podaruje vjera u božansko poslanje uma koji životu osvjetljava prolaz kroz tmine i stranputice. A Konfucije, taj mandarin vječnoga reda na nebu i zemlji, istočnjački ‘Staatsphilosoph’ koji naučava vjernost caru i državi, ocu obitelji i tradiciji protiv svake kaotične mijene i vihora nestabilnosti u duhu i ljudskoj duši, što ćemo uopće s njim? Moram priznati da ne znam što s tzv. filozofom kojeg ‘danas’ mnogi zapadnjaci ponovno čitaju i traže u njegovim tzv. mudrim izrekama razotkriće tajne kineske spore i uporne trke sa Zapadom u osvajanju i preuzimanju položaja globalne moći od Amerike kao biti Zapada na njegovu ishodu. Poput Heideggera mogu samo reći ovo. Konfucije je drugo ime za disciplinu, nadzor i pragmatički svjetonazor kao srž svekolike ljudske djelatnosti. Zato Konfucije nije ni ‘lukav’ niti ‘mudar’, već za razliku od Sokrata koji se kritički razračunava sa zabludama u svijesti demokratskoga poretka slobodnih i jednakih ljudi i za razliku od Budhe koji nadilazi ono ljudsko-suviše-ljudsko bijegom u samoću vlastite praznine bitka, kitajski mandarin razborito i pragmatično odlučuje što je u određenom kontekstu dobro za čovjeka, a što zlo, što je etički dopustivo, a što nije.

Pogledajmo kako su prikazani u fiziognomskome smislu Sokrat, Budha i Konfucije? Prvi ispija otrov pred svojim tužiteljima i dostojanstveno odlazi u smrt braneći ime i čast filozofije pred tiranima i zlotvorima, a mogao je mine duše izabrati život i otići iz Atene u azil negdje na Kreti. Ne, on vjeruje u etičko pročišćenje njegove žrtve za istinu i zato izabire svoju sudbinu. Budha, pak, dostojanstveno i uzvišeno sjedi prekriženih nogu podno stabla u pozi meditacije koja označava istisnuće intencionalne svijesti ‘o’ svijetu kao nečem predmetnome. Nikakve žrtve za istinu nema u ovoj odluci da se život živi tako da se negiraju želje kao izvorište svekolike patnje i nesreće. Sloboda od tijela označava put spram apsolutne praznine. Ovo je kako je to divno rekao Nietzsche budizam kao savršena religija za dekadenciju Zapada, jer uzima za svoj ‘subjekt’ singularnoga pojedinca ispažnjenoga od obilja želja kojemu jedino još preostaje duhovna praznina i rad na sebi kad je sve drugo postalo već viđeno i besmisleno od dosadnih revolucija do još dosadnijih crveno-zelenih mesijanizama. Konfucije je uvijek prikazan sa smiješkom. Doduše, to je i Budha u svojoj blaženoj meditativnoj praznini, ali Konfucije se smije onako ‘dostojanstveno ravnodušno ironično’ jer zna da jedini on zna ono što Drugi ne znaju, dok Sokrat zna da ništa ne zna, a Budha misli da je svo znanje ovog svijeta samo puka iluzija jedne dublje transcendentne ‘biti’ ništavila kao takvog. Što to Konfucije zna što Drugi ne znaju ako ne da je put istine i dobra trnovit, da su ljudi ionako opsjednuti taštinom i narcizmom i da je moć vječna čak i kad se ruše carstva i mijenjaju dinastije na vlasti, te da je nužno biti ‘mudar’ da bi ostvario svoje pragmatične ciljeve u doglednoj budućnosti na ovome svijetu. Kinezi nebo ostavljaju za nebesnike, a zemlju dijele po prirodnoj zasluzi cara i birokratskoga upravljanja svijetom kao sudbinom kojoj se ne može pobjeći. Što je Konfucije ako ne filozof koji ne ‘vjeruje’ u duboke tajne svijeta, nego jedino u harmoniju neba i zemlje u poretku vječnih istina koje imaju svagda svoju praktičnu primjenu i svrhu. Sva trojica su oni koji um ne oslobađaju od vjere, oni koji ‘filozofijski’ vjeruju u smisao sudbine kao svoje i opće egzistencijalne povijesti čovjeka. A što ćemo s Isusom, tim ‘filozofom’ mesijanstva i eshatologije Zapada, bogočovjekom koji je i za Kierkegaada kao prethodnika mišljenja Jaspersove filozofije egzistencije najviši doseg sinteze bitka, bića i biti čovjeka jer je vlastitom smrću na Križu otvorio mogućnost onog što teolog Karl Rahner naziva kršćanstvom kao religijom ‘apsolutne budućnosti’? Samo ovo. Isus je apoteoza vjere u onostrano i u kraj povijesti nakon koje dolazi spasenje. Time se filozofija dokida u apsolutnoj vjeri i tijelo uskrsava da bi svetkovalo blaženstvo vječnoga života.

‘Filozofijska vjera’ je nemogući projekt krhkosti i propasti egzistencije u suvremenome svijetu kojim vlada tehnosfera. O tome sam pisao u svojoj knjizi Sfere egzistencije: Tri studije o Kierkegaardu. Sokrat, Budha, Konfucije i Isus nisu za autopoietičku tehnogenezu svijeta više ‘bitni’, iako će ljudi i dalje kao ‘filozofi’ i kao ‘vjernici’ padati na koljena pred Budhom i Isusom, a smjerno poštovati nauk Sokrata i Konfucija. Zašto nisu više ‘bitni’? Pa, naprosto zbog toga što tehnosfera nije pravo mjesto za tzv. ljude sudbine i za sve ono što bijaše ‘sudbinsko’. Stoga ‘filozofijsku vjeru’ oni koji ‘vjeruju’ u tehnosferu ne prakticiraju jer je to uistinu krajnje izvan i ispod razine mišljenja kao eksperimentalne slobode nastanka kontingentnoga događaja. Dosta je bilo ‘psihopatologije krivnje’, samožrtvovanja u ‘brizi za dušu’, nirvanologije i mandarinizma kao pragmatizma suhoga duha. Vrijeme je za izglede buduće filozofije onkraj metafizike, kibernetike i transhumanizma. Vrijeme je za ‘posljednje ljude’ kojima sudbina znači samo jedno, a to je zadaća mišljenja bez pada u Had, bez pada u nirvanu, bez službe carstvu reda i vječnoga poretka, i bez pada s križa u apsolutnu budućnost metafizičkoga bezdana. Toliko o tome.